Naslovnica Filmovi RETRO RECENZIJA: GODINA OPASNOG ŽIVLJENJA – Casablanca u tropskoj revoluciji

RETRO RECENZIJA: GODINA OPASNOG ŽIVLJENJA – Casablanca u tropskoj revoluciji

328
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Peter Weir

GLAVNE ULOGE: Mel Gibson, Sigourney Weaver, Linda Hunt, Patrick Murphy, Michael Murphy

NAZIV ORIGINALA: The Year of Living Dangerously

TRAJANJE: 117 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1982

 

U vrtiću smo imali tetu (koja se tada zvala drugarica) V.L. Ta (korpulentna) gospođa mi je ostala u dobroj uspomeni. Naime, teta V. je znala svirati klavir, tj. preciznije – pianino. Pianino je bio smješten u nekoj manjoj dvorani, u kojoj smo radili dječje tjelovježbe (a nekad se tamo i spavalo). Sjećam se parketa na kojem bi plesali i vježbali te prozora, koji su gledali na gradski park. A kako glazbu nikad ne zaboravljam, sjećam se i njezinih skladbi. Naime, tada sam mislio da su te pamtljive melodije, bile njezine pjesme. Ipak, nešto kasnije sam čuo za Vangelisa. Dakle, teta V. iz vrtića („Grigor Vitez“, danas valjda „Potočnica“ ili nešto) nam je svirala temu iz Vatrenih kočija, filma koji se pojavio početkom tog desetljeća i kojeg je obilježila evergreen glazba grčkog boga. Još jedan od soundtrack-ova koje je svirala je bio iz filma – Godina opasnog življenja. Još jedna besmrtna Vangelisova skladba – L’enfant. Bili smo doista, sretna djeca. Kao i uvijek, dobra glazba je inspiracija za riječi i tekst pa dok ja sviram na univerzalnim notama, Vi pokušajte zaplesati, a zajedno ćemo pokušati i pokucati – na vrata zaboravljenih asova…odnosno old school filmova.

Australija je dala puno velikih glumaca i redatelja. Nešto prije nego li su Man @ work otpjevali legendarnu Down Under, počela se razvijati nova kinematografija na meridijanima i paralelama terre incognite australis. Filmaš, koji je u moderno vrijeme, po mišljenju autora ovih redaka, ostao (nepravedno) zaboravljen je legendarni redatelj Peter Weir. Opća film(ofil)ska kultura je poznavanje filmova kao što su Galipolje, Svjedok, Društvo mrtvih pjesnika, Trumanov show, Gospodar i ratnik, Bijeg iz gulaga i dr. Svaki od tih filmova zaslužuje poseban esej, kako bi ih približili mlađim generacijama željnim znanja. Nešto je privlačno kod Weira, kao autora. Subjektivno mi odgovara, jer ponekad obrađuje povijesne teme, ali na onaj (u pozitivnom smislu) nevidljivi način. Ništa pompozno, neki bi čak rekli i da se ne trudi biti atraktivan, tj. da ostaje na zemlji, u realističnom smislu postavljanja filmske radnje. Iako naizgled neatraktivan, gotovo svaki njegov film me zove da ga uobličim u tekst. Stoga, krenimo iz današnjih modernih godina, 40 godina u prošlost, prema njegovom filmu iz 1982. – Godina opasnog življenja (The Year of Living Dangerously).  

Weir gradi filmsku ljubavnu romansu u turbulentnim povijesnim vremenima pa je zapravo nastavio tamo gdje je stala legendarna Casablanca. Na neki način, isto to je ponovio i Sidney Pollack u filmu Havana – postoji još sličnih filmova. Dakle, nemoguća ljubav žene i muškarca u teškim političkim vremenima. Kulise stvarnih povijesnih događaja daju objektivnu realnost, dok je romansa ono što označava (u nedostatku boljih riječi) subjektivnu realnost. Pojedinci traže ljubav doslovno na kraju svijeta, ali izazovni (teški) povijesni trenutak im zadaje udarac u trbuh i glavu pa je pitanje – može li se ljubav održati i nastaviti na nekom boljem mjestu? Fikcija i stvarni događaji se miješaju u romanu Godina opasnog življenja, koji je napisao Christopher Koch. Na temelju navedenog romana, nastao je i scenarij za istoimeni film. 

 

Mjesto radnje: Jakarta, Indonezija. 

 

Vrijeme radnje: sredina 1960-ih. 

