REDATELJ: Roland Joffe
GLAVNE ULOGE: Robert De Niro, Jeremy Irons, Aidan Quinn, Liam Neeson
TRAJANJE: 125 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Mission
GODINA PROIZVODNJE: 1986
Drage čitateljice i čitatelji, nakon napornog dana, uzmite si malo odmora, nađite mirni kutak i čitajte filmske recenzije (ali ne uvijek sa mobitela) na Vašem omiljenom filmskom portalu. Opustite se i uživajte uz kvalitetnu glazbu, pamtljiv film i (nadam se) edukativan tekst.
Ennio Morricone + melanezijski zbor + Depeche mode = Misija
Ranija faza legendarne grupe Depeche Mode, generirala je jednako legendarnu evergreen pjesmu – Everything counts. Društveno angažirana pjesma kamuflirana je u disco/synth – pop/novi val zvuk. Instrumenti korišteni u pjesmi, kao npr. melodike, frule, ksilofon i sl., posebno u središnjem i završnom dijelu pjesme, kao nekakav dio world music-a, na neki se način susreću u svemiru i blisko rezoniraju remek djelu Ennia Morriconea – Gabriel’s oboe. Ako znamo da su Martin Gore, David Gahan & co., u toj pjesmi, zapravo pjevali o korporativnoj (greed is good) pohlepi, rukama koje, nakon svega, grabe samo za sebe i o tajno sklopljenim (javno-privatnim) poslovima (rukovanjima koja su zapečatila ugovor), koji su se mogli odvijati u lijepim staklenim neboderima ili u mutnim, prljavim klubovima uz brojače novca, jeftinu mjuzu i tešku cugu, meso s kirvaja ili escort djevojke iz istočne Europe, uz rastuće i padajuće grafove i dionice – onda je i ta tema izrazito bliska tajnim ugovorima o raspodjeli kolonijalnog kolača u Južnoj Americi tijekom 18. stoljeća. Upravo to i je tema drugog filma britanskog redatelja Rolanda Joffea – The Mission (Misija). Madridski sporazum iz 1750. godine kojim su španjolski i portugalski kolonizatori ponovno crtali karte svojih nadležnosti, uz blagoslov Katoličke Crkve (da bi 1754. – 1756 bio vođen rat protiv starosjedilaca, o kojem kardinal iz filma, piše pisma Papi oko 1758.), nije ništa drukčije, nego bilo koji moderni politički deal u bilateralnoj ili multilateralnoj formi. I zato, world music iz Everything counts ima legitimnu paralelu sa Morriconeovim evergreen soundtrackom iz filma Misija. Ne samo po zvuku frula ili oboa, već i po temi (filma i pop pjesme). Kada promatramo bliske filmove pa i prateće glazbene teme, potrebno je vratiti se u 1492. Naime, početke američke kolonijalne priče, donio nam je neuništivi Ridley Scott u danas zaboravljenom epu o Columbu (jednom od njegovih manje kvalitetnih filmova) – 1492: Conquest of paradise. Velika tema o istraživanju i osvajanjima novih područja, uz legendarni zvuk Vangelisa, mogla bi, barem kronološki (jer obuhvaća razdoblje prije onoga opisanog u Misiji), pomoći s razumijevanjem povijesnih događaja u Novom svijetu. Isti taj Novi svijet, umjetnički je obradio i Terrence Malick (za sjevernoamerički dio), koji je prikazao prve susrete s Indijancima. I španjolski konkvistadori na jugu u potrazi za zlatom El Dorada, bili su izrazito pohlepni i brutalni. Srušili su drevne kulture, odnijeli začine i dotada nepoznate biljne kulture, a donijeli su sifilis, vatreno uništenje i loš DNA. Naime, poslije tih osvajača, kontinenti i njihovi starosjedioci u suživotu s naseljenicima su tražili svoj novi identitet. A to sve traje i do današnjih dana. Američki western filmovi su nam pomogli u shvaćanju složenog odnosa crvenokožaca i bijelog čovjeka. Od Tragača Johna Forda do npr. Plesa s vukovima ili odličnog modernog filma Hostiles. Kevin Costner, kao umorni sjevernjak je našao utočište u zapadnim divljim prostranstvima, daleko od građanskog rata. Upoznao je novu kulturu. Susret bijelog čovjeka (europskog podrijetla) i američkih Indijanaca je uvijek u sebi krio svojevrsni kontakt s nepoznatim. Bili su to bliski susret treće ili (one lošije) četvrte vrste. Bijeli čovjek, najčešće nije znao uspostaviti komunikaciju sa Indijancima. Međutim, Costner se snašao u tom novom svijetu te je zavolio dotad nepoznate ljude i njihove običaje, da bi na kraju, postao jedan od njih. Praktički ista stvar, uz još složenijem povijesno – političkom kontekstu, se dogodila i s de Nirom u južnoameričkoj džungli, stoljeće ranije, u filmu Misija. I baš kao na dalekom Pacifiku, u još jednom legendarnom Malickovu filmu – Tanka crvena linija – bijeli čovjek, u bijegu od civilizacije, živi s urođenicima, jer civilizacija je zapravo – necivilizirana. Ako je cilj, onaj rousseauovski – vratiti se prirodi – onda se taj cilj, uz sedmogodišnji rat u 18. stoljeću ili drugi svjetski rat u 20. stoljeću, ne može ostvariti. Zato melanezijski zbor iz Tanke crvene linije, pjeva jednakom pjesmom i frekvencijom, kao i Guarani Indijanci sa tromeđe Brazila, Argentine i Paragvaja u Misiji. Hipoteza autora ovih redaka je ta da je vojnik Witt sa urođenicima, jednak poručniku Johnu Dumbaru i njegovim sjeverno američkim starosjediocima, a oba su jednaka- kapetanu Rodrigu Mendozi u zajednici Guarani. Dakle, iako ih dijele tisuće kilometara, stotine godina, drukčiji (a opet slični) konteksti – sve je to isto, tj. sve je povezano. Sve pjesme, sva glazbala, svi dobri Indijanci i oni pravedni bijeli ljudi su – sinkronizirani. Naravno, urođenici na američkim kontinentima su bili i žrtve napretka pa svojim kopljima, lukovima i strijelama, nisu mogli (s)parirati topovima, koji su imali namjeru donijeti civilizaciju. Tako su neki Indijanci (vjerojatno s razlogom) postali apsolutno nepovjerljivi i nepomirljivi s bijelim čovjekom. Povukli su se duboko u srce džungle te su zamrzili kršćane ili bijelce (kill all the white man). Kad bi neki kršćanin, bilo misionar ili istraživač, došao (s darovima ili bez) na njihov teritorij, mogao se dogoditi kanibal holokaust, jer Izgubljeni grad Z (inače, vrlo dobar moderni, a u isto vrijeme old school, film) je imao namjeru ostati zauvijek skriven. Dobri (iako neki izvori govore da je lik iz filma lažiran i da je bio rasist) istraživač, časnik Percy Fawcett (solidni Charlie Hunnam) to nepovjerenje urođenika je (vjerojatno) platio životom, a njegov pomoćnik Henry Costin (sve bolji Robert Pattinson) je ipak znao povući ručnu kočnicu. Naravno da takve paralele možemo izvući i kad pričamo o afričkom kontinentu, ali o tome jednom drugom prilikom. Vratimo se, napokon, legendarnoj Misiji.
Redatelj Joffe je nakon uspjeha s Poljima smrti, dobio priliku raditi sa istom ekipom (npr. producent David Putnam), ali je angažirao drugog scenarista – Roberta Bolta, čovjeka koji je napisao tri legendarna filma: Lawrencea od Arabije, Doktora Živaga te Man for all seasons (film Freda Zinnemana o sir Thomasu Mooreu). Taj scenarist je zbog moždanog udara bio paraliziran, već nekoliko godina prije, ali je svejedno uspio napisati scenarij za još jedan pamtljivi film – Misiju. Budući da se film bavi i specifičnim svećeničkim redom – Družbom Isusovom/Isusovcima/Jezuitima, na filmu je pomogao i isusovac – Daniel Berrigan. Kada uzmemo u obzir izazove s geografskim lokacijama i cijelom produkcijom, naravno da snimanje nije prošlo u ležernom tonu, jer tako Vam to obično biva – u džungli. Veći dio filma je snimljen u Kolumbiji, na putu koji je koristila i narko-mafija pa je cijeli filmski set čuvala i vojska. Dakle, dok se Escobarovi ljudi šuljaju i švercaju kokain, dok se za prevlast u zemlji bore marksisti i nacionalisti, Joffe je snimao povijesnu dramu s vjerskim podtekstom. Budući se radnja filma događala na tromeđi (triple frontier) Brazila, Argentine i Paragvaja, cijela ekipa je morala napraviti tisuće kilometara putovanja da bi se snimile legendarne vodene scene na Iguazza slapovima. Razapeti misionar na križu (onaj koji nije uspio doprijeti do srca Indijanaca), bačen na divovske slapove, predstavlja doista upečatljivu početnu scenu filma. Netaknuta priroda, i mistični (Twin Peaks), ali divovski slapovi je nešto što gledatelji nisu zaboravili. Dakle, film je puno koštao. Nakon uspjeha sa Poljima smrti, Joffe je sa svojom ekipom bio siguran kako će se troškovi opravdati i da će film ostvariti veliki profit. Nakon Zlatne palme u Cannesu i instantne podrške iz Vatikana, kojem se film svidio (iako je i kritičan prema Crkvi), svi su mislili da će film osvojiti i najbitnije tržište – ono u SAD-u. Međutim, u vrijeme originalnog Terminatora, Ramba 2, Rockyja 3 i drugih zabavnijih filmova, Misija je propala u američkim kinima. Tako to obično i biva, jer europski festivalski art sentiment nije na istoj valnoj duljini s prosječnim kino gledateljem. Na takvo stanje stvari smo naviknuti i redatelj je trebao biti spreman na takav scenarij. Naravno i europska tema na južnoameričkom kontinentu je nešto što nije privlačno mainstream gledatelju. Kada ste u džungli, ljudi bi htjeli Predatora, a ne religiozne teme i suze sina razmetnoga, u solidnoj (ali prigušenoj) izvedbi Roberta de Nira. Sve je to tržište i sve navedeno je legitimno. Dakle, niti velika zvijezda de Niro, nije pomogao filmu. Joffe je sigurno mogao proizvesti i kvalitetniji film, u produkciji i montaži, “Misija” ima filmskih mana. Možda su sami događaji mogli biti ispričani na drugačiji način, možda je poetika preuzela primat nad glumcima, koji su solidni, ali ne i vrhunski (u smislu izvedbe), usprkos velikim imenima. Naime, jedino je de Niro tada bio neupitna zvijezda i mamac za gledatelje i kupovinu karata. Jeremy Irons i Liam Neeson, tada nisu bili planetarne zvijezde, već tek sporedniji epizodisti u prijašnjim filmovima (možda zvijezde u usponu, ali to ne pomogne uvijek). Mlađahni Aidan Quinn je kasnije postao više B glumac, a i on je jedva progovorio par rečenica u filmu. Redateljeva tadašnja ljubavnica Cherie Lunghi (poznatija kao Guinevere iz Boormanovog legendarnog Excalibura; hoće li netko napisati recenziju o tom filmu ili sve ja moram? ☺), također nikad i nije bila planetarno poznata. Ali nije glumačka stvar (danas velikih imena), razlog lošeg komercijalnog prijema filma. Redatelj je sve to mogao bolje posložiti, u smislu cijele priče. Naravno i tadašnji kritičari su govorili da likovi ne proizvode dovoljno emocije/empatije, ali i u moderno vrijeme postoje takvi prigovori (v. npr. Tenet). Iako film nije bez mana, iako je mogao napraviti bolji rezultat i u filmskom i u dolarskom smislu, to nije razlog da ga ne pogledate (ako niste upoznati s naslovom i cijelom pričom), a naravno da nije razlog, niti da ne bi uživali u reprizama, koje filmofili vole. Neki će reći da je glazba iz filma nadživjela sam film i da je ona bitnija od svega. Neupitno Morriconeovo remek djelo Kako na nebu, tako i na zemlji (uz obou i ostale singlove) je sigurno nešto što će vječno ostati u nama, ali autor ovih redaka u filmu vidi i nešto više od same glazbene podloge, a to je – djelomično uspjeli pokušaj katarze i humanizma iz prijašnjeg Joffeovog filma te univerzalnu i pamtljivu vjersku priču, koja je primjenjiva i na druge krajeve svijeta i na druge religije pa i na druge filmove. De Niro je nekoliko puta umirao (a i plakao) pred našim očima (sjetite se legendarne scene umiranja iz Vrućine uz fantastičnu Mobyjevu pjesmu God Moving over the Face of the Waters, sjetite se plakanja iz Lovca na jelene, itd.), ali pamtit će se i junačka smrt u Misiji. I nije samo stvar netaknute prirode, koju kamera voli i nevinih ljudi koji su stradali u novoj arhitekturi svijeta osamnaestog stoljeća, jer Joffe je stvarno imao vrhunsku ideju, ideju koja je zaživjela i u nekim drugim filmovima poslije Misije.
Radnja filma se prilično brzo razvija, jer moramo uzeti u obzir da se sve događa u nekoliko godina i da je to teško prikazati u (samo) dva sata filma; zato je montaža filma malo šepala, iako na ponovno gledanje film ima normalan tok. Postoji klasična priča prvotnog negativca kapetana Mendoze (de Niro), koji doživljava ponovno rođenje i prelazak s tamne, na stranu svijetla. Prije Iskupljenja u Shawshanku, prije (barem onog filmskog, ne u povijesnom/kronološkom smislu), Iskupljenja u Jeruzalemu Ridleyja Scotta, kapetan Mendoza je doživio svoju katarzu i svoje iskupljenje na tromeđi (trojnoj/trostrukoj/triple frontier) Argentine, Brazila i Paragvaja. Plaćenik i trgovac robljem, hedonist u duši, ali s moralnim kompasom (volio je svoju ženu, koja nije uzvraćala), uslijed životnog razdora, postaje asketski svećenik – misionar. Izvršava fizički tešku pokoru uspinjanja na slap i tegljenje pune bojne spreme. Pamtimo te suze sina razmetnoga. S druge strane, asketski isusovac gandijevski otac Gabriel (Irons), ima plan u kojem ne odustaje. Želi nenasilno pokrstiti pogane Guarani Indijance i donijeti im Kristov nauk. On to, dakle, ne čini na brutalan način i pokušava biti u skladu s prirodom i starosjediocima. Uvijek se možemo zapitati – što ako urođenici nikad nisu htjeli prihvatiti kršćanstvo? Naime, jezik i komunikacija sigurno nisu bili lagani. Bilo je teško sporazumjeti se te imati konstantno razumijevanje pa čak i ako je ono bilo nenasilno. Možda su pigmejci (autor ovih redaka, ovakve riječi –pigmejci– ne piše s politički nekorektnom namjerom, jer danas se uvijek neke riječi mogu izvući iz konteksta i zloupotrijebiti kasnije) bili očarani velikim bijelim čovjekom, koji je nosio uniforme (vojničke ili svećeničke, svejedno), možda su se bojali jačega pa su jednostavno pristali na kršćanski nauk, kako ne bi bili remetilački faktor. Naravno, neka plemena su i danas, duboko u džungli, daleko od civilizacije i kršćanskog koncepta Boga te nikad nisu prihvatili bijelog čovjeka. Oni čuvaju svoj Izgubljeni grad Z, svoj El Dorado i možda nisu ni dobri ni loši, već jednostavno, žive svoj život. Naravno, ako su kanibali, tu bi razumijevanje moglo nestati, s naše civilizirane strane, iako često zaboravljamo da vrijedi i ona homo homini lupus te da i mi – jedemo jedni druge. Jer (polu)tajni ili (polu)javni politički deal-ovi predstavljaju nekoga kojeg će se pojesti na pladnju. I upravo tu je najveći forte ovog filma, prikaz civiliziranih ljudoždera i njihovih skupština i sabora. Svi uredno obučeni, s perikama i parfemima (a neokupani, jer tada civilizirani čovjek nije toliko mario za higijenu)* odlučuju o sudbini starosjedilaca i geografiji terena, jer trgovinu robljem ništa nije smjelo ometati. Nikakve katoličke misije, a posebno ne neki urođenici, koji skladno žive u zajednici s misionarima. Španjolski i portugalski kralj te njihovi ljudi na terenu to nisu htjeli prihvatiti. Upravo je to bila bit Madridskog sporazuma i ovog filma. Bitno je za napomenuti i da je isusovački red bio trn u oku kolonizatora, ali i samog Pape, kao vrhunskog autoriteta Katoličke Crkve.** Skladan život misionara i Guarani Indijanaca u utopiji džungle, smetao je tržišnim interesima pojedinaca i njihovom ostanku na vlasti.
*već je urbana legenda Napolenovo pismo Josephini – „Vraćam se za tri dana. Nemoj se prati!“ Naime, Napoleon je uz „miris napalma“, volio i miris neokupane žene, a to je onda moguće vrijedilo i vice versa. „Sexy time“, rekao bi legendarni Borat!
