REDATELJ: Danis Tanović
GLAVNE ULOGE: Snežana Marković, Vedrana Seksan, Faketa Salihbegović, Izudin Bajrović, Muhamed Hadžović, Aleksandar Seksan
TRAJANJE: 85 minuta
Bosanski redatelj Denis Tanović, poznat po Oscarom nagrađenom filmu Ničija zemlja (2001) te uspjesima u Cannesu (također Ničija zemlja – nagrada za scenarij) i Berlinu (Epizoda u životu berača željeza (2013) – Velika nagrada žirija), dodao je tim i brojnim drugim nagradama Srebrnoga medvjeda za režiju ove godine u Berlinu s filmom Smrt u Sarajevu. U nagrađenoj režiji posebno valja istaknuti kameru koja slijedi modernistički trend praćenja lika s leđa u dugom dinamičnom kadru i čestu uporabu redateljskoga kadra koji „diše glumcu/liku za ovratnik“ pri čemu okvir radnje daje na napetosti, a dinamika se postiže sofisticiranim prijelazima kamere s lika na lik unutar kadra, prije nego li montažom. Od posljednjih sličnih zanimljivih ostvarenja prisjetimo se kamere trostrukoga oskarovca Emmanuela Lubezkija (Gravitacija, Birdman, Povratnik) te remek-djela filmske kamere u Sinu Šaulovu , nagrađenom na Cannesu, Oscarima i Zlatnim globusima prošle godine.
Scenarij se donekle oslanja na dramu Hotel Europa francuskoga intelektualca i književnika Bernarda-Henrija Lévyja pa filmska naracija slijedi linearnu dramsku progresiju s gradnjom napetosti i obratom koji čak priziva klasičnu dramaturgiju u vidu tragične krivnje srpskoga nacionalista Gavrila Principa (Muhamed Hadžović). Ime ovoga lika jasno referira na atentatora Franje Ferdinanda odakle počinje premisa filma. U sarajevskom luksuznom hotelu Europa priprema se stota obljetnica smrti Franje Ferdinanda. Na krovu hotela snimaju se televizijski prilozi u kojima gostuju povjesničari i poznavatelji arhitekture, raspravlja se o spomenicima Gavrilu Principu, njihovoj ulozi u sarajevskoj kulturi i povijesti te značaju i percepciji samoga Principa u svjetskoj povijesti (u filmu se pojavljuju sarajevski grafički dizajner Bojan Hadžihalilović i povjesničar Nihad Kreševljaković koji „igraju sebe“). Scena je snimljena mahom dokumentarističkim talking heads pristupom ili statičnim srednjim planom, što je osvježavajuća kombinacija rodova, ipak dozirana toliko da ne možemo govoriti o filmskom rodnom hibridu. U međuvremenu, dolje u hotelu sve se čini spremnim za veliku obljetnicu: gost je ugledni francuski povjesničar koji će držati govor, dječji zbor priprema nastup, hotel će masno zaraditi. Zadržimo se malo na tome, jer ipak nije baš sve spremno. Nekoć ugledni hotel već dugo posluje u minusu i grca u dugovima, obljetnica im je posljednja slamka spasa, upravitelj je rezigniran, ali drži sve pod kontrolom, a njegova najbliža suradnica, ambiciozna voditeljica recepcije radi punom parom. No, u dijelu hotela koji gosti ne vide, ali filmska kamera itekako vidi, sprema se štrajk – radnička klasa, pralje i kuhari nezadovoljni su neisplatom već nekoliko mjeseci.
Posljednjih nekoliko rečenica upućuje na klasno raslojavanje likova hotela Europa, odnosno filma Smrt u Sarajevu u cijelosti. Na prvi pogled sve u hotelu djeluje skladno, no kako dramska napetost raste, tako se otkrivaju sve veće manjkavosti u sustavu. Radnička klasa stvara pritisak s dna hijerarhijske ljestvice, srednja klasa (osoblje hotela) je tu da to zatomi ili odgodi koliko može, a visoka klasa dijeli se na upravu hotela (rezignacija koja vodi potpunom odustajanju) i ugledne gostima koji ne znaju i ne žele znati kako živi niža klasa. Međutim, na Balkanu postoji još jedna klasa – ona najniža, a zapravo najviša! Organizirani kriminal vuče konce i služi kao okidač dramskog sukoba. Od njih je upravitelj posuđivao novac i debelo se zadužio i zato oni nezaustavljivo operiraju iz zatvorenoga kasina i striptiz bara u podnožju hotela. Na svoj način pokušat će ugušiti štrajk i dovesti osoblje hotela u red.
Osim po klasnoj vertikali, zanimljivo je promotriti film i po prostorno-scenskoj vertikali koju uvjetuje visoka hotelska zgrada. U prizemlju hotela odvija se većina radnje, tamo su recepcija, ured upravitelja, kavana, zaštitarski ured, kasino, striptiz-bar, kuhinja, praonica i parking. Na katu su sobe, tu francuski povjesničar uvježbava govor, nikome na putu, pod uvjetom da i njemu nitko ne smeta. Na vrhu ove linije, na krovu hotela novinari i stručnjaci čine izoliranu, satirom nedotaknutu skupinu, optimistično sugerirajući da su povijest, znanost i umjetnost discipline koje nadilaze klasne razlike i društvenu dramu. Ipak, i u ovim disciplinama se vrlo često lome koplja, pogotovo kada se radi o Prvom i Drugom svjetskom ratu te Ratu u Bosni i Domovinskom ratu pa će svađa novinarke i nacionalista Gavrila Principa (možda najbolja svađa koju sam vidio na filmu) eskalirati čak do povlačenja pištolja. Kada se strasti smire ili bolje reći – izmijene, njih dvoje požele ući u hotel no lift ne radi. Probijanje tog gornjeg izoliranog sloja u „prizemnu“ balkansku dramu odgađa se i čini se nemogućim, no ako uspije, sustav se raspada i pištolj je opalio.
OCJENA: 8
Odgovori