REDATELJ: Florian Henckl von Donnersmarck
GLAVNE ULOGE: Tom Schilling, Sebastian Koch, Paula Beer, Hanno Koffler
TRAJANJE: 189 minuta
NAZIV ORIGINALA: Werk ohne Autor
Osebujni profesor, na jednoj od njemačkih Umjetničkih akademija, Antonius van Verten (Oliver Masucci) tijekom predavanja svoje će studente upitati je li netko od njih ovoga tjedna imao uvid u nešto, ostvarenje koje bi želio podijeliti s prisutnima. Kako to obično i biva u takvim trenucima „od sto glasa, glasa čuti nije“ izuzev jednog… Kurt Barnet (Tom Schilling) podići će ruku i pomalo sramežljivo započeti: „Brojevi lota. Ako Vam kažem šest nasumičnih brojeva.. Pet, sedam, dvadeset tri, dvadeset devet, četrdeset četiri, jedanaest…To je jednostavno glupo. Ali ako Vam pročitam dobitne brojeve s lutrije… Dva, sedamnaest, devetnaest, dvadeset pet, četrdeset pet, četrdeset osam. Odjednom, oni imaju istinsku vrijednost, nešto imperativno, gotovo lijepo.“ Svima se razvuku podrugljivi osmijesi osim spomenutom profesoru koji je shvatio poantu, koji je shvatio kako je umjetnost lom, ali i bijeg od stvarnosti u koju – mi ljudi – upiremo prstom, kojoj dajemo značaj i vrijednost. Niz je to običnih trenutaka koje smo, zbog ovih ili onih razloga, odlučili istaknuti i kojima smo potom dodijelili značaj i važnost. Imajući ovu misao na pameti njemački redatelj, Florian Henckel von Donnersmarck, snimio je film o odnosima koji nadilaze život, o stvaranju umjetnosti iz realnosti, o umjetnosti koja će se pokorno nakloniti živom i opipljivom.
“Djelo bez autora” melodramatična je i epska priča o nekoliko obitelji čije su se sudbine susrele ne uviđajući kako se, nehotice, susret već dogodio ranije, kako ih je jedna smrt, jedan bezosjećajni crveni plus na bijelom papiru već spojio u prošlosti. Ispričana kroz gotovo četiri desetljeća, točnije, od 1933. pa sve do 1968. godine, ova ljubavna priča dvoje glavnih protagonista i njihovih obitelji smještena je u razdoblje dva totalitarizma (nacizam i komunizam) dvadesetog stoljeća. Prije nego li će se u potpunosti okrenuti ljubavno-obiteljskoj problematici film će nam pružati uvid u život za vrijeme spomenutih režima kako elita, tako i malog čovjeka. Prikazat će kako su te ideologije utjecale na sudbine običnih ljudi i njihovih obitelji. Što im je u datim okolnostima bilo dozvoljeno ili nije, koliko mišljenje van okvira, po sudu režima, može utjecati na svakog pojedinca. Istovremeno, vješto su portretirani karakteri elita, onih „čija je olovka mač“, onih čiji se beskičmeni karakter ogleda u mijenjanju uniformi ovisno o ideologiji na vlasti u cilju zadržavanja stečenog ugleda i statusa u društvu, onih koji se ne libe nauditi vlastitoj djeci u ime nekog zamišljenog ideala. Utjelovljenje navedenog je lik profesora Carla Seebanda kojega je maestralno odigrao Sebastian Koch. On je iznimno inteligentan, ali i neopisivo monstruozan i bezosjećajan. Čovjek čija će ekspertiza dobro doći svakoj vlasti, čovjek koji će svoj društveni status željeti zadržati neovisno o svemu, pa čak i pod cijenu činjenja nažao vlastitoj kćeri, čime se otkriva gorka istina. Istina koja na vidjelo iznosi činjenicu kako se tu uopće ne radi o ideologiji, o čvrstim uvjerenjima već prvenstveno o brizi za sebe sama.
Photo: Screenshot
Iz, a možemo to tako slobodno reći u ovom kontekstu, suhoparnih povijesnih okolnosti, s nogama čvrsto na zemlji film će uspješno dobiti krila te napraviti tranziciju i poletjeti u zagrljaj ideja koje se bave umjetnošću i ljubavlju ne gubeći, ipak, fokus iz povijesnih okolnosti unutar kojih će se te teme obrađivati. Lik Kurta Barneta, njegov brak i profesija, poslužit će kao alat pomoću kojih će se obrađivati spomenuto. Od prvoga kadra jasno je vidljivo kako će se ideja života kao umjetnosti poput crvene niti provlačiti kroz cijeli film pri čemu će ta surova realnost unutar koje su se našli glavni i sporedni protagonisti biti na neki način anulirana. To umjetničko sanjarenje nasuprot najmračnijoj realnosti koju jedno biće može stvoriti poslužit će kao svojevrsna, bez obzira na turobnu stvarnost, oda životu, oda umjetnosti koja osvješćuje činjenicu kako život može biti prekrasan u svoj svojoj ružnoći, kako, ako nastavimo istom logikom, istovremeno, život može biti neopisivo ružan u svoj svojoj ljepoti, kako može biti ružan u trenucima svoje sterilnosti. Drugim riječima, provlači se misao vodilja kroz cjelokupni film kako umjetnost stvara istinito i lijepo bez obzira iz koje i kakve početne pozicije ona kretala. Isto nam poručuje i prekrasna fotografija u filmu. Tamna paleta pastelnih boja zrači neopisivom toplinom. Navedeni kontrasti otkrivaju vrlo očitu stvar koja govori o nijansiranoj stvarnosti, stvarnosti koja ne postoji na krajnjim polovima već, upravo suprotno, između njih sa svim malim, ali bitnim razlikama.
Kako bi na neki način zaokružio tezu o životu koji izvire u umjetnost i dao do znanja kako niti jedan režim ne može okovati slobodu redatelj će iskoristi rečenicu Elisabethe May (Saskia Rosendahl), tete Kurta Barneta, koju mu je uputila kao dječaku prije nego li si je staklom razbila glavu: „Ne skreći pogled. Nikada ne skreći pogled, Kurt. Sve što je istinito je i lijepo.“Ovime se odbacuje misao o umjetnosti kao nečemu amorfnom, kao nečemu bez početka, kao djelu bez autora. Da parafraziramo njemačkog mislilaca Adorna; sve ima svoju povijest bolesti, samo ju valja pronaći. Kurtove realistične slike su njegova povijest bolesti, njegova umjetnost, njegov život, one su ono što on jest, ono su ono što ga je sagradilo čovjekom kakav je danas.
Florian Henckel von Donnersmarck snimio je film na tragu svog uspješnog dugometražnog prvijenca – “Život drugih”. Film čija je radnja smještena unutar hladnog totalitarističkog sustava koji se bavi univerzalnim temama svojstvenima samo nama ljudima kao što su, primjerice, umjetnost i osjećaji. Snimio je svjesno distanciran film naspram glavnih protagonista usmjeren na priču veću od života i ideje. Film u trajanju od tri sata bez nepotrebnog kadra, bez nepotrebne jote u scenariju.
OCJENA: 8
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
O filmu Djelo bez autora razmišljati ćete još dugo nakon gledanja, što je odlika svakog dobrog filma. 3 sata protekne za čas, u jednim dahu.
Svaka čast, napraviti tako snažan a ujedno i suptilan film o ranama koje su za Nijemce još svježe. 👏👏👏