REDATELJ: Marc Webb
GLAVNE ULOGE: Joseph Gordon-Levitt, Zooey Deschanel, Chloe Grace Moretz, Geoffrey Arend, Minka Kelly
NAZIV ORIGINALA: (500) Days of Summer
TRAJANJE: 95 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2009
Roses are red, violets are blue… Fuck you, whore!
Postoji pravo vrijeme za svaki film, ali tek nakon nekog vremena, možete objektivnije razmišljati o tom (prošlom) vremenu. Naime, kad sam u ljeto 2010. (da, bilo je ljeto!) prvi puta pogledao film (500) Days of Summer (premijerno prikazan 2009.) – čiji su glavni junaci bili (a i danas su) ne puno stariji od mene – bio sam više u zoni. Ne u zoni sumraka, već više u zoni – koju bi mogli nazvati – boy meets girl. Dakle, mogao sam se poistovjetiti sa likovima. Nije ta zona (još) prestala, ali kako bi rekao legendarni detektiv Roger Murtaugh (Smrtonosno oružje): I’m too old for this shit. Ipak, još uvijek pamtim glas pripovjedača filma, koji nam je rekao otprilike sljedeće:
Ovo je fikcionalno djelo. Svaka sličnost sa živim ili mrtvim osobama je sasvim slučajna. A to se posebno odnosi na tebe – Jenny Beckman. Kujo.
Djevojka koju narator (humorno) spominje na početku filma je doista bila prava djevojka, koja je nogirala jednog od scenarista filma, Scotta Neustadtera. Filmska Summer je utemeljena na toj djevojci, a scenarij filma na njihovoj vezi. Navodno je 75% scenarija bilo istina. Istina je oko nas, rekli bi stručnjaci (za NLO-e), ali kad su u pitanju dvije strane – u romantičnoj vezi – istina može biti i relativna, barem za ostale (neutralne) promatrače. Rat je jednostavniji. Binaran je. Netko je izvršio agresiju na drugoga, a sve ostalo je sekundarno, sporedno…
Npr. imali ste djevojku. Nogirala Vas je (razlog nebitan, tj. jednostavno niste bili za nju, niste imali soft power, zbog koje bi vas slijedila, ma što god mislili). Ta djevojka može nositi minicu i možda voli koketirati s drugima. Bez obzira na vašu zajedničku povijest, nemate pravo započeti rat, bilo kojim oblikom fizičke agresije (a kamo li izvršiti silovanje, pokušaj silovanja i sl.) pod devizom: ona (me) je (is)provocirala. Njezin stil je njezina stvar, a ono što ste joj napravili (jer ste mislili da ste isprovocirani) je kazneno djelo. Nisu krive obje strane, niti ima mjesta za whatabout-izam. Jedan je krivac. Simple as that. Dakle, kinetički rat (pa i onaj između dečka i cure) je jednostavan, hibridni rat je već kompleksniji, kao što je kompleksniji i lik naslovne djevojke (koju zapravo nismo ni upoznali), a onaj čisto romantični (rat) je često subjektivan i uvijek složen. Osim kad nije.
Tako trebamo shvatiti i film 500 Days of Summer, naravno, bez ikakve nasilne poveznice. To je film napravljen (isključivo) iz muške perspektive. Kronika veze jednog dečka i jedne cure je zapravo samo subjektivno mišljenje tog jednog momka. I onda nije ni čudo da je redatelj još jedan muškarac – Mark Webb. Webb je režirao i dva (Čudesna) Spidermen-a (Andrew Garfield i Emma Stone) te film Gifted (Chris Evans i ona mala djevojčica). E da, kada sam rekao da je romantika složena; s tom tvrdnjom se ne bi složila naslovna djevojka – Summer – koju je odglumila Zoey Deschanel u klasičnom goofy izdanju (ili je kurva ili je robot). Naime, u njenoj vizuri sve je jednostavnije – ona radi ono što hoće te je iskrena u svojim opservacijama:
On: Zašto si plesala sa mnom?
Ona: Zato što sam htjela.
…i ne razmišlja previše o trivijalnostima, tj. živi u trenutku (rekli bismo da je realna). Njihova veza ne može funkcionirati ni u filmu. Bi li ona njega htjela u nekoj drugoj dimenziji multiverzuma (postoje neki drugi svjetovi, za nas bi bili rajski cvjetovi)? Možda bi. A možda on nju, tada ne bi htio. Tko će ga znati, kad je znanje krhko. I što smo stariji, svjesni smo da znamo sve manje (odnosno, da nikada nismo ni znali puno).
