RETRO RECENZIJA: BITKA KOD KAMDEŠA - položaj "Alamo"

REDATELJ: Rod Lurie

GLAVNE ULOGE: Scott Eastwood, Caleb Landry Jones, Orlando Bloom, Jack Kesy, Milo Gibson

TRAJANJE: 123 minute

NAZIV ORIGINALA: The Outpost

GODINA PROIZVODNJE: 2019

Stožerni narednik Clint Romesha: Ooo sranje…previše ih je…God help us all!

Glazba je zvonka radost

Drage dame i poštovana gospodo (a vjerojatno će gospoda više čitati tekstove o ovakvim filmovima), sjetite se video spota za odličnu pjesmu Metallice – The day that never comes. Tamo su prikazani američki vojnici u pustinji, u nekoj patroli i onda krene – pucnjava. Brutalnost modernog doba, nekako dobro paše uz metal glazbu, zar ne? A sada se prisjetite i maestralnog evergreena, tihe soft rock balade, legendarnih Dire Straitsa – Brothers in arms. Ove dvije pjesme bi bile stožerne, u nekom neslužbenom soundtracku, za neki (moderni) ratni film. U praskozorju ili u sumraku…

Ako ste se pripremili, pronađite i poslušajte još na Vašem Youtubeu i pjesmu – Everybody cries, koju pjeva glumica Rita Wilson. Ako smo na sličnoj frekvenciji, pjesma Everybody cries (nemojte je pomiješati s Everybody hurts od R.E.M.-a) bi Vas trebala emotivno pripremiti za gledanje filma – The Outpost/Bitka kod Kamdeša. Naime, ista pjesma je i dio ovog filma, a emocije, koje neki, uz ovakvu glazbenu podlogu, mogu doživjeti su doista – zaj****

Nadalje, nakon ove emotivne glazbene pripreme, možda neki od Vas imaju neku rodbinu, prijatelje ili poznanike, koji su služili u Afganistanu i koji bi htjeli pogledati jedan recentniji i pošteni ratni film (bio je već nekoliko puta na domaćim televizijama u zadnje vrijeme). Dok slušate ovu emotivnu pjesmu, možda dođe i do blage katarze. Ali ne brinite se – boys don’t cry, a ovaj večerašnji film, za ljubitelje žanra – uopće nije loš.

Afganistan

Realno, tko se uopće više sjeća krivo proračunate afganistanske avanture zapadnih saveznika, osim samih direktnih sudionika. Povod invazije je bio napad na SAD, tj. rušenje blizanaca 11. rujna 2001. i traženje terorista broj 1 – Osame bin Ladena. To je bio jedini put kada je čl. 5 NATO ugovora aktiviran – zbog Al Qaede i talibana (a nikad neće biti aktiviran?, radi onih zbog kojih je NATO i stvoren i koji su uvijek htjeli napasti Europu).

Amerika je tražila pomoć od saveznika i saveznici su se odazvali i slijedili (danas je upitno bi li Amerika to učinila za saveznike, ili bi ih i sama napala – pitajte Kanađane ili Dance i sve druge Europljane – ali to je jedna druga tema). Pokušala se izgraditi demokracija (tamo gdje to nije moguće?) i potrošene su milijarde, a onda je jedan američki predsjednik sklopio deal pa se njegov tadašnji nasljednik morao kaotično povući. Ma, tko se uopće sjeća rata u Afganistanu?

Moderniji filmovi s ovih lokacija

Što se tiče novijih filmova, koji opisuju događaje s Bliskog Istoka ili nešto daljeg Afganistana, naravno da je, žanrovski gledano, još uvijek gotovo nemoguće doći na (pobjedničko) postolje i biti iznad legendarnog ratnog spektakla Black Hawk Down. U modernom ratnom filmu, teško je ponoviti univerzalnost i epiku redatelja Ridleyja Scotta (a teško je i snimiti novu, bombastičniju, scenu od npr. Spielbergovog iskrcavanja u Normandiji) te osvojiti one bitne (žanrovske, tj. ratne) medalje.

Ipak, solidni žanrovski filmovi kao – 13 sati: Tajni vojnici Benghazija (Michael Bay je napravio dobar posao u Libiji, za razliku od nekih svojih drugih filmova), Posljednji preživjeli/Lone survivor, donekle 12 hrabrih (u kojem se pomalo imitira Rambo 3), solidni Danger Close (zaboravljena australska epizoda u Vijetnamu), American sniper, Warfare i sl. noviji naslovi (naravno, The Hurt Locker ili Zero Dark Thirty su, složit ćete se, manje ratni filmovi, a više drame, Tri kralja s Clooneyjem i Whalbergom su više satirična akcija, a i Mendesova drama Gušteri je zapravo slabija kopija Full metal jacketa, dakle nije onaj punokrvni ratni film), ipak dostavljaju rezultat, koji će ljubitelji žanra moći cijeniti.

Fanovi traže pošteno napravljeni ratni (akcijski) film, bez uljepšavanja i domoljubne patetike, s dovoljnom količinom ispaljene municije i realnom akcijom. Upravo na tragu nabrojanih (ratnih) filmova iz zadnjih desetljeća, koji najčešće opisuju stvarne bitke američkih (i savezničkih) snaga u sjevernoj Africi & Bliskom Istoku, je i posljednji film redatelja Roda Luriea – The Outpost (Bitka kod Kamdeša/Borbeni položaj/Predstraža). Film premijerno prikazan 2019. godine – u kino distribuciji našao se u srpnju 2020., zaslužuje medalju za solidan proizvod, baš kao što su i stvarni sudionici te bitke osvojili medalje, tj. službena odlikovanja za hrabrost.

Rod Lurie

Redatelj Lurie (izraelskog porijekla, diplomac West Pointa te služio u američkoj vojsci) se specijalizirao u tzv. političkom žanru – sjetimo se filmova: vrlo dobri U obranu časti (tj. The Contender s Joan Allen, Garry Oldman, Jeff Bridges, Christian Slater, Sam Elliot, William Petersen i dr.), Predsjednička igra (tj. Nothing but the truth, u kojem glume Kate Beckinsale, Matt Dillon, Alan Alda, Vera Farmiga, taj film nekako brkam s filmom State of Play, gdje su glumili Russell Crowe, Ben Affleck, Rachel McAdams, Helen Mirren, Robin Wright i dr., a sve je nekako slično filmu Fair Game, u kojem su glumili Naomi Watts, Sean Penn, Sam Shepard i dr.).

Nadalje, Lurie je snimio i tv film Killing Reagan, a pamtimo i njegov vojno –zatvorski film The Last Castle (Robert Redford & James Gandolfini) te slabiji remake filma Psi od slame. Lurie je (u političko – akcijsko – ratnom žanru) nešto slabija verzija redatelja Petera Berga (Kraljevina, Bojni Brod, Hancock, Posljednji preživjeli, odlični Patriots day o bombaškom napadu tijekom bostonskom maratona, prilično solidni, također prema istinitom događaju – Deepwater Horizon, moderni akcijski Mile 22 i dr.), ali i to slabije, posebno u smislu ovog filma, snimljenog prema istinitim događajima, treba uzeti uvjetno.

Prema istinitom događaju

Foto: Screenshot

Dakle, The Outpost je, kako je i navedeno, pošteno snimljeni moderni ratni film – za ljubitelje specifičnog (pod)žanra tzv. pucačine – kojem ne bi trebalo tražiti posebne zamjerke. Ograničeni budžet snimanja, s ograničenim bugarskim lokacijama, koje glume reljef Afganistana, je ipak generirao film, koji je dovoljno dobro pokazao jednu zaboravljenu bitku, brzo zaboravljenog i – na kraju – izgubljenog rata. Kad sve to spojimo s nekoliko poznatijih glumačkih imena u glavnim ulogama, već smo dobili dovoljno dobar rezultat.

Scenarij filma je utemeljen na knjizi (o stvarnim događajima) The Outpost: An Untold Story of American Valor. Novinar i voditelj CNN-a, Jake Tapper je napisao knjigu o stvarnoj bitci kod Kamdesha, u sjeveroistočnom Afganistanu. Radilo se o najkrvavijoj epizodi tog (kako smo već naveli, u ubrzanom svijetu) zaboravljenog i dalekog rata. Zanimljiva je poveznica, odnosno datum bitke za Kamdesh (2009. godine) i legendarne bitke za Mogadishu (1993. godine, iz filma Black Hawk Down) – 03. listopada.

Naime, 3.10.2009., otprilike 300 – 350 dobro naoružanih Talibana, napalo je izoliranu bazu u pograničnom području Afganistana, koju je branilo 50-ak američkih vojnika, 2 latvijska vojna savjetnika i par desetaka pripadnika afganistanske vojske. Radilo se o taktičkoj pobjedi (malobrojnijih) saveznika, ali, u krajnjoj liniji i njihovom strateškom porazu (baza je kasnije napuštena, a rat je već znamo – izgubljen).

Međutim, ono što je najbitnije za ovakav film, nije pitanje pobjede ili poraza. Nešto drugo je bitnije: mikrolokacija (bez obzira na kontinent, državu, grad, mjesto ili kotu). Dakle, ovdje dolazimo do temelja filma i žanrovskih odrednica, jer sve što gledamo u manje od 2 sata ovog filma je svojevrsni – Alamo. Mi promatramo i navijamo za vojnike, koji se brane na ograničenoj mikrolokaciji – zabačenoj vojnoj bazi.

Položaj „Alamo“

Naime, Amerikanci su, u svakom ratu, kojeg su vodili – od nezavisnosti 1776., preko rata protiv Meksika (gdje se i dogodio Alamo), građanskog rata tijekom 1860-ih pa sukoba (genocida?) s Indijancima, rata protiv Španjolaca (Kuba 1898.), WW1 (šuma Belleau), WW2 (Bastogne, sjećate se Združene braće), Koreje (Pork Chop Hill, Heartbreak Ridge i dr. kote), Vijetnama (Khe San, motherfucker!) i dr. – imali svojevrsnu Alamo bitku. Bitku u kojoj su brojčano nadmoćniji neprijatelji napadali malobrojne i slabije naoružane branitelje, koji su se na kraju branili praktički na jednom položaju. Još od ratova protiv Turaka, do modernih sukoba i borbe za nezavisnost – i mi smo imali svoje Alamo bitke.

Dakle, žanrovske odrednice su poznate. Potreban je samo dobar scenarij, solidan redatelj, solidni glumci i poštena (realna) akcija. Sve nabrojano potječe još iz legendarnog povijesnog spektakla – Zulu. Sjećate se naracije Richarda Burtona i prve poznatije uloge Michaela Cainea, u temeljnom žanrovskom filmu, koji je opisivao bitku malobrojnih pripadnika britanskih kolonijalnih snaga protiv nekoliko tisuća Zulu ratnika.

Upravo taj žanrovski temelj iz Zulua je upotrijebljen i u starijim western-ima, o sukobu američke vojske na divljem zapadu, protiv Indijanaca (izolirane baze u divljini i napadi izvana) pa i prije (npr. film Lost patrol), a upravo najpoznatiji američki brand je i stvarni povijesni događaj, po kojima su snimani filmovi – Alamo. Neki kritičari će reći da su takvi filmovi rezultat zapadnog imperijalizma i da se ignoriraju kolonijalno potlačeni narodi (Michael Caine, kojem su u novo doba, počeli spočitavati ulogu u filmu Zulu bi takve kritičare poslao u rodni kraj).

Kasnije je sve ovo hororski preradio legendarni Romero u zombi originalu – Noć živih mrtvaca, kao i John Carpenter u svojem hommage-u filmu Rio Bravo – Napadu na policijsku stanicu pa čak i Zack Snyder u stripovskom filmu 300. Naravno, moramo spomenuti i ponajbolji hrvatski ratni/akcijski film – Broj 55 ili još jedan (zanemareni) solidni Netflix uradak The Siege of Jadotville (Jamie Dornan, da, da gosp. Grey, kao stvarni zapovjednik irskog (da, irskog!) kontingenta UN-a, Pat Quinlan, u zaboravljenoj epizodi kongoanskog rata 1961.).

Dakle, ponavljamo, radi se o brojčano nadmoćnijem neprijatelju, kojeg (često) ne vidimo u potpunosti (dehumaniziran je) te koji napada malobrojne branitelje, a koji opet brane jedan položaj – do kraja. To je tzv. žanrovski temelj. Ograničeni prostor i bitka do posljednjeg čovjeka (ili napadača) sa efektivnom (a ne artificijelnom) pucačinom, koju vole svi ljubitelji žanra.

Napraviti, tj. režirati takvu poštenu koreografiju, a da se ne zapadne u patetiku ili propagandu, često nije lako. Naravno, suza u oku, ili knedla u grlu se može dogoditi, kod nekih gledatelja, jer (zaje****) emocije i jesu – cilj. Kada ljudi, koji su doista preživjeli takve, sada ekranizirane, događaje kažu – bilo je baš tako (a to su potvrdili veterani, koji su npr. gledali Spašavanje vojnika Ryana ili Dunkirk…a uvijek ću spomenuti moju prvu recenziju za Vaš omiljeni portal – legendarni Nedostižni most, ili Stoneov univerzalni Vod smrti, odlični Hamburger Hill ili Gibsonov Bili smo vojnici i dr.), tko onda ima pravo pljuvati po takvim filmovima. Imati mišljenje i kritizirati – u redu, ali pljuvati…

„Welcome to the dark side of the Moon“

Redatelj Lurie je solidno posložio film od uvoda do epiloga. Ispresijecana radnja ne bi trebala živcirati publiku, koja je malo upoznatija s vojnom svakodnevicom, recentnom povijesti te ratom u Afganistanu. Poznati žargon američke vojske, sastanci s lokalnim seoskim starješinama (koji skrivaju pobunjenike), patrole oko baze i središnja (tj. završna) 35 min. sekvenca brutalne pucačine – sve je vrlo dobro prikazano. Novaci ubrzo postaju veterani, pogotovo kad gube zapovjednike (film je podijeljen u kratka poglavlja, naslovljena prema zapovjednicima).

Orlando Bloom (još jedna poveznica s legendarnim Black Hawk Down) i Milo Gibson (Melov sin, koji općenito zasad ne ulijeva povjerenje, iako je njegova uloga u ovom filmu – ok) su ipak samo epizodisti, naspram Scotta Eastwooda. Tanki, Clark Gable brkovi, su samo dekor svima poznate očeve face i ostalih eastwoodovskih gestikulacija. Složeno je glumiti stvarne osobe, bez obzira na to što ti (realni) vojnici nisu (bili) planetarno poznati, kao neke druge poznate povijesne osobe (npr. glumci koji su glumili Teslu i sl.).

Na samom početku filma je vidljiva kritika vojnom vrhu, jer tko je u 3pm.,na ovakvom mjestu odlučio napraviti bazu? Koji idiot se toga sjetio?! Kasnije generali više nisu postavljali baze na izoliranim mjestima, nepogodnim za obranu (tzv. Custer scenarij). Napad na vojnu bazu Keating (središnja tema filma) rezultirao je s 8 poginulih i 27 ranjenih američkih ISAF vojnika iz postrojbe Bravo Troop, 3rd Squadron “Destroyers”, 61st Cavalry Regiment, a sve zbog slabe opskrbe i činjenice da je baza bila u dolini, tj. klancu iznad kojeg se uzdiže planinski masiv Hindu-Kush (Ubojica Hindusa).

Zamislite podvelebitsko područje i takav reljef, samo iznad nije Velebit s cca 1750 m nadmorske visine, već vrhovi koji premašuju 7500 m, sa uskim cestama i nevidljivim neprijateljem. Tamna strana Mjeseca, kako su vojnici nazvali ovo područje, je čak i minimiziranje opisa škrte zemlje (nek’ ti kušin bude stina) i visokih planina.

Povremene čarke, tj. puškaranja s planinskih vrhova na dolinu su svakodnevna rutina, kao dobar dan za vojnike, ništa specijalno. Lokalni mještani su naizgled neutralni i samo traže novac, kako bi surađivali. Međutim, tijekom tjedana/mjeseci, postaje evidentno da se nešto veliko sprema, samo što nitko ne vjeruje Afganistancu, koji nosi loše vijesti. A kada nastupi pakao, jedan narednik (stvarna osoba – Clinton Romesha, kojeg glumi mlađi Eastwood) odluči kako se neće povući, već će aktivno braniti položaj u bazi, koju su Talibani već počeli zauzimati.

Kako se, nakon svega pakla, radilo o najodlikovanijoj postrojbi američke vojske (dvije medalje časti, purpurna srca, srebrne medalje za hrabrost i dr.), možemo zamisliti što su branitelji postigli i koju hrabrost su imali. Čast, hrabrost i onaj (black hawk-ovski) moment – we leave no man behind. Ranjenici i trupla poginulih (po vojnom pravilu) privlače nove ranjenike i mrtve, ali u nekim kritičnim trenucima, uvijek se nađe malo dobrih ljudi, odlučnih reći – nema predaje, no pasaran i sl. Takav je bio narednik Romesha. Naravno, vojnici će reći – nije bitna hrabrost, jer mi smo samo preživjeli (opstanak je najbitniji), ali ne dobiva svatko zlatna odličja. Riječ valor u sebi nosi odvažnost i heroizam. Nešto nesvakidašnje. Nešto iznad i nešto više od krvi, znoja i suza.

Kad Vam netko kaže Everyone into Alamo position..!…ili povlačenje…

A Vi im odgovorite – No, not today (Maverick trenutak filma). Takva hrabrost.

Stvarno je uspjeh, kada se herojski poduhvati prikažu bez (barem za autora ovih redaka) patetike, koja nagriza dosta filmova (kao i politička korektnost). Kada se vojnici prihvate strojnice na humwee-ju, to ne izgleda kao Brad Pitt i njegova postojana frizura u (svejedno pamtljivom) filmu Fury. Furioznost i kinetika događanja, kroz kameru snimatelja, koja u sjenu prati vojnike i daje nam odlično prikazivanje kaosa – je bitna za ovakve filmove. Međutim, ovdje ne gledamo kinetiku Jasona Bournea ili već spomenutog Pitta (ili Ramba).

Također, vojnici ne koriste borilačke vještine, niti imaju beskonačnu municiju. Oko glave konstantno zuje meci, stalno se doziva RPG, a (pomalo stereotipni) neprijatelj bez lica, konstantno napada s uzvikom Allahu akbar. Klasični i pamtljivi one line-r, koji otprilike kaže da je neprijatelja previše i da smo naje****, dolazi s još jednim ikoničkim trenutkom – bombardiranjem iz zraka u zadnjoj sekundi.

Jednostavno, za ljubitelje, koji razumiju ono što pišem – to su vrhunske akcijske scene (šifra: bombardiranje neprijatelja napalmom u filmu Suze boga sunca, Walkyre u Apokalipsi i dr. vijetnamskim filmovima, završna scena u Spašavanju vojnika Ryana, kada avioni spašavaju Toma Hanksa i sl.). Prvo Black Hawk helikopteri spašavaju stvar, a šlag na torti je visinsko bombardiranje iz supersoničnog B1 Lancer aviona – tzv. danger close bombardiranje, jer Talibani su probili perimetar.

Je**** se fundamentatlisti, mi imamo supersonične bombardere.

Ništa bez zračne komponente (koja je posvetu dobila u recenziji Top Gun-a). Ženski glas preko veze kaže:

Target destroyed.

(narednik Romesha uzvraća): Thank you for your service, ma’am.

(ženski glas): There’s more where that came from (i onda dolazi B1 bombarder).

To je onaj yippie-ky-yeah trenutak, citiran u nekim filmovima. Evergreen bombardiranje, dolazak konjice u zadnjem trenutku i uništavanje neprijateljske žive sile. Ako smo dovoljno uporni, anđeli na našim ramenima, će nas spasiti. U zadnjim sekundama olimpijskog finala (ili bilo koje tekme, meča i sl. borbe), možemo zaostajati za gol, koš ili udarac, ali ako se ne predamo (što smo više puta vidjeli u stvarnosti) – moguće je poraziti suparnika (kao sportska metafora) ili pravog neprijatelja.

Američki vojnici u izoliranoj bazi, u šupku svijeta, prkosili su jačoj sili i nisu se predali. To je takav film i to je to. Emocije preko telefonskih razgovora, skype-a i sl., kada vojnici udaljeni tisuće kilometara, u trenucima mira ili čak pucačine, razgovaraju s voljenima, koji žive obične živote (i često ne razumiju nas vojnike, kako je rekao delta vojnik Eric Bana, u tisuću puta citiranom Crnom jastrebu) je čest motiv modernih ratnih filmova (bilo je toga i u Naredniku Jamesu/The hurt locker).

Moderna tehnologija je omogućila da budemo svjedoci ratovanja i da sve gledamo iz prvog lica. Emocije od strane voljenih su bitne, kao i podrška zbog PTSP-a, koji će mnoge vojnike, pratiti poput demonske sablasti. Nositelj druge Medalje časti – specijalac Ty Michael Carter (uloga Caleba Landry Jonesa prije nego li je upoznao Luca Bessona i postao još luđi) je upravo paradigma te druge strane rata. Najgori ožiljci su oni nevidljivi. Noćne more i lica mrtvih suboraca.

„Everybody cries“

Sve bitno je obuhvaćeno u manje od dva sata filma. Epilog sa fotografijama stvarnih osoba je svojstven modernim filmovima, a sve prati soundtrack Larry Groupéa, čiji dio je i odlična, već spomenuta, akustična pjesma Everybody cries, koju je otpjevala Rita Wilson. Dakle, supruga Toma Hanksa se, osim glume, bavi i pjevanjem. Poslušajte tu pjesmu i pokušajte ostati imuni. Tiha akustična fuzija Joan Baez ili Bob Dylana iz nekih davnih (antiratnih) vremena. Razumije li to današnja mladež, čiji su vrhunci disko pjesmice Kenje Vesta, Miley Cyrus (ok, žena zna interpretirati i Metallicu i to je za pozdraviti), Billie Eilish i sl. predstavnika (?), nije nešto s čime se treba posebno opterećivati, jer ne želimo zvučati staro. Ionako je sve u senzibilitetu.

Who will be the last to die

In a land where empires cry?

Who will be the last to remain,

Where there’s only God and pain?

Naravno, tu je i ona klasična helikopterska scena na kraju, u kojoj kamera snima umorna vojnička lica (šifra: Charlie Sheen u Vodu smrti) te smo svjedoci pustinjskog kamenjara i zemlje, koju nisu uspjeli osvojiti ni britanski kolonizatori (šifra: fikcijski film Johna Houstona, Čovjek koji je htio biti kralj, gdje su glumili Sean Connery & Michael Caine), ni komunistička Crvena armija, a svi znamo kako je Afganistan ostao neosvojiva tvrđava i za Amerikance te zapadne NATO saveznike. Zemlja na kojoj su razna carstva slomila zube.

Umjesto zaključka

Foto: Screenshot

Kada smo u kolovozu 2021. bili svjedoci kaotičnog bježanja zapadnih saveznika s aerodroma u Kabulu (kao da su Amerikanci znali što će se dogoditi u Europi par mjeseci kasnije?) – iza nekih je ostala bol, bijes i žestoka psovka prema političarima. Dakle, politika kako se s teroristima ne pregovara je zaboravljena, jer su talibani označeni kao legitimni vlasnici zemlje (iako plemenski Afganistan zbog povijesti, unutrašnjeg zemljopisa i dr. odrednica, jednostavno nema ni svoje prave unutarnje vlasnike).

Nažalost, pravi plan za Afganistan, nakon invazije Zapada u potrazi za Bin Ladenom i prvotnog svrgavanja talibana s vlasti, nije ni postojao. Sve je to odlično opisano u filmu Rat Charlia Wilsona (eto, opet poveznica s Hanksom), koji nas vraća na početak i zapravo opisuje prvotnu kampanju protiv Sovjeta 1980-ih (tada su mudžahedini bili saveznici zapada, koji su slavili i Johna Ramba). Dakle, loptica i dalje odskače (sjetite se odličnih dijaloga Tom Hanksa i pamtljivog P.S. Hoffmana u tom filmu), a tadašnji pobjednici, nisu znali što učiniti s tom pobjedom. Zaboravili su sagraditi škole i bolnice. Inače, Afganistan prije sovjetske invazije, kao i npr. Iran prije islamske revolucije, su bile (za tadašnje standarde) puno normalnije države, gdje su i žene imale svoja prava (ali tko se toga još uopće sjeća).

Postoji i pitanje – koliko mi zapravo razumijemo Talibane? Naime, trebamo li sve možda gledati iz perspektive da su oni predstavnici tradicionalnih vrijednosti i svojih običaja, na koje se ne može primijeniti zapadna liberalna demokracija. Ili ih se trebalo uništiti što se pokazalo nemogućim ?

Na ova pitanja trebaju odgovoriti povjesničari, a mi filmofili se još možemo prisjetiti i solidnog (također zaboravljenog) političkog filma Lions for Lambs (Robert Redford, Meryl Streep, Tom Cruise) ili dobrog geopolitičkog trilera Syriana, koji nam dočaravaju ovo podneblje. Previše resursa i ljudskih života je otišlo za ratovanje, u zemlji koja nema niti nekoliko desetaka km normalnijih cesta ili željezničke pruge. Razjedinjena plemena i stotine frakcija. Postojan je samo opijum (za narode), trgovina drogom, katastrofalna unutrašnja i vanjska politika te vječna plemenska korupcija.

Međutim, američki vojnici u listopadu 2009., u zaboravljenoj bitki izgubljenog rata, nisu imali vremena za proučavanje povijesti i međunarodnih odnosa. Za neke su bili glasnici demokracije (možemo im pomoći ili gledati preko CNN-a, kako im se zemlja raspada – idealistički odgovor narednika Eversmanna u Black Hawk Down), za druge su bili okupatori. Nažalost, kada su došli doma, onda ih se, kao veterane marginaliziralo te ponekad i pljuvalo (čak i ako to nisu zaslužili…John Rambo u First Blood to nije zaslužio!). I zato, bez obzira gdje smo se borili, prvo smo se borili za čovjeka do sebe, kao brothers in arms. To je sve.