REDATELJ: Elia Kazan
GLAVNE ULOGE: Marlon Brando, Vivien Leigh, Kim Hunter, Karl Malden
TRAJANJE: 122 minute
GODINA PROIZVODNJE: 1951
NAZIV ORIGINALA: A Streetcar Named Desire
“Tramvaj zvan čežnja” američka je drama iz 1951. godine,
adaptirana prema istoimenoj kazališnoj drami Tennesseeja Williamsa. Film prati Blanche
DuBois (Vivien Leigh), profesoricu engleskog jezika koja pod nerazjašnjenim
okolnostima napušta gradić Auriol u Mississippiju i odlazi u New Orleans
živjeti sa sestrom Stellom (Kim Hunter) i njenim mužem Stanleyem Kowalskim.
Suprotnih karaktera, Blanche i Stanley ulaze u sukob već od samog početka.
Blancheina rječitost i damsko držanje izazivaju u Stanleyu podrugljivost i
potrebu da ju ponizi, dok Blanche Stanleya smatra primitivcem, čije ponašanje i
sirova seksualna privlačnost kojom zrači u njoj istodobno bude strah i požudu.
Stanley je sumnjičav i želi saznati pravu istinu o Blancheinom odlasku iz
rodnog gradića, koja biva razjašnjena spletom različitih okolnosti, što u
Stanleyu budi zvijer spremnu učiniti sve da raskrinka Blanche i dovede ju do
konačnog sloma.
adaptirana prema istoimenoj kazališnoj drami Tennesseeja Williamsa. Film prati Blanche
DuBois (Vivien Leigh), profesoricu engleskog jezika koja pod nerazjašnjenim
okolnostima napušta gradić Auriol u Mississippiju i odlazi u New Orleans
živjeti sa sestrom Stellom (Kim Hunter) i njenim mužem Stanleyem Kowalskim.
Suprotnih karaktera, Blanche i Stanley ulaze u sukob već od samog početka.
Blancheina rječitost i damsko držanje izazivaju u Stanleyu podrugljivost i
potrebu da ju ponizi, dok Blanche Stanleya smatra primitivcem, čije ponašanje i
sirova seksualna privlačnost kojom zrači u njoj istodobno bude strah i požudu.
Stanley je sumnjičav i želi saznati pravu istinu o Blancheinom odlasku iz
rodnog gradića, koja biva razjašnjena spletom različitih okolnosti, što u
Stanleyu budi zvijer spremnu učiniti sve da raskrinka Blanche i dovede ju do
konačnog sloma.
Ono što cijeli film čini velikim dva su nevjerojatna
performansa koja su i za današnje glumačke standarde daleko iznad prosjeka.
Vivien Leigh s nevjerojatnom lakoćom iznosi prikaz nekadašnje južnjačke
ljepotice koja se trudi sakriti nemoralnu prošlost uzrokovanu nemogućnosti
da se nosi sa samoubojstvom muža homoseksualca. Upoznavši Stanleyevog
dobrodušnog prijatelja Mitcha počinje vjerovati da joj se napokon pruža prilika
za srećom, ali Stanleyevim uplitanjem i ta sreća postaje kratkoga vijeka.
Postupan prikaz Blancheinog ludila i deluzija kojima se zavarava dočaran je
snimanjem krupnog plana i polka glazbom koju samo ona čuje, kao i
približavanjem pomičnih zidova koji se u određenim scenama primiču ostvarujući
efekt sužavanja prema njoj.
performansa koja su i za današnje glumačke standarde daleko iznad prosjeka.
Vivien Leigh s nevjerojatnom lakoćom iznosi prikaz nekadašnje južnjačke
ljepotice koja se trudi sakriti nemoralnu prošlost uzrokovanu nemogućnosti
da se nosi sa samoubojstvom muža homoseksualca. Upoznavši Stanleyevog
dobrodušnog prijatelja Mitcha počinje vjerovati da joj se napokon pruža prilika
za srećom, ali Stanleyevim uplitanjem i ta sreća postaje kratkoga vijeka.
Postupan prikaz Blancheinog ludila i deluzija kojima se zavarava dočaran je
snimanjem krupnog plana i polka glazbom koju samo ona čuje, kao i
približavanjem pomičnih zidova koji se u određenim scenama primiču ostvarujući
efekt sužavanja prema njoj.
I kazališnu dramu i adaptaciju za veliko platno režirao je
isti čovjek, Elia Kazan, čiji je maestralan opus zasjenjen kontroverzama
vezanim uz odavanje imena članova Komunističke partije u Hollywoodu. Uloga Stanleya Kowalskog, na Tennesseejevo
inzistiranje, i u predstavi i u filmu pripala je Marlonu Brandu koji je do tada
ostvario tek jednu filmsku ulogu i to onu nepokretnog vojnog invalida Kena u
filmu The Men, za koju se pripremao boraveći nekoliko mjeseci u bolnici s pravim vojnim invalidima.
isti čovjek, Elia Kazan, čiji je maestralan opus zasjenjen kontroverzama
vezanim uz odavanje imena članova Komunističke partije u Hollywoodu. Uloga Stanleya Kowalskog, na Tennesseejevo
inzistiranje, i u predstavi i u filmu pripala je Marlonu Brandu koji je do tada
ostvario tek jednu filmsku ulogu i to onu nepokretnog vojnog invalida Kena u
filmu The Men, za koju se pripremao boraveći nekoliko mjeseci u bolnici s pravim vojnim invalidima.
Tennessee Williams svojim je inzistiranjem da uloga surovog
alfa muškarca Stanleya Kowalskog pripadne Marlonu Brandu, dao svijetu filma ono
što mu je nedostajalo valjda od samog početka distribuiranja tzv. talkiesa. Old
school ekipa glumaca nekoliko desetljeća kretala se već dobro uhodanim glumačkim
putevima davajući svojim filmskim izvedbama kazališni melodramatski prizvuk i predvidiv scenski pokret ne davajući ni malo prostora za improvizaciju ili
pokušaj pronalaska karakteristika koje trebaju donijeti na platno, a koje bi trebali
znati pronaći unutar vlastite svijesti.
alfa muškarca Stanleya Kowalskog pripadne Marlonu Brandu, dao svijetu filma ono
što mu je nedostajalo valjda od samog početka distribuiranja tzv. talkiesa. Old
school ekipa glumaca nekoliko desetljeća kretala se već dobro uhodanim glumačkim
putevima davajući svojim filmskim izvedbama kazališni melodramatski prizvuk i predvidiv scenski pokret ne davajući ni malo prostora za improvizaciju ili
pokušaj pronalaska karakteristika koje trebaju donijeti na platno, a koje bi trebali
znati pronaći unutar vlastite svijesti.
Taj velik i neizmjerno potreban zaokret u načinu na koji
glumci interpretiraju svoje uloge Brando je napravio primjenjujući tzv. method
acting. Jedna od bitnijih odrednica tog učenja je sposobnost glumca da
osvijesti iskustva i događaje iz vlastitog života koje zatim primjenjuje u
kreiranju lika koji treba iznijeti.
glumci interpretiraju svoje uloge Brando je napravio primjenjujući tzv. method
acting. Jedna od bitnijih odrednica tog učenja je sposobnost glumca da
osvijesti iskustva i događaje iz vlastitog života koje zatim primjenjuje u
kreiranju lika koji treba iznijeti.
Koliko god se trudio, Marlon nikako nije mogao shvatiti lik
Stanleya, kojeg je mrzio i uspoređivao sa zvijeri. No ipak, smatrajući da u
svaki film treba unijeti istinu, odlučio je da je upravo on taj koji može to
učiniti i stati na kraj glumačkim izvedbama starijih i nagrađivanijih kolega
koje je smatrao smiješnim i predvidljivim. Kako bi prihvatio lik Kowalskog i odglumio
ga na najuvjerljiviji način, Brando se oslonio na prisjećanje ne tako idiličnog
djetinjstva.
Stanleya, kojeg je mrzio i uspoređivao sa zvijeri. No ipak, smatrajući da u
svaki film treba unijeti istinu, odlučio je da je upravo on taj koji može to
učiniti i stati na kraj glumačkim izvedbama starijih i nagrađivanijih kolega
koje je smatrao smiješnim i predvidljivim. Kako bi prihvatio lik Kowalskog i odglumio
ga na najuvjerljiviji način, Brando se oslonio na prisjećanje ne tako idiličnog
djetinjstva.
Odrastanje uz oca zlostavljača i majku alkoholičarku, dalo
mu je izvrsnu podlogu za iznošenje vrlo kompleksnih uloga. Postupno je počeo
preuzimati očev obrazac ponašanja i usavršavati lik Stanleya koji je onda počeo
preuzimati njega, iz dana u dan sve više i više , a kada ga je preuzeo u
potpunosti dobili smo jedan od najboljih glumačkih performansa u filmskoj
povijesti koji je (uz ulogu Vita Corleonea, naravno) Marlonu potpuno zasluženo
priskrbio status najboljeg glumca svih vremena. Međutim, Oscara će dobiti tek
za nekoliko godina za ulogu Terryja Malloya u još jednom Kazanovom klasiku, “Na dokovima New Yorka”, no po mom skromnom mišljenju, kipić je itekako zakasnio.
mu je izvrsnu podlogu za iznošenje vrlo kompleksnih uloga. Postupno je počeo
preuzimati očev obrazac ponašanja i usavršavati lik Stanleya koji je onda počeo
preuzimati njega, iz dana u dan sve više i više , a kada ga je preuzeo u
potpunosti dobili smo jedan od najboljih glumačkih performansa u filmskoj
povijesti koji je (uz ulogu Vita Corleonea, naravno) Marlonu potpuno zasluženo
priskrbio status najboljeg glumca svih vremena. Međutim, Oscara će dobiti tek
za nekoliko godina za ulogu Terryja Malloya u još jednom Kazanovom klasiku, “Na dokovima New Yorka”, no po mom skromnom mišljenju, kipić je itekako zakasnio.
Vivien Leigh je desetljeće prije oduševila u ulozi Scarlett
O’Hare u “Prohujalo s vihorom”, za koju je osvojila prvog Oscara, a Blanche joj je
donijela i drugog, još sjajnijeg i više zasluženog, ako uzmemo u obzir da se u
to vrijeme i sama borila s unutarnjim demonima i narušenim psihičkim
zdravljem, što će kako godine budu prolazile sve više štetiti njenom
profesionalnim i privatnom životu.
O’Hare u “Prohujalo s vihorom”, za koju je osvojila prvog Oscara, a Blanche joj je
donijela i drugog, još sjajnijeg i više zasluženog, ako uzmemo u obzir da se u
to vrijeme i sama borila s unutarnjim demonima i narušenim psihičkim
zdravljem, što će kako godine budu prolazile sve više štetiti njenom
profesionalnim i privatnom životu.
“Tramvaj zvan čežnja” pokazuje kako se postaje klasikom
kinematografije. Iako je prošlo više od 6 desetljeća od prvog prikazivanja,
teme koje se njime isprepliću aktualne
su i danas. Pedofilija, mentalne bolesti, mizoginija, homofobija, promiskuitet
i strah od starenja samo su neke od tema, koje se, bilo izravno ili suptilno,
provlače kroz ovo djelo, čineći ga besmrtnim i legendarnim kao što je i sam
Brando.Autorica recenzije: Mirna Markulinčić
kinematografije. Iako je prošlo više od 6 desetljeća od prvog prikazivanja,
teme koje se njime isprepliću aktualne
su i danas. Pedofilija, mentalne bolesti, mizoginija, homofobija, promiskuitet
i strah od starenja samo su neke od tema, koje se, bilo izravno ili suptilno,
provlače kroz ovo djelo, čineći ga besmrtnim i legendarnim kao što je i sam
Brando.Autorica recenzije: Mirna Markulinčić
Odgovori