REDATELJ: Dalibor Matanić
GLAVNE ULOGE: Tihana Lazović, Goran Marković, Nives Ivanković, Mira Banjac, Slavko Sobin, Dado Čosić
TRAJANJE: 123 minute
GODINA PROIZVODNJE: 2015
U rubrici europskog filma treba ponekad spomenuti i domaći, hrvatski proizvod. Tim više ako se radi dugometražnom filmu koji je premijerno prikazan na 68. Filmskom festivalu u Cannesu i u službenom programu „Izvjestan pogled festivala“osvojio nagradu stručnog žirija. Kako dobar publicitet uvijek odradi svoje, ne treba zaboraviti da se radi o programu koji je drugi po prestižu ovog najvažnijeg i najutjecajnijeg svjetskog filmskog festivala a na kojem je hrvatski film zadnji put prikazan 1981. godine (Rajko Grlić s filmom „Samo jednom se ljubi“). Također, ovim programom započela je afirmacija „rumunjskog novog vala“ i grčkog „wierd wave-a“pa Matanićeve riječi o tome kako je prikazivanje „Zvizdana“ u službenom popratnom programu canneskog Festivala kao da u nogometu „uđete u Ligu prvaka“ i ne zvuče naročito pretenciozno. Hrvatsku premijeru „Zvizdan“ je imao na 62. filmskom Festivalu u Puli gdje mu je dodijeljena Velika Zlatna Arena za najbolji film te još pet zlatnih Arena- za režiju, najbolju glavnu i sporednu žensku, najbolju glavnu i sporednu mušku ulogu te za za kostimografiju. Ušao je i u službeni program nagrade LUX među 10 najboljih evropskih filmova prošle godine, dobio nagradu „Oktavijan“ Hrvatskog društva filmskih umjetnika i predstavljao Hrvatsku na 88. nagradi „Oscar“ američke Akademije filmske umjetnosti u natjecateljskoj kategoriji za najbolji film na stranom jeziku. Prikazan je na sedamdesetak međunarodnih filmskih festivala i osvojio preko 20 prestižnih nagrada.
Film je proizvela zagrebačka Kinorama u koprodukciji s Gustav filmom i SEE film pro. Podržali su ga HAVC i Euromages.
Prema Matanićevim riječima „Zvizdan“ je zamišljen kao prvi dio „Trilogije Sunca“ u kojoj se sukobljavaju najviši i najniži ljudski principi: ljubav i mržnja. „Zora“ je drugi dio, a bavi se sukobom duhovnog i materijalnog.
Koncept filma, tri odvojene priče u kojima različite likove tumače isti glumci, inovativan je redateljski postupak u novijoj hrvatskoj kinematografiji. Svaka priča je zaokružena cjelina i ima svoju težinu, a povezuje ih kamera koju je Matanić stavio u funkciju promatrača. Glavni motiv je ljubav- divlji , nesputan, tvrdoglav i sirov eros otprije poznat u Matanićevom filmu „Fine mrtve djevojke“. Kada se otme kontroli privlači brdo predrasuda, netrpeljivosti, malograđanštine i laži- po cijenu vlastitog života ili dostojanstva.u nešto kasnijem „Kino Lika“ iz 2008. godine.
U prvoj priči naslovljenoj „Ivan i Jelena 1991.“ radnja je smještena u ruralnu hrvatsko-srpsku sredinu dalmatinskog zaleđa, uoči Domovinskog rata. Nevinu i čistu mladenačku ljubav guši kolektivna retorika, socijalna anksioznost i tjeskoba nastala buđenjem nacionalnih identiteta i zaluđenošću njima te prvi ispaljeni metak u zaljubljenog mladića s trubom u ruci. Sve pršti od emocija i glasova a kolektivno zagušuje privatno.
U drugoj priči „Nataša i Ante 2001.“ susreću se u devastiranom i razrušenom srpskom selu- ona kao povratnica, a on kao radnik angažiran popraviti njezinu kuću i osposobiti je za kakav-takav život. Oboje su opterećeni gubicima a napetost između njih snažno se osjeća. Istovremeno, emocije i glasovi se stišavaju, likovi se odvajaju od kolektivnog i počinju osjećati sebe. Taj impuls žestok je i silovit. Katarzičan.
U trećem dijelu „Luka i Marija 2011.“ zarobljeni su u prošlosti na koju nisu mogli ili znali utjecati. Da bi krenuli dalje moraju se suočiti s krivnjom i osjećajem odbačenosti koju nose u sebi. Odlučno pomicanje fokusa sa nacionalnih i obiteljskog identiteta na privatni, intimni prostor ovdje se manifestira fizički. Lekcija je tako naučena a „Zvizdan“ je zaokružio ideju; izboriti se za novi put i zaustaviti repeticiju povijesti na prostoru opterećenom mržnjom i netrepeljivošću.
Matanić, koji je ujedno i scenarist, ne definira izravno taj novi put već ga ostavlja otvorenim za neke nove spoznaje ali podcrtava ulogu Prirode – elementi Vode i Zemlje. Zemlja stišava misli i ublažava emocionalnu tenziju dok Voda izvlači potisnuto na površinu, čisti i osnažuje.
Neobični kutovi snimanja, odlična fotografija, spontana i vesela gluma Tihane Lazović (Jelena, Nataša, Marija) i Gorana Markovića (Ivan, Ante, Luka) te odlična Nives Ivanković u ulozi Tihanine majke, samo su neki od razloga koji ovaj film čine i zrelim domaćim ostvarenjem.
S druge strane, neprerađene emocije u kombinaciji sa šekspirijanskim konceptom zabranjene ljubavi ,kod prosječnog domaćeg gledatelja i dijela kritike mogu probuditi mehanizme etiketiranja kojima su isti skloni posegnuti kada je hrvatski film u pitanju. Etikete bismo mogli sažeti u nekoliko riječi: prežvakavanje rata i poraća, patetične poante, isforsirani dijalozi, stereotipovi i „deja vu“.
Ako „Zvizdan“ gledamo isključivo kroz „naši i vaši“ pristup, koji dobro prolazi na međunarodnim festivalima, a bez pomicanja referentne točke, razumljivo je da se nove spoznaje niti ne mogu dogoditi.
Tako Matanić vješto predaje palicu onima kojima je film namijenjen, a to je prvenstveno domaća publika i njezina (samo)spoznaja. Redatelj traži angažman i stav gledatelja. I u tome uspijeva.
Autorica recenzije: Nada Vuković
Odgovori