REDATELJ: Tony Gillroy
GLAVNE ULOGE: George Clooney, Tilda Swinton, Tom Wilkinson, Sydney Pollack
TRAJANJE: 119 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2007
„Nisam tip kojeg ubijaš. Ja sam tip kojeg kupuješ! Are you so fucking blind that you don’t even see what I am? I sold out Arthur for 80 grand. I’m your easiest problem and you’re gonna kill me?“ (odlični i smireni George Clooney, kao odvjetnik Michael Clayton)
Na jubilarnoj 80. dodjeli nagrade Oscar, sa početka 2008., trijumfirali su sljedeći filmovi: No country for old men (je li ispravan naslov filma Nema zemlje za starce ili Ovo nije zemlja za starce?), There will be blood, Bourenov ultimatum, La vie en rose, Juno. Prethodna 2007. g. nam je donijela i ostale naslove: vrhunski remake westerna U 3:10 za Yumu, Cate Blanchett je ponovno utjelovila kraljicu Elizabetu (Elizabeth: The golden age), a žene su ronile suze na film Pokajanje (Atonement; James McAvoy, Keira Knightely) i sl. Naravno, svi su većinom pričali o neo-westernu braće Cohen (filmu kojem nedostaje bolji završetak, ali to su Vam braća Cohen), sa vrhunskim negativcem Antonom Chigurhem, kojeg je utjelovio Javier Bardem. Nadalje, svi su pričali i o preglumljenom Daniel Day Lewisu, koji je utjelovio naftnog magnata Daniela Plainviewa, u možda precijenjenom filmu, Bit će krvi. Međutim, jedan film je te godine ostao nepravedno zapostavljen i danas očito, nezasluženo zaboravljen, a bio je nominiran za sedam Oscar-a u svim bitnijim kategorijama (osvojio jednog za sporednu ulogu). Ponekad u tekstovima treba biti i odvjetnik nepravedno zaboravljenih (a prilično kvalitetnih) filmova, jer to je pravedni balans. Stoga, drage dame i poštovana gospodo – ljubitelji čitanja – dopustite da Vam predstavimo pošteni film – Michael Clayton.
Legenda kaže kako je Denzel Washington odbio ulogu odvjetničkog fiksera Michaela Claytona, jer nije vjerovao u jednog redateljskog debitanta. Naime, Tony Guilroy je bio poznat kao scenarist prva tri dijela Bourne serijala, ali Michael Clayton mu je bio prvi film koji je režirao (kasnije je režirao i Bourne Legacy, napisao scenarij za Star Wars: Rouge One, producirao Nightcrawler-a itd.). Vidjevši film, Denzel je požalio za svojom odlukom. Međutim i legendarni George Clooney je prvotno odbio glavnu ulogu, no nakon nešto uvjeravanja je ipak pristao – i nije požalio za angažmanom. Clooney se našao na sličnoj frekvenciji s Guilroyem, jer su obojica voljeli vrlo dobri politički triler The Parallax View (Ubojice i svjedoci) Alana J. Pakule (s Warren Beattyjem). I Michael Clayton u sebi dijeli tu paranoičnu vibru Pakulinog klasika iz 1970-ih. Amerikanci ovu vrstu filmskog (pod)žanra nazivaju legal thriller. Dakle, uvijek je neka pravna istraga u pitanju, a ovdje se miješaju i elementi sudske drame te općenito – političkog filma.
Taj žanr je u današnje vrijeme gotovo potpuno iščezao, jer publika, navikla na zabavne streaming platforme, nema koncentracije za ovakve filmove i jer ljudi jednostavno više vole lakše teme. George Clooney je (nakon razočaranja sa Schumacherovim Batmanom i Robinom) pametno birao uloge u 21. stoljeću. Znalci pamte one (teže te više-manje, pametne i kvalitetne) filmove koji nisu na prvu loptu: odlična Syriana, Ispovijesti opasnog uma, Laku noć i sretno, Spaliti nakon čitanja, vrlo dobre (koje su mogle biti i bolje) Martovske Ide pa (solidni europski art) film Amerikanac, Money monster itd. Dakle, Clooney se pronašao u ovim nenametljivim ulogama (u kojima prilično staloženo glumi), a koje u sebi nose određenu poveznicu političkog filma. To je zato što je oduvijek imao politički stav o ljudskim pravima i svjetskim događanjima. Clooney je javnosti pružao fokus na turski genocid nad Armencima tijekom Prvog svjetskog rata, humanitarnu krizu u Darfuru, druge izbjegličke krize, prava LGBT osoba te se u novije vrijeme zalagao i za uspostavljanje međunarodnog tribunala za ruske zločine u Ukrajini itd. Njegov aktivizam je konačno rezultirao i ženidbom za građansku aktivisticu i odvjetnicu – Amal Alamuddin (nakon godina samovanja ili hodanja s raznim ženama, uključujući i porno zvijezde, a najduža veza mu je bila s kućnim ljubimcem, vijetnamskom svinjom). I redatelj Guilroy u sebi ima određeni politički senzibilitet, jer je kasnije napisao scenarij za solidni politički triler – State of play (Crowe, Affleck, Hellen Mirren, Rachel McAdams, Robin Wright itd.) te također, za jedan mali, ali solidni geopolitički triler – Beirut (Rosamund Pike, Jon Hamm). Još jedna politička poveznica je i poznati redatelj Sidney Pollack (Tri kondorova dana), koji ovdje ima ulogu Martyja Bacha, glavnog partnera u (prljavoj) odvjetničkoj firmi. Naime, i Pollack je, kao redatelj, godinama koketirao sa tim žanrom, sudsko – političkog trilera.
Autori ovih redaka bi ponovno naglasili kako publika, ni prije, a posebno danas, nažalost nema koncentracije za ovakve filmove. Ljudi navodno nemaju koncentraciju niti za video-clip-ove od 15 sekundi na popularnoj kineskoj špijunskoj aplikaciji za mlade, zvanoj Tika-Taka ili tako nešto. Zaglupljeni smo u hrpi sadržaja i mnoštvu hibridnih (dez)informacija. A propos koncentracije, sjetimo se odličnog Christiana Balea i legendarnog Michaela Cainea. Naime, oni nas u Nolanovom filmu Prestiž, pozivaju da pažljivo gledamo te i kažu – Are you watching closely? I u svijetu prava i politike, također postoje trikovi i razne diverzije pa i političko – sudske trilere/drame, moramo gledati pažljivo, jer puno toga skrivaju, a također i zahtijevaju, već spomenutu, koncentraciju i određeno (pred)znanje publike. Michael Clayton ide uz bok sličnim vrhunskim filmovima ovog žanra. Postoje paralele s filmovima tipa Insider/Probuđena savjest (legendarni Michael Mann je snimio jedan od najboljih filmova 90-ih) ili Erin Brookovich te recentnijim filmom Dark waters (Mutne vode). Autori ovog teksta pamte i film sa sličnom temom – A civil action (Građanska parnica, Travolta i Duvall), Informant (Matt Damon), a u neku ruku paranoje i misterioznih ubojstava, ovaj film ima određenu poveznicu i sa, ne baš uspjelim, filmom Ridley Scotta – The Counsler (Savjetnik). Dakle, u glavnoj ulozi je zapravo kriminalna korporacija, koja truje građanstvo i koja skriva dokaze, općenito zataškava situaciju ili korupcijski pokušava sklopiti nagodbu. Protiv zločestih kriminalnih organizacija bore se hrabri glumački pojedinci. Naravno korporacije, ponekad pošalju i contract killer-e, kako bi zapečatili posao, tj. ubili zviždače. Kada u tu trilersku paranoju, spojimo odlične dramske elemente i vrhunske glumce, dobijemo još jedan odlični film ovakvog žanra. Film koji zahtjeva Vašu koncentraciju, ali zato nagrađuje pažljivu publiku, posebno u vrhunskom (i pravednom) završetku.
Foto: Clayton Productions LLC
Michael Clayton (Clooney) je odvjetnički fikser, čovjek koji – po potrebi – prilagođava istinu. On nije odvjetnička zvijezda u sudnici te se više ne bavi građanskim parnicama ili kaznenim zastupanjem. Naime, on sređuje poslove izvan suda i radi u sjenama, ali ipak nije Batman. Mogli bi ga nazvati i smetlarom, jer često odrađuje one prljavije i neatraktivne poslove (naravno, ne u smislu ubojstava ili teških kaznenih djela), koji se odvijaju iza pozornice. Kada Karen Crowder, štreberska i iritantna savjetnica uprave velike agrokompanije (U-North), koju je odlično utjelovila androgina žena bez lica, Tilda Swinton (Oscar za najbolju sporednu glumicu te godine), pita svoje pomoćnike:
Who’s this guy they’re sending here? Clayton? I never heard of him – ona dobiva idući odgovor:
Michael Raymond Clayton, rođen 9. rujna 1959. u bolnici Sv. Josipa u Bronxu, New York. Otac NYPD policajac Raymond Xavier Clayton. Majka, Alice Mary Clayton…Maturirao u srednjoj školi Washingtonville Central. Prvostupnik na sveučilištu St. John’s 1980. Diplomirao pravo ’82. Do ’86. bio zamjenik općinskog državnog odvjetnika u Queens District. Iste 1986. je zaposlenik USKOK-a, u Joint Manhattan Queens operativnoj skupini za organizirani kriminal. I onda 1990. se zapošljava u odvjetničkoj firmi Kenner Bach & Ledeen…
Karen Crowder: Znači postao je partner?
Ne. Na popisu je kao „posebni savjetnik“, specijaliziran za oporuke i zaklade.
Karen Crowder: Od kaznenog progona je završio na oporukama…? Tamo je sedamnaest godina, a nije postao partner!? To je čovjek kojeg su (nam) poslali? (na ispomoć u teškom slučaju nagodbe, op.a.). Pa tko je taj čovjek?
Kada iritantna korporacijska neman, u fluidnom (i bez lica) obliku, pita – Who is this guy? – ona to više čini u podcjenjivačkom smislu, a manje kao upit o porijeklu pojedinca. To joj je bila (prva) greška. Naime, ona griješi i u najbitnijem dijelu filma, a to je zato, jer je zapravo cijelo vrijeme nesigurna u sebe i svoje javne nastupe mora dodatno vježbati, tj. peglati. Ona se znoji i drhti pa definitivno ima ljudske osobine, ali za nju ne možemo imati pozitivnu emociju. Ona je i tragični lik, jer kada treba biti negativac do kraja (zapovijedati kod crveno, kao legendarni Jack Nicholson u Malo dobrih ljudi), ona ni to ne može, ali kao šefica pravne službe velike korporacije, ona upravo daje realnu ulogu. Glumi da je alfa i na površini joj to dobro ide, ali ako je proučite, trebate je sažalijevati. Nije da takve ljude niste sretali i u stvarnom životu i hodnicima velikih zgrada (ok, spoiler alert: bez naručivanja ubojstva, kojeg nije imala ni snage zapovijedati pa se to pretpostavljalo) i nije da takve osobe ne biste htjeli opaliti šakom u facu. I nije da one to nisu zaslužile. Jesu, zaslužile su. Kao što je Swintonica zaslužila i Oscar-a za svoju stručnu epizodu. Naravno, ona nije jedina koja je zaslužila nagrade i lovorike.
Film zaista crpi snagu u vrhunskim glumcima i poštenom scenariju tada debitantskog redatelja. U pozadini radnje je i spajanje odvjetničke firme i potencijalno gubljenje poslova, kao i veliki slučaj od 3 milijarde $, a redatelj Gilroy je posložio nekoliko pamtljivih likova oko kojih se vrti ta radnja te koje upoznajemo na početku filma. Paranoja, prisluškivanje i misterija nas prate cijeli film, baš kao što glavne junake prate i prisluškuju fikseri, koji rade za drugu stranu. Iza samog Clooneyja, ovdje imamo odličnog Toma Wilkinsona, kao poludjelog odvjetnika iz velike odvjetničke firme, koji zastupa prljavu korporaciju. Korporacija zataškava dokumentiranu činjenicu kako je njihov poznati brand pesticid – kancerogen. Isti pesticid je usmrtio više stotina ljudi te je velika korporacija optužena pred sudom. Wilkinson glumi odvjetnika Arthura Edensa, koji više ne može trpjeti nalogodavce – one koje zastupa i/ili brani – te potajno mijenja stranu, tj. gradi slučaj protiv svojih prljavih klijenata. On je svjetla strana prljave pozadinske priče. U uvodno snimljenom monologu, odvjetnik Edens doživljava lucidan trenutak prosvjetljenja:
Ja… ja… ja… shvatio sam Michaele, da nisam izašao s vrata Kennera, Bacha & Ledeena, ne kroz portale naše ogromne i moćne odvjetničke tvrtke, već iz šupka organizma čija je jedina funkcija izlučivanje… o-o-o-otrova, streljiva, kemije, koja je potrebna drugim, većim, moćnijim organizmima, a kako bi uništili čudo čovječanstva. And that I had been coated in this patina of shit for the best part of my life. Vjerojatno bi mi trebao ostatak života da poništim taj smrad i mrlju. I znaš što sam učinio? Duboko sam i pročišćeno udahnuo i ostavio tu ideju da se razvije. Rekao sam sebi koliko god ovo bilo jasno, koliko god ovo bio snažan osjećaj, koliko god vjerujem da sam danas svjedočio istinitoj stvari, sve to mora pričekati. Mora izdržati test vremena. And Michael, the time is now…
Dakle, odvjetnik Edens više nije mogao šutjeti, jer 12% vremena svog života brani smrtonosni herbicid. Njegova manična epizoda je bila rezultat sra***, koja je godinama gutao, jer i to je psihički otrov. Arthur je vrhunski parničar te zna kako je Michael Clayton, čovjek od povjerenja, poslan sa zadatkom čišćenja gov***.
Nema nikakve igre ovdje. Nema kuta gledišta, nema sobe za šampanjac. Ja nisam čudotvorac, ja sam čistač. Matematika je ovdje jasna – što je manji nered, meni je lakše počistiti.
Uz već ranije spomenuti monolog, protežu se dugi kadrovi New Yorka, koji već od prve minute namještaju sumornu atmosferu. Pojava Georgea Clooneyja, odnosno Michaela Claytona, gledateljima prezentira klasičnu sliku izmučenog antijunaka. Od tog trenutka, pa sve do posljednje scene, film obiluje nevjerojatnom simbolikom koja, uz vrhunsko izgovoreni tekst, čini ovaj film klasikom žanra – pravosudnim trilerom koji u svakoj svojoj sekundi djeluje kao da je proizašao iz pera Johna Grishama.
Foto: Clayton Productions LLC
Film počinje kronološki, no nakon eksplozije automobila, retrospekcijom se vraća na događaje prije toga, odnosno, ritam filma usporava te se postepeno gradi karakterizacija likova. Clayton je između ostalog i kockar, antipatična šefica pravne službe zločeste korporacije je upravo to, a npr. i legendarni redatelj/glumac Sidney Pollack, na neki način, ponavlja ulogu iz Kubrickovog pretencioznog (masonsko- erotsko – misterioznog) te iritantnog filma – Oči širom zatvorene. Dakle, on (kao šef odvjetničke firme) nešto skriva i sigurno nije pozitivac. Vrhunac filma nije eksplozija, već vrlo moćni dijalog, a eksplozija, na način pomalo netipičnim za današnje potrebe gledatelja, predstavlja samo uvod u predstojeće događaje. Iako je od snimanja ovog filma prošlo 16 godina, problematika i aktualnost teme nije zastarjela, čak štoviše, agro – korporacija kao glavno utočište antagonista, djeluje aktualnije nego ikad.
Gradnja antijunaka počinje njegovom obiteljskom pričom i odnosima unutar obitelji. Za gradnju lika Michaela Claytona to su dva lika: njegov sin i njegov brat. Odnos s bratom prikazuje se kroz sudar retrospekcije i sadašnjosti, snažnim nabojem cijelog spektra emocija; od uzajamnog poštovanja, očaja, bijesa, a osobito se lako poistovjetiti s osjećajem apsolutne nevjerice. S narušenim odnosima s bratom, gomilom problema i emocionalnim zidovima, često jedino što je držalo Claytonovu glavu iznad vode jest njegov sin Henry. Henry Clayton klasični je arhetip djeteta rastavljenih roditelja koji preživljene traume iskazuje kroz bijeg u svijet mašte i umjetnosti. Ta je umjetnost sveprisutna kroz cijeli film. U ključnom je trenutku i crveni konac za Michaela. Mladi Austin Wiliams savršeno je iznio lik koji predstavlja protutežu svim ostalim likovima u Michaelovom svijetu.
Psihološka karakterizacija likova planski je rađena do najsitnijih detalja, posebno u sceni gdje je Clayton u potrazi za Arthurom te ga pronalazi u uličici. Ne znajući kako bi ga više nagovorio da počne uzimati lijekove, krene mu docirati i obraćati mu se kao djetetu. U tom trenutku, na samo nekoliko sekundi, u Arthurovim očima uočava se hladna lucidnost gdje kaže Claytonu: Ne želiš me sresti u sudnici, Claytone. Clayton mu odgovori kako mu on nije neprijatelj, a on mu prijetećim pogledom uzvraća: Nego, tko si ti?
Zapravo, postoje dva bitna razgovora Claytona i poludjelog (a opet zdravog) Edensa. Prije razgovora u uličici, Clayton je izvadio Edensa iz pritvora. I tu imamo litemotiv filma, nit koja spaja dva stara frenda. Naime, upravo se pitamo – tko su zapravo oni? – te Edens lucidno i odgovara: Ja sam Šiva – bog smrti!
Michael Clayton: You are the senior litigating partner of one of the largest, most respected law firms in the world. You are a legend.
Arthur Edens: I’m an accomplice!
Michael Clayton: You’re a manic-depressive!
Arthur Edens: I am Shiva, the god of death.
Arthur Edens nije htio biti sudionik zločina i protratiti ostatak života na kriminalce. Budući da film u sebi skriva razne poruke, jednu od tih poruka (na zidu) je ostavio i Arthur: Pretvaraj se da nije samo ludilo. Drugim riječima, zavaravamo se pored zdravih očiju. Arthur je doslovno kao razgolićeni duh – Akakije Akakijevič – koji luta gradovima, uz neonske (Blade runner) reklame u noći ili po danu te traži svoju kabanicu. Kada je jednom nađe, pronaći će i svoj mir. Počivaj u miru, Arthure.
Vrhunac filma ne zbiva se u sudnici, već u hodniku, tik pred nagodbu. Clayton se, služeći se svojim ugledom čistača i čovjeka kojeg se može kupiti, posluži trikom kako bi iznudio priznanje od Crowderice. Snimanje razgovora (priznanja) protagonista nije rijetkost, no smještajući taj trenutak u hodnik, a ne u sudnicu, mizascenom, stvoren je emocionalni kolaps obiju strana.
Ipak, kakav je to bio raspad sistema, kojeg je utjelovila Tilda Swinton u dvoboju sa Clooneyjem. Kao poslije nogometne utakmice četvrtfinala SP-a Hrvatska – Brazil, iritantna Karen Crowder je pala na pod i imitirala jednako iritantnog Neymara & co., kada je on pao na travu:
Crowder: Što želiš
Clayton: Što ja želim? Želim više. Želim van. A s ovime (drži kompromitirajuće dokumente u ruci) želim sve.
Crowder: Imaš broj (tj. kolika je cijena)?
Clayton: 10 (milijuna) je broj.
Crowder: Ovo bi trebao biti duži razgovor i trebao bi se voditi negdje drugdje…
Clayton: Gdje? U mom autu? (koji je raznesen po tvojoj naredbi, kujo)…OK, olakšat ću ti, neka bude 5…i zaboravit ću Arthura.
Crowder: 5 je lakše. O pet možemo razgovarati.
Clayton (opet vrhunski poentira i ponovno povisuje ljestvicu). Fino. A drugih pet je da zaboravim 468 ljudi koje ste pobili svojim herbicidom.
Crowder: Daj da dovršim sastanak…
Clayton: Izgledam li kao da pregovaram?
Crowder. Dobro.
Clayton: Deset milijuna u banku koju želim (ona to mora izreći, dok agent provokator nosi prislušni uređaj). Inozemnu. Odmah. Say it, (bitch)!
Crowder: Dobro. Deset milijuna na tvoj račun čim završi sastanak…Dogovorili smo se.
Clayton (postigao gol i pobijedio u produžecima, na penale…ma nije ni bitno…smireno i rugajući se – kaže): You’re so fucked.
Crowder (konstantno u nevjerici i ne može parirati): Što?
Clayton: Naje**** si. Pogodi…Mogu te usput i slikati (na svoj mali preklopni mobitel iz 2000-ih godina).
Crowder: You don’t want the money?
Clayton: Keep the money. You’ll need it.
Jefferies: Is this fellow bothering you?
Michael Clayton: Am I bothering you?
Don Jefferies: Karen, I’ve got a board waiting in there. What the hell’s going on? Who are you?
Michael Clayton (odlazi pa se okreće i ponavlja ono što ga je Arthur naučio): I’m Shiva, the God of death.
Vrhunska je i pamtljiva scena, gdje staloženi Clayton provocira i polako sjecka Crowdericu, koja je prvotno sve proračunala pa se onda i preračunala te se na kraju nesvjesno raspada i poklekne od stresa na pod. Kao oni brazilski nogometaši, koji su podcijenili defenzivnu Hrvatsku (koja bi i Armagedon odvukla u produžetke i pobijedila…na jedanaesterce), a potom doživjeli biblijski potop. Crowderica je podcijenila Claytona, a on ju je prevario, govoreći joj ono što je mislila – da je on nitko, potkralo, koji se bavi nebitnim pravnim poslovima. Tako si pametna, a izgubljena si, kaže joj Clayton. To što je ona šefica pravne službe velike korporacije – pa ga šiba u plaći nekoliko puta – a o on samo fikser, koji ne zarađuje dovoljno za kockarske dugove ili dugove brata – ne znači da je bolja od njega. Znači samo da ga je podcijenila, a to se posebno osjeti u ultimativnoj sceni, gdje vidimo da ona (zapravo nema nikakvu vještinu, samo se pravi) i nije zaslužila biti na poziciji moći. Dok ostavljamo Swintonicu kako plače na podu te tone u ambis, poput admiralskog broda Moskava (još jednog velikog broda, koji je podcijenio onaj manji), kamera se polako udaljava i pruža nam dubinsko, no opet neutralno gledište cijele situacije i mizanscene, a iz pozadine naviru snage reda i mira, odnosno Zakona i Reda. Vjerojatno i Arthurov goli duh, lebdi i luta ovim hodnikom, tjerajući neke nove negativce – u klopku.
Dugi, krupni kadar Claytonovog lica dok se vozi u taksiju i nestaje u masi ljudi završna je scena koja daje emotivni predah kolapsa u sceni prije. Clooney svojim ekspresijama lica ne daje naslutiti o čemu Clayton razmišlja. Netipično za završetke ovakvog tipa, gledatelj neće doživjeti ekstazu emocija glavnog lika antagonista kako to obično slijedi. Nema manijakalnog smijeha niti suza, a je li to šok, prosvjetljenje, put u novi život ili trauma koja tek treba eskalirati, ostaje na pojedinačnoj prosudbi.
Iako se zadnja scena u taksiju, može usporediti sa zadnjom scenom šutnje u autobusu iz filma Diplomac (a Dustin Hoffman i Katherine Ross su nam tamo, poslije smješka, većinom pokazali sumnju i nisu pružili pravi happy end), ipak je moguće da na samom kraju Michaela Claytona svjedočimo i (gotovo nevidljivom) kratkom smiješku na licu (anti)junaka. Čovjeka koji je cijelo vrijeme propitivao sam sebe (kao i mentor Arthur). Čovjeka koji je svugdje putovao crnim službenim Mercedesom S klase, a na kraju je ušao u taxi te se izgubio u mravinjaku velegrada, dok ga prati tihi gudački soundtrack Jamesa Newton Howarda. Izgubio se poput (Arthurovog) duha. Izgubio se poput ona čudesna tri konja (Otac, Sin & Duh Sveti?) na proplanku, koji su mu spasili život u zori očajnika, putem skrivenih poruka (nesvjesni tragovi mrvicama kruha) članova obitelji i njegovog pokojnog mentora. Brat mu je rekao da je on zapravo policajac koji se igra odvjetnika, dok su drugi mislili da je odvjetnik, koji se igra policajca/detektiva. Još su nešto govorili za njega. To da je čudotvorac. Međutim, on se smatrao (samo) čistačem. Ono, ništa fancy…Ali kad cijeli film pogledamo ponovno…kako možemo reći da i nije doživio čudo, odnosno da nije svojevrsni čudotvorac u svakodnevnom rutinskom životu…jer on jest Šiva – bog smrti. Bog koji je strpao negativce u zatvor. Pravedan i baš dobar završetak. Iako je cijelo vrijeme radio u sjenama (a nije Batman, niti je Clooney volio taj schumaherovski film), poklonite Michaelu Claytonu svjetlo i pozornost koju je zaslužio. Na kraju ćete biti nagrađeni. The time is now.
Tekst napisali: Matija Horvat & Dora Ivković
Odgovori