**Isusovce je osnovao Sv. Ignacije de Loyola. Postojao je vojnički background tog reda te su se nekad nazivali i „božjim vojnicima/božjim marincima“. Nijhov specifični modus operandi sa osnivanjem misija u Južnoj Americi, nije bio kompatibilan s velikim silama. Tendencija Joffeovog filma je bila pokazati skladan život misionara i starosjedilaca u nekakvim „kibucima“ u kojima postoji „samoupravljanje“. Te „protokomunističke“ ideje jednake preraspodjele dohotka i dobara, ali bazirane na Bibliji, a ne totalitarizmu 20. stoljeća – nisu prolazile pozitivno na robovlasničkom tržištu i rutama kolonizatora pa se i katolička Crkva odmaknula od (dobrih) Isusovaca, jer Crkva se morala slagati s europskim krunama, koje su bile jamac opstanka i financiranja te iste institucije. To vidimo u dijalogu kardinala Altamira i Isusovca:
Altamirano: What was your income last year?
Jesuit: Last year, 120,000 escudos.
Altamirano: And how was it distributed?
Jesuit: It is shared among them equally. This is a community.
Altamirano: Ah yes, there is a French radical group that teaches that doctrine.
Jesuit: Your Eminence, it was the doctrine of the early Christians.
Isusovci su bili pod represijom te ih je Papa i ukinuo u razdoblju poslije radnje filma, između 1773. – 1814. Kasnije su se obnovili i civilizacijska pitanja (ne)opravdanosti ropstva su se srećom promijenila. Tu je i ono pitanje je li „pokrštavanje divljaka“ bilo opravdano(?) Možda je to bio i čin spašavanja, jer da indijanci nisu bili pokatoličeni, možda bi ih kolonizatori i robovlasnici lakše ubijali, kao što je na neki način u sličnim kontekstima, ali stoljećima kasnije, bilo „opravdano“ pokatoličiti pravoslavnu djecu, kako ne bi završili u logorima smrti. To je bio spas. No i to je druga priča.
Photo: Screenshot
Nakon dolaska Papinog izaslanika, kardinala Altamirana (Ray McAnally), bivšeg isusovca, svjesni smo dvostruke igre Katoličke Crkve. Vječan je samo interes (i resursi), čak i u univerzalnoj crkvi. Kardinal je vidio dobra djela oca Gabriela. Naime, sviranje oboe je omekšalo srca Guaranija pa su prihvatili došljake i katoličku vjeru. Zato kardinal odlično poentira – S orkestrom smo mogli pokoriti cijeli kontinent (nisu bile potrebne puške!)! Međutim, ta dobra djela i (su)život različitih civilizacija su jednostavno ometala tržište pa je bilo jednostavnije sve uništiti, jer takav je svijet (jedan od bitnih citata, na koji ćemo se još vratiti). Fokus filma je upravo na tom krivom i nepravednom – pragmatizmu Katoličke Crkve u prošlosti (sadašnjosti?). Crkva je ovisila o europskim monarhijama i naravno da je svijet stvaran i takav je kakav je, a vjera zbog koje se (iskreno i besmisleno) umiralo je, eto, tek sporedna stvar, iako je institucija Crkve, upravo formirana radi vjere! Pragmatizam, koji je obilježje zrelih/inteligentnih entiteta je često i zadnje utočište hulja, kao i još neke druge stvari, ali svima je jasno kako ne živimo u savršenom svijetu (još jedan pamtljivi film s Kevin Costnerom i legendarnim Eastwoodom, koji nema veze s ovim kontekstom, ali mala igra riječi). A ni Južna Amerika, nikad nije ni bila idealna ili savršena. Rousseau bi rekao da je sve otišlo krivo, kada je prva osoba ogradila zemljište i rekla – ovo je moje. Liberalni filozofi bi spomenutu tvrdnju (s pravom) negirali, možda stavili fokus na nešto drugo i pozivali se na borbu protiv tiranske vlasti.* Kolonizatori su bili stvarni tirani, ali pokršteni Indijanci, svećenici ili druga tiha građanska većina, se nisu imali s čime boriti protiv agresora. Omjer snaga je bio otprilike kao kada je duce Mussolini sa avionima, tenkovima, i bojnim otrovima, junački napadao etiopska plemena naoružana čačkalicama. Nije se puno toga nije promijenilo u povijesti, osim same tehnologije. Osim (katastrofalne) podvojene uloge Katoličke Crkve, postoji još jedna podvojenost filma, a to su uloge oca Gabriela i prvotnog kapetana/trgovca robljem i kasnijeg misionara Mendoze. Otac Gabriel je za nenasilni gandijevski otpor:
If might is right, then love has no place in the world. It may be so, it may be so. But I don’t have the strength to live in a world like that, Rodrigo.
On shvaća da ko je jači, taj kvači i priznaje da svijet možda funkcionira na taj način, ali on smatra da živi za ljubav i zato se trudi ostati na ovome (ili ovakvome) svijetu. Zato će držati mise i procesije za vrijeme granatiranja i ako se stavimo u njegovu kožu, kao originalnog tumača Novog zavjeta (samo ljubav, naspram Starog zavjeta i zakona retribucije), mi to možemo razumjeti i možemo sve to i sažalijevati (kao umjereni pesimisti ili realisti). Mendoza sa svećeničkom haljom, nije izgubio ratnika u sebi (kao i mnogi svećenici u povijesti, bilo je tu pozitivnih i negativnih primjera). On se želi odreći svećeničkih zavjeta i uzeti oružje, jer tako je odlučio i otac John Fielding (Liam Neeson):
They want to live, Father. They say that God has left them, He’s deserted them. Has He? Je li nas Bog napustio, pita Mendoza. Otac Gabriel i dalje smatra da ako umre s krvavim rukama, onda je sve izdao, jer je sve obećao Bogu – a Bog je ljubav. Taj dijalog je u skladu s njihovim susretom na početku, nakon što je Mendoza ubio brata (u legalnom dvoboju):
Mendoza: For me there is no redemption, no penance great enough.
Gabriel: There is. But do you dare to try it?
Mendoza: Do you dare to see it fail?
Gandijevski Gabriel je i prvotno vjerovao u potpuno iskupljenje, u ljubav, dok je Mendoza bio svjestan svijeta u kojem živi(mo), zadržao je tračak sumnje, ljudsku slabost, jer je dio svijeta, a svijet je takav.
*mala digresija za sve one koji vjeruju u SAD, bez obzira na loša vremena… Naime, founding fathers su se u svojoj filozofiji pa i pravnim aktima, konstantno pozivali na „prirodno pravo protiv tiranske vlasti“ (engleski kralj je bio tiranin i njegovi porezi su bili nepravedni). E, sad, što ako demokratski i legalno izabrani predsjednik (doduše, ne sa popular vote-om, ali ovo je filmska, a ne pravna priča pa Vas neću zamarati) u jednom trenutku, a poslije novih izbora, bude osporavao novog demokratskog (ne samo po imenu stranke) izbornog pobjednika. Nije li upravo takav vladar „tiranin“, protiv kojega imamo pravo i na oružanu pobunu? Ustav SAD-a je vjerojatno nesavršen, pogotovo sa „originalnim i starinskim tumačenjem“. Međutim i takav „nesavršen“, isti ipak ne priznaje tiranine. Nazovimo stvari pravim imenom – bobu bob, popu pop. Trenutak u kojem se nalazi SAD i jedan dio biračkog tijela, savršeno satirički i urnebesno smiješno pokazuje naš prijatelj iz Kazahstana, Borat s pitanjem: „Što je opasnije virus ili demokrati?“ Na što „učeni filozofi“ s konfederalnim zastavama, potenncijalno i nacističkim obilježjima, koji su škole završili u white trash naseljima, kažu: „Pa naravno, demokrati su problem.“ Velika republikanska stranka je izgubila svaki smisao u trenutku, kada je postala stranka samo jednog i samo svog predsjednika. Dok isčekujemo Borata 2, samo se zapitajmo – Quo vadis, USA? I vratimo se na našu (nemoguću) Misiju.
