REDATELJ: Brian G.Hutton
GLAVNE ULOGE: Clint Eastwood, Telly Savalas, Donald Sutherland, Don Rickles, Harry Dean Stanton
TRAJANJE: 144 minute
NAZIV ORIGINALA: Kelly’s Heroes
GODINA PROIZVODNJE: 1970
„Imamo bojište i ljudi stradavaju. S druge strane, u biznisu, imaš tržište i ljudi ne stradavaju.“
(Misao – 22. stoljeća – autora koji je otprije poznat redakciji, ali ga nećemo imenovati)
Da je kojim slučajem, Sam Peckinpah snimio “Željezni križ”, prije nego je Brian G. Hutton izbacio Zlato za odvažne (Kelly’s Heroes, 1970.), sigurno bi se i njemu obratio šašavi tenkovski narednik Oddball (odlični Donald Sutherland) sa onom legendarnom – Always with the negative waves (Moriarty), always with the negative waves. Naime, kad se sjetimo mutnih antiratnih tonova, kiše, magle, rovova i blata istočnog bojišta (odličnog i zaboravljenog) Željeznog križa te onog realizma iz vizure neprijatelja, kao i sličnih filmova – nekom bi palo na pamet snimiti neki totalno suprotni film – neki feel good film – s pozitivnim vibrama. Zlato za odvažne je baš takav film – pozitiva, jer ljudi to vole. Akcijska pozitiva u komediji, gdje ni neprijatelj nije tako brutalan. Čak naprotiv. Stoga, fićukajmo poznatu melodiju i prisjetimo se ovog zlatnog klasika i svakako čuvajte Vaše novčanike da ih ne bi ukrala, ova nekorektna, banda lopovska.
Inače, Zlato za odvažne je jedan od onih okrnjenih filmova. Naime, producenti su izbacili dvadesetak minuta snimljenog materijala te je konačna verzija, svima poznata i draga, vjerojatno mogla biti i bolja. Tako je mislio i legendarni Clint Eastwood, koji je prvotno pristao na ulogu u filmu (u rijetkom izletu u šaljivi žanr), jer je redatelj trebao biti njegov drugi filmski otac Don Siegel (prvi filmski otac je bio Sergio Leone). U međuvremenu je Siegel otpao (završavao je Dvije mazge za sestru Saru, opet sa Eastwoodom), a projekt je preuzeo Hutton (prije surađivao sa Eastwoodom na filmu U orlovom gnijezdu), koji vjerojatno i ne bi mogao snimiti takav (zaje***) film prije čarobne granice i sezone 1967./1968. Sigurno da je redatelj David O. Russell imao u podsvijesti Kellyjevu lopovsku familiju heroja, kada je 1999. snimio crnu komediju iz (prvog) Zaljevskog rata – Tri kralja (Clooney, Wahlberg, Ice Cube & partneri).
Zanimljivo je kako je prvotni naslov filma trebao biti „The Warriors“ (dakle, ovo je bilo 1970., tj. prije Waltera Hilla i njegovog filma iz 1979.) pa se onda u postprodukciji promijenilo u „Kelly’s Warriors“, a na kraju je izabran naslov – „Kelly’s Heroes“ (kojeg ću povremeno u tekstu zvati Kelly family i sl.). Ta Kelly family, odnosno družba veselih momaka i gentlemana (bez prefiksa gay i bez stvarnih gentlemana, čija puna imena nikad ne saznamo, već nose samo nadimke, čin ili prezime, kao npr. Kelly) je trebala sadržavati i jednu od bitnijih ženskih uloga (plavuša Ingrid Pitt iz filma U orlovom gnijezdu je već potpisala ugovor, ali su je scenaristi odjednom prekrižili) te smo ostali samo u muškoj družini, gdje su žene doslovno (p)ostale statisti, kao djevojke iz oslobođenih mjesta (ili one koje profesionalno tješe vojnike), bez pravih govornih uloga.
