GOLUB SJEDI NA GRANI I PROMIŠLJA EGZISTENCIJU

Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća  osniva studio za snimanje reklama i prekida sa snimanjem filmova punih dvadeset  godina. Početkom stoljeća nastaju  „Pjesme s drugog kata“,  prvi dio trilogije o tome kako je biti čovjek. Film osvaja specijalnu nagradu žirija Cannskog festivala. Sedam godina kasnije snima „Vi, živući“, drugi dio trilogije, a  2014. godine filmom  „Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju“ Andersson zaokružuje trilogiju  najvećim službenim priznanjem u karijeri- Zlatnim lavom na 71. Filmskom festivalu u Veneciji, dok  EFA, na svojoj 28. dodjeli, ovaj film proglašava najboljom evropskom komedijom 2015. godine.

Njegova ostvarenja u trilogiji  svojevrsni su pandan teatru apsurda. Ambicija mu je obraditi široki spektar ljudske egzistencije na ovom planetu. Impresioniran je talijanskim neorealizmom Vittoria de Sicce, Fellinijevom groteskom, te radom Jacques Tatija, a brojni kritičari njegov smisao za apsurd povezuju sa Monty Paytonom. Konstruiranje priče, oslikavanje likova i njihovih destruiranih odnosa- kao posljedice nedostatka komunikacije između njih- a ponajviše pronalaženje ritma u klišejima, ukazuje na sličnosti sa dramskim djelima Becketta i Ionesca. Andersson snima izrazito dugačke kadrove (i do 10-tak minuta trajanja)  statičnom kamerom na  sceni koja podsjeća na kazališne kulise. Dekor je ogoljen, dijalozi reducirani  a osvjetljenje hladno. Rezultat  toga su hiperrealne scene koje kao da  je naslikao Edward Hooper. Sva tri filma nemaju klasičnu dramsku radnju. Prkose linearnom vremenu, kaotični su i ne sadrže gotovo nikakve kulturno-povijesne karakteristike. O priči teško da bi se uopće moglo govoriti. Radnja bi se mogla odvijati bilo gdje. U kadrove Andersson smješta omeđene površine koje predstavljaju okvire (vrata, prozori, sobe). U okvire postavlja ljude čije su akcije rutinirane i bez  emocija. Doimaju se poput životinja u kavezima iz kojih ne mogu izaći.

 S tim se prizorom „Golub stoji na grani i promišlja egzistenciju“ i otvara: Stariji gospodin u muzeju pozorno promatra prepariranog goluba na grani u staklenom kavezu, dok ga žena čeka u pozadini kadra.

Naslov filma dijelom je referenca na sliku „Lovci u snijegu“ Pietera Bruegela, a dijelom odraz autorove introspekcije. „Golub“ se u filmu  pojavljuje dvaput. Prvo u uvodnoj sceni u muzeju, a drugi put ga na školskoj priredbi spominje djevojčica sa posebnim potrebama. Na pitanje moderatora što golub radi, djevojčica odgovara kako golub sjedi na grani i razmišlja kako nema novaca.

Struktura filma je mozaična. Sastoji se od  39 vinjeta koje su često povezane nizom naoko nepovezanih situacija. Statična digitalna kamera fiksirana je u sredini kadra i na frustrirajućoj je distanci u odnosu na jedva pomične likove. Komunikacija među njima besmislena je, isprazna poput reklamnog slogana („Drago mi je da ste dobro“) i na dijelove bizarno duhovita. Izostanak pokreta dijelom je kompenziran  scenama energičnog flamenco plesa. Kao nit poveznica pojavljuju se dvojica trgovačkih putnika- Sam (Nils Westblom) i Jonathan (Holger Andersson), koji hodaju naokolo i prodaju artikle za zabavu- vampirske zube, kutiju za smijanje i masku Ujaka Jednoroga. Usto su zaokupljeni time kako naplatiti dugove od svojih klijenata i steći nove. Kroz njihove susrete s ostalim akterima plete se mreža samoće i apatije.

Morbidan ton filmu pojačavaju tri bizarne scene smrti koje slijede odmah nakon uvoda u muzeju.“ Ne znam jesam li perverzan ili ne zbog toga, ali volim se nasmijati sa smrću“, kaže Andersson. U prvoj sceni, muškarac umire otvarajući bocu vina dok u kuhinji njegova žena pjevuši pripremajući večeru. U drugoj sceni, odrasla djeca pokušavaju istrgnuti torbu s zlatnim nakitom iz ruku majke koja umire u bolničkoj postelji željeći ponijeti torbu sa sobom. U trećoj sceni, jedan od putnika umire  u brodskom restoranu dok se ostali dogovaraju što će s hranom koju je platio.

Na pola puta između komedije apsurda i horora, Andersson sa „Living trilogy“ stvara veličanstvenu burlesku o  propasti humanosti i empatije među ljudima koju pojačava sa par zanimljivih scena. Tako, u jednom prizoru,  švedski kralj Charles XII ulazi u gostionicu na konju, dok njegovi vojnici na silu tjeraju žene na ulicu, na kojoj vlada pomutnja i metež. U drugoj sceni, britanski vojnici iz kolonijalnog razdoblja tjeraju afričke domoroce u neobičnu metalnu kapsulu pod koju pale vatru. Zbog vrućine, ljudi unutra jauču a njihovi glasovi stvaraju glazbu. Postaje jasno kako će ljudi izgorjeti u toj kapsuli. Jedina informacija koju dalje dobivamo jest da je posrijedi zabava za bogate pripanike aristokracije.

U trećoj sceni znanstvenica vodi rutinski razgovor preko telefona („Drago mi je da ste dobro“ ) dok se u njezinom kabinetu životinja nalik na majmuna podvrgava elektrošokovima.

Ako je svrha umjetnosti da u pozitivnom smislu šokira, našali se sa našim strahovima i usto na originalan način predoči stanje civilizacije i društva, onda je Andersson s pravom veliki „mag“ ne samo reklama, nego i filma 21. stoljeća. Egzistencijalna nelagoda koju izaziva poziva na promišljanje.