Napad Portugalaca i Španjolaca na misiju je upravo dokaz – nemoguće misije – činjenice da na Zemlji (nikada) neće biti, kako i na Nebu (a vjernici možda i nebo potpuno krivo zamišljaju). Koreografija bitke je napravljena slabije od borbi u legendarnom Posljednjem Mohikancu, filmu koji nam opisuje isto stoljeće i slična pitanja, u sličnom krajoliku, samo na sjevernijem kontinentu. Redatelj Mann svoje (filmske) bitke vodi na učinkovitiji, brži i naturalniji (moderniji) način, od sporog i staromodnog Joffea, ali kostimi, scenografija, oružja i ostalo u Misiji, nam dočaravaju kako je to moglo izgledati i na taj dio gledatelj ne može imati posebnih primjedbi, jer ovo i nije akcijski spektakl. Već je spomenut zadnji trenutak Mendoze, kao poljska konjica u napadu na nacističke tenkove, junački je pao, izrešetan topovskim plotunima Ali, ako je u otac Gabriel ostao dosljedan svojoj ideologiji i ako je bio „u pravu“, onda je i Mendoza je ostao vjeran sebi te je i on bio u pravu. Ostao je dosljedan, ne onom prvotnom, hladnom plaćeniku i trgovcu robljem, nego svećeniku koji je iskupio grijehe na slapovima, koji je znao da se protiv takvog svijeta, ne možemo boriti molitvom. Naime, povijesno se (u puno primjera) pokazala i dokazala istinitom izreka u duhu američkih otaca – Loše tipove s puškama, zaustavljaju samo dobri tipovi s puškama.* Ali, naravno da to moramo ekstenzivno ili intenzivno tumačiti, jer ovdje se ne radi o bezbrižnoj šetnji parkom pod punom vojnom spremom. U svijetu kakvom živimo, Mendozina smrt je nešto normalno za sućut, a Gandijeva smrt je apsurdna, jer očito je da ljubav ne vlada (niti je ikada) vladala na planeti. I naravno da su kolonizatori ubijali i nenaoružane žene i djecu, jer takav je svijet. Svijet u kojem fali onaj dolazak sedme konjičke (koja sad ima helikoptere i avione i) koja bi spasila cijelu stvar, bombardiranjem džungle napalmom.**
*Ta izreka je ono što omogućuje „legalnost i nedodirljivost“ lobistima za slobodnu uporabu oružja u SAD-u. Naravno, „originalno tumačenje“ Ustava u 21. stoljeću ovdje nije najbolje ostarjelo, jer Ustav govori o „narodnoj miliciji koja se ima pravo oduprijeti tiraninu“, a ne o bezbrižnoj kupnji M-16 puške, kao da na kiosku kupujemo žvake pa onda s tako kupljenom poluautomatskom puškom odemo u afroameričku, židovsku (a gledajte, sutra možda i katoličku, demokratsku i sl.) zajednicu („jer su to sve komunjare“) i poubijamo sve prisutne, jer smo čuli glasove u glavi ili smo igrali previše kompjuterskih igrica ili su čuli da trebaju biti „stand by“.
**Nije samo (previše spominjana) Apokalipsa danas; naime, zrakoplovi koji spašavaju stvar i bombardiraju džunglu su i u filmu Suze boga sunca (zanosna Bellucci i klasični Willis). Realno, to nije onaj ekstra kvalitetan film (možemo ga smatrati slatkim grijehom, koji naravno nije u rangu Misije), ali barem daje univerzalnu notu sir Edmunda Burkea: The only thing necessary for the triumph of evil is for good men to do nothing, a i događa se u džungli s malobrojnim pozitivcima, koje ganjaju divlje horde pa je paralela legitimna.
I ovaj Joffeov film je osvojio Oscara i to za najbolju kinematografiju/fotografiju. Činjenica da je razočarao na kino blagajnama Vas ne bi trebala zavarati (ako ga slučajno dosad niste pogledali). Iako su ovdje Guarani Indijanci prikazani samo kao kulisa, jer ne postoji neki glumac tipa Wes Studi, koji bi ih doista predstavljao, ni to nije razlog da ne poštujemo (nemoguću) Misiju. Naime, izvan western žanra, kao povijesna drama, Misija je bacila svjetlo na indijansko pitanje, ovaj put u Južnoj Americi. Kada je Joffe tražio indijanske statiste, pravi Indijanci iz džungle su oklijevali prihvatiti posao, jer su i dalje bili nepovjerljivi prema bijelom čovjeku. Oni su mislili da će ih bijelci ubiti(!), nakon što snime film. Dakle, nepovjerenje i nemogućnost komunikacije su postojani, kao da su u pitanju vanzemaljci. Tako da niti angažiranje starosjedilaca, koji bi glumili starosjedioce, nije bio lak posao. Cijelo snimanje nije bilo lako pa je razočarenje s mlakim prihvaćanjem filma od strane (američke) publike i slabom zaradom, vjerojatno utjecalo na daljnje projekte redatelja Joffea, koji (iako snima i danas), jednostavno nemaju taj pravi umjetnički touch. Međutim, neki bandovi su poznati samo s jednim one hit wonder-om (npr. Survivor i rockyjevska Eye of the tiger, ako znate neku drugu pjesmu ovog banda, Vi ste već pravi ljubitelj glazbe), a Joffea pamtimo po (prva) dva filma, koji su u nama probudili čovjeka i vjernika (ne u smislu organizirane religije i institucija, koje ne rade svoj posao). Nadalje, legitimne su usporedbe s drugim i već nabrojanim filmovima. Ovdje bih se na trenutak vratio na rečenicu oca Gabriela i filozofiju redatelja Joffea:
If might is right…onda ljubav nema mjesta na takvom svijetu. Možda je to stvarno tako, ali ja onda nemam snage živjeti u takvom svijetu.