I’m going to Battalion to see if I can get some dirty movies…(Big Joe)
Dakle, zlatno doba Hollywooda je krajem 1960-ih bilo na izmaku. Vijetnamski rat je puno toga promijenio, ne samo na filmskom platnu. Nije tu više bilo materijala, niti publike, za snimanje domoljubnih akcijskih filmova, kao i za nacionalnu patetiku, jer sve je postalo prljavije, kroz revizionizam i de-konstrukciju domoljubnog žanra. Baš kao što je kod western žanra, brutalno – naturalistička Divlja horda progutala old school (bajkovite) kaubojske hitove tipa Rio Bravo i El Dorado (u Europi se, uz Leonea, sjetimo i drugih predstavnika modernijeg špageti žanra, npr. Velika tišina) tako je i kod ratnog žanra, došlo do svojevrsne inverzije ili državnog udara. Tko još pamti prepatetične Zelene beretke Johna Waynea (skoro niti njegovi fanovi, zar ne)? S druge strane, svi npr. znaju za (revizionistički) – Dirty Dozen/D-12/Dvanaestoricu žigosanih.
Iako su se i dalje snimali ratni filmovi ili filmovi koji su nas vraćali u Drugi svjetski rat, ti filmovi su zapravo govorili o Vijetnamu. Npr. redatelj Richard Aldrich nam (poslije Dirty Dozen) u vrlo dobrom (i zaboravljenom) filmu o WW2 – Too late a hero – također prikazuje sukob Saveznika (ne previše simpatičnih Britanaca i jednog Amera) protiv Japanaca na nekom od Solomonskih otoka za vrijeme WW2. Međutim to je samo kulisa za kritiku vijetnamskog rata, gdje su Japanci zapravo (sjeverni) Vijetnamci, a pacifička džungla je prikaz i kritika – Vijetnama. Također i film Kvaka 22 (prema istoimenom romanu) je snimljen u isto vrijeme, baš kao i Altmanov M.A.S.H. Naime, nemoguće je izbjeći paralelu zaboravljenog korejskog rata iz M.A.S.H.-a, koji zapravo prikazuje vijetnamski rat, a sve uz onaj gogoljevski – smijeh kroz suze.
Istim smjerom nas vodi i redatelj Brian G. Hutton. Nakon što je snimio odlični (prije svega špijunski, a tek podredno ratni akcijski film) Where Eagles Dare (U orlovom gnijezdu; prva suradnja s šutljivim revolverašem Clintom te tada još vrlo dobri, ali u slaboj fizičkoj formi – Richard Burton), ostao je u vodama drugog svjetskog rata prikazujući ono što je krajem 1960-ih i poč. 70-ih bilo – moderno i drukčije, samo naizgled zadržavajući premisu nekog prošlog rata. Bio je to i svojevrsni izlazak iz ormara, tj. u ovom slučaju, malo žešći rock ‘n’ roll, naspram pitomih plesnjaka; u smislu opozicije, kao što je pjesmica I want to hold your hand od Betlesa, oplemenjena kroz jače stihove Stonesa – Let’s spend a night together. Ponavljam, bila je to zapravo – rekonstrukcija domoljubnog žanra. I naravno da takav film pamtite, zar ne?
Krasna zemljo, Istro mila, dome roda…filmofilskog
Foto: Screenshot
Film Zlato za odvažne je snimljen u ex-yu koprodukciji i to na području Fruške Gore (proboj tunela tenkovima) te u istarskom selu Vižinada, kod Poreča (velika pljačka, nazovimo je – „Banke Popolare“), baš kao što je i spomenuti Cross of Iron, također snimljen u koprodukciji Jadran-filma (ne zaboravimo i Sofijin izbor te npr. mini-serije tipa „Vjetrovi rata“ te „Rat i sjećanja“). Vjerojatno je i ovdje (kod zlatnog filma sa svemirskim kaubojima u WW2) sudjelovao Branko Lustig, tada još relativno anonimni filmski radnik. Međutim, onaj tko je sigurno bio na setu je John Landis (tada bio pomoćnik ili mali od kužine), budući redatelj pretežno pamtljivih komedija (Američki vukodlak u Londonu je horor, ali i komedija, a ostale komedije su npr. Blues Brothers, Kolo sreće, Špijuni poput nas, Tri amigosa, Princ otkriva Ameriku, Beverly Hills Cop 3 itd.). Između ostalog, film je snimljen u bivšoj SFRJ, jer je tzv. đej-en-ej (tj. JNA) imala dosta tenkova iz WW2 (i američke donacije Sherman-a, kao i njemačke Tiger-e), koji su poslužili svrsi filma.