A tko je momak? Pa to je (ponekad) solidni glumac Joseph Leonard Gordon-Levitt, koji očito imitira dio života scenarista Neustadtera. Par godina kasnije si je dao oduška u malo drukčijem (romantičnom, a opet dramedy) filmu – Don Jon (sjećate se fatalne Scarlett Johansson – od koje je fatalnija samo Margot Robbie u Vuku sa Wall Street-a – i iskusne Jullianne Moore). Tamo je bio seoski faca (ako je živo u gradu), a ovdje ipak pristojni urbani mladić. Točnije, on je Tom Hansen iz okolice New Jersyja, a odrastao je vjerujući da nikad neće biti istinski sretan, dok ne upozna The One – onu pravu. Jednostavno, bio je idealist.
Njegovo vjerovanje je proizašlo iz pristojnog (urbanog) glazbeno – filmskog odgoja u djetinjstvu, kada je bio podvrgnut tužnoj britanskoj pop glazbi (doduše, Smiths-i, koje obožava, su zapravo bili indie – alter rock, ali razumijete što je scenarist htio reći) te je potpuno krivo protumačio film Diplomac. Vidite, nakon što je Dustin Hoffman ukrao (tuđu) nevjestu Katherine Ross (odvest ću te sa vjenčanja) i kad se adrenalin povukao, u zadnjoj sceni, na zadnjem sjedištu autobusa, dok svira vječni The Sound of Silence, naši protagonisti nisu doživjeli happy end. Nakon smijanja i uzbuđenja, uhvatio ih je crv sumnje ili reality check. Vrlo vjerojatno nisu živjeli happily ever after. (Velika) Očekivanja su teška, kad se suoče sa realnošću.
Film Diplomac bi sigurno drukčije doživjela djevojka Summer Finn iz Shinnecocka, Michigan. Ona je ta realnost, a zbog razvoda svojih roditelja, voljela je samo dvije stvari. Prva je bila njezina duga tamna kosa. Druga je bila činjenica kako ju je lako mogla odrezati i ne osjetiti ništa. Tom je prvi puta vidio Summer 8. siječnja. I tu je krenulo odbrojavanje sata u 500 dana. 31. dan u kopirnici na radnom mjestu – ona je napravila prvi korak, osvojila prvu bazu…ušla u meso. O.K., ono pravo ulaženje u meso je došlo nešto kasnije. Uglavnom, on je odmah znao da je ona – ta koju je tražio. Naravno, to što je on nešto (kao) znao, ne znači i da je bio u pravu. Naime, ovo možda je priča o momku koji upoznaje djevojku, ali budući da smo ovdje svi odrasli i budući kako ste ovaj film već gledali (doživjeli?), onda – i bez spoiler-a, unaprijed znate da – ovo nije ljubavna priča.
Redatelj Webb napravio je nešto drukčiju romantičnu dramedy u nelinearnoj strukturi radnje. Zapravo, rom – com mu uopće nije bio na pameti, jer se više fokusirao na coming of age priču, koja je doduše trajala samo 500 dana. Tom Hansen je sigurno odrastao na kraju filma i nije mu trebalo 20ak godina, već je naslovnih 500 dana bilo sasvim dovoljno. Je li putem (odrastanja u muško – ženskim odnosima) izgubio ideale? Ne nužno. Jednostavno, ona nije bila ta i ideali su možda bili sačuvani za neku pravu, ako je takva ikada postojala.
Gledatelji su (više introvertiranog idealista) Toma sigurno bolje upoznali od (zapravo) tajanstvene (realne) Summer, koja može biti kombinacija svega. Summer je mogla biti introvertirana i ekstrovertirana. Dok je on bio (Martin) u oblacima, ona je bila ni na nebu, ni na zemlji. Baš kao ljubavna pjesma Patricka Swayzea – She’s like the wind (originalno iz filma Prljavi ples), koja je i prigodno dio soundtrack-a ovog filma. Naravno, kad su se (negdje 4. dana) sreli u liftu, Tom je slušao legendarnu stvar There is light that never goes out i ona, kao pametna dama, je prepoznala taj zvuk. Međutim, to ne znači da je to u potpunosti njezin đir, jer kao što smo rekli – ona je poput vjetra (s Dinare?, !koji se ne zaustavlja). Muškarci ponekad/često idealiziraju žene (sve do razine da iste ne idu ni na wc, a kamo li da su se poljubile prije nas), a i Tom je bio jedan od njih. Ljubav na prvi pogled ponekad (često?) ne uspije.
Foto: Screenshot
A Summer? Ona je mogla biti djevojčica iz crkvenog zbora, ali i djevojka iz ljetnog kampa (sa flautom) iz Američke pite. Zvali su je anal girl. Alo, dečki! Nije ono što mislite – tako su je zvali, jer je bila uredna i organizirana. Iako…Ona je mogla biti buduća menadžerica, ali (opet nam dolaze crne misli) mogla je biti i nekadašnja cura iz susjedstva, koja se opalila sa cijelom momčadi NK Donja Motičina (znate za Donji Mi’oljac, mjesto gdje se okreće novac, ali znate li za Motičinu? Donju?). Ona je mogla biti Amy iz filma Chasing Amy. Ma znate onu scenu u kafiću, kad Jay prepričava glasine o Amy i njezinom susretu s nekoliko muškaraca. Slika u glavi koja razbija sve lažne ideale o čistoći. Možda je Silent Bob i bio glas razuma, koji objektivno promatra situaciju, ali onu sliku u glavi ne možete izbrisati – proganja Vas kao Freddy Kruger, dok Jay i dalje mota džoju i laprda k’o vrhovni zapovjednik pred tv kamerama.
Dakle, teško da je ovo ikada mogao biti neki Tom Hanks – Meg Ryan – Nora Ephron film. Budući da u sebi ima dozu nezavisnog filma, nije to ni onaj film sa Ashtonom Kutcherom i Natalie Portman (No strings attached) ili onaj sa Justinom Timberlakeom i Milom Kunis (mila si nam ti jedina, tj. Friends with benefits). Uvijek miješam ta dva filma, jer (dok ovo pišem) i nisam u svom filmu. Nije bio ni pythonovska Američka pita, niti nešto sa Reese Whiterspoon na početku stoljeća. Nije bio ni festivalska Before trilogija ili komercijalni Love Actually (najveća prijevara novog doba i film koji skoro svi vole, ali je i dalje realan, otprilike kao što su realna ruska obećanja ili film Mars napada).
I kad bolje razmislim, ovo je definitivno generacijski film, jer možda će lakše ostati u pamćenju generaciji, kojoj pripada autor ovih redaka ne znam je li to „X“ ili „Xenijalci“ i sl. nazivi), a za nove Z generacije (kud baš „Z“, a da nije film od Coste Gavrasa) i ostale milenijalce, imamo (velikodušnu) Sydney Sweeney i filmove tipa Anyone but you. Odgledavši taj film u kinu, početkom ove 2024., – okružen sa hrpom mlađarije – shvatio sam kako nove generacije definitivno djeluju na drugim frekvencijama humora, filma i sl., (možda zato što nemaju koncentraciju za više od 15 sekundi videa na kineskoj špijunskoj aplikaciji zvano tika-taka, ili tako nešto). Iako, moramo paziti što govorimo, jer na mladima svijet ostaje, a ja svakako ne želim, niti da moja generacija ostari, jer s kim ću onda ostati mlad.
Međutim, ovaj naš (ljetni) film je također imao svoje (generacijske) prethodnike. Sve što smo gledali u 500 dana Ljeta, bila je zapravo modernija verzija Annie Hall (Woody Allen & Diane Keaton u introspekciji prošle veze). Prema radnji, nije to bilo daleko ni od dilema iz filma High Fidelity po romanu Nicka Hornbyja (mlađahni John Cusak i par zgodnih cura). Nadalje, klasičnost nekih teen komedija imamo u odnosu Toma sa šmokljanskim frendovima, a iznenađenje je njegova mlađa i pametnija (!) sestra, koju je odglumila (mala, ali već tada prepoznatljiva) Chloë Grace Moretz. Mala seka je glas razuma i upozorava ga – to što netko voli neka ista bizarna sranja, kao ti – to ne znači da ti je srodna duša:
Look, I know you think she was the one, but I don’t. Now, I think you’re just remembering the good stuff. Next time you look back, I, uh, I really think you should look again.
Sve što je sestrica rekla imalo je smisla, kao da smo na terapiji kod starijeg brata ili psihijatra. Bila je sigurno pametnija od Dr. Oz-a. Naime, sve je bila samo slučajnost. Ništa nije suđeno (nothing is written, kako bi rekao Lawrence od Arabije). Kvragu, Summer mu je još u restoranu, dok su čekali palačinke, nagovijestila da ona i nije za njega, ali on tada nije slušao (razumio): da je ona Sid, a on Nancy. Mislila je na Sida Viciousa, pokojnog basista Sex Pistols-a (sjećate se Garry Oldmana u filmu Sid &Nancy):
Summer: We’ve been like Sid and Nancy for months now.
Tom: Summer, Sid stabbed Nancy, seven times with a kitchen knife, I mean we have some disagreements but I hardly think I’m Sid Vicious.
Summer: No, I’m Sid.
Tom: Oh, so I’m Nancy…(?)
Dakle, nancy boy (balerina, svileni…nastavi niz), a znamo da nitko (rijetki?) ne voli dobričine. Žene zapravo hoće bad (blue) boys-e (koji bi bili dobri prema njima, a ni to često ne ide pa se snime npr. filmovi tipa Samo kad se smijem – Tihana Lazović i Slavko Sobin u glavnim ulogama). Možda smo u stvarnosti i znali neke cure, koje su nam nekoć davno, u dalekoj galaksiji rekle: Ti si previše dobar, ja ću tebe sjeb**. Možda je on za nju i bio suviše dobar, iako (ponavljam) pravu prirodu od Summer, gledatelj nije mogao spoznati i ne bi joj smjeli suditi, niti razmišljati da je ona negativka. Teško je sa (ponosom &) predrasudama, posebno kad su miksane sa dječačkim deluzijama. Dakle, muškarci sigurno mogu razumjeti i stvarne životne patnje scenarista po nekom (muškom) bro-code-u, ali i žena ima pravo na svoju stranu priče.
Tu stranu nismo vidjeli, jer ovo je film iz muške perspektive. Postoje dvije vrste ljudi – muškarci i žene (OK, u današnje vrijeme postoje još neke druge non/trans – gender skupine i sl.). Summer je bila (i ostala) žena i imala je taj Summer effect. To što ju je našao u gradu od 3.8 milijuna ljudi je mogla biti samo – sudbina. Biiiiip! Wrong! Ne budimo naivni. To je samo u njegovoj glavi, a za tango je potrebno dvoje.
Također, Summer je Tomu implicirala i praktički izgovorila najgoru stvar – da su samo prijatelji (pa to je groznije, nego da je špijunirala za neprijatelja, opsovala njegove roditelje i sl.):
Summer: We’re just fr…
Tom: (brzo je prekida) No! Don’t pull that with me! This is not how you treat your friend! Kissing in the copy room? Holding hands in IKEA? Shower sex? Come on! Friends my balls!
Je li ona bila manipulatorica? Ne nužno, jer kao što smo rekli – samo je živjela u trenutku. Njezin moto je bio: trebamo se zabavljati, dok možemo (she’s a dude!) Ono što je taj seks bio za njega, za nju je možda bilo nešto usputno i ne posebno pamtljivo. Zapravo, za Toma (i neke od nas) sama činjenica i da se poljubila prije s nekim, a kamo li…nešto više – je grozna za pomisliti. Grozno je za pomisliti da je on (poput curice) vjerovao u ljubav, a ona je (poput frajera) mislila da je to samo fantazija. I zato bolje ne misliti na to.
Bolje je razmišljati o onoj klupici – mjestu za dvoje i pogledu na grad. Malo je netipično da je Los Angeles predstavljao mjesto radnje. Vjerojatno bi New York ili možda San Francisco (Chicago, Seattle, kao romansa) bio logičnija opcija, ali – rekli smo – ovo je malo drukčiji film o žensko – muškim odnosima. Ne radi se o filmu tipa Playing it cool sa Chris Evansom i lijepom Michelle Monaghan.
Također, bolje da razmišljamo i o referencama iz pop kulture kojima film obiluje i plešemo poput animiranog Genea Kellyja u Plesu na kiši ili smo zatočeni u sumornom svemiru Ingmara Bergmana, ali na humorni način, koji scenarist i redatelj prikazuju. Nije sve tako sivo, osim možda 500 nijansi sive, jer sunčani L.A. i ljeto u prvom planu, daju ono što mladi vole i što mladi, možda jesu (nekad bili). Dok je soundtrack za život pamtljiva radiofonična stvar indie banda, The Temper Trap – Sweet Disposition (pjesma koja je dio više filmova i serija) – možemo biti samo optimistični.
********
- svibnja je bila srijeda. Razgovor za novi posao (u zgradi u kojoj je nekoć sniman legendarni Blade Runner!) je trebao biti početak nove poslovne karijere. Međutim, možda se dogodio i Inception, tj. početak (Gordon Levitt je i tamo glumio) neke nove (bolje) veze. Naime, dogodila se još jednom ta slučajnost (sjetimo se romantičnog filma Serendipity sa fatalnom Kate Beckinsale i pričljivim Johnom Cusakom). Prvo je malo razmišljala, kad ju je pozvao na cugu, a onda je osjetila neku pozitivnu vibru ili je to možda bila – sigurnost.
Ja sam Tom…(i ja sam romantični idealist, op.a.)
Drago mi je. Ja sam Jesenka (nisi za bacit’ Tome, op.a.)…
I tako, nekako s proljeća se prvotno pretvorilo u (vruće i sparno) ljeto, koje je nestalo, ali zato mu je jesen dala nadu, iščekujući (nuklearnu) zimu (jer winter is coming). Iz (subjektivne) muške perspektive, glumica koja glumi Autumn, Minka Kelly je bolja od Zoey Deschanel pa se nadamo da se filmskom Tomu – posrećilo…jer poslije ljeta, uvijek dolazi – jesen (u meni jesen je, mada kažu svi da sad je proljeće), a pješčani sat se ponovno re-startao. Dan prvi. Nova prilika – zgrabi je, čovječe!
AUTOR TEKSTA: Matija Horvat
