REDATELJ: Robert Eggers
GLAVNE ULOGE: Nicholas Hoult, Lily-Rose Depp, Bill Skarsgard, Aaron Taylor-Johnson, Willem Defoe
TRAJANJE: 133 minute
“Dođi k meni. Čuj moj poziv.”
Godine 2015. premijera je jednog filma označila početak dvije, već sada se može napisati, uspješne karijere. Film je “Vještica” koji je bio glumački prvijenac Anye Taylor-Joy koja je do danas, nešto manje od desetljeće nakon “Vještice” u 28. godini nanizala više vrlo dobrih i odličnih nastupa na filmu i serijama (Furiosa, Posljednja noć u Sohou, Damin gambit, Peaky Blinders…). O mladoj glumici opširnije nekom drugom prilikom – za novu, filmsku “Nosferatu” priču važniji je američki filmaš Robert Eggers kojem je “Vještica” također debitantsko, ali redateljsko ostvarenje.
Nakon “Vještice” Eggers je skrenuo pažnju na svoj redateljski izričaj i krenuo je u nove projekte. Pod etiketom istog studija za koji je snimio “Vješticu” (A24) Eggers je spojio Willema Defoea i Roberta Pattinsona te realizirao dramu ludila koja se pretvara u horor pod imenom Svjetionik. Nakon “Svjetionika” Eggers se odmaknuo od horora i kreće u realizaciju povijesne drame/pustolovine Sjevernjak – film koji je ponovo spojio Taylor-Joy i Eggersa. Ono što je zanimljivo su Eggersove izjave tijekom proteklih godina u kojima je istaknuo kako je jedna od njegovih najvećih redateljskih ambicija realizacija nove verzije (vizije) horor- klasika. Ambicija se brzo ispunila – “Nosferatu” directed by Robert Eggers stigao je u kino dvorane.
Radnja filma vraća nas u 19. stoljeće – godina je 1838. Thomas Hutter oženio je lijepu Ellen – njihova ljubav izgleda nedodirljiva i vječna međutim…Ellen ima vizije, noćne more (ili je o stvarnosti riječ?) u kojima je opsjeda…iako Ellen ne želi ostati sama u borbi sa svojim demonom, Thomas odlazi na šest tjedana u inozemstvo kako bi sklopio posao s, navodno, umirućim grofom Orlokom. Zaključenje posla prilika je koju Thomas ne želi propustiti – za sebe, ali i za voljenu Ellen. Ona će omogućiti bolje uvjete u tvrtki za koju radi. Thomas odlazi, ali ubrzo nakon odlaska Ellen počinje sanjati sve mračnije snove dok je Thomas suočen s domaćinom kakvog još nikada nije vidio ili upoznao…
Ako Vas prethodne rečenice podsjećaju na zaplet “Drakule” Francisa Forda Coppole niste pogriješili – “Nosferatu” iz 1922. godine djelomično je inspiriran “Drakulom” Brama Stokera, ali riječ je o izmijenjenoj verziji. Nakon što redatelj Murnau nije uspio dobiti prava za ekranizaciju “Drakule” promijenio je imena likova i prepisao većinu priče. Rezultat je jedan od klasika horor žanra – Eggers je novu verziju realizirao uz poštovanje prema filmu snimljenom prije više od 100 godina, ali je u novu verziju ugradio vlastite ideje i potrudio se napraviti odmak (misija uspješna) od filma redatelja F.W. Murnaua…
Najsnažniji znak raspoznavanja filmova Roberta Eggersa je vizualna raskoš, smisao za detalje odnosno izniman vizualni doživljaj (zasluge pripadaju i redateljevom stalnom suradniku, američkom meštru od kamere Jarinu Blaschkeu). “Nosferatu” ne samo da nastavlja spomenuti niz već je i za oktavu više kada je o vizualnosti riječ u odnosu na prethodne filmove. Gotovo svaka scena snimljena je s puno detalja i pridonosi mračnom ugođaju i priči filma. U svakom trenutku Eggers želi (i većinom uspijeva) fotografiju odnosno izgled filma spojiti s pričom – doživljaj i izgled scena nisu samo ukras već često sudjeluju u radnji, sugeriraju odnosno produbljuju značenje scena i postupaka protagonista te su dio u njihovih karakterizacija (uz jezive igre svjetla i sjene, mraka i nade) Upravo fotografija, izgled filma te scenografija i kostimografija su najsnažniji adut filma, ali i razlog za gledanje “Nosferatua” na velikom platnu. Teško se ovakav film može na pravi način doživjeti gledanjem u vlastitom domu. Bez obzira kakve tehničke mogućnosti tamo posjedujemo…
Foto: Focus Features
Vizualnost je najveći, ali ne i jedini adut filma – “Nosferatu” je, prije svega, horor i jezivih scena ima dovoljno (informacije radi – za potrebe snimanja filma angažirano je nekoliko tisuća štakora). No, tijekom trajanja filma kroz sudbine glavnih protagonista “Nosferatu” se bavi uvijek aktualnim temama povezanim za ljudsko društvo odnosno čovječanstvo. U nekim detaljima Eggers gledatelju ostavlja prostora za vlastitu interpretaciju, negdje vizualnošću (ili drugim načinom) sugerira kako neke stvari nisu stvarnost niti san već (možda) tek posljedica (psihičke) nestabilnosti. Demon koji opsjeda Ellen (u nekoliko scena može se osjetiti dašak “Egzorcista”) u trenucima izgleda kao prošlost koja je zakucala na njena vrata. Opasne misli koje su dio našeg postojanja…
Da, puno je tema koje se mogu pročitati (ili interpretirati) iz priče “Nosferatua”. Posao koji traži žrtvu čak i kada je riječ o voljenim osobama, mentalne bolesti – dolazak Orloka donosi mrak, kugu odnosno smrt. Bolest i smrt kao kazna za način života i dekadenciju društva – Orlock i njegovi sljedbenici su nešto poput Ducarda i “Lige sjena” odnosno njegovih planova za stanovnike Gothama. Također, u filmu se može prepoznati i žrtva pojedinca za veći cilj. Spas većine. Ljudi – kakvi god bili…
U prvim redateljevim planovima Ellen je trebala interpretirati Anya Taylor-Joy s kojom je Eggers ranije surađivao – nije se dogodilo, ali Ellen je postala Lily-Rose Depp. Mlada glumica poznatih roditelja (Johnny Depp i pjevačica Vanessa Paradis) vrlo dobro se snašla u najzahtjevnijoj ulozi dosadašnje karijere. U filmu nastupa i Willem Defoe koji polako postaje redateljev kućni glumac, sveprisutni Nicolas Hoult i neprepoznatljivi Bill Skarsgard kojem “Nosferatu” nije prvi izlet u horor žanr.
Mračan i tjeskoban, vizualno raskošan, ali i demonski zavodljiv, “Nosferatu” je nova verzija poznate, starije horor priče koji izvrsno spaja filmsko staro, ali i novo doba. Film Roberta Eggersa fantastičan je kino doživljaj koji se punom snagom može doživjeti samo na velikom platnu.
OCJENA: 8.5