Desetljećima poslije Misije, legendarni Martin Scorsese je snimio film Silence (film koji zaslužuje esej!, ali je nepravedno zapostavljen jer je spor i dosadan. „Spori i dosadni“ su Tarkovsky i Kurosawa, što ne znači da ne vrijede), koji je također, donekle utemeljen na istinitim događajima. Taj film se lagano može gledati kao double feature s Misijom, tj. kao mali (kompatibilni) filmski vikend maraton. Navedena rečenica snažnog vjernika, oca Gabriela, blisko rezonira rečenici slabog vjernika Kichijira, koji kao da je izašao iz nekog filma Akire Kurosawe (npr. Ran ili Kagemusha, kao njegovi zadnji filmovi), kada je rekao: Where is the place for a weak man in a world like this? On priznaje da je slab pa je njegova konačna sudbina (u životu gdje se konstantno odriče katoličke vjere) isto slabih izgleda. No, otac Gabriel u sebi ima snažnu vjeru, bio je hrabar na nenasilan način, a sudbina mu je isto bila zapečaćena. To nije defetizam, to je samo čvrsto stajanje na zemlji, jer nakon što su kolonizatori uništili misiju (a i druge misije) i poubijali sve živo te nakon što su podijelili kolonijalni kolač, portugalski trgovac robljem i kardinal daju završnu riječ prema publici:
Hontar: Moramo raditi (živjeti) u svijetu, Vaša eminencijo.(A) Svijet je takav.
Kardinal Altamirano: Ne, señor Hontar. Mi smo napravili ovakav svijet…Ja sam ga takvim napravio…da bi se (isti kardinal) u papinskom pismu pokušao posuti pepelom, kada je rekao: Vaša Svetosti, sada su Vaši svećenici mrtvi, a ja sam živ. Ali istina je da sam ja umro, a oni su živi, jer duše mrtvih uvijek preživljavaju u sjećanjima živih.
Nice try, ali to nije dovoljno za iskupljenje, Vaša cijenjena kardinalska uzoritosti. Bili ste svjedokom ubijanja nedužnih ljudi, žena i djece, a poslije toga ste uživali u raskošnim večerama, Vaših raskošnih palača i tko zna kakvih sve ne svetih orgija. Vaš pijetet prema mrtvima, u ovom slučaju nije dovoljan. Zato bi autor ovih redaka, stvari nazvao pravim imenom (bobu bob, popu pop) te bi rekao – da ste Vi slabić, a ta notorna činjenica Vam je omogućila lagodan život, dok su dobri i snažni ljudi poginuli (za ideale, što u ovakvom svijetu, ostavlja gorak okus, jer su se jednostavno mogli odreći od vjere ili su mogli pobjeći u Munchen bojnu i pjevati borbene pjesme. Naime ovakav (pragmatičan) svijet, u kojem su ideali bezvezni, bi to tolerirao). Iako ih se sjećamo te iako njihova žrtva (možda) nije bila uzaludna, oni su trebali preživjeti, a ne Vi cijenjena Uzoritosti, you fat motherfucker! A i tvoji klubovi, u kojima isto dijelite kolač, neka i oni odje** i neka budu prenamijenjeni u nešto korisnije. I neka ona melodija o pohlepnim rukama, koje grabe sve oko sebe (jer se u ovakvom svijetu sve računa u velikim količinama) iz odlične pjesme Depeche Mode-a, ipak bude tiša, a neka melodija urođenika iz Melanezije, koja odzvanja malickovskom prirodom, u Tankoj crvenoj liniji, zajedno s onom melodijom sjeverno američkih Indijanaca (jedine prave domovinske sigurnosti, koja je djelovala i prije prvih europskih naseljenika iz 17. stoljeća) iz poznatih nam kaubojskih filmova ili melodija legendarnog Moriconea (Kako na Nebu, tako i na Zemlji) iz Misije prevlada i nadglasa sve ove ljigave olujne tišine korumpirane stvarnosti…jer, kako kaže Sv. Ivan: (Jer) svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori