REDATELJ: Christian Nemescu
GLAVNE ULOGE: Armand Assante, Razvan Vasilescu, Jamie Elman, Maria Dinulescu, Laura Voicu
TRAJANJE: 155 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2007
DRŽAVA: Rumunjska
„I’m in Romania, I guess“, captain Jones
Kao predložak filmu poslužio je istinit događaj iz 1999. godine na rumunjsko-srpskoj granici koji je strateški utjecao na tijek događaja u srpsko- kosovskom ratu. Vlak praćen skupinom američkih Marinaca imao je važan zadatak prevesti radarsku stanicu iz jedne američke luke u rumunjsku zračnu bazu u Craiovi i tako onemogućiti strateško prodiranje Srbije. Sve je trebalo izvesti brzo i bez uobičajene procedure i stajanja na granici. Pet kilometara prije cilja vlak je zaustavljen. Tamošnji upravitelj željezničke postaje inzistirao je da se vlak carinski pregleda. Ta birokratska zavrzlama i rat živaca na relaciji rumunjska Vlada- NATO –upravitelj potrajala je puna dva tjedna nakon kojih je vlak ipak pušten, uz stanovitu kompenzaciju za korištenje rumunjske željeznice. Za sam tijek sukoba prekasno- rat je u međuvremenu završio.Radnja filma prati pet dana boravka vlaka u mjestu Capalnita, duboko u rumunjskoj provinciji. Povremenim reminiscencijama u prošlost, snimljenim u crno-bijeloj tehnici, omogućuje gledatelju da već u samom početku filma dobije jasnu sliku o tome što je to u prošlosti tako duboko oblikovalo percepciju realnosti glavnih protagonista (gradonačelnik i Doiaru). Istovremeno, na američkoj strani, profiliraju se dvojica Marinaca. Prvi je kapetan Jones (Armand Assante) a drugi mlad i naočit zapovjednik David Mc Larren ( Jamie Elman). Dok je prvi eksplozivan i jedva uspijeva zatomiti bijes zbog nastale situacije, drugi je diplomatičan i smiren.
Žanrovski gledano film je tragikomedija, socijalna drama ali i prekrasna ljubavna priča.
Društvo netom izašlo iz duboke represije Ceaucescovog režima ušlo je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u novu, ništa manje surovu, tranzicijsku realnost. Sumnjive privatizacije, štrajkovi radnika zbog neisplaćenih plaća i loših uvjeta rada, promašeno školstvo koje ne prati potrebe mladih ljudi za razmjenom informacija i otvaranjem prema svijetu, samo su neki od gorućih problema. Takvo društvo je u dubokom snu. Ono sanja bolje mjesto za život. Dolazak američkih vojnika budi nadu da je taj san ostvariv. Traže se strani investitori i potencijalni ženici. Svi su spremni angažirati se. Djeluju jedinstveno. Čovjek se ne može oteti dojmu koliko su životi tih ljudi mogli biti drugačiji da su Amerikanci, kojim slučajem, stigli pola stoljeća ranije. Ovako više nalikuje Becketovoj tragikomediji „U očekivanju Godota“. Jer, nema ih (a očekuju se) za vrijeme njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, pa poslijeratne ruske, komunističke i na kraju Ceaucescove vladavine. Konačno ipak dolaze sa misijom „onih koji mogu spasiti živote“. No, mogu li donijeti svjetlo u živote tih ljudi? Uz zvukove tradicionalne rumunjske glazbe, lokalnog Elvisa i teatar grofa Drakule sve je moguće!
Film obiluje nizom smiješnih situacija, velikim brojem naturščika te širokom plejadom likova za koje vrijeme kao da je stalo tamo negdje u pedesetima prošlog stoljeća. Sve to daje iznimnu ritmičnost i ton atmosferi opće besparice i duboke konsternacije.
U takvoj sredini budnog sanjanja izdvaja se lik Doiarua, upravitelja željetničke postaje (izvrsni Razvan Vasilescu), sitnog švercera i lokalnog „šefa“ koji koristi svoju birokratsku moć kako bi spriječio prolazak vlaka. Njegova odluka posljedica je iracionalnog otpora. Njegove rane duboke su, ljudske. Opterećen obiteljskim naslijeđem želi vratiti ono što mu pripada. Pritom ne preže ni pred čim. Lukav je i inteligentan- on jedini ne podliježe sveopćoj histeriji i oduševljenju Amerikancima i od početka jasno razumije stvaran cilj i misiju marinaca. Njegova sedamnaestogodišnja kćer Monica (Maria Dinulescu) bistra je djevojka svjesna sebe. Svijet oko sebe gleda realno oslanjajući se na svoje potencijale. Istovremeno opravdano osjeća da je usamljeni i socijalno izoliran otac sputava i želi zadržati uz sebe. Opire se i traži svoj put. Dok njezine prijateljice kroz „ljubav“ nastoje kompenzirati materijalne i duhovne nedostatke, ona slijedi svoje instikte. Ne želi posjedovati, želi participirati.
Autorica recenzije: Nada Vuković
Bravo Nado!
Ocekujem jos ovako kvalitetnih recenzija evropskog filma. 🙂