Dakle, prije svega za one mlađe generacije, a koje žele naučiti nešto više, bitno je naglasiti kako Zlato za odvažne, ne treba staviti u klasični ratni žanr (npr. pucačina u Black Hawk Down ili pravi ratni film kao npr. Nedostižni most ili Spašavanje vojnika Ryana). Naime, ovdje se prije svega radi o lakom štivu, satiri, tj. sprdačini na svačiji račun te o (kamufliranom) heist (pljačkaškom) filmu; pa tek onda o umjetničkom djelu, koje na humoran način prikazuje i ratnu stranu najvećeg sukoba u povijesti. Ratne sekvence, krv, znoj i suze, brutalnost rata, zli neprijatelj i njegovi (neosporni) zločini – sve je to u drugom planu (doduše, imamo bojište i ljudi ginu…), iako su akcijske scene solidno orkestrirane. U prvom planu je privatni poduhvat skupine poduzetnika, kojima je dosta krvarenja za domovinu (ma koja god ona bila; dakle…imamo tržište i ljudi ne stradavaju). Pitomo istarsko selo glumi gradić u Francuskoj u kojemu je neka Bayerische Landesbank iliti neka verzija Banco Popolare. Unutra je jako puno dolara.($) u zlatu (my prescious; Gollum’s voice).
Film započinje kišnim vremenom, odnosno kišom granata (naših i njihovih), ali kako je radnja u Francuskoj (zemlji šampanjca, sira, vina), naravno da se nećemo ugušiti blatom ruske fronte, kao u već spomenutom Cross of Iron, već naša Istra pruža pitoresknu sliku suhozida, livada, brežuljaka, crvene zemlje (s ponekim minskim poljem), plavog neba i sunca – Mediteran kakav je nekoć bio. Plaže su u blizini, međutim kako se radnja ipak odvija u unutrašnjosti Francuske, ostale su skrivene. Ono što niti u jednom trenutku nije skriveno je – humorni ton filma. Napiti njemačkog pukovnika, kako bi ovaj otkrio da postoji zlato u banci, neodoljiva i šaljiva ekipa (Crapgame, Oddball, Big Joe & partneri), privatni interes ispred dužnosti, sve to i više od navedenog, daje posebnu svevremensku i laku notu filma.
Iz današnje perspektive, ovdje imamo nekoliko glumačkih legendi, no treba naglasiti kako 1970., legendarni Clint Eastwood još nije snimio Prljavog Harryja (koji ga je konačno postavio među najveće filmske zvijezde), iako je imao nekoliko zapaženih uloga prije. Omiljeni grčki ćelavac (Aristotellos) Telly Savalas, tada još nije postao Kojak, a Donald Sutherland (kojeg smo sa Savallasom donekle upoznali u Dirty Dozen), također još nije postao detektiv Klute. Dakle, solidna ekipa za ono vrijeme, ali nisu oni tada još bili zvijezde tipa John Wayne. Ne treba zaboraviti niti Dona Rickelsa, poznatog američkog stand up komičara, jer uloga spretnog logističara Crapgame-a i jest svojevrsni stand up nastup.* A tko nam je još ovdje? Pa najpoznatiji sporedni glumac svih vremena – Harry Dean Stanton!**
*Crapgame: Then make a DEAL!
Big Joe: What kind of deal?
Crapgame: A DEAL, deal! Maybe the guy’s a Republican. “Business is business,” right?
**Inače, Harry Dean Stanton bio je epizodist u legendarnim klasicima: Cool Hand Luke, Kum 2, Alien, Bijeg iz New Yorka, The Green Mile, dok je rijetku glavnu ulogu ostvario u poznatom Wendersovom filmu Paris, Texas.
Ono što je bitno za naglasiti i ponoviti, film niti u jednom trenutku ne želi biti ozbiljna preslika vremena kojeg prikazuje (dakle WW2), već je (humorna) preslika kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća (mišlju, riječju, glazbom, (ne)djelom i propustom – osim oružja – sve je moderno u tadašnjem smislu). Kao cjelina, sve bi još bolje funkcioniralo da se neke scene nisu izbrisale, jer fanovima ni tri sata trajanja ne bi bilo previše. Naglasimo, ovdje nema vjerodostojnog prikaza ratnih zbivanja, jer radi se o komediji, satiri te potencijalno i kritici američkog miješanja u vijetnamski rat. Bitna je samo privatna inicijativa i nitko ne maše zastavama (osim naroda, koji čeka oslobođenje od nacističke čizme). Također, u smislu tadašnjeg vremena, legendarni Oddball izgleda kao napušeni hipi (Cartman iz South Parka te ekipa iz Tarantinovog Once upon a time…bi rekli: God damn hippies!), zarastao je u bradu te koristi izraze tipa „negativne vibre“, kakve se nisu koristile 1940-ih godina.
Kelly family, tj. Kellyjeva družba, u partnerstvu sa Sherman tenkovima narednika Oddballa te inženjercima (rušili su mostove od sna, pjevali bi Josipa Lisac & Dino Dvornik, jer razni mostovi na putu se ruše sa strane svih zaraćenih strana tijekom filma, ali ne zaboravite samo je jedan Nedostižni most i samo je jedan Most na rijeci Kwai), kreće u samostalni poduhvat te zapravo čine kazneno djelo dezerterstva. Humorni paradoks je taj da, iako praktično dezertiraju (tj. ne slušaju službene zapovijedi), u isto vrijeme, oni i napreduju 50 km unutar neprijateljskih linija pa to toliko iskreno razveseli generala Colta da ih isti ganja, kako bi im uručio najviša vojna odličja. Tako da i redovna vojska počinje svim snagama pritiskati Nijemce. Redatelj i glumci nas možda ovdje i podučavaju kako je iskreni privatni poduhvat, na neki način, uvijek bolji i djelotvorniji od državne intervencije. Nije ni čudo da je ovaj film voljen od strane libertarijanaca svih vrsta, jer koliko god da je izmišljen* i nevjerodostojan, ovaj film je (u svom apsurdu i humoru) zapravo – iskren prikaz ljudske vrste ili rase.
*postoje povijesni izvori kako se jedna takva pljačka banke u suradnji američke vojske i njemačkih građana, doista i dogodila u Bavarskoj krajem rata (i sve je to normalno, naime, ako znamo za priče o nestalim umjetninama – npr. film „The Monuments Man“ ili „Odred za baštinu“ – znanstvenim akvizicijama tipa Werner von Braun i sl. Pa što je još jedno tajno nacističko zlato s krajnjim računom u Švicarskoj ili na Djevičanskim otocima? – samo šlag na torti.)
Ekstaza za zlatom, nakon dolarske trilogije
Foto: Screenshot
Što nas je dočekalo u pitoresknom istarskom selu, koje glumi francuski gradić? Zvonik sa snajperom, gradski trg s bankom, Sherman tenk, koji pokušava iza leđa (moramo ga uhvatiti sa guzice!) doći ubojitom Tigeru (ozbiljniji film na tu tematiku je moderni Fury sa Brad Pittom), ali onda ispali paintball hitac pa se i pokvari. I što raditi u krasnoj zemlji Istri miloj, osim biti kao Oddball – smotati i popušiti jednu (al’ da nitko ne vidi), pojesti malo sira i popiti vino te uživati na suncu (catching some rays, you know), boli vas „john“ (wayne) za naredbe iz Stožera, Vi samo uživate.
A što se događa?, upita veliki Joe
Pa pokvario nam se tenk (pa zato uživam, op.a.) i dečki ga pokušavaju popraviti, odgovori hedonist Oddball.
Pa zašto im ne pomažeš?, začuđeno pita Big Joe…
Ja ih samo vozim, nemam pojma kako rade i što ih pokreće, lakonski dobaci Oddball te na još jedno čuđenje ozbiljnog Big Joea dobaci i woof, woof – još jednu njegovu imitaciju psa…(arf, arf je prva).
Veliki humoristični hommage naturalističnim špageti westernima, ali kao i auto-parodija je još jedna od ultimativnih cool scena svih vremena. Tri amigosa (uz dva svemirska kauboja, naime 2000. su Sutherland i Eastwood ponovili suradnju u istoimenom filmu), koji hodaju sami na mediteranskoj ulici, protiv Tiger tenka. Razgibavanje vrata (ili vratnih kralježaka) revolveraša Oddballa i otkopčavanje futrole, kako bi bolje ili brže potegao pištolj (Luger) i onaj the look pa onda poluozbiljni Big Joe sa repetiranjem Thomposna te konačno i ikona divljeg zapada (veličanstveni Clint) himself, u klasičnoj pozi i hodu (te ipak nekarakterističnoj ulozi naspram većine svojih filmova). Lagano stupanje, kroz paljevinu i ruševine te kulminacija usne harmonike i trube, koja nam parodira Ekstazu za zlatom, velikog majstora Ennia Morriconea i kultnu dolarsku trilogiju legendarnog Sergia Leonea – ((Gogoljeva) kabanica ili pončo iz kojeg je potekao legendarni Eastwood). I tada se Hollywood znao nasmijati samom sebi i drugim filmovima te nam priuštiti scenu za pamćenje. Jadni Nijemac u Tiger tenku (albino glumac Karl – Otto Alberty, nam je poznat iz Velikog bijega, Bitke za Britaniju i dr.) je od čuđenja, već kapitulirao, skoro prije nego i sami osnivači Banco Popolare.
Ali vi ste američka vojska!, rezignirano izjavi njemački zapovjednik tenka (uplašena i ljudska verzija zločinca Joachima Peipera ili svojevrsna parodija Marlona Branda iz old school filma Mladi lavovi)
No, baby, we ain’t, dobaci Oddball.
Naime vesela družba (degradiranog poručnika, a sada običnog vojnika i poduzetnika) Amerikanca Kellyja, nikada nije niti željela glumiti U.S. Army, jer oni sami i govore gledateljima te njemačkim protivnicima – Gle, mi smo samo obični vojnici, koji ni ne znaju zašto se ovaj rat vodi. Ništa ne dobivamo od toga, osim što ginemo. I što je ostalo Nijemcu u pokvarenom Tigeru, osim da kupolu i cijev usmjeri na jedini objektivni cilj – vrata El Dorada pa da se plijen podijeli, prije nego li general Colt skuži – što se kvragu događa, a sve uz ples sa zgodnim djevojkama i razdraganim narodom, koji misli da u oslobođeno selo dolazi general De Gaulle.
U filmu su Kelly i njegova ekipa na kraju ukrali zlata u vrijednosti od 12 milijuna dolara. Tijekom Drugog svjetskog rata zlato je vrijedilo oko 35$ po unci. Filmski stručnjaci sa Imdb-a (ne nužno i stručnjaci za pravo zlato) kažu da bi to danas vrijedilo otprilike 1000$ po unci, ili oko 35 puta više od nominalne vrijednosti. To je otprilike 360 do 400 milijuna dolara. Nakon uračunavanja inflacije, pod pretpostavkom da su svi zadržali stvarne zlatne poluge do danas, ukupna bi vrijednost bila negdje u rasponu od 2 do 2,4 milijarde dolara. Podijeljeno na 12 žigosanih članova familije, to bi značilo kako bi svaki poduzetni lopov (ili njegovi nasljednici) danas imao oko 200 milijuna dolara, a sve iz filma koji je zaradio tada solidnih 5.2 milijuna dolara.
Ono što je jako bitno u filmovima je pamtljivi score/soundtrack. E pa legendarni Lalo Schifrin (sjetite se njegove Mission: Impossible melodije, a surađivao je s Eastwoodom na glazbi u Prljavom Harryju) je uglazbio, a skupina Mike Curb Congregation je otpjevala – kako bi rekao Boris Dvornik u legendarnom filmu – U gori raste zelen bor – onu tvoju, njihovu i našu – bezvremensku pjesmu Burning Bridges. Početni taktovi, kao da nas uvode u vojnički marš, a zapravo se radi o svojevrsnoj hipi pjesmici, koja naizgled nema veze s filmom, iako ga prati tijekom cijelog trajanja. Upravo ta činjenica, da pjesma naizgled nije u svojem vremenu, niti prostoru, je uz pamtljivu melodiju i čini evergreenom. Baš kao što je i pjesma Rain drops keep fallin’ on my head, u legenarnom Butchu & Sundanceu – pjesma koja praktički nema nikakve veze s radnjom tog filma, ista se opet se odlično slaže sa cijelim filmom; pa tako i u ovoj verziji mutiranog humornog hibrida Dvanaestorice žigosanih u orlovom gnijezdu na divljem zapadu Istre. Danas bi umjesto pamtljive Burning bridges pjevali u ekstazi neku moderniju dance pjesmu, npr. Kerch Bridge on fire, you’re defence is terrified (Na,na,na,na,na,na,na,na – na melodiju pjesme Freed from desire).
Za kraj turistička preporuka. Na početku filma, Big Joe (Telly Savalas) očajnički želi saznati koja su najbolja mjesta za boravak u gradu Nancyju te koristi Michelinov turistički vodič. Korištenje ovih knjiga od strane savezničkih trupa tijekom WW2 je povijesno točno. Naime, kad su planirali invaziju na Normandiju, zapovjednici su bili zabrinuti kako će se savezničke trupe kretati, ukoliko Nijemci u povlačenju skinu ili preokrenu prometne znakove. Vlada SAD-a je u tajnosti ponovno tiskala najnovije izdanje turističkog vodiča iz 1939., budući da su nove publikacije bile obustavljene zbog rata. Dakle, kada su savezničke trupe 6. lipnja 1944. upale na plaže Normandije, nosile su Michelinove vodiče te su do kraja rata i ovisile o istim kartama.
Stoga, neka ovaj film bude Vaš turistički vodič i karta do (filmskog) blaga. Budite kao američki poduzetnici iz Kelly Family, odnosno Kellyjeve družbe & obitelji (La Familia). I kao što bi Oddball rekao – uz gutljaj vina, malo sira, sunčeve zrake, dodajte još domaće maslinovo ulje i svježu ribu, srušite i zapalite sve mostove od sna i posjetite hrvatski Mediteran kakav je nekoć bio. Dođite u Istru, gdje je film snimljen, posjetite Kvarner i hrvatsko primorje, Dalmaciju ili otoke i sve ono što smo vratili od talijanske krađe (ti fašisti su oduvijek i bili manje vični ratovanju, više su bili za galebarenje i vođenje ljubavi, kao da su God damn hippies). Zapravo, kako bi rekao Big Joe – Will you cut the culture crap and get to the hotels? I zato, dođite na (daleku) obalu koju zapljuskuju strahoviti valovi film(ofil)skog evergreena sa legendarnim (svemirskim) kaubojem, vojnikom, prljavim inspektorom (kojeg su krivo optuživali za fašizam, jer Dirty Harry nije fašist!), čovjekom bez imena, a ipak sa velikim imenom – Clint Eastwood.
Iako bi mi (posebno) u današnje (opasnije) vrijeme, kao filmofilu i ljubitelju specifičnog (tvrđeg) ratnog žanra, više odgovarali oni konzervativniji old school ratni filmovi (na kojima sam odrastao, ili nešto u modernoj inačici Scotta, Spielberga, Nolana sa još dodatne pucačine), Zlato za odvažne je još jedan od onih kolačić madeleine filmova, koji nas vraća u bezbrižnije djetinjstvo pred tv ekranom nekog vikend poslijepodneva, sa dragim osobama pored nas (i poslije prepričavanje filma na ulici, na treningu, ili u školi). To je jedan od onih filmova u kojima se i filmska ekipa (koja glumi simpatičnu bandu lopova za koju navijamo cijelim putem) vrhunski zabavljala na našoj lijepoj plavoj obali, kakva je nekad bila…i kakva će – nadamo se – ostati. Posjetite našu obalu (i unutrašnjost!, molit ću lijepo) i budite na pravoj strani filma i povijesti.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori