RECENZIJA KLASIKA: PLANET MAJMUNA - ili mi, ili oni

REDATELJ: Franklin J. Schaffner

GLAVNE ULOGE: Charlton Heston, Roddy McDowall, Kim Hunter, Maurice Evans

TRAJANJE: 112 minuta

NAZIV ORIGINALA: Planet of the Apes

GODINA PROIZVODNJE: 1968

Take your stinking paws off me, you damned dirty ape!

Kad su u pitanju ljudi – između dvije rase, vjere, političke opcije, itd. – uvijek postoji (ili bi mogla vrijediti) ona legendarna izjava iz filma Hladnoruki kažnjenik, kada kapetan kaže Lukeu i zatvorenicima:

What we’ve got here is… failure to communicate. Some men you just can’t reach.

Sada zamislite kako je to kada se u znanstveno – fantastičnoj situaciji, face to face, nađu čovjek i životinja (npr. majmun), koja govori. Unatoč razumljivom jeziku – dvije vrste se ne razumiju. Dapače, odbijaju se razumjeti. To je ono što bi se moglo nazvati: Ne vidim, ne čujem i ne želim znati. Upravo ovdje možemo tražiti jednu od temeljnih poveznica, koje bi mogle opisati legendarni SF klasik – Planet majmuna. Nemogućnost komunikacije, ili ako hoćete i nemogućnost (su)života. Možemo se zapitati i zašto znanje mora stagnirati (sputavaju li nas uvriježene dogme)? Ali, krenimo redom…

Redatelj Franklin J. Schaffner je jedan od onih režisera, čije ime Vam, možda, na prvu ne znači puno. Ali kada pogledate ovaj niz filmova: The war lord (naturalističko srednjevjekovno ratovanje sa Charltonom Hestonom), Patton (legendarna biografija opakog američkog generala iz WW2, sa legendarnom ulogom George C. Scotta), Papillion (jedan od temeljnih filmova zatvorskog podžanra s dvije legende, Steve McQueenom i Dustin Hoffmanom) te Momci iz Brazila (legendarni Gregory Peck kao dr. Mengele u paru sa sir Laurenceom Olivierom) – onda (ako ste barem djelomični filmofil) otkrivate sjajnu filmografiju važnog redatelja. Radi se o vrsti spektakala, kakvi se danas rijetko snimaju, jer moderni Hollywood sa svim scenaristima, redateljima i velikim proračunima, više ne može pružiti onakav (u najboljem smislu riječi – old school) ugođaj, kakav je u nabrojanim filmovima. Od epike (nije sve u CGI efektima), do pamtljivih uloga, od vizije redatelja do konačno ispričane priče.* Dakle, jedan od filmova ovog redatelja, koji upotpunjuje prethodni niz je i originalni Planet majmuna. Rod Sterling (tvorac Zone sumraka) i Michael Wilson (nepotpisani scenarist Divnog života, Mosta na rijeci Kwai, Lawrence od Arabije, također i Mjesto pod suncem, itd.) su kao predložak za scenarij, uzeli roman La Planète des singes, francuskog pisca Pierre Boullea (čovjeka koji je napisao roman, a po kojem je također snimljen još jedan poznati i svevremenski film – Most na rijeci Kwai). Zanimljivo je kako je Schaffnerov film polučio još četiri nastavka u razdoblju 1970. -1973. (zadržani su i neki isti glumci) i tv seriju. Isti nastavci se malo spominju i malo prikazuju, ali iako nisu imali jednak uspjeh originalu, taj uspjeh je bio solidan i zapravo su utemeljili majmunski univerzum puno prije Tim Burtona i njegovog (lošijeg) remakea originala iz 2001., odnosno prije (solidne) reboot trilogije (iz 2011., 2014. i 2017.). Drugim riječima, majmuni i ljudi proživljavaju probleme u komunikaciji pa čak i ratove, u filmskom razdoblju, sve od 1968. pa do danas. Inače, još kad sam prvi puta u kinu, kao student, gledao remake Tima Burtona, unatoč većem proračunu i boljim mogućnostima, bilo je jasno na prvu da remake nije uspio prestići original. Naravno problemi na snimanju i produkciji, nezadovoljstvo Burtona i sl. mogu biti neke izlike, ali pamte se samo prvi i originali. Redatelj Schaffner je raspolagao manjim proračunom pa je majmunsku civilizaciju prikazao primitivnijom, nego je ista prikazana u romanu. Međutim, taj primitivizam (skromniji filmski set i kulise) i nije nešto na što su gledatelji imali primjedbu. Naime, za ono vrijeme, bio je to veliki film, kojeg i danas pamtimo. Zapravo, sva ona ’68., s vijetnamskim ratom, pokretom za građanska prava, studentskim prosvjedima, rasizmom, atentatima i turbulentnim političkim životom, se odražava u ovoj epskoj alegoriji – nas i njih. Nadalje, film je opisao i čovjekovo putovanje brzinom svjetlosti, gdje zbog vremenske dilatacije, na Zemlji mogu proći stoljeća, dok vremenski putnik u svemirskom brodu, možda bude par mjeseci/godina u hibernaciji (ne stari jednakom brzinom). Ta teorija relativnosti je puno prije vrhunskog Interstellara (a paralelno s Odisejom), upravo opisana u odličnom i originalnom Planetu majmuna. Doduše, redatelj je ovdje bio preoptimističan (previše fantastičan) za putovanje brzinom svjetlosti, jer je svemirski brod bio iz 20. stoljeća. I zapamtite, film (baš kao i 2001.) je snimljen prije Apollo 11 misije i spuštanja na Mjesec! Scenaristi i redatelj su znali što rade, ali nisu znali hoće li publika biti zadovoljna. Znamo da nisu pogriješili.

*nova verzija Leptira sa Hunnamom i Malekom (a to nisu loši glumci) ne može biti tako pamtljiva i moćna, kao original. Novi Ben – Hur, nikada neće biti kao original s Hestonom, itd. A stvar i ne mora biti u remake-ovima. Samo da se pokuša producirati neki moderni film sa „starinskim štihom“ – niti to ne ide lako. Ponavljam, nikad ne zastupam tezu da je prije „sve bilo bolje“ i da se danas ne snimaju vrhunski filmovi. Stvar je u nama koji smo u djetinjstvu vidjeli te (već tada klasike) filmove pa radimo usporedbe. Možda je to samo generacijska stvar, ali i one mlađe generacije, koje vole istraživati prošlost, možda dođu do istog razmišljanja. Naravno i politička korektnost, kao boljka novog doba, je djelomično zaslužna za drukčije (i artificijelnije) modernije filmove.

Astronaut Charles Taylor (tadašnja velika filmska zvijezda Charlton Heston) je svojevrsni vremenski putnik. Njegov svemirski brod je, kao neka inačica vremenskog stroja H.G.Wellsa (solidan film iz 1960. sa Rod Taylorom) koji je očito imao utjecaj i na Schaffnera. U isto vrijeme prvoj polovici 1968., premijeru je imala i Kubrick – Clarkeova, 2001: Odiseja u svemiru. Ne znamo koliko je Schaffner kopirao Kubrickovu viziju (i je li uopće kopirao), ali iako interijer svemirskog broda nije onako ultra moderan (razlog je i drugačija kamera), on je i dalje dobro prikazan. Eksterijer pustinje, kada se Taylorov svemirski brod nasuka na jezero, doista podsjeća na zoru čovječanstva iz 2001. Tu su naravno i majmuni. Majmuni iz pretpovijesnog razdoblja zore čovječanstva i oni iz godine 3978. u budućnosti, su potpuno različiti. S druge strane, mogu biti i potpuno isti. Priprema za hibernaciju također slijedi liniju Odiseje, samo što nam je otpočetka jasno da je astronaut Taylor, kao nihilist i pesimist, ipak možda drukčiji od astronauta Bowmana iz Odiseje. Ipak, unatoč skepticizmu, on ima i nadu da su oni, koji ga sada slušaju, drukčija vrsta ljudi, nada(m) se bolja. U svemiru mora postojati nešto bolje od čovjeka…mora…

I leave the 20th century with no regrets. But one more thing – if anybody’s listening, that is. Nothing scientific. It’s purely personal. But seen from out here everything seems different. Time bends. Space is boundless. It squashes a man’s ego. I feel lonely. That’s about it. Tell me, though. Does man, that marvel of the universe, that glorious paradox who sent me to the stars, still make war against his brother? Keep his neighbor’s children starving?

U izazovnom vremenu, (u takvima živimo i sada; zapravo teška i izazovna vremena su uvijek oko nas) snimanja ovog filma, već na samom početku je jasna univerzalna antiratna poruka Hestona i redatelja Schaffnera. Optimizam koji većina ljudi posjeduje (u mladosti) se tijekom vremena mijenja u realizam – pesimizam – skepticizam. Astronaut Taylor je znao da mu je planet na izdisaju, vjerojatno je htio misiju (u kojoj je i jedna astronautkinja, koja u hibernaciji pogiba, ali možda je ovaj brod zapravo bio minijaturna Noina arka) i osjeća usamljenost u svemiru, pogotovo što je svjetlosnim godinama daleko od Zemlje, a na kraju i završi više od 2000 godina u budućnosti – negdje u sazviježđu Oriona. Preživjeli astronauti hodaju kroz pustinju i prašumu. Te vizure eksterijera sa odsjajima, zalazom sunca i zrakama, doista nalikuju na sve ono što smo vidjeli u (paralelno snimanoj) Odiseji. Astronaut Taylor nije lider na kakvog smo navikli. Spreman na podbadanje i nihilizam, kao da mu je svejedno hoće li preživjeti. Ali, nedostatak nade je samo naizgled, jer volja za životom ga nije napustila. Možda je i oduvijek imao pravo kada je o ljudima mislio, ono što je mislio. Susret s primitivnim (pećinskim) ljudima na trenutak pruža optimizam: Za šest mjeseci ćemo upravljati ovim mjestom. Međutim trenutak kada začujemo strašnu riku te kada ugledamo (za ono vrijeme odlične maske, bez postojanja CGI) majmune dokaz je da smo izašli na krivoj stanici. Prvi susret s majmunima i scena lova na ljude, je oduvijek hororična, a možemo zamisliti kako je scenu publika dočekala 1968. Kada vidimo majmune s poluautomatskim puškama koje nam daju modernizam (ne i budućnost u smislu lasera) te mreže za hvatanje plijena, konje i zatvoreničke kočije (što je opet prošlost), Tayloru (a ni nama) nije jasno – gdje i kada se točno nalazimo(?). Definitivno smo ispali iz vlaka na najgoroj mogućoj stanici. Noćna mora je započela. Svemirska inverzija evolucije na djelu, uz pomoć vremenskog stroja, a vjerojatno i nuklearnog holokausta. Prvotni, primitivni špiljski ljudi, bez razvijenog jezika za komunikaciju i civilizirani majmuni – koji govore (jezikom koji Taylor razumije) – fantastično, znanstveno fantastično i danas. Trenutak kada se majmuni, kao u zemlji Safari, sa smiješkom(!) slikaju pred zarobljenim (umrtvljenim) plijenom, nam pokazuje kako je to biti s druge strane ogledala. Horor prelazi u satiru i to je još jedna (hrabra) poruka redatelja ovog filma. U inverziji svijeta, gdje je evolucija otišla suprotnim tijekom, gledamo izgubljenu (i najslabiju) kariku na djelu. Tamo gdje je čovjek plijen (a ne predator), gdje je čovjek iza rešetaka ZOO-a (a ne životinja), gdje čovjek nema mogućnosti komuniciranja jezikom pa izgleda kao divlja životinja u kavezu, dok su majmuni potpuno humanizirani – strašno za pomisliti. Humanizirani majmuni, su evoluirali do civilizacije, do jezika, gesti i onog najvažnijeg – interesa za održavanjem na vlasti – potpuna preslika i personifikacija čovjeka. Priličan vrhunac horora, upakiranog sa satirom, u jednom SF-u, zar ne? Taylor je prvotno u kavezu i zbog ozlijede ne može komunicirati pa na trenutak doista i vidimo običnu i bespomoćnu životinju u kavezu, koja svojoj ljudskoj partnerici, može samo reći: Ja Tarzan, ti Jane*

*Nova, kao primitivna prva žena, nije samo Jane, ona je i glumica Linda Harrison, tadašnja djevojka jednog od hollywodskih producenata. Naravno, nepotizam je uvijek „korisna“ stvar (a i tko ne bi pomogao „svojemu“) pa tako i u filmskoj industriji. Budući su veće zvijezde, kao npr. Ursulla Anders i Raquel Welch, tada odbile ulogu, uskočila je mlada i neiskusna Harrison. Ponovila je ulogu u nastavku iz 1970. te je imala i cameo nastup u neuspjelom Burtonovom remakeu.

Međutim, kada je veliki Charlton Heston napokon uzviknuo – Miči te smrdljive šape s mene, ti prokleti prljavi majmune! – u majmunskom univerzumu je nastao tajac. Tada se na ekranu materijalizirala slika Edvarda Muncha – Krik. Vrisak je nokautirao majmune (barem smo tako mislili), jer dr. Zaius je znao tajnu i prije. Majmunska civilizacija je uređena kao iranska teokratska diktatura. Sugeriralo se trojstvo majmuna, tj. postojao je sustav kvota. Najveći, gorile su ratnici. Orangutani su mozgovi. Čimpanze su tiha građanska većina i tu postoje dva-tri normalna majmuna: Zira, Cornelius i Lucius, od kojih je i svaki posebna jedinka. I baš kao u ljudskom svemiru, svatko želi zadržati privilegije svoje kaste pa čak i prijeći u višu klasu. Suđenje Tayloru je klasični montirani proces. Taylor čak i sa otvorenom komunikacijom ništa ne može dokazati. Majmuni su se kao enti, koji su se složili da hobiti nisu orci, složili da čovjek nije majmun. On je čudovište koje govori. Nekakav trik je u pitanju. Nadalje, on ne poznaje majmunsku kulturu pa prema tome, ne može niti biti subjektom prava. A čak i da mu povjeruju, on sigurno ne govori istinu. Naime, dogma je ta kako je međuzvjezdani let znanstveno nemoguć – dakle on ne može biti s drugog planeta (što je, u smislu filma, donekle i točno). Kada čimpanze, koje razmišljaju svojom glavom i potvrde određene dokaze o Zabranjenoj zoni te tajni koju ista skriva, to je i dalje hereza, za čuvare sustava. U svakom sustavu postoji ono vječno pitanje: Quis custodiet ipsos custodes? Tko će čuvati čuvare? Pogotovo ako su ti čuvari – prljavi i smrdljivi majmuni (kojima su pak ljudi, prljavi i smrdljivi), koji manipuliraju Svetim spisima. I tu, opet dolazimo do začaranog kruga mržnje, nepovjerenja i nerazumijevanja, gdje imamo utvare koje se (religijom) održavaju na vlasti, a svatko propitivanje se kažnjava. Nije pametno talasati. A frekvencije ljudi i majmuna se međusobno odbijaju u bezdanu svemira. Zaius, kao ministar znanosti i glavni branitelj vjere (u majmunskoj civilizaciji to nije oksimoron, jer vjera i znanost nisu u opreci, barem ne u diktaturama) je svjestan Taylorove istine, ali mu i dalje prijeti lobotomijom. Podsjećajući nas na Životinjsku farmu, astronaut s (teškim) karakterom ustvrdi kao su – Neki majmuni jednakiji. Doista, kako smo se našli u ovoj naopakoj civilizaciji? Tko je zeznuo stvar?

Bijeg u Zabranjenu zonu označava pokušaj traženja zajedničkog jezika dvije civilizacije, možda i pokušaj traženja zajedničke sudbine. Na iskopinama drevnih Pompeja, pronađeni su dokazi, koji govore kako su starije generacije bile naprednije i kako su se u inverziji svemira i evolucije – možda ipak majmuni razvili poslije čovjeka. To je prava dogma, koja bi trebala ostati tajnom. Lutka koja govori je ljudska beba, a ne mala čimpanza. Ljudi su ovdje bili prije i postojala je razvijena civilizacija. Ali gdje smo, ako se zrak može udisati i ako su kosti predaka ispod nas? Na kojem smo planetu? Jesmo li oduvijek na planetu glupih, pohlepnih i kriminalnih majmuna? Zaius konstantno ponavlja (mi smo prikaze) – ne traži dokaze, neće ti se svidjeti ono što tražiš (on isto ljudski želi – očuvati status quo i privilegije). Dok traži dokaze, Taylor se želi okupati i obrijati, ali bez brade izgleda manje inteligentno te je još ružniji – a to mu potvrdi i Zira, koja ga simpatizira. Njima su svi ljudi isti… – i nama su svi drukčiji od nas – isti. Manje lijepi, manje inteligentni. Uvijek se radi razlika Ubermensch-a i Untermensch-a. Uvijek je nečija druga rasa, manje vrijedna. I upravo ovdje vidimo kako smo u obrnutoj evoluciji i svemirskoj inverziji upali u crnu rupu bez dna – u začarani krug mržnje.

Tamo smo zapravo bili i kad je evolucija bila naizgled na pravom putu. U majmunskom svemiru, nitko ne čuje Vaš vrisak. I sad razmislite, koji svemir Vam je najstrašniji od svih(?) Onaj iz Grada tame, Matrix-a ili Solarisa; dakle svemir koji nam daje naizgled stvarnost, ali je sve zapravo simulacija iza koje je samo bezdan. Ili Vam je najgrozniji onaj svemir koji je izmislio Ridley Scott – mjesto gdje nas konstantno ganja čudovište iz noćne more – svojevrsno oružje za masovno uništenje, kojem ne možemo pobjeći, niti skačući s planeta na planet. Ili Vam je najgori majmunski svemir? Obrnuta stanica evolucije, gdje simulacija naizgled ne postoji, a čudovišta govore razumljivim jezikom. Zajednički nazivnik svakog od tih (paralelnih) svemira je taj da iz njih – nema izlaza (te nitko ne mari za vrištanje). Kada ne možemo naći dijalog ili zajednički jezik (iako se kao razumijemo), kada se gledamo iz ukopanih rovova gdje smo jedni drugima vukovi odnosno čudovišta, uvijek se nameće samo jedna opcija – rat. Ili mi, ili oni. I to nam je još nekoć davno prikazao redatelj Schaffner, prema romanu Pierrea Boullea.*

*zanimljiv roman, koji iako različit od filma ima sličan epilog. Inače i veliki Isaac Asimov, kada nije pisao o robotima, je napisao jpriču „No Connection“, koja bi imala poveznicu s ljudskim i životinjskim svijetom. Nadalje, svi ste čuli za autora „Brave New World-a“, Aldousa Huxleyja. Isti autor je napisao još jednu manje poznatu distopiju – „Ape and Essence“ – a nomen est omen i za taj roman. Čovjek čovjeku može biti vuk, ali može biti i – majmun.

Spomenuo sam zaboravljene nastavke Scheffnerova filma, snimljene u razmaku od nekoliko godina, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tu su kormilo preuzeli drugi redatelji, ali neki od glumaca su ostali isti. Tu su čak i humanizirani majmuni, u jednom od nastavaka, vraćeni u prošlost i smješteni u ZOO (ha, „evo vam ga na majmuni“). Schafferova vizija je oduvijek bila alegorija i kritika postojećeg trenutka (ljudske rase). Rasizam, segregacija, potencijalni nuklearni holokaust, a očito i prava životinja – sve su to teme ovog serijala, koji započeo s originalnim filmom. Nastavci originala su ostali zaboravljeni, ali su već tada progovarali o onome što je u 21. stoljeću producirano kroz solidni reboot (Rise of the Plnet of the Apes, Dawn of the Planet of the Apes, War for the Planet of the Apes. Ako pažljivo čitate naslove vidljiva je posveta Romerovim Živim mrtvacima, jer naslovi filmova su slični, a i taj Romerov univerzum, zaslužuje posvetu i tekstove. Naime, to je još jedan univerzum, iz kojegnema izlaza). Kada govorimo o životinjskim pravima, netko bi se mogao naljutiti pa pitati – A gdje su ljudska prava? To nam je također zapisano u temeljima redatelja Schaffnera i u ulozi Charltona Hestona. Heston je i na početku skeptik, ali nada se kako u svemiru postoji neka bolja rasa od ljudi. Kada se nađe u pretpovijesnoj budućnosti, u dalekoj galaksiji, možda na trenutak i pomisli, kako ljudi nisu bili najveći krivci za sumrak čovječanstva. Ali onda se to vraća na tvorničke postavke s još jednim proklinjanjem, ali ovaj put, ne proklinje ove majmune (tj. da budemo jasni – upravo proklinje one – glupe majmune). Pred fantastično nadrealnom slikom uništenog Kipa Slobode, u jednom od filmskih završetaka koje najviše pamtimo, astronaut Taylor je pao na koljena i izrekao svoju kletvu:

O Bože, vratio sam se. Doma sam. Sve ovo vrijeme…i napokon smo to učinili…Manijaci, sve ste zaje***Prokleti bili! God damn you all to hell!

Toliko o ljudskim pravima, jer nikada nikakvi govoreći majmuni i nisu bili u pitanju. Čudovišta ne postoje, svemir je beskonačan i možda smo sami u njemu… Sami (smo) sebi najveći neprijatelj. Ali fantastična alegorija sukoba nas i njih je vječno ostala. U svijetu gdje je netko pustio virus iz Wu Tang laboratorija, u svijetu gdje ljudi jedu šišmiše, pse, zmije pa vjerojatno i majmune (autor ovih redaka nije vegetarijanac, niti propagira slična agendu kroz tekst -naravno da ne jede ovakve životinje!), jer sve je alegorija u kojoj ljudi sami sebi, doista jesu najveći neprijatelji, uopće i nije čudo da se neki majmunski Cezar nađe uvrijeđenim, jer Cezar je samo slika svog tvorca – Frankesteinovo čudovište (opet se možemo vratiti u paralelni svemir Ridleyja Scotta, gdje je prvotnim Inženjerima iz laboratorija pobjegao opasan DNA – a taj virus je bio njihova slika i prilika). U svijetu klimatskih promjena, gdje su se ljudska staništa približila životinjskim i gdje se prašume krče neumoljivo i efikasno – možda i nije čudo ako životinje počnu napadati ljude i na redovnoj bazi. A kada vidimo razrušeni Kip Slobode, ili uništeni Golden Gate, s humaniziranim majmunima, koji jašu na konjima i koji su ovaj put naoružani sa M-16 puškama, a sutra i laserima – onda znamo da je vrag odnio šalu…i da smo sve zajeb***. Ovakvi filmovi, čije naslijeđe neprekidno traje, nas podsjećaju da ona ili mi, ili oni, u brutalnoj inverziji svemira, znači ili mi normalni ljudi – ili ona nenormalna (ljudska) čudovišta. Razliku normalnosti smo već apsolvirali. Svatko normalan zna što je normalno. Čak i ako smo odrasli, kao Tarzan ili Mowgli u džungli, moramo znati što je normalno. Uz pamtljivi soundtrack poznatog Jerry Goldsmitha, uz pamtljive majmune (tj. za tadašnje vrijeme, odlične maske stilista Johna Chambersa, koji je godinu kasnije dobio počasnog Oscara), moramo se zapitati je li ona – ili mi, ili oni – doista jedina opcija na stolu. Prvotni majmun iz zore čovječanstva pred crnim monolitom s produženom božjom rukom – životinjskom kosti jednak je onome majmunu koji u sumraku čovječanstva, milijunima godina kasnije, u rukama ima M-16 i kreće u sveti rat protiv ljudi. Razumijete, milijuni godina evolucije, a nismo se pomakli niti metar dalje, kad su iskonske negativnosti u pitanju. Uz obrise razrušenog (i nedostižnog) mosta Golden Gate, kipa Slobode ili nekog drugog univerzalnog spomenika, na zajedničkom i jedinom nam planetu – Zemlji, moramo biti bolji od majmuna koji leže u nama. Ako nismo bolji od kletve astronauta Taylora, onda neka zadnji na planetu samo ugasi svjetlo, da se zločesti vanzemaljci u planiranju invazije, spase od nas…jer protiv našeg nuklearnog holokausta ionako nikada nisu ni imali šanse.