Naslovnica Filmovi RECENZIJA: SOLARIS – kozmonautova odiseja oceanom ljubavi

RECENZIJA: SOLARIS – kozmonautova odiseja oceanom ljubavi

118
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: Andrei Tarkovsky

GLAVNE ULOGE: Natalija Bondarčuk, Donatas Banionis, Nikolaj Grinjko, Olga Barnet, Anatolij Solonitsyn, Olga Kizilova, Sos Sargsyan

TRAJANJE: 167 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1972

 

„Zamisli da brdo slika putuje svemirom, 

možda ne razumiješ, 

ali v…. te“

Kao i jučer + walking after you + (malo) Space oddity  + (malo) Higgs boson blues = Solaris

Poznata bas linija i hermetična poezija, u legendarnoj pjesmi Kao i jučer, nas odvode u dubinu (svemirske) sobe s jasnom namjerom da materijaliziramo nemoguće – snagu poruke. Uplašeni smo, jer imamo predosjećaj da sve neće završiti najbolje. Ali, samo tridesetak sekundi bestežinskog stanja, s lebdećim svijećnjakom, knjigama (tu je bio Don Quijote) i dvoje (bivših i sadašnjih) ljubavnika (supružnika) i dobili smo još jednu od antologijskih scena sedme umjetnosti u kojoj se materijaliziralo nemoguće. Psiholog Kris Kelvin (Donatas Banionis) i njegova vječna ljubav – Hari (prelijepa Natalya Bondarchuk), slobodno plutaju svemirom, a sa zida ih promatraju besmrtne slike Petera Breugela mlađeg, dok se u pozadini čuje J. S. Bach te soundtrack Eduarda Artemyeva. Sve se događa u starinskoj radnoj sobi, maloj knjižnici, unutar moderne (industrijski prikazane) svemirske stanice. Potpuno drukčiji pristup i scenografija, nego u 2001: Odiseji u svemiru. Veliki redatelj Andrei Tarkovsky, nije bio zadovoljan Kubrickovom Odisejom. Bila mu je previše hladna i bezosjećajna. Nedostajalo joj je života i odlučio je napraviti svojevrsni odgovor A.C.Clarkeu te Kubricku. Predložak za scenarij je bio SF roman Solaris, poznatog poljskog SF pisca (i umjerenog disidenta)  Stanislawa Lema. Dok se Lemov roman više bavio sa znanosti i filozofijom, Tarkovski se udaljio od tog koncepta te napravio posebni SF art film u kojem je gotovo cijelu (bestežinsku) težinu stavio na međuljudske, slobodno možemo reći, ljubavne odnose, dvoje ljudi te povremene replike (kao i u Odiseji) ostalih likova. Tek nekoliko godina iza odlične Odiseje – čija vizualnost je bila potpuno futuristička za hipijevsku 1968. godinu (te je predviđala Apollo 11 i misiju na Mjesec), a sve desetljećima kasnije izgleda tako čisto i besprijekorno pa se dokumentarci o svemiru i danas snimaju prema kubrickovskom kalupu. Dobili smo intimistički (i jednako hermetički) proizvod sovjetskog bloka. Ali, ne boj’te se (obrušavajućihštuka“, ni padajućih MIG aviona) – ne radi se o truloj Ladi ili Moskviču – naprotiv,  radi se o ruskom Tesli iz 1972. – jednom od temeljnih (evergreen) SF filmova. To autonomnodigitalno vozilo sa umjetnom inteligencijom će Vas odvesti možda i dalje od Jupitera i onkraj beskonačnosti, jer komunicira s ljudskijim pristupom od opasnog HAL-a  9000