 

Mlađahni Mel Gibson, još uvijek s australskim naglaskom (film je snimljen nakon velikog uspjeha dva nastavka Mad Max-a) je novinar (radijski reporter) Guy Hamilton, bačen u ralje političkog života. Stranac u Indoneziji na prvom inozemnom zadatku; bez posebnog znanja o onome što ga čeka, bez kontakata, samo zdravi ideali, koji su ostali na zemlji, baš kao i Weirova režija. Njegov novinarski prethodnik se umorio od Jakarte i trenutak, kad je on sletio u Jakartu je isti filmski trenutak kada bilo koji filmski junak sleti na aerodrom u nekoj stranoj zemlji (trećeg svijeta, shit hole). Revolucija je u zraku, ali ne nužno i demokratske promjene. Politički transparenti se tope u tropskoj sparini, a glas građana se slabo čuje, jer ulicama odjekuju samo parole vječnih političkih (ne)prijatelja – korumpirane desnice i njezinog pandana, potpuno krivo postavljene ljevice. Ravnotežu, na simbolički način, drži nesvrstani nacionalistički diktator Sukarno, koji počinje naginjati nalijevo, a ta činjenica nije odgovarala vojsci te islamistima. Mogućnost građanskog rata služi kako bi redatelj postavio univerzalnu (a često i istinitu) priču, koja solidno poslužuje za filmske kulise. Novinarska pijančevanja te zabave na bazenima ili u salonima (veleposlanstvima) predstavljaju suštu suprotnost ambijentu siromaštva i revolucije. Sve to je svojstveno old school filmu političkog (a zapravo ljubavnog) žanra.

Patuljak Billy Kwan (Linda Hunt je osvojila Oscara za tu – mušku ulogu) je onaj mješanac, koji nam služi kao poveznica dvije kulture, a konačno i kao match-maker u ljubavnoj vezi dvoje zapadnjaka. Billy je zdravi idealist, koji nam približava burni politički život Indonezije. On je zapravo, produžena ruka i glas redatelja. Prvotno simpatizira diktatora, jer isti (kao) pomaže narodu (pod geslom: on krade, ali i nama daje), a onda dolazi i mučno otriježnjenje. Dok vodi australskog novinara siromašnim predgrađima, u kojima boležljivi marginalci skapavaju od gladi, gdje se pale logorske vatre i gdje svi spavaju under the bridge, fotograf Kwan objašnjava svoje stajalište…Treba djelovati, treba pomagati (slabijima), odnosno nahranimo gladne. Baš kao i Tolstoja, njega siromaštvo naroda dira u dušu i smatra kako njegov zapadni prijatelj treba dati barem dolar svakom siromahu. To je samo kap u oceanu, uzvrati novinar Hamilton, ali Billy ne odustaje od svoje, u isto vrijeme religiozne (naizgled lijeve) ideologije:

 

Don’t think about the major issues. You do what you can about the misery in front of you. You add your light to the sum of all light.  

 

Kao da ovdje čujemo narednika Eversmanna u legendarnom filmu Black Hawk Down, kada kaže pamtljivu rečenicu, koju često citiram…Možemo im pomoći (u vojnoj intervenciji) ili gledati na CNN-u, kako im se zemlja raspada…I upravo nakon te rečenice, bolje uviđam(o) zašto mi se sviđa Weir – jer svira na istoj frekvenciji kao Ridley Scott, samo je sve umjerenije, tj. manje je grandiozno. 

 

Foto: Screenshot

Ali što ako ostali ljudi ne svijetle dovoljno i ne pridonose dovoljno u suzbijanju tame? Zapravo, što ako su oni, koji žele svrgnuti diktatora, jednako loši (ili opasni) kao diktator? Upravo tako je izgledala Indonezija u godinama opasnog življenja. Budući da film ima temelj u romanu, redatelj, kroz glumicu Hunt (koja je odlična u roli muškog patuljka), opisuje azijsku kulturu budizma, šintoizma, vjerojatno i hinduizma…Sav taj azijski mix, nudi drugačiju perspektivu prema svakodnevnom životu. Na početku i tijekom filma, uz glazbu poznatog Maurice Jarrea (Lawrence od Arabije), redatelj nam pokazuje shadow-play, lutkarsku predstavu u sjenama (Wayang) na onaj poznati – azijski način. Tamo postoji vjerovanje kako ne postoji dobro i zlo pa tako ne postoje niti konačni odgovori. Mi smo svi, samo sjene na ovome svijetu. Kao što je i njihova religiozna tradicija, na isti način Weir pristupa i političkoj priči u filmu (koja je, doduše, samo kulisa za romansu). Dakle, nema političkih pozitivaca i negativaca. Nacionalistička vojska i korumpirana vlast sigurno nisu pozitivci, ali Weir (baš kao i u odličnom Bijegu iz gulaga) ima jednak odmak prema komunističkoj partiji. Prilikom vožnje kroz nemirne ulice i one građanske proteste, u sparini koja ih prati, kao sjena, a dok prave reportažu, pomagač Kumar (inače pritajeni član komunističke partije Indonezije – PKI) kaže o mogućoj (ne)demokratskoj promjeni:

 

Barem će nas disciplinirati (PKI, kada dođu na vlast)…a Billy mu spremno uzvrati:

 

Staljin je imao dobru disciplinu. Smaknuo je 10 milijuna

 

Dakle, Weir je i desetljećima prije svog zadnjeg filma – Bijeg iz gulaga – imao definirano mišljenje o revolucijama, jer njegovi glumci izgovaraju slične misli. Već sam spomenuo kako Weir balansira film između (nešto manjeg, jer Weir je takav – uvjetno neatraktivan) političkog trilera i (malo veće) romantične drame sa kulisama zemlje trećeg svijeta. Iz današnje perspektive savršenih glumaca, romansa između mlađeg Gibsona i par godina starije (ali tada savršene) Sigourney Weaver bi možda bila na slabašnim nogama, ali iz čisto trivijalnih razloga. Dakle, Sigurney Weaver je gotovo 7 godina starija od Mel Gibsona, ali ona je i nekoliko centimetara viša od neupitne face Gibsona.* Međutim, to se tada i nije previše gledalo i filmska romansa je solidno funkcionirala. Ovo je priča o naizgled hladnoj ženi aristokratskog porijekla Jill Bryant, zaposlenoj u veleposlanstvu, koja uporno odbija muškarca iz naroda (novinara Guya), a koji je iskazao interes i koji je pristojno uporan. Dakle, klasična igra mačke i miša u tropskom pojasu, u svijetu sijena, koji se polako, ali sigurno – raspada. Kada je novinar Guy na jednoj zabavi pita – što misli o njegovom novinskom članku o gladi i siromaštvu – ona odgovara:

 

Bio mi je melodramatičan.

 

Ali novinar Hamilton, kao iz topa ispaljuje svoj (ljubavni) plotun od kojega je zadrhtala, jer ju je pogledao u oči:

 

A što tebe rasplače, ha? (u ovom trenutku igra mačke i miša se počela okretati, tj. mačka više nije bježala)

 

*neupitna faca Jason Statham je također nekoliko centimetara niži od svoje dvadesetal godina mlađe ljepotice u stvarnom životu – sjetite se Toma Cruisea, Toma Hardyja i dr., kojima (uvjetno rečeno) nedostaje koji cm pa se to niti ne primijeti (jer kamermani paze) na ekranu uz neke visoke žene, a žene u stvarnom životu uzdišu za istima.

Jill odlazi za koji tjedan (svi odlaze iz Jakarte, osim Hamiltona) pa izgleda kako je romansa osuđena na propast, već na samom početku i prvom susretu. Ipak, uz tropsku ljetnu kišu, nakon što ju je upitao je li špijunka (svi koji rade u veleposlanstvima uvijek mogu biti špijuni, kako god to definirali) i nakon što je ona oslabila gard te pokazala emociju, nešto se ipak počelo mijenjati. Da, ona je naizgled staložena dama (nesretna u ljubavi, jer bivši partner, francuski novinar je otišao na novi posao u Saigon, koji je 1965., još bio relativno miran grad), koja ne voli melodramu, iako je svjesna gladi, siromaštva i (socijalne) nepravde, jer je sve vidjela – ali ona nije ona poetska duša, već uvijek stoji na zemlji (opet se i kod nje djelomično osjeti redatelj Weir): 

 

Ne želim komplicirati…nemoj me zvati,…

 

Ali Hamilton nije odustao: Hoću

Poljubac je konačno došao na još jednoj od zabava u veleposlanstvu. Hamilton je napokon bio nepristojan te je manirom Rhetta Butlera, prvo strastveno poljubio djevojku, a onda se i demonstrativno okrenuo pa je time preokrenuo igru – sad je ona trčala za njim. I upravo ovdje, kada mu je uletjela u auto, u onoj sparnoj noći, kad je na snazi policijski sat, dvoje ljubavnika probija policijsko – vojne barikade i uz pucnjeve bježe u noć. I upravo ovdje se čuju elektronsko – sintisajzerski taktovi L’Enfant-a, koji nas poput kolačića madeleine, vraćaju u djetinjstvo.

Kao i uvijek, ljubavnici se naizgled rastaju, jer vjetrovi rata ili krvavih promjena, su sve bliže. Guy je u sukobu interesa, sve više je i ozljeđivan (politički nemiri su stalno iza ljubavne pozornice), ali ipak iskoristi špijunske informacije pa time iznevjeri i frenda Kwana. 

 

I would have given up the world for her. You wouldn’t even give up one story, kaže patuljak Billy. 

 

Foto: Screenshot

Unatoč hendikepu (njemu, tj. njoj nedostaje dosta centimetara), on(a) je patuljak kojem ljudi vjeruju; on je simbol ljudske duše i moralna vertikala te paradigma cijelog filma (pomaže svakome i o svakome vodi dosje, ali ne kao špijun, već kao kroničar ljudskih odnosa i pripovjedač…ili možda…?), jer takva mu je filozofija. Kroz tragičnu prizmu patuljka Kwana, gledatelji prate i teške socijalne uvjete i političke promjene u tadašnjoj Indoneziji. On je u idealističkom smislu, pravi simbol zemlje i naroda. Ali već znate onu staru: Ideali su miroljubivi, povijest je nasilna. S druge strane, Hamilton je i na nišanu komunista, ali njegova dobra djela se pamte pa ne gubi život.

 

Kumar (komunistički simpatizer, ali i klasični domoljub): Moja zemlja pati od korupcije i siromaštva, je li grijeh to promijeniti..?

 

Hamilton: A hoćeš li sudjelovati u ubijanju (when shit hits the fan)?jer ako PKI dođe na vlast, pobijat će sve (dekadentne i kapitalističke) zapadnjake…

Stara japanska poslovica (Japanci su bili okupatori, a Nizozemci su bili kolonizatori u Indoneziji) na haiku način govori – “voda sa mjeseca”. To znači da ljudi žele nemoguće. Patuljak Kwan je htio socijalnu pravdu i jedno vrijeme je vjerovao u diktatora Sukarna. Njegove želje nisu uslišane – htio je nemoguće. Kumar i komunistička gerila su htjeli socijalnu pravdu i dolazak na vlast, a to se isto pokazalo – nemogućim. Hamilton se htio dokazati na poslu u stranoj zemlji, a kasnije je želio romansu sa Jill – to se (barem u jednom segmentu) pokazalo (djelomično) nemogućim. Bilo je bitno samo izvući živu glavu u klasičnoj sceni, kada junak trči na zadnji avion, koji će ga odvesti iz zemlje pred revolucijom – u civilizaciju. U avionu ga je čekala – ona. Ne znamo je li njihova romansa prerasla u nešto više. Koliko se čovjek trudio i bio pristojno uporan, možda je i zaslužio doživjeti pravu stvar.

Inozemna karijera Mel Gibsona se počela razvijati baš poslije ovog filma. Hollywood ga je čekao, a ostalo je (znalcima poznata) povijest. Naravno da se sjećamo zgodne Sigourney Weaver i njezina kemija s Gibsonom je funkcionirala prilično solidno (možda i realno). Kao što je rečeno – Weir sve drži na zemlji, tj. sve je realistično (u skladu s vremenom) u prikazu dvoje ljubavnika i njihove hladno – tople igre. Klasične su scene upoznavanja pojedinca s novom zemljom i običajima, klasična su druženja i sukobi između kolega novinara. Rat i revolucija su pred vratima pa iz novinarske perspektive imamo slični štimung i atmosferu iščekivanja, npr. kao u filmu Polja smrti. Zapravo, Jakarta sredinom 60-ih (prije nego se razbuktao vijetnamski rat) je funkcionirala kao azijska ili pacifička – Casablanca. Gibsonov lik nekoliko puta pita razne ljude – jesi li (ti) špijun? Atašei u veleposlanstvu sigurno prikupljaju informacije. Na ulici isto nije moguće prepoznati tko je za nacionaliste, a tko za komuniste. Svi mogu biti špijuni, jer špijuni su poput nasobični ljudi. Oni koji su naučili na vlast stranaca, kolonizatora, stranog okupatora i sl. 

Nadalje, mi gledatelji se pitamo i kakva je točno agenda patuljka Kwana? Zašto vodi dosjee o ljudima – zar samo da bi bio pripovjedač jedne priče i glas redatelja ili nešto drugo(?). Njegova priroda je također ambivalentna. Želi li on izaći iz ormara? Što on osjeća prema Jill, a što točno prema Hamiltonu (nije to jedini lik koji se skriva – sjetite se scene jednog od novinara, koji potajno miluje lokalnog mladića, koji je posluga)? Redatelj Weir je bio oduševljen s Lindom Hunt i njezinim pristupom ulozi te nije čudo da je ta glumica osvojila Oscara za najboljeg sporednog glumca (ili glumicu, kako Vam drago). Naravno da film ima svojih mana, ali svi se sjećaju romanse poručnice Ripley i Mad Max-a (svako je imao i svoju filmsku franšizu) u tropskoj revoluciji sa zvukovima Vangelisa. Ako se pitate što nam je činiti u takvim teškim vremenima i godinama opasnog življenja, sjetite se rečenice patuljka Kwana i nastavite čitati filmske eseje na Vašem omiljenom portalu:

 

What then must we do? We must give with love to whoever God has placed in our path.

 

Tekst napisao: Matija Horvat

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime