RECENZIJA: GALIPOLJE – besmisao rovovske atletike

REDATELJ: Peter Weir

GLAVNE ULOGE: Mel Gibson, Mark Lee, Bill Kerr

TRAJANJE: 110 minuta

NAZIV ORIGINALA: Galipoli

GODINA PROIZVODNJE: 1981

…Sa mjesta za kojeg prije nismo ni čuli, došla nam je priča, koju nismo zaboravili…

Kada prosječni gledatelji (ništa loše se ovdje ne misli pod prosjekom) raspravljaju o filmovima, koji su ih najviše traumatizirali, posebno kad su bili klinci, većina ljudi će se prisjetiti raznih hororaca (od Egzorcista, preko Noći vještica, do nekih novijih naslova, ovisno o kojoj se generaciji radi). Autor ovih redaka, pod prvim pamtljivim filmskim traumatičnim iskustvom, uzima jedan potpuno drukčiji film, iz uvjetno rečeno ratnog (zapravo, više – povijesnog) žanra. Trauma vjerojatno nije prava riječ, ali i kao klinac, koji nije sve u potpunosti razumio, jedan film me posebno rastužio. Naravno, ovdje ne govorimo o slaboj kvaliteti filma (naprotiv!), već o iskrenim (dječjim) emocijama po završetku filma. Isti film je inspirirao i neke modernije naslove ratno – povijesnog žanra, tj. ratnih drama.

Ujak Jack: Što su tvoje noge?

Archy Hamilton: Opruge. Čelične opruge.

Ujak Jack: Što će one napraviti?

Archy Hamilton: Izbacit će me niz stazu.

Ujak Jack: Koliko brzo možeš trčati?

Archy Hamilton: Brzo kao leopard. 

Ujak Jack: Koliko brzo ćeš trčati?

Archy Hamilton: As fast as a leopard!

Ujak Jack: Onda da te vidimo!

Atletika – kraljica sportova, temelj svakog sporta. Samo Vi i Vaše tijelo. Na ulici, na (atletskoj) stazi, ili možda negdje off track, u divljini i daleko od civilizacije…Samo Vi i štoperica, a u slučaju rekreacije, vrijeme i nije bitno. Vrijeme (u bilo kojem je smislu) je relativno, bitno je putovanje, a tek onda i cilj. Pamtljivi sportsko – povijesni film – Vatrene kočije – nam je prikazao sportsko (olimpijsko) natjecanje u trčanju/atletici i borbu za olimpijske medalje. Treniralo se uz plažu i valove, a pratila nas je bezvremenska glazba Vangelisa. U isto vrijeme nastao je još jedan sportski film, samo puno krvaviji i sumorniji – Galipolje. Na Galipolju, uz također pamtljivi elektronski soundtrack – Oxygene – Jean Michel Jarrea, se također treniralo na plažama, ali tamo nije bilo bitno osvojiti medalju, barem ne onu sportsku (već bi prije netko uhvatio Srebrnu zvijezdu, Purpurno srce, Viktorijin križ i sl. odličja). Samo jedna stvar je bila bitna – preživjeti.

Kako se australska kinematografija krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, počela brže razvijati i dolaziti na svjetsku pozornicu, bilo je potrebno napraviti i filmove koji bi svijetu pokazali – što je to (uopće) australska nacija. Bilo je bitno naglasiti kako oni nisu Englezi, Britanci i sl.

Najbolja prilika za to su filmovi, koji su prikazali (ono što puno nas voli na ekranu, a nitko normalan ne bi trebao voljeti uživo) – rat. Prvi svjetski rat je označio početak australske emancipacije od Britanaca i stvaranje novog i posebnog (australskog) nacionalnog identiteta. Od kolonije, do nacije, put je bio trnovit i krvav. Iako su postali nominalno neovisni početkom 20. stoljeća, oni se nikada nisu odrekli engleskog suverena, u obliku kralja ili kraljice, ali za sve ostalo su se pobrinuli u izričitom naglašavanju razlike. Ako treba, oni su se i rugali Englezima, koji su ih kao (još uvijek) glavni u lancu zapovijedanja, gledali kao na manje vrijedne. Ipak, uz humor, ruganje i naglašavanje razlika, potpuna emancipacija, u smislu formiranja Republike ili nečeg sličnog, nikada se nije ozbiljnije razmatrala. S druge strane, ono što je svojstveno SAD-u (koji se odrekao engleske krune krajem 18. stoljeća, kad je Australija tek otkrivena), kroz divlja i velika prostranstva, pitanje urođenika, jedinih pravih vlasnika zemlje, odnosa bijelaca prema manjinama i sl., – sve to se ogledalo i u Australiji (te i Kanadi, kao još jednoj zemlji, koja se nije u potpunosti odrekla formalnog britanskog suverena). 

I baš taj australski divlji zapad simbolično i majstorski prikazuje redatelj Peter Weir (Godina opasnog življenja, Svjedok, Društvo mrtvih pjesnika, Trumanov show, Gospodar i ratnik, Bijeg iz gulaga), koji u uvodu Galipolja, naglašava prijateljstvo klasičnog Australca britanskog porijekla, Archyja (Mark Lee) i Aboridžina Zaca (Charles Lathalu Yunipingu je glumio u Povratku u raj/Return to Eden, jednoj od australskih serija, koju starija i srednja generacija vjerojatno pamti). Archy je mladi atletičar, tj. trkač – sprinter. Početkom 1915., 100 jardi (cca 91.44 m) je trčao ispod 10 sekundi – ne na normalnoj tartan – atletskoj stazi i bez današnjih sprinterica. Njegovo bosonogo trčanje divljinom po crvenoj zemlji, protiv čovjeka na konju – je prva filmska simbolika, tj. slika početka emancipacije onih slabijih od onih jačih. Možda onaj iritantni Australac na konju, zapravo predstavlja vladavinu Engleza. A kada Archyjev ujak i trener, Jack, čita Knjigu o džungli, on se vraća na odrastanje i emancipaciju Mowglija, koja postaje simbol za emancipaciju Archyja od obitelji. Naime, on se želi prijaviti kao dragovoljac u ANZAC jedinice te otići u Veliki rat, koji se najviše vodio na europskom tlu. Naravno, uz pojedinačnu emancipaciju glavnog junaka od njegove obitelji, ovdje nam se govori i o emancipaciji općeg australskog duha od engleskih duhova. Sve to je urbi te orbi, simbolički predstavio legendarni redatelj Peter Weir, u jednom od svojih prvih filmova, kojim je i probio australske granice (baš kao što je u istom razdoblju i redatelj George Miller probijao australske i svjetske granice s legendarnim Mad Max-om i glumcem koji dijeli oba filma). Univerzalna (anti)ratna drama je i do danas ostala urezana u naše pamćenje, kao (ipak dobroćudni) ožiljak, koji nikada nije zarastao. Bile su to galipoljske staze slave…

Foto: Screenshot

Weir je, kao predstavnik australskog novog vala, tijekom 70-ih, radio malo drukčije filmove, u kojima su se ogledavale misterije i nadnaravni elementi (Picnic at Hanging Rock i The last wave). Međutim, tijekom jednog posjeta Londonu, odlučio se vratiti doma u Australiju – preko Turske. I na obali te plažama tzv. Anzac Cove (jako simbolično mjesto komemoracije i pijeteta za Australce, ali i Turke – nešto kao njihov Vukovar) je našao veliku inspiraciju za mainstream povijesnu dramu. Dok je hodao još uvijek postojećim rovovima, Weir je uz gelere i čahure pronašao i osobne stvari mladića, koji su desetljećima prije, bili poslani u smrt. Te vremenske kapsule i zakopani fosili su toliko utjecali na umjetnika, da nam je isti podario ovaj legendarni film. U scenariju mu je pomogao David Keith Williamson, a inspiraciju su našli u istinitim događajima, tj. u bitci za brdo Nek, u kolovozu 1915. Taj uzak greben iznad sredozemnih plaža je bio svojevrsni Hacksaw Ridge iz Male Azije. Nažalost na tom grebenu, nije bilo puno spašenih. Kad smo spomenuli Greben spašenih, naravno da je simbolička poveznica sa ovim filmom i legendarni – Mel Gibson. Ipak, u Galipolju je epika potpuno sužena te praktički i ukinuta, jer je u ovom filmu, u prvom planu nije bilo domoljublje, već se radilo o intimnijoj priči, u kojoj je najbitnija – antiratna poruka. Weir je film simbolički napravio opisujući neraskidivo prijateljstvo dva mladića. Iz scenarija je na kraju potpuno izbačena geopolitička ekspozicija te ljubavni (pod)zaplet (Archy i djevojka). Dakle, od samog ratnog filmskog iskustva je bitnije redateljsko fokusiranje na psihologiju i emocije dva ratna druga. Rekli bismo i braće po oružju, ali ovo nije ta vrsta filma. Naprotiv, ovo je vrsta filma gdje se rat u potpunosti demistificirao, tj. dekonstruirana je ona priča o velikoj avanturi. Kakva avantura(?!), kad je samo bilo bitno sačuvati živu glavu (šifra: Na Zapadu ništa novo, film iz 1930. te 1979., kao i roman Ericha Marie Remarquea). 

Potpuna opozicija Archyju je Frank Dunne (mladi Mel Gibson, sa australskim naglaskom, koji se počeo etablirati s Millerovim Pobješnjelim Maxom). Isti je nezaposleni pružni radnik, koji je također povremeni sportaš, trkač. Razlikuje se prema mlađem Archyju, jer (kao pripadnik klasične radničke klase) nema posebne ideale, pogotovo ne one prema kralju i domovini. On je brz, ali ipak nešto sporiji od odlično utreniranog Archyja. Ta desetinka u kojoj je bio sporiji je kasnije, na neki način, činila razliku između života i smrti – nekada je bolje biti sporiji. Veliki rat je za njega nešto daleko i nešto što ga se ne tiče, naime on je (Australac) irskog porijekla, a znamo da se Irci i Englezi nisu puno ljubili u prošlosti. Dok dvojica prijatelja hodaju kroz pustinju Zapadne Australije, kako bi se jedan sigurno prijavio za rat (iako nema 21 god.), a drugi je tu, jer je nezaposlen i traži smisao – oni uz fatamorganu, nedostatak vode i mladenačko tračanje razgovaraju:

Archy: Imam frendove koji bi bili sretni da trče stotku ispod dvanaest sekundi i oni će dati svoj dio (prijavit će se za odlazak u rat, op.a.) pa zašto i ti ne bi?

Frank: Zato što to nije naš prokleti rat!

Archy: Kako misliš – nije naš rat??

Frank: To je engleski rat. Nema nikakve veze s nama.

Archy (pun staromodnih ideala, op.a.): Znaš li što si ti? Prokleta kukavica.

Frank: There’s only one reason why I haven’t knocked you down mate.

Archy: What?

Frank: ‘Cause I don’t feel like carrying you to the next bloody water hole. Now shut up and don’t open your yap about the war again!

Kada susretnu putnika sa devom u pustinji, a budući da se vijesti prije više od sto godina, nisu tako brzo širile, on ih pita:

Kako je to sve počelo (misli na rat)? A Archy mu odgovori: Ne znam točno, ali Nijemci su krivi!

Koliko su Nijemci (koji su doduše, imali ludog Kaisera, ali i drugi vladari su bili u najmanju ruku ne baš najpametniji) krivi za sarajevski atentat i činjenicu da su bili industrijski izrazito napredni, ali s puno manje kolonija od Britanaca i Francuza, ostavljamo povjesničarima i nastavimo dalje, kroz pustinju, sve do plaža Male Azije. Frank je stavio prijateljstvo iznad svojih antiratnih razmišljanja; ipak nije znao jahati pa je pješadija bila jedini izbor. Archy se, usprkos manjku godina, uspio prokrijumčariti u lako konjaništvo. Dva prijatelja se za neko vrijeme rastaju, iako će putovati na isto mjesto.

Egipatske piramide su odlična kulisa vojnih treninga te uživanja vojnika u dokolici. Engleske časnike se izruguje, jer bitno je pokazati da su Australci drukčiji i svoji, a opet da su saveznik na kojeg se treba računati. Ovdje se dva prijatelja ponovno susreću, a Frank uspije dobiti i transfer u laku konjicu. Međutim, početkom WW1 konjica, kao reziduum starinskog ratovanja, polako ostaje konjica samo po imenu (naravno, bilo je konjaničkih juriša – sjetimo se australskog tv filma The Lighthorsemen, serije Mladi Indiana Jones, Spielbergovog War horse-a i već svim ozbiljnijim filmofilima znanog – Lawrencea od Arabije – kod kojeg se posebno sjećamo se konjaničkog juriša na Aqabu), a tamo gdje su krenuli – mogućnost konjičkog, ili bilo kojeg drugog juriša, će se pokazati neizvedivom. Naime, tada još mladi lord admiraliteta, legendarni Winston Churcill, je smislio (baldrick-ovski) smioni plan. Plan je uključivao pomorsku invaziju saveznika na obale Male Azije, ne previše daleko od Istanbula, a sve kako bi se izbacilo Otomansko carstvo iz rata. Dakle, 1915. se pokušalo napraviti svojevrsni Dan D (a svi ste gledali, nadam se da su neki i čitali recenziju na Vašem omiljenom filmskom portalu – Spašavanje vojnika Ryana). Međutim iskrcavanje se nije pokazalo uspješnim, jer prve turske obrambene linije nisu mjesecima probijene i cijela se kampanja svela na klasično rovovsko ratovanje. U filmu The Water Diviner/Izvor nade (Russell Crowe i Olga Kurylenko) turski vojnici su nakon rata opisivali Australcima, kako je u jednom trenutku, sve moglo biti drukčije da je prvi glavni juriš na jedno brdo uspio, jer u turskim rovovima i nije ostalo previše branitelja. Inače, prvi svjetski rat prvenstveno zamišljamo kroz prizmu blatnih rovova zapadnog bojišta i prvenstveno kroz sukob Britanaca (i Francuza) protiv Nijemaca. Rijetko tko se sjeti austro-ugarske vojske protiv Talijana na Soči (legendarni i nažalost zaboravljeni feldmaršal Svetozar Borojević von Bojna vs. Ernest Hemingway, Zbogom oružje) ili istočnog bojišta. Međutim, na Galipolju, glavne uloge nisu imali Britanci ili Nijemci, niti je ambijent bio blatan i vlažan. Ovdje su u glavnim ulogama neki daleki Australci (i Novozelanđani) te Turci, a kamenjarski ambijent i strme klisure, daju pomalo egzotično iskustvo.  

Dolazak na obale poluotoka Galipolje, kao prve stanice pred Bospor i Dardanele, za ljubitelje žanra, napokon i donosi tračak ratnog filma. Tursko granatiranje plaže, izbjegavanje metaka i granata, trčanje po brdima, konfuzija – sve je tu. Dakle, egzotičniji ambijent je potpuna suprotnost naspram blata zapadnog bojišta. Redatelj nam poklanja i povremene šire panorame, kada gledamo zalaske sunca na liticama, plaže i tzv. pustinjski kamenjar. Međutim, iako se nalazimo na toplijem mjestu, u suštini sve je to jedan te isti rat – manje blata, ali rovovi, strojnice i besmisleni frontalni napadi su konstanta. Čak i kada vojnici zarone u more, oni iz igre na plaži, zapravo spašavaju živote. Ipak, kao i u legendarnom antiratnom filmu Tanka crvena linija, na plaži je sve samo igra, dok na prvoj liniji u brdima, sve poprima obrise sumorne realnosti…Realnosti frontalnog napada na ukopane strojnice – plana kojeg Antanta, tijekom četiri godine ratovanja, nije znala (uspješnije) primijeniti (naravno, bilo je iznimaka). I baš na obalama tog poluotoka, Australci i Novozelanđani, su iskopali tisuće grobova te su s tim (samo)doprinosom dobili pravo nacionalne emancipacije od Velikog europskog brata, tj. borili su se radi principa (kako Russell Crowe, tržeći sina, objašnjava turskim očevima, u filmu Izvor nade) S druge strane, Turci, koji su stoljećima bili agresor na Balkanu, Sjevernoj Africi, Levantu, Mezopotamiji i na čitavom Bliskom Istoku – su dobili priliku doslovno (o)braniti svoj dom i teritorij za nekoliko mjeseci teških borbi – pa i oni pamte Galipolje, kao svojevrsno rođenje nacije (Mustafa Kemal Paša, kasniji Ataturk ih je obranio na tom poluotoku). 

Foto: Screenshot

Weir, u skladu s tadašnjim standardima, ne ulazi naturalistički u meso, kada govorimo o prikazu borbi, jer kao što smo naveli, bitnija je psihologija pojedinca. Gledatelji suosjećaju s mladim i nedužnim Australcima (i ne zaboravimo – Novozelanđanima), ali neprijatelj ostaje na svojoj strani, nevidljiv u rovovima, a krv, iznutrice i naturalizam, uzmiču pred univerzalnom antiratnom porukom o besmislenom ratu. Postoji i neskrivena kritika prema Britancima i njihovim uredskim generalima, za koju neki povjesničari imaju primjedbe. Jesu li Britanci ovdje doista žrtvovali svoju braću po krvi i oružju, u besmislenim frontalnim napadima, a sve kako bi izvršili iskrcavanje na drugim obližnjim lokacijama, ostaje predmetom rasprave. Ono što ostaje nama gledateljima je osjećaj straha (koji je Weir uspješno prikazao), izbjegavanje metaka na mjestima bez zaklona, suosjećanje prema onima u slabijoj poziciji i želja da Mel Gibson, kao Frank Dunne (koji je nešto sporiji trkač od frenda Archyja) uspije dostaviti poruku na vrijeme. Zapravo, on u besmislenoj trci naprijed i nazad – od prve rovovske linije do pukovničkih stožera u pozadini – pokušava izvući živu glavu i spriječiti besmisleni pokolj. A štoperica igra važnu ulogu. Međutim, što ako je učinjena početnička pogreška i što ako satovi onih u pozadini i onih u rovovima, nisu usklađeni. Zbog tog nesinkroniciteta, saveznički napadi na turske rovove nisu funkcionirali. Naime, topnička podrška je prestala, a turski branitelji su se vratili u svoje rovove i pripremili svoje strojnice. Madness, madness, rekao bi bojnik Clipton u Mostu na rijeci Kwai, a pukovnik Kurtz bi mu iz Srca tame, odgovorio – horor, horor,  a autor ovih redaka bi se složio s tim kratkim izjavama. Najveći besmisao i horor ratovanja se upravo dogodio u ovakvim potpuno besmislenim (a vjerojatno istinitim) situacijama, u kojima mladići nisu stigli ostarjeti – They shall not grow old (dokumentarac Petera Jacksona o mladosti u prvom svjetskom ratu na zapadnom bojištu). Još veći besmisao idealizma nam daje mladi Archy. On je brži trkač, ali i nakon što je procijenio situaciju, on i dalje ima ideale prema suborcima, ne kritizira uredske generale i kao da prihvaća svoju sudbinu. S druge strane – Mel Gibson, kao Frank Dunne, je sretan sa ulogom trkača/glasnika (loših vijesti), on ne nosi pušku i samo izbjegava snajpere, ali je i duboko frustriran, jer shvaća da na strateškim pozicijama, gotovo nitko ne sluša – glas razuma. Nitko nema hrabrosti opozvati napad. 

Pukovnik Robinson: Tell Major Barton that the attack must proceed.

Frank Dunne: Sir, I don’t think you’ve got the picture. They are being cut down before they can get five yards.

Col. Robinson: Bloody line! I don’t care! Our marker flags have been seen in the Turkish trenches. The attack is to continue at all costs.

Frank Dunne: But…

Col. Robinson: I repeat, the attack must proceed!

I kad se hrabrost za preispitivanje odluke napokon ukaže, nije Mel Gibson kriv, što je realno bio (malo) sporiji trkač. Nije on kriv, što mu idealizam Boga, kralja & domovine, nikad i nije bio na pameti. Nažalost, srce na (sportskom ili atletskom) terenu ili brze noge, često ne pomažu, kada igrate u gostima i kad su Vam izbornici ili treneri, krivo postavljeni ljudi, na krivim mjestima, u lošim vremenima. Elektronski zvukovi Jarreovog Oxygena, prate praktički svaku dionicu trke, bilo gdje u filmu. Uz kazaljke krivo namještenih satova, ti taktovi odzvanjanju nad nesretnom sudbinom momaka iz lake konjice, koji su u modernizaciji rata, ostali bez konja i završili samo s bajunetama pred neprijateljskim rovovima i strojnicama. Archyju ostaje samo jedno – ponoviti svoju trkačku mantru, o nogama, oprugama i brzini leoparda, a kada čuje zviždaljku rovovskog bojnika, satnika ili poručnika, mogao je samo otrčati posljednji i počasni sprint. Šprint  preko ničije zemlje. Ostalo mu je samo to trčanje, bez puške u rukama. Stoički je prihvatio mračnu sudbinu. Zamrznuti kadar – kakva simbolika! 

Sada razmislite, u kojem ste novijem filmu već vidjeli priču o trkaču, tj. glasniku, koji u zadnjem trenutku pokušava dostaviti poruku o obustavi napada? Naravno, Sam Mendes je u 1917., u neku ruku, kopirao epilog Galipolja (doduše, sa sretnijim ishodom)! Međutim, jedno je sigurno. Galipolje nas je sigurno više traumatiziralo pa je time i ostalo zauvijek u sjećanju! Izlazak mladog Archyja iz rova i njegovo trčanje bez puške, prema ukopanim strojnicama, je slika koja nam ostaje u glavi i koju pamtimo. To je simbol besmislenosti tadašnje taktike rovovskog ratovanja, a u isto vrijeme – to je i antiratna poruka za budućnost. Naime, zamrznuta slika zadnjeg kadra i onaj slow motion nas podsjeća na poznatu sliku iz španjolskog građanskog rata (Kome zvono zvoni, u ovom slučaju – kome štoperica ide brže ili sporije), kada je fotograf Robert Capa uhvatio trenutak smrti neznanog (republikanskog) junaka. Slika zamrznuta u trenutku. Dio zaustavljenog vremena. Dakle, Peter Weir nam ovdje ne pokazuje samo loše odrađenu galipoljsku kampanju, već u isto vrijeme, emitira i univerzalnu poruku o besmislenosti svakog rata. I ovdje je spretni redatelj obavio maestralan posao, jer gledajući ovaj  film, kao da paralelno čitamo Krležine ratne novele o siromašnim domobranima, koji su se jednom borili za Kaisera, Cara i Kralja…u dalekoj Galiciji. Ideali, srce pa čak niti tjelesna sprema, često ne igraju glavnu ulogu, kada bez zaklona i zaštite, jurišate na ukopane strojnice. Mel Gibson je na kraju svoje rovovske utrke, mogao samo sve prokleti, baš kao i Charlton Heston u završetku Planeta majmuna. 

Hitna poruka, prolaz, prolaz…ahhhhh neeeee!! 

Dakle, Archy je još jednom prvi došao na cilj. Ovaj put radilo se o posljednjem cilju – onom nebeskom. I na tom nebeskom cilju je trijumfalno probio ciljnu vrpcu. Tamo gore u svemiru, na nekom (galipoljskom) proplanku…u besmislenoj ratnoj igri bez granica (i zbog granica). Jedino što nam ponekad ostaje je hestonovski opsovati sve idiote sa onom – God damn you all to hell!, a što se tiče filma Galipolje – dojam koji nam je pružio, je u isto vrijeme i nezaboravan, ali turoban i luđački besmislen. Sa mjesta za kojeg prije nismo niti čuli (kakvo polje?! Gali – što – Galicija?), došla nam je priča, koju nikada nećemo zaboraviti. Majstor Peter Weir, dobri povijesni filmovi & bilo koji partneri, za bilo koja izazovna vremena. The End.

Tekst napisao: Matija Horvat