Autor romana Lem, nije bio zadovoljan pristupom Tarakovskog, koji se  u scenariju odmakao od prvotne ideje. Ali to nije spriječilo struku da Solarisu dodijeli specijalnu nagradu Cannesa. Topla Azurna obala se pomalo reflektira u početku filma. Pitoma i lijepa priroda, jezero s vodenim travama koje se kao vlasi kose (možda prva personifikacija umrle Hari) gotovo mogu dodirnuti. Biljke s bojama iz svemira (ne u smislu Lovercrafta, ali ugodne boje) i ladanjska očeva kuća (dača), nam skrivaju činjenicu da se nalazimo u budućnosti u kojoj postoji mogućnost međuzvjezdanog putovanja. Glavni protagonist Kris Kelvin je zabrinut. Sijedi pramenovi guste frizure sugeriraju činjenicu da je možda rano ostario i da postoje nezacijeljeni unutarnji ožiljci. Evidentna je otuđenost od obitelji i želja za potpunim prekidom s prošlosti, koja se manifestira spaljivanjem svih uspomena iz kuće. Povremeno pada kiša (i to gotovo samo na glavu protagonista – prvi trag da se možda i ne nalazimo tamo gdje mislimo), a usamljeni konj prolazi kroz dvorište. Kelvin je u početku tipični hladni znanstveni tip. Njegova misija je jasna. Istražiti događaje na svemirskoj stanici koja se nalazi iznad planeta Solaris i donijeti odluku – trebaju li se istraživanja tog planeta nastaviti ili (budući da su se počele događati čudne stvari) je potreban radikalni (čitaj nuklearni) pristup cijelom problemu. Nekadašnji astronaut/ kozmonaut Berton je vidio čudo. To nisu bile bitke na Calinthii ili C zrake koje svijetle u mraku blizu Tannhauserovih vrata, ali bilo je svojevrsno rađanje života. On je iznad Oceana od želatine, vidio – dijete od četiri metra visine. To je jedna od referenci na scenu iz Odiseje, a Tarakovsky nam također, kao i Kubrick, daje i prikaz birokratskog odlučivanja, u crno – bijelim scenama s mladim astronautom Bertonom pred „senatskim ispitivačima“. Redatelj je uspio na mala vrata prokrijumčariti kritiku sovjetskog režima i njihovih aparatčika, koji ne mare puno za znanost. Berton i Kelvin u tom trenutku predstavljaju dva pola – Kelvin je hladan (kao znanstvenik), koji traži samo istinu, a Berton je osjećajni (ljudski) tip, jer je vidio stvari koje mi ljudi ne bi mogli zamisliti i jer znanje vrijedi samo ako je utemeljeno na moralnosti (eng. titlovi nam donose taj poznati citat: Knowledge is only valid when it is based on morality). Naravno da Tarkovsky pozivanjem na moral pokušava popraviti ono što se popraviti ne može – totalitarni režim, naravno da kada likovi govore o moralu, oni zapravo govore i o vjeri, jer u sovjetskom filmu se Bog nije mogao spomenuti (religija je opijum za narod; doduše, Luter se nakratko spominje), a disidentski, umjereni vjernik Tarakovsky, nije mogao protiv svoje prirode i to su ti mikroskopski udarci prema uvijek vladajućoj partiji. 

Više od same moralnosti, Lem je u svojem romanu pokušao prikazati stvaranje prvog kontakta. Tu nismo dobili onaj pristup Carla Sagana (Contact), niti iskonski dječji humanizam prikazan kroz Spielbergove Bliske susrete treće vrste feat. E.T. Ovdje vanzemaljci nisu humanoidni, a sve se svodi na praktičnu nemogućnost komunikacije s izvanzemaljskim elementom. Vanzemaljac u romanu i filmu je zapravo Ocean planeta Solaris. S njim se pokušava komunicirati. On se čudnovato širi, čudnovate je strukture i potencijalno predstavlja svojevrsni mozak. Taj entitet šalje projekcije koje nisu binarni kodovi, radio kontakt, dakle ne radi se o govoru ili pismu. Ovdje, također, postoji određena paralela sa Odisejom i sa onim što danas znamo o svemiru. Naravno da se svemir beskrajno širi i da je u milijardama milijardi galaksija (od koje je naša samo obično mikroskopsko zrno pijeska) vjerojatno nešto nalazi, iako zasad ne postoje nikakvi dokazi. Pogotovo ne dokazi o Alienima, Predatorima ili E.T-jevima. Postoje indicije/dokazi o prisustvu vode (voda znači život u zemaljskim uvjetima, čak i ako nema klasične flore i faune), možda nekih superbakterija (i sačuvaj nas Bože virusa!), postoje i plinovi čija struktura možda ima nešto životno (ali to nisu svemirski humanoidi ili mračna čudovišta, već tek neistraženi tragovi plinova). Upravo nemogućnost komuniciranja i nerazumijevanje, često (uvijek) rezultira ratom, tj. atomskim napadom. Tako je i Kelvin u početku spreman bombardirati Ocean X-zrakama. Humanistički Berton je tu opozicija scenariju Hirošime, jer ne možemo izvršiti smrtonosni napad prema onome što ne razumijemo. Nitko ne može biti siguran da entitet ne bi uzvratio (?). Bitno je za napomenuti – Solaris (naravno, nakon Odiseje) je prethodnik svih modernijih SF filmova. Bez Solarisa ne bi bilo Villeneuveog Dolaska (pitanje (ne)mogućnosti komuniciranja s miroljubivim, ne toliko humanoidnim, vanzemaljcima. Sjetimo se i spomenutog, kasnijeg romana Carla Sagana (Contact) te istoimenog filma Roberta Zemeckisa. Solaris je, kao prethodnik, mogao biti uzor. Bez Solarisa, gotovo sigurno, ne bi bilo, niti Nolanovog Interstellar-a (paralelu ću objasniti malo kasnije) – naravno i nekih manjih naslova, npr. Garlandovog Annihilation-a (iako je taj film sličan i drugom remek djelu Tarakovskog – Stalkeru, kupola vs. zona). 

Bertonovo putovanje autonomnim vozilom kroz futuristički grad (Tokio) je svojevrsni prikaz međuzvjezdanog putovanja, koje ne vidimo i koje je poduzeo Kelvin. Dugotrajna, zamorna scena dana i noći, prazne avenije i gužve, autoceste i svjetala; sve je to klasični Tarkovsky s kadrovima u kojima moramo slušati i zvuk (kao i u putovanju željeznicom, u Stalkeru). Dolazak na svemirsku stanicu koja nije u operativnom stanju te izgleda kao da skriva neko čudovište (ali ne u smislu teretnog broda Nostromo, jer je više kubrickovski oblikovana) – bi nam djelomično mogao dočarati dolazak na brod u SF hororima Event horizon ili Pandorum. Naravno, to shvatite uvjetno, jer nema čudovišta i pravilne linije su bliže vizurama Kubricka i Clarkea (iako djeluju staromodnije te više industrijski, manje digitalno). Ali, svemirska stanica definitivno djeluje napušteno, oštećeno te iako u sebi ne sadrži pakao (iako bi se i tome moglo raspravljati), ona skriva tajne. Psiholog Gibarian je izvršio samoubojstvo (sve to što se događa, ima veze sa savjesti). Ostao je bez nade, mislio je kako se to događa samo njemu. Ostala dva člana – dr. Snaut i kibernetičar Sartorius su suzdržani u objašnjenjima. Snaut prvotno ne zna je li Kelvin doista Kelvin (vidi se sumnja u pogledu, a u jednom trenutku mu i uzvrati – A tko si uopće ti!?, u smislu zašto misliš da si ono što misliš da jesi). Naime, Ocean na svemirsku stanicu projicira – projekcije, utvare, „goste“. Dakle, radi se o svojevrsnim replikama (replikanti prije Blade Runnera), doppelgangerima, klonovima bliskih osoba članova posade. Postoji scena kružnog rada kamere, gdje protagonist Kelvin (a kasnije i Hari, koja se u nekim prijevodima naziva Rheya) nestaje iz kadra pa se pojavi na drugom mjestu. Je li i sam Kelvin – replika(nt)? Postoje li na svemirskoj postaji uopće prave osobe i gdje se zapravo nalazimo? Pojava poznate mu Hari, utječe još više na umornog Kelvina. Prvo negira osjećaje i pokušava ubiti ono što se ne može ubiti. Posjetitelji svemirske stanice su naime građeni od neutrina*, a ne atoma. Možda Lem i Tarkovski tako predviđaju otkriće Higgsovog bozona (aka božje čestice), elementarne čestice svemira. Naime, replikantica Hari (na svemirskoj stanici i druga dva člana imaju priviđenja, ali njihove replike (poznatih im) osoba zapravo ne vidimo…Sartorius je skrivao nekog patuljka?) je neuništiva. Njezina sposobnost regeneracije je izvan ovog svijeta i poznatog svemira. Dakle, replika Hari** je jača od replikanata iz Blade Runnera, jer ima sposobnost (gotovo instantnog) uskrsnuća, kao da gledamo Tom Cruisea, koji proživljava Beskrajni dan na plažama Normandije, na rubu budućnosti. Ali što dobivamo nakon ubijanja replike? Repliku replike? Pa onda ponovno, još i repliku replike (prvotne) replike, itd. Koga zapravo voli sam Kelvin? Sjeća li se on uopće svoje žene? Možemo se zapitati i – Gdje je nestao čovjek? Znamo kako je odnos bivših supružnika bio složen. Krivnja prestanka braka je možda bila (kao i većinom) obostrana. Doduše, ona je htjela ostati u igri (da bi kasnije svojevoljno izašla potpuno, na hrabar i uništavajući način), a Kelvin je napravio prvi korak razvoda

* neutrini su jedina električno neutralna čestica materije koja nam je poznata te je vjerojatno zaslužna za dolazak svjetlosti u neprozirni svemir milijunima godina poslije Velikog praska. Naime, materija i antimaterija su suprotno naelektrizirane te se ne mogu pretvoriti jedna u drugu, osim ako kod materije ne postoje (neutralni) neutrini. Možda su čestice neutrina pomiješale materiju i antimateriju te tako pomogle dolasku svjetlosti u svemir.

*najpoznatija uloga lijepe (rajske djeve) Natalye Bondarchuk (kćeri ukrajinsko – sovjetskog filmaša Sergeja Bondarchuka, poznatog po ekranizaciji Rata i mira, epskim spektaklom Waterloo-uom (također i uloga u Bitci na Neretvi) itd.), koja je za vrijeme snimanja bila u vezi s Tarkovskim

Kako je film više fokusiran na unutrašnja stanja znanstvenika na stanici, a posebno na dvoje (bivših) supružnika, što je i bio cilj filma (kako bi se, npr. razlikovao od hladne Odiseje), neki drugi redatelj bi napravio eksplicitniji uradak. Međutim Tarkovsky je imao svoj način rada, svoju estetiku i svoju tajnovitu simboliku. Tri znanstvenika, duboko u svemiru – Kelvin, Snaut i Sartorius – imaju sličan odnos (i međuigru) kao Stalker, Pjesnik i Profesor u filmu Stalker (Tarakovsky je smatrao kako je tematiku više razradio u Stalkeru i da je taj film –  bolji od Solarisa). Različite osobnosti, isprepletene su na uskom području dubokog svemira. Snaut (kao najstariji član) pokušava biti medijatorom između Sartoriusa, koji je donekle glas razuma (ono što je bio sam Kelvin u početku) i Kelvina, koji je sve boležljiviji i možda sklon halucinaciji. Snaut nam čita ulomke iz Don Quijote-a i kao da nam evocira ne samo Cervantesova razmišljanja, već i ona od Pedra Calderona de la Barce – „Život je san“, a ljudi nikada i nisu htjeli uspostaviti prvi kontakt, oni ne traže, niti trebaju nove svjetove – Mi trebamo ogledala. Želimo uspostaviti kontakt (s vanzemaljcima), a ne znamo zapravo što bi s tim – čovjek treba čovjeka.“(možda zato što smo sebično fokusirani samo na sebe, a možda je to i dokaz znanosti, kako vanzemaljci ne postoje).* Sartorius je također izrekao ljudsku činjenicu (ako smo ljudi, a ne replike ili utvare) prema Hari: „Vi niste čovjek, vi ste mehanička reprodukcija, kopija – poremećaj u Matrici.“ On rješava faustovski problem te je izumio i specijalno oružje za uništenje mehaničkih reprodukcija, replika, koje im smetaju – anihilator. Iako replika(ntica), potpuno svjesna Hari, mu odgovori: „Možda je tako, ali postajem osoba, postajem žena, postajem čovjek, imam duboke osjećaje“. To je onaj more human than humans, trenutak, koji nam je ispričan desetljeće prije originalnog (filma, a i Phillip. K. Dick je svoj roman napisao par godina kasnije od Lema i njegovih razmišljanja) Blade runner-a (koji je ponovljen u nastavku 2049.). Ona ponovno izvršava samoubojstvo  samo da bi kasnije ponovno uskrsnula. Snauta smeta (neprirodno) vraćanje u život – „kako grozan prizor – nikako se ne mogu naviknuti na ova uskrsnuća.“ Ali, prvotno znanstveno hladni Kelvin, zbog blizine svoje besmrtne ljubavi, mijenja svoje osjećaje prema misiji. On se zapravo i ne bavi misijom, već samo provodi vrijeme s Hari. Možda je htio ispraviti grešku iz braka, možda je tek kasnije uvidio vrijednost svoje žene. Ovdje dolazimo do one osjećajne metafizike (skoro pa lirike), koja je zastupljena u Nolanovu Interstellar-u. Iako je Nolan, više brige od Tarkovskog, postavio u temelje znanstvenog objašnjenja (dilatacije vremena, pete dimenzije i sl.) filma, postoji bitan trenutak gdje znanstvenica Brand (Anne Hathaway) kaže: 

Love is the one thing we’re capable of perceiving that transcends dimensions of time and space. Maybe we should trust that, even if we can’t understand it. A Tarakovski je utro taj put u SF-u. Put ljubavi.

*opet slična filozofija kao u Stalker-u, gdje Tarkovski kroz lik Pisca kaže: Svijet je tako dosadan, ne postoji telepatija, ne postoje duhovi, ne postoje leteći tanjuri. Svijetom vladaju čvrsti zakoni, koji se ne mogu slomiti“. Ipak, telekineza je u Stalker-u postojala, ako se sjećamo kraja tog filma, tako da Tarkovsky, kao i kasnije Nolan i Villeneuve, na svoj način, umjetnički balansira između mogućeg i nemogućeg – između ovozemaljskog i vanzemaljskog, između znanosti i vjere (osjećaja).  

Photo: Screenshot

Sa mišlju da ljubav nadilazi prostor i vrijeme, složio bi se i Kelvin na kraju svoje odiseje, kada uvjerava Hari (koja je svjesna da ona nije – Hari): Možda je tvoje pojavljivanje mučenje (za sve nas), možda je to usluga od Oceana (koji nas zavarava)…ali ti mi vrijediš više od znanstvene istine.“ Dakle, možda je Kelvin u zabludi i halucinaciji, ali prilično svjesno govori (kao i Hari) da je ljubav jedini zakon i samo ljubav može prijeći preko života i smrti, preko stvarnog i nestvarnog, preko prostora i vremena. Ljubav i gravitacija mogu prelaziti dimenzije (sjetimo se zatočenog astronauta Coopera (Matthew McConaghey) u Interstellar-u.) Tako i u Solarisu, kratkotrajno bestežinsko stanje nas dovodi do plesa ljubavnika, koji gravitiraju u svemiru. I još jedna paralela s Odisejom – u svojim snovima (halucinacijama), kozmonaut Kelvin se prisjeća svoje majke. Crno – bijela sekvenca pred kraj filma, nas vraća u neko djetinjstvo, gdje sadašnjeg Kelvina, njeguje brižna majka u sobi ili nekom atriju. Kao ostarjeli astronaut Bowman koji je otkrio crni monolit, u potpuno steriliziranom prostoru, neke iskonske sobe, a malo kasnije, prispodoba, tj. projekcija gigantskog embrija, pleše na zvukove valcera Na lijepom plavom Dunavu i taktovima Zarathustre, u dubokom svemiru, s druge strane beskonačnosti. Svemirska stanica figurira i kao svojevrsni Hotel California, u kojem obitavaju duhovi. Možemo li ikada napustiti taj hotel?  Ili smo svi mi, samo njegovi zarobljenici. Snaut je tu dugo godina i pitanje je koliko se sjeća života na Zemlji. Sartorius pleše između čekića i nakovnja – možemo li prenijeti encefalogram prema Oceanu, koji se konstantno formira otoke i smiriti ga da ne šalje projekcije ili je ključ svega – oružje za masovno uništavanjeanihilator i njegov laser? Hari je svjesna svoje žrtve pa je i kao osjećajna projekcija ili produhovljena osoba (baš kao i prije na Zemlji, ako je tamo ikada i bila) pokazala – hrabrost. Međutim, ostaje pitanje nerazjašnjene komunikacije s izvanzemaljskim Oceanom. Ljudi su možda svladali međuzvjezdano putovanje, ali komunikacija s nepoznatim entitetima se pokazala uzaludnom (resistance, u ovom slučaju -communitation is futile). Osim, ako nikad i nismo živjeli, odnosno ako je cijeli život bio samo san. Smireni Snaut objašnjava Kelvinu: 

Snaut: Nemoj pretvarati znanstveni problem u običnu ljubavnu pričuZar ćeš me još pitati o smislu života…Kad je čovjek sretan, ne postavlja si takva pitanja i takav koncept ga općenito ne zanimaTa pitanja se pitaju na kraju života.

Kelvin: Ali ne znamo kada će život završiti, zato se žurimo.

Snaut: Polako, najsretniji ljudi su oni koji ne propituju te teme.

Kelvina muči Tolstojeva patnja, zbog nemogućnost ljubavi prema cijelom čovječanstvu. Ne želi se vratiti na Zemlju i planira ostati na svemirskoj stanicu, ali što ako nikada nije ni bio na Zemlji ili na svemirskoj stanici – jer možda je oduvijek bio dio univerzuma matrice, hologram na otoku usred Oceana na Solarisu. Dolazak na Zemlju, na zapušteno ladanjsko imanje, gdje kiše jesenje još nisu rastjerale dim od zapaljenih uspomena i klečanje pred usamljenim ocem; sve to upućuje na svojevrsni povratak i suze sina razmetnoga. I zato se od početka konstantno pitamo – jesmo li ikada uopće živjeli ili smo oduvijek u hibernaciji/induciranoj komi, duboko u matrici svemira, u kojoj nas umjetno održavaju (kao na respiratoru) roboti, koji su sluge Matrice. Koja i kakva je to (oceanska) umjetna inteligencija koja se tako poigrava s bitkom i ništavilom? Možemo zaključiti da je Kubrick sigurno bio emocionalno hladan (i to ne samo u Odiseji, kao ključnom SF filmu), jer takav je život, po njegovoj filozofiji, ali ni Tarakovsky nije ostao dužan takoj filozofiji, na kraju priče, tj. filma. Da, sve je emocionalnije i naizgled toplije, ali mogućnost holograma na otoku u dubokom svemiru, nije baš onaj odlazak u suton, koji bi svi očekivali, zar ne? Pitanje jesu li i znanstvenici na stanici bili replike (replika), nam isto nije privlačna. S druge strane, što je naš planet, osim kugle u dubokom svemiru, između milijarda milijardi galaksija te udaljenosti, koje čovjek ne može pojmiti. Upravo to – ništa…i sve. Pitanje privlačnosti (tj. osobnog ukusa ili izbora) možda ne igra nikakvu ulogu u beskonačnosti svemira. I zato, dok astronaut Bowman proživljava starost pred monolitom, dok astronaut Cooper ostaje vječno mlad, jer je odlučio ne gledati dolje u prašinu, već gore u zvijezde; kozmonaut Kelvin bi mogao uz zvukove Foo Fightersa koračati za svojom dragom u steriliziranoj svemirskoj stanici, gdje ih ne dijeli staklo – if you walk out on me…I’m walking after you. Ili uz melodiju Space oddity, kroz dugačke futurističke hodnike, nositi preko praga svoju besmrtnu ljubav ili svirati saksofon ili gitaru u bestežinskom stanju, kao današnji astronauti i kozmonauti. Ili bi se mogao spuštati prema Ženevi, kao Nick Cave u Higgs boson blues. On je svoju božju česticu držao u rukama, on je kao mornar na zvijezdama plovio oceanom ljubavi, on je slao signale u noć i ljubavne poruke u boci. I nikada se nije predao. I možda je jedini smisao života, upravo to – besmrtna ljubav prema nekom pojedincu. Tu besmrtnu ljubav može predočiti samo iskrena umjetnost, jer – umjetnost te čini jačom nego što pretpostavljaš. Tarakovsky je unatoč hermetičnosti (koja određenom broju gledatelja proizvodi dosadu), bio iskren.   

Da bi približili gledanje ovog klasika, onima koji ga nisu gledali, možemo parafrazirati  redatelja Nolana – Ne pokušavajte razumjeti „Solaris“ – osjetite ga. Radi se, kako je i rečeno, o jednom od temeljnih filmova (dakle, bez obzira na žanr), odnosno SF klasika (uz Odiseju, radi se o temelju samog SF žanra). Ovdje uopće ne tvrdim(o) da je film bolji od knjige (na što se ljubitelji pisane riječi često naljute) – radi se o must see filmu, kao nekoj osobnoj kulturi (ako se smatrate filmofilom). Sve što ste vidjeli u Matrix-u, Interstelllar-u, Blade Runner-u, Arrival-u, Ad astri, Kontaktu, Annihilation-u, u možda nepravedno zapostavljenom Oblivion-u (opet Tom Cruise, ovaj put ne na normandijskim plažama, ali definitivno – u budućnosti) i sl. (egzistencijalističkim) SF filmovima, ima neku poveznicu sa Solarisom*. Radilo se o pokušajima komunikacije sa izvanzemaljskim, stvaranju replika(nata), potencijalnom ubijanju tih replika (v. Annihilation), pitanjima tko smo i kuda idemo ili nečemu drugom – sve je to već bilo opisao prije ovih modernih filmova. Za Tarkovskog je potrebna duža probava te on ne mari previše za znanost i tehnologiju, ali, npr. i blockbuster-ski Tenet, zahtijeva više gledanja, iako se lakše probavlja, tj. vrijeme nam, možda, brže prolazi uz James Bond tip SF-a. Ali koncept vremena u SF filmu je relativan, ne samo po Einsteinu, već ima poveznicu i sa Borgesovom filozofijom:

„Vrijeme je supstancija od koje sam napravljen. Vrijeme je rijeka koja me otima, ali ja sam ta rijeka; ono je tigar koji me komada, ali ja sam taj tigar; ono je plamen koji me proždire, ali ja sam taj plamen.“ I zato mi dopusti(te) da probijem željeznu zavjesu (tear down this wall!!), da te uzmem u naručje (kao što Kelvin nosi Hari) i da pred tobom opet igram ulogu pjesnika. Možda ne razumiješ, ali v…. te.

   *Steven Soderbergh je 2002. snimio svoju verziju priče (onu sa zapadne strane), tj. remake Solarisa, sa George Clooneyjem i eterično – privlačnom Nataschom McElhone. Tamo se proteže filozofija kako „ne postoje odgovori, već samo izbori (slobodne volje)“ te kako termini „život“ ili „smrt“ nisu zapravo bitni. Rado ću pročitati nečiju recenziju tog filma, ali ovdje sam odlučio otići na istok, mjesto koje rjeđe posjećujem, mjesto gdje izlazi sunce i gdje se nalazi Početak – jer sve je ovo (sva pitanja – jesmo li čovjek ili replika, jesmo li živi ili sanjamo…), na neki način, recikliranje one scene iz Inceptiona – hoće li se zvrk zaustaviti, što bi bilo „prirodno“ ili će se nastaviti vrtiti u beskonačnost (što isto, možda nije – neprirodno). 

Tekst napisao: Matija Horvat

 

Prethodni članakNAJAVA: YOUR HONOR
Sljedeći članakRECENZIJA: DES – portret britanskog serijskog ubojice
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime