PRIČE IZ VIDEOTEKE su zapravo priče iz videoteke. Doživljaji iz videotekarskog života koje se nikada više ponoviti neće. Neke od priča objavljene su u Facebook grupi GOODTALKING , neke će prvi puta biti objavljene na portalu. Kako god bilo one su podsjetnik na vrijeme kada su videoteke bile centar filmofilskog svijeta, druženja i razgovara koji nisu isključivo bili filmski. Prva priče kaže ovako….
Sigurno ste čuli one , često snobovske, priče koje objašnjavaju kako određenu vrstu filmova vole određeni ljudi. Kako su određeni filmski “znalci” objašnjavali drame, art filmove i slične stvari vole oni koji ih mogu razumjeti, obrazovani i inteligentni ljudi. Akcije ili npr. današnje superjunačke filmove gledaju oni koji “nemaju pojma o filmu i umjetnosti” i “sramota je da se takvi filmovi snimaju” – ljudi koji nemaju kako se jednom jedan od takvih tipova izrazio ” nemaju intelektualnog kapaciteta da razumiju ozbiljne filmove”. Takva su razmišljanja nekih čudnovatih i samodopadnih filmskih stručnjaka koje nemaju veze sa stvarnošću. Puno je primjera koji to potvrđuju – evo jednog kojeg pamtim još iz videotekarskih dana…..
Recimo da se filmofil, glavni junak priče zove Ivica (stvarni podaci poznati redakciji). Ivica je posuđivao filmove dva-tri puta tjedno. Pravila nije bilo – dolazio je radnim danom i vikendom, ujutro ponekad i navečer. Uvijek nevjerojatno smiren i pristojan. Nakon određenog vremena otprilike se može saznati kakve filmove redoviti član hoće i želi gledati – tako je bilo s Ivicom. Uvijek akcije (od Stallonea i Schwarzeneggera sve do Norrisa, Seagala, Lorenza Lamasa, Marka Dacascosa i Michaela Dudikoffa), ponekad komedije, rijetko znanstvena fantastika – to je bio njegov filmski izbor. Nikada, ali baš nikada nije uzeo niti jednu dramu, triler. Nakon nekog vremena službenog odnosa, bez previše razgovora došla je večer kada sam saznao zbog čega takav izbor filmova.
Bila je večer, dan u tjednu. Ušao je Ivica na početku drugog poluvremena neke utakmice (mislim da je igrala nogometna ili rukometna reprezentacija, ali nisam siguran – prošlo je dosta vremena). Kako tijekom važnih utakmica nije bilo članova u videoteci i ja sam gledao utakmicu – Ivica, ljubazno je upitao može li pogledati utakmicu do kraja. Neće stići do kuće, upravo je završio s poslom.
Naručili smo piće, krenuo je razgovor o sportu – kako se utakmica bližila kraju tako su filmovi i neke druge teme zamijenile sport. Izabrao je neke filmove, odbio (opet) nekoliko mojih prijedloga i objasnio.
“Tihomire, znam da mi uvijek nudite drame i trilere – ne sumnjam u vaš izbor, ali ne morate se truditi. Znate, ja sam doktor (kasnije sam saznao da je Ivica onkolog) i svaki se mjesec sretnem s barem jednom teškom ljudskom sudbinom. Filmovi su moj bijeg od stvarnosti, odmor i ne treba mi ništa što ima bilo kakve veze s istinitim događajima, teškim životnim sudbinama i potresnim temama. Hvala na trudu, ali samo mi predložite nove filmove poput onih koje sam do sada uzimao” – ispričao je Ivica i sve je bilo jasno…
Dolazio je Ivica još neko vrijeme, pričali smo o svemu – o poslu koji radi nikada niti riječ.
Ivica i svi drugi Ivice puno govori o onima koji “znaju” kakve filmove određeni tipovi ljudi “moraju” gledati i sude o ljudima koje ne poznaju. Ovo nije jedini takav primjer – bilo ih je puno dok sam radio u videoteci, ali Ivica se najdublje urezao u sjećanje. Dokaz kako mnogi filmski “znalci” koji misle da znaju puno o filmu zapravo znaju malo ili ništa o ljudima. Jer stereotipe i unaprijed donesene zaključke najlakše je donositi i prenositi.
Odgovori