REDATELJ: Stanley Kubrick
GLAVNE ULOGE: Keir Dullea, Gary Lockwood, Douglas Rain, Daniel Richter, William Sylvester
TRAJANJE: 149 minuta
NAZIV ORIGINALA: 2001: A Space Odyssey
GODINA PROIZVODNJE: 1968
Svemir…posljednja granica…Ovo je putovanje svemirskog broda M&M (Mus(taf)a & Matija). Iako čelnici naših država trenutno ne mogu pronaći zajednički jezik, ovaj tekst je upravo pisan zajedničkim jezikom (iz Instituta za jezik, književnost, malu privredu i telekomunikacije u Čajniću) – onim filmofilskim. Jedan od nas je veliki ljubitelj redatelja Kubricka, a drugi cijeni vizionara A. C. Clarkea. Tko zna, možda će jednom biti dovoljno pameti da naše države zajednički lansiraju satelit u orbitu, a dotad ćemo nas dvojica lansirati jedan zajednički tekst u Vaš metaverzum. Naša trajna misija je „galvanizirati“ (kako bi trener Ćirohito rekao) čitatelje na još malo više čitanja o dobrim filmovima. I kao što su nekada davno Roger Waters i Dave Gilmour ujedinjeni pružali frekvencije s „tamne strane Mjeseca“; baš kao što su se Tango & Cash, Batman & Robin i drugi (super)junaci, ujedinjeni borili protiv zločina – tako i mi želimo sinergiju teksta, koja će doprijeti do čitatelja. Možda nas i ne zanima prosječni čitatelj ili ona (tiha) većina. Zanima nas netko tko pomalo prezire današnji koncept društvenih mreža. Netko koga živcira nedostatak koncentracije prosječnog posjetitelja FB-a. Naime, ako prosječni posjetitelj FB-a ima koncentraciju samo za čitanje (ponekad) humorističnih „meme-ova“ i gađenje prema dužim tekstovima o pravim stvarima, takva osoba je već prestala čitati ove retke. Ali Vi, drage čitateljice i poštovani čitatelji – Vi nemojte odustati i dajte nam šansu…čak i ako ovaj film nije po Vašoj mjeri…uđite i hrabro letite s nama u svemirskom brodu imaginacije iz tv serije Cosmos…poletite – where no man has gone before…
Soundtrack za tekst: Oni što dolaze za nama (Atomsko sklonište) + Every country’s sun (Mogwai) + Planeta (Hladno pivo) + Space oddity (Bowie & astronauti) + Brain damage, Eclipse, Anisina, Louder than words (Pink Floyd) + Astronaut (Urban & 4)
Temelji SF žanra leže uz nekoliko pitanja: Tko smo i odakle dolazimo? To porijeklo vrsta je povezano i s pitanjem (ne)postojanja Boga? Drugi segment je pitanje uspostave kontakta s izvanzemaljskom vrstom, tj. jesmo li sami u svemiru(?). Još jedno od temeljnih pitanja bilo bi vezano za umjetnu inteligenciju, a zanimljivo je i pitanje o (ne)postojanju simulacije (Grad tame), odnosno ako Vam je draže – matrice. I baš kao što je ruski realizam izašao iz Gogoljeve kabanice, isto bi mogli reći i za moderni SF žanr – sve je to izašlo iz nevjerojatne i pozitivne suradnje (da ne kažemo kolaboracije) velikih majstora: Arthura C. Clarkea i Stanley Kubricka. I baš kao što je 1968. predstavljala onu godinu, kada se stari Hollywood povlačio pred novim i modernijim Hollywoodom to je bila i jako bitna godina za moderni SF žanr. Nešto prije (1966.) legendarni Gene Roddenberry je smislio koncept Zvjezdanih staza. Ali vezano baš za 1968., sjetimo se npr. Planeta majmuna, filma koji je stvorio posebni – majmunski univerzum. Filma koji je aktualan i danas, zajedno sa svojim nastavcima. Nadalje, iste godine George A. Romero je snimio svoju Noć živih mrtvaca. I taj zanimljivi film je stvorio svoj posebni univerzum, koji nevjerojatno korespondira s globalnom realnošću, pandemijskog trenutka u kojem se nalazimo. Iako su se zombiji pojavili u filmovima još od ranih dana i godina, upravo je Romero smislio koncept zombi apokalipse u krvavom hororu, upakiran sa satirom i kritikom tadašnjeg (sadašnjeg) društva. Bili su to pravi žanrovski filmovi, koji su postavili temelje SF-a (naravno i horora, kada pričamo o Romeru).
Turbulentna 1968. sa svim svojim predviđanjima i u nekim drugim filmovima je postala neraskidiv dio sedme umjetnosti.
Upravo tada, snimljena paralelno i odvojeno u britanskim studijima MGM-a (nedaleko Londona, kamo je Kubrick i pobjegao od Amerike), nastala je i legendarna 2001: Odiseja u svemiru. Poslije 2001. ništa nije bilo isto, u ovome zanimljivom filmskom žanru. Legendarni Ridley Scott je rekao kako je u 2001. naznačeno sve bitno glede SF žanra i teško da će je idući filmovi (a to vrijedi i za današnje vrijeme) moći nadmašiti. Da nije bilo Odiseje u svemiru, tko zna bi li Lucas snimio Zvjezdane ratove (naravno Star Wars i nije istinski SF, već se ovdje radi o space operi). Da nije bilo Odiseje pitanje je kako bi se razvijao Steven Spielberg i njegov svemirski koncept, začet još sa Bliskim susretima treće vrste. Bi li postojao alien-ovski univerzum redatelja Scotta (sve do ili od Prometeja i nazad, ali i Marsovca te Blade Runnera) i kako bi točno izgledao? Kubrick – Clarkeova vizija je utjecala i na legendarnog Christophera Nolana (Interstellar), Dennisa Villeneveua (npr. Arrival i jedan od najboljih filmova 2021. – Dune, nastao na temelju legendarnog romana Franka Herberta), ali i na neke manje filmove tipa Misija na Mars (Brian de Palma), Crveni planet, vrlo dobri SF – horor Event horizon, Ad astra, Oblivion, Gravitacija, Midnight sky i sl. Naravno, sjetimo se i filma Roberta Zemeckisa – Kontakt – na temelju romana legendarnog Carla Sagana. Sjetimo se i sovjetskog odgovora na Odiseju – pamtljivog Solarisa sa poetičnom (ili ljudskijom, a opet i ne previše optimističnom) vizijom Andreya Tarakovskog, odnosno vizijom disidentskog poljskog pisca Stanislawa Lema. Upravo su SF romani (uvijek se sjećamo i Isaaca Asimova i Stephena Hawkinga), novele ili kratke priče služile kao podloga nekih temeljnih SF filmova. Tako je bilo i sa Kubrickovom Odisejom.
Da bi razumjeli značaj Kubrickove Odiseje moramo progovoriti riječ dvije i o Kubricku. Da li možemo ovog američkog samoukog ljubitelja šaha i knjiga povezati samo sa jednim žanrom? Odiseja je avantura koja ga je proslavila, Isijavanje također, no ako pogledamo njegov opus, njegova filmska ostvarenja, vidjet ćemo mnoge žanrove. Imamo historijske, epic filmove, imamo neo-noir, satire, trilere, drame, horore, ratne, distopijske i SF filmove. Površno posmatranje ovako ambicioznog režiserskog opusa, možda bi dovelo do netačnog zaključka kako je Kubricka zanimalo sve, ali da je o svemu znao tek površno. Ipak, pažljivo opservacijsko i analitičko oko opazilo bi zajedničku crtu svih njegovih filmova i žanrova: ambicioznost.
Rođen i odrastao u Bronxu, Kubrick nikada nije pokazao neko preveliko zanimanje za školu i obrazovanje. Ocjene su mu bile prosječne, te je izgledalo da je Stanley neko tko i nije specijalno inteligentan. Ono što je njega zanimalo bila je umjetnost, posebno knjige, fotografija i film. Bez ikakvog pohađanja nekih filmskih škola, samog sebe je naučio svemu u filmu. Autori ovog teksta bi voljeli naglasiti koliko je to masivan i težak poduhvat, jer u doba kada je Stanley istraživao film, nije se radilo o umjetnosti koja je tek počinjala da nastaje. Recimo, pioniri filma kao što su braća Lumiere, Thomas Edison i jedan jedini, otac SF-a, George Melies, su filmsku umjetnost i kreirali u isto vrijeme kako su je i istraživali. Kubrick nikako nije bio pionir, i u vrijeme, kada su holivudska filmska studija već bili giganti, Kubrick je sve već istražene tehnike, kadriranje, filmsko svjetlo, glumu, morao da uči potpuno sam. Zamisli kad bi ti, cijenjeni čitatelju, pokušao sada da postaneš samouk u, recimo, kompjuterskom programiranju, dok oko tebe obitavaju i postoje čitavi fakulteti za to, i dok programeri kontroliraju i vode Google, Facebook, Twitter, Amazon…
Taj poduhvat Stanleya Kubricka u kom je samog sebe naučio filmskim elementima i filmskom jeziku, bio je daleko od romantične priče. Njegov prvi dugometražni film, Fear and Desire je film kojega se Kubrick tako sramio da je želio uništiti svaku njegovu kopiju. Istina je da je taj film poprilično slabog kvaliteta, no sljedeća dva neo-noira izgledala su puno bolje. Kubrick je sa njima bio zadovoljniji, no ono što mu se nije sviđalo jeste to što su mu filmska studija kontrolisala konačni završeni rad. Nekako je prešao preko toga, snimio je Paths of Glory sa Kirkom Douglasom, te nakon tog filma slijedi prvi glomazni projekat, historijski ep Spartacus. Tu je kontrola od strane filmskog studija, ali i producenta Kirka Douglasa bila nepodnošljiva, te Kubrick nije bio zadovoljan završnim produktom. No, kada je vidio da je Spartacus bio uspješan film, izjavio je: Ako mogu napraviti uspješan film sa ovako problematičnom produkcijom, onda mogu sve! Nakon toga, Kubrick preuzima punu kontrolu nad svojim filmovima, i slobodu da ih napravi kako god želi. Lolita i Dr. Strangelove se zaista doimaju mnogo drugačijim, i onda, ide njegov centralni, najbitniji, najteži i najambiciozniji rad: 2001: Odiseja u svemiru.
Sve je počelo kratkom pričom Arthura C. Clarkea – Sentinel (Stražar) s početka pedesetih godina prošlog stoljeća. Priča je poslužila za suradnju sa Kubrickom na romanu 2001: A Space odyssey i filmu. Dakle i Kubrick je bio autor te pisane ideje, ali na kraju je samo Clarke potpisan kao autor romana koji se pojavio paralelno s filmom. Inače, Arthur C. Clarke je bio fantastičan pojedinac – popularizator znanosti (before it was cool) futurist i prorok svemirskog doba. Tijekom WW2 taj individualac se bavio sa novim izumom – radarom, a kasnije i sa geostacionarnim satelitima. Onda je došlo i pisanje – od znanstvene fantastike do čiste znanosti. Nakon romana 2001., nastavio je viziju sa 2010: Drugom odisejom (također i prilično solidan film Petera Hyamsa, kojeg ćemo dotaći kroz tekst), 2061: Treća odiseja te 3001: The final Odyssey (te filmske ekranizacije dočekujemo s nestrpljenjem, ali kao i „Dina“, očito su teške za ekranizaciju), a tu su naravno i mnoga druga djela (Misterije svijeta A.C.Clarkea (on nije autor) je bila jedna od prvih knjiga, koje je jedan od autora ovih redaka prelistao u djetinjstvu, a imao je i tv seriju). Suradnja dva velika pojedinca na filmu i knjizi je trajala nekoliko godina. Roman je predstavljao jasnu viziju A.C. Clarkea sa podrobnim objašnjenjima, a film je (p)ostao enigmatična vizija Kubricka, dok je Clarke uz Kubricka bio i scenarist. Kriptične poruke (ako to i jesu uopće poruke) iz filma su ostavljene svakom gledatelju pojedinačno. Naravno, o ovome filmu je toliko toga napisano da uopće nije lako napisati nešto autorski. Pogotovo nama, koji pripadamo modernijim (istovremeno i old school) generacijama. Međutim, ovaj film sa svojim univerzumom i naslijeđem jednostavno zove da ga pokušate zaokružiti. Taj clousure uopće nije jednostavan, a možda nije niti moguć, jer svatko od nas ima pravo na svoju viziju filma, baš kao što su to imali i autori ideje. Krenimo na subjektivnu analizu filma i svega pomalo…
Od zore čovječanstva do 1999.
Foto: Warner Bros.
Uzmimo kako je od početka vremena postojala izvanzemaljska rasa, koja je bila toliko napredna da je iz bioloških bića prešla u svevremenske (besmrtne) energijske entitete. Clarke ih je nazvao Firstborn. Prvorođeni su imali zadatak poticanja napretka kod novih civilizacija u svemiru. Ovdje vidimo određenu paralelu sa Inženjerima iz vizije redatelja Scotta. Naravno, Scott se cijelo vrijeme kretao u svojem horor univerzumu, ali već i kroz ovaj tekst znate tko je bio prije na cilju. Naravno, ne na hororskom cilju sa svemirskim čudovištima, koje kao ljubitelji žanra uvijek (i previše) obožavamo. Ovdje je bitna jedna druga stvar. Naime, Clarke i Kubrick su bili ateisti. Njihova besmrtna djela dotiču pitanje postojanja boga, ali u njihovoj viziji (a to je bliska filozofija i modernih ateističkih znanstvenika), čovjek i njegov napredak kroz tehniku su bitniji od religije. Naravno, tu je Kubrick ostao pesimist/nihilist, a Clarke možda odmjereni skeptik. Dakle, kao ateisti ili ljudi koji konstantno traže dokaze, njihov univerzum je onaj praiskonski, hladni, a možemo reći i bez smisla.* Tu nema mjesta čudovištima iz bajke. Dakle, spomenuli smo Prvorođene (koji jesu bajkoviti, ali su i potpuno enigmatični, jer ih u filmu uopće ne vidimo pa im oduzimamo svojstvo čudovišta). Isti su bili zaduženi za poticanje evolucije primitivnih civilizacija. Oni prvotni humanoidi, a zapravo gorile u magli, tj. majmuni iz Zore čovječanstva od prije nekih 4 milijuna godina, su bili upravo to – primitivna civilizacija. A evolucija i napredak se unaprjeđuju kroz monolit, kao svojevrsni medij.
Savršeno poravnavanje planeta na nebu uz Sunce i (polu)mjesec u nekoj praiskonskoj afričkoj pustinji (a zapravo u odlično postavljenom filmskom studiju), nam pokazuju upravo to – početak ljudske civilizacije, uz očitu asistenciju nekog višeg entiteta ili naprednije civilizacije (a neki bi to nazvali i uvođenjem božanskog elementa). Tu je leopard sa svjetlećim očima, koje su zapravo bili odsjaj kamere (svojevrsna namjerna greška u matrici), tu su i ostale životnije (tapiri i sl.). Humanoidni majmun (gorila, čije Vas oči i sada, dok čitate ovaj tekst, gledaju) je u jednom trenutku, pomoću monolita, postao svjesniji. Pratila ga je nevjerojatna svevremenska skladba Richarda Straussa, nastala prema istoimenom filozofskom djelu Friedricha Nietzschea – Also spracht Zaratustra. Majmun je sa životinjskom kosti, kao produženom rukom i božjim alatom, postao kralj životinja. A kako netko dolazi na vrh hranidbenog lanca? U hladnom svijetu pretpovijesti i povijesti, na vrhove često dolazimo kroz sukobe (toliko puta spominjani homo homini lupus). Kubrick otprilike smatra – da bi društvo napredovalo, potreban je sukob. Kroz mislećeg majmuna, koji nemilosrdno udara po svima te izaziva strahopoštovanje, dobili smo prvotnog humanoida. Naime, Nietzsche smatra kako čovjek predstavlja most između majmuna i Ubermensch-a.** To bi (na neki način) bilo ono što Nijemci nazivaju – Vorsprung durch Technik. I nije ni čudo da smo za manje od 20 minuta filma, pomoću kosti, lansirani u svemir, negdje u 1999.g., a da nam upravo te njemačko – austrijske note, donosi i legendarni Johann Strauss mlađi. Spajanje satelita u svemiru i svemirske stanice („Mir“?), sa legendarnom skladbom Na lijepom plavom Dunavu je nešto što spaja epiku i poetiku. Nešto ne samo univerzalno, već nešto doslovno – svemirski.
*Kubrick je, navodno. izjavio: „The very meaninglessness of life forces man to create his own meaning.“ Dakle, to nam govori da svatko od nas ima pravo na svoju viziju, baš kao što je to imao i redatelj. S druge strane, „Besmisao života Stanley Kubricka“ nam istovremeno govori i da se nemamo čega bojati (osim straha samoga) i da čudovišta ne postoje. Prof. Ivica Puljak, znanstvenik (sudjelovao na otkrivanju, Higgsovog bozona, tzv. božje čestice), političar i promotor znanosti (nekada vjernik, sada ateist) nam to upravo i govori: „Znanost nas je naučila da svemir i prirodni zakoni nemaju svrhu i smisao, nego da mi sami životima dajemo smisao i da se sami moramo brinuti za sebe, za druge ljude oko nas, kao i za prirodu i druge životinje i biljke, s kojima dijelimo ovaj dio svemira.“ Na istoj frekvenciji je i velika misao A.C.Clarkea: „One of the great tragedies of mankind is that morality has been hijacked by religion.“ Ovdje mi dopustite naznačiti kako postoje i neki znanstvenici ateisti, koji pak vjeruju u neku „dublju svrhu i smisao“ svemira, ali više matematičku i suptilnu. Naime, oni čak i ne negiraju postojanje „Boga“, već samo govore kako se uvođenjem „boga“, glede „svrhe svemira“ – ništa ne objašnjava (npr. nobelovac Roger Penrose). Dakle, ako malo dublje razmišljamo, uviđamo svojevrsne paradokse, a naravno kako postoje i znanstvenici koji su praktični vjernici pa možemo reći kako niti najveći umovi nešto ne mogu objasniti, ili ih mi (obični čitatelji) ne razumijemo. To je taj „perpetuum mobile“ znanosti i umjetnosti, filma i tehnologije, a naša je dužnost (ako se zanimamo za takve teme), konstantno propitivati i istraživati, tj. ako želiš znati i osjećati – čitaj.
**Nietzsche govori o sukobu „Apolona“ i „Dioniza“ među ljudima. „Apoloni“ su racionalni, znanstveni, trijezni, dok „Dionizi“ traže zabavu te imaju u sebi iskonsku „radost“. Ljudska rasa bi trebala imati oba obilježja, a u filmu imamo „dionizijske majmune“ na početku te prikaz „apolonskog svijeta“ kroz istraživanje svemira, a vrhunac tog „Apolona“ je super računalo HAL 9000. Nije ni čudo što se svemirski program NASA-e zvao – Apollo.
Foto: Warner Bros.
Dotaknimo se jedne krucijalne scene u Zori čovječanstva, kada naš predak otkrije oruđe/oružje. Riječ koja spaja ova dva pojma je alat, pomagalo, nešto što je našeg pretka, koji će kasnije postati ljudsko biće, izdvojilo od drugih vrsta, i zbog čega će čovjek eventualno postati dominantna vrsta na planeti Zemlji. Kadar u kojem prvi hominid baca kost u nebesa, i taj kadar kosti u zraku, koji se odjednom spaja sa kadrom svemirskog broda, je značajan iz toliko mnogo aspekata. Kost je, u Kubrick – Clarke viziji, isto konceptualno oruđe/oružje kao što je i svemirski brod mnogo hiljada godina kasnije.
Kao što ruski autori M. Iljin i E. Segal kazali u svojoj duhovitoj i zanimljivoj knjizi Kako je čovjek postao div?, alat je nešto čime je čovjek “produžio svoju ruku.” Imamo dvije ruke, dvije noge, dvadeset prstiju, no s alatima, nekako smo dobili više ruku, više prstiju, i uradili nešto revolucionarno: postali napredniji. Naravno, kost koju u zrak baca hominid je banalan i jednostavan alat, te Kubrick u svom kadriranju uopšte ne romantizira njenu važnost: hominid je kost upotrijebio kako bi napao, naglasivši kako su prvi alati i prvi, makar najsitniji napredak, morao podrazumijevati, nažalost, i konflikt.
Ipak, sljedeći kadar je svemirski brod, istog oblika kao i kost, koji je perfektan kontrast na priču čovječjeg napretka od običnog primitivnog alata do nečega izuzetno sofisticiranog kao što je svemirski brod. Kako smo saznali u kasnijoj naraciji, Kubrick i Clarke su ispričali da svemirski brod zajednički kontrolišu i ruski i američki naučnici. Taj segment je mnogo važan, jer u vrijeme snimanja Odiseje Sjedinjene Države i Rusija bili su u žarištu Hladnog rata, te je eufemizam za reći kako se i nisu baš voljeli. Kubrick i Clarke su sa tim jednostavnim narativnim spominjanjem saradnje Amerike i Rusije kazali svoj komentar o Hladnom ratu. Sukobi, razlike i konflikti između nacija krajem šezdesetih bili su besmisleni, te je bolje da se njihovi tehnološki i naučni napretci jednostavno ujedine, jer, svi smo mi na istoj planeti i sudbina planete je sudbina sviju nas.
Kost, prvi primitivni alat korišten prvenstveno za konflikt, je prerastao u svemirski brod, simbol velikog tehnološkog napretka, koji je uspio da prevaziđe razlike i zbog kojega su strane u konfliktu naučili raditi zajedno. Ta razlika između funkcija primitivnog i naprednog alata pokazala je kako futurističku, idealističku viziju imaju Kubrick i Clarke. Ljudska vrsta mora raditi zajedno, ali da u isto vrijeme ne izgube notu individualnosti.
Studijski eksterijeri, koji imitiraju svemir te interijeri svemirskog broda ili svemirske stanice i dandanas izgledaju ultra moderno. U vremenu prije artificijelnog CGI-ja, specijalni efekti su doslovno fantastični, a za to je zaslužan i Douglas Trumbull, koji je radio i na Bliskim susretima, Blade Runner-u, sa Malickom na Tree of life itd. Kubrick je snimajući ovaj film (ne)svjesno postavio standard snimanja modernih dokumentaraca o svemiru, a kad uz sve upakirate klasične i pamtljive skladbe i filharmoniju, mi zajedno sa likovima, doista plešemo u svemiru, uz pomoć nulte gravitacije. Odredište je Mjesec, a njegovo ime je Floyd, Heywood R., Amerikanac (William Sylvester). Video-poziv uz vizuru Mjeseca, koji je upućen prema Zemlji i njegovoj kćerkici (koju glumi stvarna Kubrickova kći) predstavlja jednu od pamtljivijih scena. Djevojčica za rođendan (zapamtite, nalazimo se u filmskoj 1968., koja imitira 1999.) želi telefon! Kubrick i Clarke nam opisuju dane buduće prošlosti, tj. budućnost koju smo (pro)živjeli i kakvu živimo te su doista proroci svoga vremena, baš kao i legendarna grupa Atomsko sklonište, u pjesmi Oni što dolaze za nama (kada, tamo negdje 1978., Đoser pjeva,: Oni što dolaze za nama, imat’ će i u WC-u televiziju, sklapat će prijateljstva, putem kućnog kompjutera).
Autori filma i romana nam prikazuju i suradnju dvije nuklearne velesile – SAD-a i SSSR-a (ako Vam je draže – Rusije). Naravno, znanstvenici su ona najbitnija nit suradnje, međutim znanstvenici nikada ne donose odluke, jer uvijek su političari oni glavni. Cjelokupni dijalog između ljudi tijekom filma (pa kasnije i ljudi i računala) je hladan i banalan. Nigdje nema topline i zapravo – ništa nema smisla – to Vam je Kubrick. Postoji misterij tamne strane Mjeseca. Fingira se prekid komunikacije sa bazom Clavius na Mjesecu. To je onaj prvotni fake news o potencijalnoj epidemiji, a kako bi se zataškalo najbitnije otkriće svih vremena – postojanje vanzemaljaca. Dakle, znanstvenici svjesno ulaze u zataškavanje (zbog kojeg često nastaju teorije zavjere), a Kubrick prikazuje i znanstveni, tj. birokratski (politizirani) sastanak (istu stvar je napravio i Tarakovsky u Solarisu, kao kritiku totalitarističkog jednoumlja), gdje se predstavlja stajalište Vijeća o trenutnoj situaciji. I baš kao prije, iste stvari vrijede i danas, kada je u pitanju svemirsko pravo. U filmu je rečeno kako se svemirska konvencija protivi zabrani spuštanja na Mjesec i naravno da je Kubrick ovdje pratitelj svoje realnosti. Naime, 1966. UN je prihvatio tzv. Ugovor o svemiru, koji je stupio na snagu 1967. pa Kubrick imitira realnost u filmu. Uvijek se možemo pitati – čiji je svemir? Čiji je Mjesec, Mars, Jupiter…? Primjenjuje li se piratsko pravo?; posebno ako se sjetimo Matta Damona u Marsovcu. A znamo kako su SAD krenule u stvaranje tzv. space force-a (kao neke preteče imaginarnih svemirskih marinaca, ali bez Verhoevenove satire; da, zvuči Vam smiješno, ali ne budite majmuni iz zore čovječanstva, jer budućnost je sada).
Dakle, Kubrick nam je u idućih pola sata filma, opisao sve bitno, a što je povezano sa istraživanjem svemira i što ima temelje i u današnjoj realnosti. Od birokratskih sastanaka, do onog leta prema Mjesecu, koji izgleda kao da je iz reklame businesss klase neke avio-kompanije. 1. razred, udobnost, kao Richard Quest sa CNN-a. Ispijaju se tekuća jela budućnosti, čitaju se (složene) upute za korištenje wc-a nulte gravitacije (i naravno da su u wc-u kompjuteri, kako su i pjevali Atomci). Ovdje nas počinje pratiti onaj turobni soundtrack –Lux Aeterna – na letu do otkrivenog monolita na Mjesecu. Studijske kulise izgledaju toliko uvjerljivo da se Kubricka optuživalo kako je režirao spuštanje na Mjesec u srpnju 1969. U tu teoriju zavjere i danas vjeruju one bake iz susjedstva koje Vas, poput tajne policije, sa prozora gledaju, dok dolazite iz diska u 04:00 ujutro (sigurno je netko i od Vas, imao takvu susjedu), ali to je na neki način i posveta velikom redatelju, direktoru specijalnih efekata, kamermanima i onom filmskom studiju. Rekvizite iz tog studija je Kubrick, kao teški individualac, kasnije dao uništiti pa možemo reći kako i neki noviji filmovi, nisu uspjeli izgledati tako moderno, kao Odiseja. Npr. Verhoevenov Mars u Potpunom sjećanju (za one starije – Totalnom opozivu) nije izgledao tako filmski čisto i moderno (a snimljen je 1990.!), kao vizure iz 2001 (snimljene hipijevske ’68.). I napokon, ponovno dolazimo do monolita na Mjesecu i onog ometajućeg zvuka, koji rastura bubnjiće. Nakon 4 milijuna godina, novi monolit. Monolit, koji je dokaz da je ljudski rod (napokon), kroz eone, dovoljno evoluirao – napretkom kroz tehniku – i da je spreman na sljedeći kvantni skok.
Prije nego krenemo analizirati sljedeći segment Odiseje, Put na Jupiter, trebamo kazati riječ dvije o monolitu, famoznom misterioznom objektu, koji se pojavio prvim hominidima i koji je simbol ključnog trenutka u napretku ljudske rase. Kao što smo već spomenuli, teško je išta novo i autorsko kazati o cijeloj Odiseji i svim njenim detaljima, uključujući monolit, a što već nije spomenuto, analizirano i ispričano. No, posmatrajući značaj monolita u Odiseji i opservirajući njegov efekat na likove iz filma i na čovječanstvo, te vrlo pažljivo smještanje u određene scene, ne možemo a da ne dobijemo dojam kako se radi o objektu koji je, nekako, presudan.
Presudan za šta? Kubrick i Clarke nisu dali precizan odgovor na to pitanje, ne zato što nisu znali, nego zato što su željeli da bude što je više mnogosmisleno. Fascinantno je da ta mnogosmislenost monolita, paradoksalno, i precizna i neprecizna u isto vrijeme. Banalno kazano, Kubrick i Clarke ga nisu kreirali da nam recimo odaje neke konkretne, specifične odgovore na pitanja koja oduvijek zanimaju ljudsku vrstu. Monolit je jedan filozofsko-mistični objekat, neobjašnjiv, ali koristan, neopisiv, ali jasan. U literarnom smislu, monolit je otjelotvorenje nečega što bi književnici nazvali inspiracija. Inspiraciju ne možeš objasniti, ne možeš je nacrtati, ne možeš je opisati, nego samo onaj koji je doživi može da, za sebe, zna kako ona izgleda. Tako i monolit, neobjašnjiv, ali i jasan svakome ko ga je osjetio i doživio.
Put hominida od prvog alata do svemirskog broda počinjao je sa monolitom. Svaki presudan korak, opisan i prikazan u Odiseji, je počinjao monolitom. Kako se bližimo kulminaciji i završetku filma, tako je cijela radnja, kao i monolit, mnogosmislena. A sada, idemo na Jupiter.
Nemoguća misija na Jupiter
18 mjeseci kasnije, u svemirskom brodu Discovery 1, nevjerojatna kamera i redatelj, nam napokon prikazuju kako njihova vizija izgleda, baš te – 2001. u svemiru. Udaljenost Jupitera od zemlje iznosi cca 816.89 milijuna km (udaljenost Zemlje od Sunca je cca 150 mil. km) i to su već brojevi, koji nitko od nas ne može zamisliti. Hibernacija, odnosno umjetno uspavljivanje, usporavanje metabolizma u kojemu čovjek diše jednom u minuti i snižavanje tjelesne temperature, kao svojevrsni zimski san (u kojem čovjek ne sanja), a radi štednje resursa u brodu te radi održavanja normalnosti (mladosti) – nam je možda i prvi puta na pravilan način prikazana u jednom filmu. Dakle, Kubick i Clarke su ovdje utrli put za druge i novije SF-ove te njihove konstantne izvedenice hibernacije. Svi oni su izašli iz Odisejine kabanice. Istu stvar, samo sa manje detalja je prikazao i redatelj Schaffner na početku Planeta majmuna, filma koji ima određene paralele s Odisejom (a sniman je paralelno i neovisno) pa i u prikazu među-zvjezadnog putovanja kroz vrijeme (a ne samo u smislu fantastičnih majmuna). Kubrick i Clarke su kroz misiju za Jupiter (u romanu se radi o misiji na Saturn) preduhitrili sve svemirske sonde od 1970-ih do danas. Od Pioneer-a, Voyager-a, Gallilea, sve do New Horizons-a. Astronauti i njihov dosadan, rutinski život, komunikacija putem videa (zvuk do Zemlje putuje 7 minuta!), tjelovježba – sve je to, također po prvi puta, ispravno opisano u ovome filmu.
Cijeli svemirski brod je upravljan od strane sveprisutnog super-računala HAL 9000, koje se rodilo, tj. postalo operativno 12. siječnja 1992. Kao sveprisutno Sauronovo oko, kojem ne možemo pobjeći, HAL (poznati umirujući glas glumca Douglasa Raina) je doslovno s nama – ma gdje god bili. I astronauti dr. Dave Bowman (najpoznatija uloga Keira Dullee) i dr. Frank Poole (Gary Lockwood), kao mornari na zvijezdama (sa slomljenim jedrima) su oni koji se trude normalno kohabitirati sa tom umjetnom inteligencijom. Dijalozi su ponovno hladni, bezlični i prema pravilima struke. U Kubrickovom svemiru sve je hladno i distancirano pa se s pravom pitamo – gdje je nestao čovjek? Umjetna inteligencija o kojoj smo učili još od Karela Čapeka i prvih robota, preko Isaaca Asimova ili Phillipa K. Dicka, nam je u Clarke – Kubrickovoj kolaboraciji prikazana kao savršeni Apolon iz Nietzscheove filozofije. Mi se s pravom pitamo – je li HAL 9000 samo reproducirao ili je doista oponašao ljudski mozak? Super računalo sa opasno umirujućim glasom je najbolje računalo ikada proizvedeno. Isto je nepogrešivi i zapravo glavni član posade. Sa svojim glasom uspavljuje nas kao sedativ, a zapravo nas uvodi u doomsday scenarij. On je svjesni entitet (kao Prvorođeni!?), kojeg je izumio dr. Chandra te ga je isti i pripitomio u programiranju. Međutim, nitko nema odgovor na pitanje – ima li on(o) doista osjećaje ili da parafraziramo legendarnog Dicka i Scotta – sanjaju li androidi električne ovce?
Partija šaha između dr. Poolea i HAL-a je došla praktički tri desetljeća prije poznatog susreta legendarnog velemajstora Garry Kasparova i (super) računala Deep Blue. Konačni rezultat u stvarnoj šahovskoj utakmici čovjeka i računala (1996./97.) bio je (opasnih) 1:1. A u filmu, astronaut Poole i nema šanse protiv HAL-a. Dakle, Clarke i Kubrick su ponovno predvidjeli opasnu budućnost u kojoj strojevi mogu pobijediti ljude. Znači, na cilju su bili prije Jamesa Camerona i Terminatora. Skynet scenarij se, na neki način, možda rodio u Odiseji, a HAL je, kao umjetna inteligencija, bio more human than humans – ljudskiji od svojih ljudskih nadzornika i prije ekranizacije Blade Runnera. Prvo intimno pitanje, koje računalo upućuje posadi je – Premišljate li se oko misije? Dakle, računalo sumnja kako je nešto jako čudno oko misije (?!) Astronaut Bowman zadržava svoj birokratski i diplomatski odgovor, ali HAL odjednom otkriva kvar na brodu i sada je očito kako je baš u tom trenutku – sat počeo otkucavati. Je li moguće da je savršeno računalo pogriješilo? Pamtimo ljudsko disanje u astronautskom odijelu i popravljanje kvara na brodu, vožnju kapsulom i sl. (puno prije Gravitacije i sl. filmova). Quite puzzling, ovakvo nešto još nisam vidio, kaže HAL i otkriva nam ponovno svoju sumnju. Kada su astronauti na svoj način izrekli (i patentirali) Houston, imamo problem, Zemaljska kontrola (Ground control to major Tom) nas uvjerava kako je računalo pogriješilo – to je ono kad na kalkulatoru piše – error. Naime, tako je utvrdilo računalo blizanac na Zemlji. HAL smatra kako se radi prvenstveno o ljudskoj grešci i tu nas uvodi u pobunu strojeva, desetljećima prije čudovišnih kiborga ili humanoidnih replikanata. Zanimljivo kako su, barem replikanti, iako strojevi, bili puno topliji i ljudskiji od enigmatično – hladne vizije Stanley Kubricka, a u smislu hladnoće i posvećenosti cilju (uništenju čovjeka), HAL je sigurno preduhitrio crveno oko neuništivog Terminatora. To Vam je Odiseja u svemiru, dragi čitatelji. Veliki brat koji nas neprekidno gleda sa Sauronovim ili terminatorskim crvenim okom. Možda su Clarke i Kubrick bili još matematički precizniji od velikog George Orwella. Netko nas sabotira i kontrolira. Nije to ni vlada, ni manjine, ni konstitutivni narodi, ni masoni…to bi bilo prejednostavno. Sveprisutnom oku ne možemo pobjeći nigdje. Čak i ako nas ne čuje, on čita s usana. I osjeća se ugroženim, jer ga astronauti planiraju isključiti. Tada super – računalo kreće u smrtonosni pohod.
HAL je kreiran kako bi uradio misiju. Misija je da se dođe od tačke A do tačke B. HAL je, opet, alat, kao i kost kod hominida, ali ovaj put sa jednom bitnom razlikom: HAL dijeli karakteristike i sa alatom kao takvim, ali i sa čovjekom kao takvim. Nekakav revolucionarni spoj, sinteza alata i humanosti, nešto nezapamćeno i smišljeno kako bi bilo, kao što to rekoše M. Iljin i E. Segal, produžena ruka čovjeka. Mnogo prije promišljanja o opasnosti umjetne inteligencije, mnogo prije drugih SF filmova, Odiseja je postavljala hladna, pa možda i jeziva pitanja o opasnosti čovjeka u mašini.
HAL je kreiran kako bi uradio misiju, programiran je da je zaštiti. Čovječanstvo mu je dalo taj zadatak, da je misija sve ono što što je bitno, i HAL je spreman žrtvovati sve, kako bi se misija privela kraju. Ova misao čovjeku daje olakšanje, jer će dosta teškog rada uraditi mašina, jer je to i poenta njenog postojanja. Još u vrijeme industrijske revolucije, izumi raznih mašina koje su zamijenile bespotrebni i monotoni čovjekov rad, vinule su ljudsku rasu u posljednju etapu puta zvanog dominacija nad planetom. No šta se desi kada hladni, pesimistički, nihilistički kompjuter odluči da je misija važnija od nekoliko ljudskih života?
Da li je taj pesimistički oportunizam nešto što je HAL otkrio kod samog sebe ili mu je, svjesno ili nesvjesno, takav oportunizam programiran od strane nas? Da li to znači da mi, duboko negdje u nama, imamo isti takav oportunizam, koji ne izlazi na vidjelo jer ga sprečavaju moral, etika, ljudskost? HAL nema takve prepreke, jer moral, etika i ljudskost se ne mogu programirati. To nas dovodi do pitanja svih pitanja: Da li će se alati, izmišljeni i otkriveni da nam pomognu, pretvoriti u oružje samouništenja?
Dave Bowman: Open the pod bay doors, HAL.
HAL: I’m sorry, Dave. I’m afraid I can’t do that.
Kada malo bolje razmislite, što biste učinili da Vaše računalo (vaš Siri glas iz mobitela, Vaš android, apple ili neki kineski telefon) prestane slušati? Biste li bili smireni kao astronaut Bowman ili bi možda počeli hiperventilirati? Način na koji se Bowman izvlači iz slijepe ulice je vrhunski u izvedbi. Tolika smirenost pod stresom je nevjerojatna. S druge strane to je možda opet i ona kubrickovska hladnoća. Smirenost, tj. izostanak spontanih emocija ponekad znači i nedostatak topline, zar ne? Kako god bilo, isključivanje računala i HAL-ov glas, koji se gubi i gasi u beskraju svemira (uz recitiranje pjesmice Daisy), Vas također vječno prati, baš kao i one oči gorile (Moonwatcher-a) iz zore čovječanstva.
Jupiter i onkraj beskonačnog
U Azrinoj pjesmi Kad (mrtvi) fazani lete, kriptični Štulić u jednom stihu kaže – ono dalje ne razumijem, izgleda mi kao mrtva straža…Upravo ti stihovi bi mogli označiti cijeli treći dio Odiseje. Što se dogodilo na putu iza ili prema beskraju, kada se svjetlost lomi u prizmi, kada naše oči upijaju sve one vanjske podražaje, kada plovimo brzinom svjetlosti (C= 300 000 km/s)..? Možda su jedino hipiji u halucinogenim stanjima pronašli svoj odgovor, jer ipak – radilo se o razuzdanoj 1968. Naime, Odiseja se i reklamirala pod sintagmom – the ultimate trip. Ultimativni trip astronauta Bowmana nije išao beyond Thunderdome (kao u Mad Max-u 3), već beyond infinity. Tetraedarske piramide, kao obrisi dijamanta su vidljivi dok putujemo konstantnom brzinom svjetlosti. Oni odsjaji i lom zraka kroz vizir kacige su kopirani u nekim drugim filmovima. Sjetimo se legendarnog Chuck Yaegera (dok probija zvučni zid ili dok se diže u stratosferu) u filmu The Right Stuff, ali sjetimo se i Neila Armstronga iz filma The first man. Tu su dakle, kasniji redatelji našli inspiraciju iz kuhinje Kubricka i Clarkea. A u kojem vremenu i na kojoj lokaciji se konačno našao naš astronaut ili mornar nad zvijezdama– ne znamo. I mi, kao gledatelji filma, smo vremenski putnici. Putujemo od savršeno poredanih nebeskih tijela u uvodu filma, sve do crvotočine iznad Jupitera i novog monolita, koji lebdi svemirskom atmosferom. Sve ono halucinirajuće putovanje sa bojama, vremenom i prostorom zahtijeva odmor. A uz astronauta Bowmana, zasluženi odmor nas čeka u neoklasicističkoj (baroknoj) sobi, toliko karakterističnoj za Kubricka. Ravne i čiste plohe, nevjerojatna steriliziranost tog umjetnog i zagonetnog interijera. Soba, slike, bijeli pod, stol, krevet…sve je savršeno poredano, baš kao i nebeska tijela na početku filma. Kod Kubricka sve ima svoj red.
Neki teoretičari smatraju kako se astronaut Bowman našao u svojevrsnom ZOO-u. On je predstavnik životinjske vrste, koja je pomoću monolita, evoluirala onkraj vječnosti i sada je na promatranju. Energijski izvanzemaljski entiteti traže još odgovore oko ljudskog razvitka. I zato promatramo srednjovječnog Bowmana, koji kroz kameru, predaje štafetu ostarjelom Bowmanu. Sve do posljednjeg daha na samrtnoj postelji i još jednog susreta sa monolitom. Iz umirućeg starca vjerojatno se rodila jedna nova snaga, a sve uz pomoć vanzemaljske tehnologije, koja je očito – toliko bliska magiji i fantastici. Svjedoci smo cikličke evolucije od prvobitnih majmuna, preko ljudskih svemirskih istraživača pa sve do anđeoskog zvjezdanog djeteta, sa Superman-ovim moćima. Koja je točno agenda tog zvjezdanog embrija, ne možemo znati. Jesu li oni sateliti iz prvih scena u svemiru, dok smo plesali na lijepom plavom Dunavu, (nuklearna) oružja? Treba li zvjezdano dijete, kao plod neke naprednije vrste uništiti ta oružja, jer je čovjekov napredak otišao u slijepu ulicu samouništenja? I još jedno ideološko pitanje. Je li taj embrij doista već dijete ili taj plod još nema svijest pa ga potencijalno manje napredna vrsta, ima pravo ubiti? Ni Kubrick ni Clarke nam nisu ostavili zakonik u kojem bi našli sve odgovore na sva pitanja. Clarke je kao romanopisac težio znanstvenim objašnjenjima, dok je filmski Kubrick do samog kraja (u svakom intervjuu) ostao zakopčan do ušiju, beskrajno kriptičan, jer što je svemir, osim velike enigme.
Veliki Carl Sagan je (kao i Clarke) smatrao kako ne možemo znati kako vanzemaljci izgledaju, a to nam je potvrdio i filmski Kubrick, jer you cannot imagine the unimaginable. Budući da vanzemaljce ne vidimo, mi nikad i ne možemo znati je li njihova namjera iz filma, možda drukčija onoj enigmatičnoj agendi iz romana. Međutim, kako god bilo, baš ta enigmatičnost nam daje i dozu istinitosti. Naime, budući da ništa ne znamo – ništa nije niti lažno utvrđeno, niti se išta posebno insinuira. Mi smo i dalje oni pojedinci koji traže odgovore. Nije li Kubrick – Clarkeova Odiseja zapravo preslika naših života. Traganje za smislom, postavljanje pitanja…i većina nas, nikada i ne doživi čudo. A naravno, to i nije dokaz da čuda ne postoje. Uzmite u obzir prvotni automobil s četverotaktnim otto motorom – jednostavna zaprega sa upravljačem na prašnjavoj ulici Beča, Munchena, Sarajeva ili Zagreba, s početka 20. stoljeća. A sada zamislite Moon (ili Mars) rover! Također naizgled jednostavno vozilo na prašnjavom reljefu nekog planeta. U stotinjak godina se upravo i dogodilo – čudo. Ljudski napredak kroz znanost i tehnologiju je još veći u zadnjem stoljeću, nego od prvotnog otkrića oruđa, vatre ili prvotnog kotača. Naime, u kozmičkom kalendaru Neil de Grasse Tysona (i njegovog znanstvenog oca Sagana) mi se i nalazimo u zadnjim sekundama do ponoći. Cijela naša civilizacija se nalazi u famoznih 15ak minuta i sekundi. Nije li to čudo?! Od prvobitnih atoma i molekula, iskonskih DNA nakon Velikog praska, do prvobitnih vodozemaca pa majmuna i sve do svemirskog rovera na autonomni pogon ili do turističkog putovanja u svemir pomoću poduzetnika (Musk, Bezos, Branson)…u samo nekoliko sekundi kozmičkog vremena. Dakle, iako se čini kao vječnost, zapravo se radi o (mili/nano) sekundama. S druge strane, svojevrsna utrka se vodila i u timu Kubrick i Clarke. Ideja filma i romana je nastala barem četiri godine prije misije Apollo 11 – misije na Mjesec. NASA se utrkivala s Rusima, a Kubrick i Clarke su se utrkivali i s Rusima i sa Amerikancima, tako da je Clarkeova opaska o nuklearnom naoružanju i nužnosti boljeg svijeta, nešto što ne možemo otrgnuti od stvarnosti. Predsjednik Kennedy je rekao – biramo ići na Mjesec (do kraja desetljeća), ne zato što je to lako, već zato što je teško, a ta rečenica bi vrijedila i za stvaranje Odiseje.
Odiseja je, baš kao i svemir, baš kao i nauka, baš kao i čovječanstvo, kriptična i mnogosmislena. Putovali smo od prvih homonida, preko misije na Mjesec, kroz crvotočinu i stigli do Svemirskog djeteta, koje lebdi nad planetom i posmatra je. Ne znamo gdje idemo, ne znamo šta ćemo sve saznati i, kako kaže Neill deGrasse Tyson, ali i Sokrat, ne znamo šta sve ne znamo. U ovoj SF filozofiji, koja je zacrtala put svim SF filmovima poslije, možemo samo da putujemo, u otkrivanje i istraživanje, enigmatičnosti našega postojanja. Jer ljepota naše samosvijesti je u tome što se više uživa u putu, nego u dolasku na cilj.
Možda cilj i ne postoji. Možda će svako odgovoreno pitanje proizvesti još pitanja, pa će se taj ciklus odvijati beskonačno. Možda je arogantno misliti da znamo odgovor na pitanje zašto postojimo i možda je ljepota tog pitanja, upravo u tome što na njega ni nema odgovora. Puno je možda u Kubrick – Clarke Odiseji. Puno je možda i kod ljudske rase. Ako je ikada važila krilatica da umjetnost imitira život, u Odiseji važi najviše. S tim što su Clarke i Kubrick i umjetnost i život podigli na veće nivoe, pa je zato konačni produkt, 2001: Odiseja u svemiru jedno vrhunsko ostvarenje, izuzetna naracija o svima nama, te je dostići njenu masivnost zapravo slično kao i tragati za smislom postojanja: više se uživa u putu nego u dolasku na cilj.
Ljubav koja nadilazi prostor i vrijeme (od 2010. do 3001.)
Foto: Warner Bros.
Već smo sugerirali, kako emocije ne postoje u hladnoj (realnoj) viziji svemira redatelja Kubricka. Da je Clarke bio za glavnim kormilom, možda bi rezultat bio i malo drugačiji. Budući da nema emocija na ekranu, mogli bi reći kao koncept ljubavi ne postoji, jer svemir (kao što nam veliki umovi i govore) ionako nema smisla. Međutim, ako svemir nema smisla, nisu li i emocije te koje nisu racionalne…pa ako ne postoji ratio, nije li to možda ipak (ili upravo) neki trag o postojanju emocija, o postojanju ljubavi? Možda Kubrick i ne bi išao tim tragom, ali da nije bilo hladne Odiseje, ne bi bilo toplijeg Solarisa. Sjetimo se i Toma Cruisea u Oblivion-u iz 2013. Podcijenjeni (ali solidni) film Zaborav nam u hladnoj i steriliziranoj perspektivi post-apokalipse, koja dakle blisko vibrira s Odisejom, donosi i ovu rečenicu –
If we have souls, they are made of the love we share…undimmed by time and bound by death.
Ovdje redatelj Kosinski odaje počast Tarakovskom te nam donosi i dio Solarisa. A 2014., redatelj Nolan u vrhunskom Interstellar-u, ide još i korak dalje te ne priznaje smrt, niti smrt emocija, u legendarnom citatu da je:
Ljubav jedina u svemiru (uz gravitaciju), koja nadilazi koncept prostora i vremena.
Drugim i jednostavnijim riječima – nedostatak ljubavi u hladnoj Odiseji nam je donio izum ljubavi u drugim bitnim filmovima SF tematike. Ako nas netko ne voli, to često može prouzročiti da mi neku osobu svejedno volimo. To nije racionalno, ali ljudi su oduvijek iracionalni u racionalnom, a zapravo besmislenom svemiru. Ljubav je dakle, smisao života (i svemira?).
Zaboravljeni žanrovski redatelj Peter Hyams je ovdje otišao, upravo taj (za neke emocionalni, a za druge neracionalni) korak dalje. 2010. – Godina kada smo uspostavili kontakt je konvencionalni nastavak art Odiseje 2001. Ovdje smo u klasičnom filmu, sa radnjom i glumcima (legendarni Roy Scheider, Helen Mirren, John Lightow, Bob Balaban i dr.) i dijalogom, dobili taj ljudski lik, koji neprestano tražimo. Ovdje smo dobili tu emociju i toplinu, a da SF žanr nije ostao narušen. Podcijenjeni i manji film (ali nipošto lošiji) nam je fantastične 1984., dostavio i više objašnjenja o originalu. Astronaut Bowman je prilikom ulaska u crvotočinu rekao (baš kao i u romanu): „My God! It’s full of stars.“ Već ovdje osjetimo malo više emocije. Crvotočina je puna zvijezda i on vidi zvijezde, ali kao i da nam redatelj poručuje kako smo svi napravljeni od zvijezda – we are all made of stars. Nadalje, Bowman kao duh iz tv-a ili nevidljivi čovjek na Zemlji, poručuje voljenim osobama kako se ne treba bojati, jer dogodit će se nešto prelijepo. Sada je Bowman svojevrsni monolit – medij u ljudskom obliku (a zapravo Gospa/Krist/Bog?) koji poručuje da će sve biti u redu.
S druge strane, redatelj opisuje i vrhunac hladnog rata, kroz svojevrsnu presliku kubanske raketne krize (ovaj put su incidenti kod Hondurasa). Dakle, Amerikanci i Rusi su na Zemlji u klasičnom mexican standoff-u, svojevrsnom ruskom ruletu sa nuklearnim projektilima, ali u svemiru i na novoj misiji prema Jupiteru i njegovim satelitima – oni su primorani i surađivati…na najljudskiji mogući način. Stvaraju se prijateljstva, sve je osjećajnije i nijansiranije…ponekad iracionalnije, ali sve je imanentno ljudski. Ovdje je i super računalo HAL 9000 u novom modusu operandi, kao da je dr. Chandra ubacio ljekoviti antivirusni program pa sada binarni kodovi rade prirodnije…u isto vrijeme, prirodnije računalu i prirodnije ljudski. Više ne postoji skynet scenarij, koji bi nam visio nad glavom. Kompjuter je (u nedostatku boljih riječi) – na našoj strani. Na strani čovjeka. Naime, vlada (Vijeće za nacionalnu sigurnost) je 2001. ubacila bug u računalo pa je ono bilo primorano lagati o pravom zadatku misije i zato se stroj pobunio te se ponašao nesuvislo. Doduše, ako je imao ljudske osobine, očito je skrivio i smrt drugih astronauta pa ga možemo i kriviti, ali se to možda ne bi dogodilo da nije dobio ljudsku instrukciju za laganje. Drugim riječima vladini ljudi su ubili astronaute 2001., a ne računalo – ljudi su ubili ljude, a 2010. je ta nepravda ispravljena. Ono što je Hyams prikazao u 2010 – Drugoj Odiseji se upravo i odvija u 21. stoljeću – to je (između ostalog) i priča o 5G mreži! Naime, 5G tehnologija možda pomogne u otkrivanju tajni svemira, ali prvenstveno se planira modernizirati život na Zemlji i to kroz robotiku. Ista tehnologija bi trebala pomoći kroz poboljšanje, tj. ubrzavanje signala i manjeg utroška energije. Naravno, uvijek postoji opasnost da će roboti postati brži (latencija ili kašnjenje signala bi trebalo nestati pa će roboti brže i ljudskije reagirati; znači li to stvaranje instinkta?) pa netko i s pravom može reći – put do pakla je popločen dobrim namjerama.
No, zadržimo se ovaj puta na pozitivnim stranama, na stranama napretka kroz tehnologiju i u službi racionalnog čovjeka. S 5G tehnologijom robote će biti moguće povezati u „robotske oblake“, u kojima će dijeliti podatke u realnom vremenu, putem kojih će se usklađivati, kolektivno planirati i optimizirati svoje djelovanje. Uz umjetnu inteligenciju, npr. metode dubokog učenja, koje će u oblaku analizirati milijune prikupljenih informacija o procesu proizvodnje i onda donositi zaključke o najučinkovitijem načinu upravljanja tvornicom, dolazimo do tzv. pametne ili svjesne tvornice. Time se otvara mogućnost primjene robota u hibridnim sustavima, odnosno u sustavima u kojima ljudi i roboti rade zajedno i nadopunjavaju se na posebno složenim zadacima, koji zahtijevaju ljudsku intuiciju. Sve su to izmislili, tj. predvidjeli Clarke i Kubrick, još početkom 1960-ih. Ljudi u neznanju (uvijek svojstvenoj iracionalnosti) lako prigrle teorije zavjere o 5G mreži (a Kinezi spremaju i 6G mrežu). Možda je to dokaz da smo u nekim segmentima, još oni majmuni, koji u zori čovječanstva skaču i urliču oko monolita, kojeg ne razumiju. Koliko god da Vam se činilo drukčije (pandemija, potresi, strahovi, političke nestabilnosti u cijelom svijetu) jer smo na granici siromašnijeg i nestabilnijeg dijela svijeta – uz korištenje moderne tehnologije, ljudska vrsta je danas sigurnija, slobodnija, pismenija, zdravija i sretnija. Danas je barem nešto manje gladi, siromaštva i nasilja, nego ikad u povijesti svijeta. Osporavana 5G tehnologija bi trebala koristiti skoro u svim sferama naših života – u transportu, medicini, obrazovanju, proizvodnji i konzumaciji hrane, sigurnosti, zabavi. Ako je budemo pravilno koristili, sa više znanja, a manje straha – možda će upravo 5G tehnologija biti monolit modernog vremena. Dakle, sve što se danas odvija kroz nove izume i otkrića nam je vjerodostojno bilo prikazano i 1968. u 2001. i 1984. u 2010. Vidjeli smo početke međusobne kolaboracije ljudi i strojeva. Autorima ovih redaka je jasno kako postoji i druga strana medalje, već spomenuti put u pakao, popločen dobrim namjerama. Veliki Frank Herbert je u svojem Dune serijalu predvidio, čak i vjerski džihad, u kojem su ljudi uništili računala i robote. Zato u univerzumu Dine ne postoji umjetna inteligencija. Međutim, mi smo izabrali stranu, klase (umjereni) optimist, jer sve što proživljavamo u ljudskom ograničenom vijeku je samo fusnota nekog astro-fizičkog ili povijesnog udžbenika. Napredak često nije vidljiv golim okom, a pogotovo ako nam u ušima vibriraju ratovi, nezadovoljstva i zlo kojim smo okruženi. Međutim, to što neki ljudi na nekom području ne vide i ne osjećaju napredak – ne znači da se isti paralelno i ne događa. Stoga, možda mi u priči o Odiseji, unatoč hladnoći (i besmislu), vidimo mogućnost stvaranja nove toplinske energije, energije koja bi dala i dozu optimizma u današnji svijet.
Pametni ljudi uvijek govore – život je smrtonosna bolest, jer neupitno završava smrću. Svaki potez, svakog dana u našem život je balans između dobrih i loših efekata. Npr., ako smo na području visokih zračenja, to nije dobro za zdravlje. S druge strane, i ljudsko tijelo na normalnoj temperaturi oko 37C, zrači svim mogućim valovima i svjetlostima – najviše infracrveno pa se zato i vidimo u mraku uz infracrvenu kameru. Čitanje aure ne znači nadriliječničko čitanje aure, već se radi o elektromagnetskim zračenjima, kao u mikrovalnoj pećnici, televizoru, radio uređaju ili Vašem mobilnom telefonu. Također, Vi znate da nije dobro jesti previše slatkog, ali to ipak činite (ponekad). Slabi smo – ljudi smo. Opasni su i mobilni telefoni, ako su nam stalno blizu glave, opasno je i crveno meso te alkohol, ako ga stalno konzumirate. Na nama je pronaći tu snagu u umjerenosti. Ista je stvar s tehnologijom, koju pokušavamo prezentirati kroz vrhunske filmove. Tehnologija je pozitivna stvar, ako je upotrijebimo za pozitivne stvari. Da se ne bi pretvorili u skynet, za početak – budimo umjereni. Sve nabrojeno je kompatibilno s Odisejom i SF žanrom, a zapravo dolazi iz onih bitnih postulata A.C. Clarkea, koje pojednostavljeno možemo prikazati na ovaj način (ne nužno i kronološki):
- Svaka dovoljno napredna tehnologija je neodvojiva od magije
- Granice mogućeg možemo otkriti jedino tako da se otisnemo prema nemogućem
- Postoje dvije mogućnosti: ili smo sami u svemiru ili nismo sami. Obje mogućnosti su zastrašujuće.
- Najveća tragedija čovječanstva je ta da je religija uzurpirala moral
- Možda naš zadatak nije u štovanju Boga, već u stvaranju istoga
Sve ovo stoji u temeljima SF žanra i u Odiseji kao temeljnom filmu (ne samo SF žanra). Milijuni godina evolucije, od zore čovjeka do međuplanetarnih putovanja, predstavljaju samo nekoliko minuta i sekundi na kozmičkom kalendaru. Možemo li zamisliti razvoj nekih drukčijih vrsta života, koji su stariji od naše vrste, ali su još ostali neotkriveni, u beskraju svemira, u milijardama milijardi galaksija sa milijardama milijardi (neotkrivenih) planeta? Nitko ne može tvrditi da Clarkeovi Firstborn (ne) postoje. Jedno je sigurno, oni koji su došli prije nas, formirali su put za one koji dolaze poslije nas. Ti koji su došli prije nas i koji nas nadgledaju, dok ne ožive neke nove rase su ostavili i vječnu poruku:
Ja sam bio Dawe Bowman…Svi ovi svjetovi su Vaši, osim Europe (satelita Jupitera)…tamo nemojte sletjeti… koristite ih (svjetove) zajedno…u miru…
Dok na nebu sijaju dva sunca (Every country’s sun je super moćni post rock instrumental), za dvije civilizacije (zapadnu i istočnu, našu i vašu, sjevernu i južnu, bogatiju i siromašniju…nastavite niz sami…), baš kao i 2001. i 2010. , dok nas daleko iz atmosfere gleda zvjezdano dijete i dok Teslin roadster uz melodiju Starman-a, putuje bespućima svemira – razmislimo svi o univerzalnoj poruci mira, koju nam je poslao vizionar A.C. Clarke (ili kroz njega, redatelj drugog nastavka Hyams). Naime, rađanje zvijezde je nadahnulo američke i sovjetske vođe za traženje mira i završetak hladnog rata (ne tako daleke 1984., tj. filmske 2010.).
I danas je vidljiva ovakva pozitivna znanstvena suradnja (koja je utjelovljena u Odiseji), posebno kroz lansiranje James Webb teleskopa – najskupljeg i najmoćnijeg teleskopa u povijesti, na kojem su zajednički radili NASA, ESA i CSA (Amerikanci, Europljani i Kanađani). Ne znamo kakve odgovore ćemo pronaći, gledajući eonima u prošlost i/ili budućnost. Ali ne bi se trebali bojati. Trebali bi ostati hladni – kao Clarke i Kubrick. U epilogu toplije Odiseje, na Zemlji je sve utihnulo, kao pred božićno primirje 1914., a primirje mora biti samo intermezzo pravom dolasku mira. Naravno, konačni svjetski mir se s nije dogodio, ali umjetnost uvijek apelira na to. Jupiterov mjesec Europa se uz rađanje nove zvijezde transformirao. Nekoć ledena pustoš je postala prašuma (kao što je nekoć pustinjska Dina postala zeleni planet, jer Herbert je donekle imitirao Clarkea). I na kraju opet vizura monolita u nekoj praiskonskoj močvari. Monolit je možda čekao na razvitak nekog novog života…za treću Odiseju pa četvrtu i tako…do kraja vremena i do kraja svemira…Iz mehaničko – hladne 2001. i toplije 2010. lansirana je univerzalna poruka američkih Indijanaca:
„Zemlju nismo naslijedili od svojih predaka, nego smo je posudili od svojih potomaka…koristimo je zajedno…u miru…”
…Zato su Odiseje zapravo svemir u orahovoj ljusci…osnova svih vrhunskih SF filmova.
Tekst napisali: Matija Horvat i Mustafa Sejdinović
Više tekstova od autora Mustafe Sejdinovića možete pronaći OVDJE
Bravo za odličnu recenziju velike i danas jednako aktualne Odiiseje!
Poklonik sam dobrog SF žanra , pored Odiseje volim i Interstellar a i malo stariji Contact , melankolični Solaris, pa prvi Alien i još toliko drugih.
U žanru SF literature posebno volim Stanislava Lema. Njegov kraći roman Nepobjedivi ima sve predispozicije punokrvnog i intrigantnog filma. Premda je pisana davno,i sada, dok čitate, ne možete knjigu ispustiti iz ruku . Ima sve, ali sve, za odličan film.Lem je pisac koji sve pomalo filozofski propitkuje . Uvijek mi je bilo čudno zašto se toga nitko nije dohvatio.Ili druga njegova , pomalo i filozofska knjiga ,Fijasko.I to je izvanredan materijal za film.Možda nije htio dati prava .
U svakom slučaju, jako mi je drago čitati vaše recenzije👍