Dugo nisam napisao novu priču iz videoteke – malo zbog vremena, malo zbog nedostatka vremena. Ova koju trenutno čitate jedna je od najboljih (i najdužih) i najnevjerojatnijih iz… videotekarskih dana. Glavni protagonisti ove priče (osim autora teksta) godinama nisu među nama, pokojni su (baš kao što više ne postoje videoteke) ali priča ostaje…
Za razumijevanje ove priče potrebno je, onima koji ne znaju, objasniti način na koji su distributeri, ponekad, prodavali filmove videotekarima . Naime, često su (zapravo skoro stalno) filmovi prodavani “u paketu”. Ako je videotekar želio dobiti poznate, hit, kino filmove morao je potpisati paket kojim se obvezuje kupiti (uz 3-4 kino hita) i 15 (možda i više) filmova koji baš i nisu bili hitovi odnosno bili su, većinom, lošije kvalitete, produkcije i slično. Ako odbiješ paket film je znatno skuplji, plaćanje je unaprijed i, što je bilo najvažnije, film dobiješ sedam ili više dana nakon onih koji su u paketu. Drugim riječima, sedam danas manje posla i manje prometa….i sada dolazimo do nove priče iz videoteke...
Bio je petak ujutro…početak vikenda, proljetni dan. Početak vikenda je lagano zagrijavanje – vikendi su u videotekama uvijek bili dobri i prometni. Ujutro su petkom dolazili mlađi gledatelji i poneki član koji nije radio ili…lokalna ekipa. Čini mi se da sam mijenjao plakate u izlogu ili tako nešto kada se ispred videoteke parkirao ogroman automobil (u automobile se ne razumijem, ali bio je ogroman, nekakav džip). Iz njega je izašao ogroman lik u društvu mlađe cure. Bio mi je poznat, ali nisam ga tada uspio nigdje smjestiti. Vidim ulaze u dvorište….lik skida naočale i kaže…
-
“Vi ste Tihomir, vlasnik ?”
-
“Jesam, recite?”
-
“Poznanik mi je preporučio Vašu videoteku – zapravo Vas. Kaže kako, za razliku od većine ekipe iz videoteke, ne lažete i ne govorite ljudima kako su svi filmovi dobri samo da uvalite film…baš me zanima. Mogu se učlaniti?
-
“Naravno, izvolite, možete mi samo dati osobnu?” – odgovaram…
Izvadio je osobnu i počeo gledati ponudu. Kad’ sam pročitao ime s osobne sve je bilo jasno. Naravno da mi je novi član bio poznat – znalo se pojavljivati na televiziji i bio je u novinama, rubrika crna kronika. I to prilično zaj…. lik s obzirom na ono što se pisalo…
Malo smo popričali kod učlanjenja i objasnio je što voli (i ne voli) gledati – voli, zapravo volio je akciju, drame nastale prema istinitim pričama i trilere (prezirao je SF i komedije), za curu, djevojku obavezno nešto ljubavno – “ajd’ ti meni nešto izaberi i preporuči, 5-6 filmova do ponedjeljka pa ćemo vidjeti”– bila je rečenica skoro svakog petka s kojom je ulazio u videoteku.
Filmove skoro nikada nije vratio na vrijeme (tek negdje sredinom idućeg tjedna). Većina filmova koje sam odabrao bila su baš onakve kakve voli. Filmove je posuđivao petkom, tijekom tjedna je vraćao filmove. Uvijek je ostavio puno, puno više novca od cijene posudbe i zakasnine. Jako puno. Ponekad u rangu dnevnog prometa. Uvijek uz istu rečenicu – “Evo, majstore, tebi za trud.”
I tako su mjeseci prolazili, moj je novi član redovito dolazio – pričali smo o filmovima, sportu…svemu po malo. Iznimno pristojan, strpljiv i susretljiv. Znao je ponekad nazvati za informaciju o nekom filmu (datum izlaska i slično) i uvijek je imao nevjerojatno povjerenje u moj izbor. Jednom je prilikom pitao za film koji je trebao izaći za otprilike desetak dana, ali kod mene u videoteku stiže kasnije. Upitao me koji su razlozi – objasnio sam mu da se ne mogu platiti “paket” od distributera (već sam tada bio u nekoliko paketa) i da će film kasniti. Pitao me za vlasnika distributerske kuće (i ona danas ne postoji) … “ooo znam ja njega”, ma bit će to sve ok” – dodao je. Tada nisam znao o čemu priča, ali…
Spomenuti hit film izašao je u ponedjeljak (u mojoj videoteci bio bi u najboljem slučaju u petak istog tjedna) – baš taj ponedjeljak dolazim na posao (videoteka je radila od 10 ujutro) i ispred videoteke me, na moje iznenađenje, čeka diler spomenutog distributera. Naravno, rekao su mu da film plaćam kako smo dogovorili pa kad stigne, stigne….ali on me prekine i kaže “nemaš problema, reci koliko primjeraka trebaš, imaš maksimalni popust i odgodu plaćanja 30 dana”. Meni, naravno, ništa nije bilo jasno, ali uzeo sam pet primjeraka (koštali su me tek malo više nego onaj jedan van paketa) i potpisao. Diler je otišao….za otprilike sat vremena zazvonio je telefon…
“Hej Tiho…. (moj član iz crne kronike) kako si? Jel’ stigao film?”
“Ja, iznenađeno, da, da….kako znaš?”
“Znam, znam – ja sam malo pogurao , nazvao sam gazdu (distributera) – rekao je da nema problema, dobit ćeš film pod najboljim mogućim uvjetima “
E sad je i meni bilo jasno – zahvalim se, što drugo….
“Ma nemoj se zahvaljivati, vidim da voliš to što radiš, stalno si u videoteci, korektan si i sad će te još netko zajebavati i ucjenjivati. Ne volim ti ja takve stvari, ajd idem….ostavi za petak film. Vidimo se.”
“Naravno, vidimo se.”
I tako je moj novi član dolazio više od godinu dana- onda se nije pojavio dugo vremena jer “neće ga biti neko vrijeme zbog posla”. Ja sam u međuvremenu zatvorio videoteku i više se nikada vidjeli nismo. On je danas bivši, pokojni….ali eto…. pisac ovih redaka pamti ga kao glavnog protagonista priče iz, danas davnih, videotekarskih dana.
