REDATELJ: Andrej Zvjagincev
GLAVNE ULOGE: Aleksej Rozin, Marijana Spivak, Varvara Shmikova, Matveya Novikova
TRAJANJE: 127 minuta
NAZIV ORIGINALA: Nelyubov
Prije tri godine ruski redatelj Andrej Zvjagincev svojim je filmom “Levijatan” podjednako oduševio kritiku i publiku. Priča o običnom ruskom čovjeku kojeg gazi korupcija, birokracija i licemjerje duhovnih vođa bila je film koji govori i o kojem se govori. Film je doživio velike uspjehe na filmskim festivalima, nominiran je za nagradu “Oscar” (nagrada je otišla “Idi”), ali je ruski ministar kulture zaključio kako je riječ o antiruskom filmu snimljenim ruskim novcem. Zbog prikaza ruskog društva Zvjagincev je nazvan ljubimcem Zapada mada ruski kulturno- politički krugovi nisu imali prigovora na redateljeve nagrade. Tri godine kasnije Zvjagincev je ponovo u formi – tema je (hm) obitelj, mjesto radnje je Rusija no nedostatak empatije i ljubavi koje redatelj prikazuje mogu se pronaći u svakom kutku modernog društva.
Upoznajte obitelj koja to više nije. Ženija i Boris bivši su bračni drugovi, povezuje ih tek prodaja zajedničkog stana i, za bivše supružnike, puno veći problem – maloljetni sin Aljoša. Aljoša je problem jer ni Ženija (više) ni Boris (manje) nisu oduševljeni idejom da preuzmu skrbništvo – Ženija je u vezi s bogatim, starijim Antonom dok Boris čeka dijete s mlađahnom Mašom. Dječak je predmet svađe i potpuno je zanemaren. Sve do trenutka kada iz škole stigne telefonski poziv koji otkriva da Aljoša nije nekoliko dana došao na nastavu….
Nakon nekoliko dužih, krupnih kadrova zimom okovana Moskve kamera nas upoznaje s Ženijom, Borisom i dječakom Aljošom. Poveznica između kadrova prirode i predstavljanja glavnih protagonista filma je hladnoća. Hladnoća prirode često je veličanstvena i svijetu oko nas daje drugačiju, dodatnu dimenziju. Međutim, hladnoća kojom isijavaju Ženija i Boris pokazuje iskonsku ljudsku ružnoću (ne fizičku, nego onu drugu karakternu, psihičku), nedostatak empatije i ljubavi. Redatelj je bivše bračne drugove karakterno potpuno približio gledatelju i od samog početka, bez obzira na teške, sumorne događaje, film privlači pažnju i interes. Ženija i Boris pripadnici su ruskog srednjeg sloja (mada ih nije teško zamisliti u bilo kojoj državi zapadnog svijeta u kojem je, srednja klasa, dobrim dijelom izumrla) – likovi čije je postupke teško gledati često i razumjeti. Bezosjećajnost i odsustvo ljubavi stvara okrutnost i gotovo potpuno ignoriranje vlastitog djeteta. Ženija to ne skriva – u trenucima potrage za djetetom direktno i vrlo jasno govori koliko joj bivši muž i dijete znače. Žena je to koja očajnički traži ljubav, ali istu ne želi pružiti. Od Borisa je pobjegla – sada traži način kako se riješiti Aljoše. Sina.
Boris je, koliko god to grubo zvučalo, korporativni proizvod. Čovjek kojem je važnije sakriti razvod od šefa, poslušnik bez ambicije. Iako je Boris nešto zabrinutiji od Ženije za Aljošinu sudbinu, tupilo (zaštitni znak njegova postojanja) utječe i na nebrigu, većinom i ravnodušnost prema budućnosti sina.
“Bez ljubavi” sadrži emotivno snažne, potresne scene. O kakvom je filmu riječ najbolje svjedoče djetetove suze u uvodnim minutama filma – Aljoša potajno sluša oca i majku kako prebacuju odgovornost odnosno ne žele preuzeti brigu za njegovu budućnost . Plač djeteta koji shvaća da je suvišan, smetnja za budućnost roditelja jedna je od najšokantnijih scena posljednjih godina.
Malo je filmova koji imaju tako dobro pogođen naslov kao što je “Bez ljubavi”. Zvjagincev je prikazao kako izgleda moderan život u kojem ljubavi nema ili do nje dolazi slučajno, na kapaljku. Odnosi bez ljubavi su potpuno narušeni i život čine mehaničkim nedostojnim čovjeka zapravo djeteta. Više je ljubavi u replikantima iz “Blade Runnera” nego u protagonistima Zvjagincevog filma.
Nedostatak ljubavi i empatije redatelj ne obrađuje samo unutar odnosa Ženija-Boris-Aljoša. Zvjagincev prikazuje širu sliku – beskorisnost i tromost sustava, zahtjevi korporativnih šefova koji ulaze u privatne živote zaposlenika te odnosi s roditeljima (u kojima je, barem što se Ženije tiče, klica kasnijeg odsustva ljubavi) teme su kojima se redatelj bavi u filmu. Tempo filma je polagan no Zvjagincev uspijeva stići na vrijeme i prikazati sve što je naumio.
Ispričati filmsku priče bez ljubavi i nade nemoguće je bez pravog glumačkog odabira. Zvajgincev nije pogriješio – odabir glumaca je izvrstan. Posebno se to odnosi na debitantsku ulogu Matveja Novikova. Iako se Aljoša pojavljuje samo na početku filma svaki trenutak koji dječak-glumac provode ispred kamera svjedoči velikom talentu.
“Bez ljubavi” dobitnik je nagrade žirija na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu i od ovoga je tjedna na programu domaćih kina. Film koji je bešćutan i nemilosrdan u prikazu glavnih protagonista (jednako kao što su i oni okrutni prema vlastitom djetetu) punokrvna je, potresna i sjajno režirana priča iz Moskve. Ruska priča u kojoj se mogu pronaći detalji iz naše svakodnevice jedan je od najboljih filmova godine.
OCJENA: 9
Odgovori