REDATELJ: Paul Schrader
GLAVNE ULOGE: Richard Gere, Lauren Hutton, Hector Elizondo, Bill Duke, Nina van Pallandt
TRAJANJE: 117 minuta
NAZIV ORIGINALA: American Gigolo
GODINA PROIZVODNJE: 1980
Uživam u ševi s tobom.
(Michelle)
U olujno/uraganskim/sparnim ljetnim danima, slavi se američki Dan nezavisnosti, a nešto poslije rođendan slavi i velika hollywoodska zvijezda te ljubimac Vaših majki, baka te općenito žena svih generacija – Richard Gere (rođ. 31.08.1949.). Stoga je vrijeme za još jednu recenzijsku posvetu ovom glumcu, a kroz jedan od filmova sa početka njegove karijere.
Call me (Blondie) + Starfucker (Rolling Stones/Psihomodo pop) + I’m just a gigolo (Louis Prima/David Lee Roth i dr.) + Again (Lenny Kravitz) = American Gigolo/Američki žigolo.
Kao što postoji bezbroj pjesama o lakim ženama (i muškarcima) te onima koji se bave najstarijim zanatom na svijetu, tako postoji i bezbroj filmova s prefiksom – američki. Američka pita, Američki snajper, Američki psiho, Američki vukodlak, Američki ninja, Američki odmetnici, American history X, American hustle, American beauty itd.…ali samo je jedna prava priča, koja utjelovljuje obje komponente (najstariji zanat + američki), a to je film – Američki žigolo.
Richard Gere se kao glumac pojavio sredinom 1970-ih godina, a prva veća uloga bila mu je u Malickovu filmu – Days of heaven (1978.). Za redatelja i taj film i danas ima samo riječi pohvale. Naravno, budući se radi o klasičnom malick-ovskom filmu, publika (naučena na mainstream film) će vjerojatno pamtiti neke druge njegove uloge. Ona prava trademark uloga, došla je 10 godina prije Zgodne žene, a i dvije godine prije Časnika/Oficira & Gentleman-a, u filmu American gigolo (1980.g). Upravo u tom filmu se rodio taj zavodnik ženskih srdaca, glumac kojeg su obožavale sve Vaše majke, a sada već i bake. Tu je nastao onaj hollywood-ski razgolićeni ljepotan (prije Brad Pitta), s blago sijedom frizurom (prije Georgea Clooneyja), koja je tijekom snimanja ovog filma, još bila mladenački crna, ali svejedno, bila je to ona klasična gere-frizura.
Gere je kasnije postao poznat i kao politički aktivist te budist. Veliki prijatelj Dalaj – Lame se jasno i glasno zalagao za slobodni Tibet (danas su celebrity-ji tihi oko Taiwana, jer se ne smije naljutiti Kinu i njezino tržište, a kamo li da bi itko spomenuo Tibet!) pa je odavno trn u oku komunističkoj partiji Kine (sjetimo se i filma Crveni ugao (Red Corner), kad američkom biznismenu u Kini, komunističke vlasti podmetnu ubojstvo). A žene (od super – modela tipa Cindy Crawford do Bond djevojke Carey Lowell, kao supruge, pa i onih drukčijih tipova, kao npr. Barbre Streisand) – svih nacija, rasa, generacija – su mu konstanta. Današnja supruga mu je 30ak godina mlađa španjolska aktivistica, a s kojom ima djecu. Go Richard, go! No, vratimo se na večerašnji film.
Nazovite ga bilo kada i on će doći bilo gdje, jer njegov posao je njegovo (i njezino!) zadovoljstvo…
Zanimljivo je kako je uloga escort muškarca u ovom filmu prvo bila namijenjena plesaču Johnu Travolti te Supermanu Christopheru Reeveu, međutim ti glumci su se možda malo uplašili kontroverzne uloge i/ili filma. Redatelj i scenarist Američkog žigola – Paul Schrader – je svima poznat kao scenarist legendarnog Taksista, ali i scenarist (filmova koje je režirao Scorsese) Razjarenog bika, Posljednjeg Kristovog iskušenja, također solidne Gradske vijećnice itd. Kao redatelj je snimio i Cat people (mlada Nastassja Kinski), Light sleeper, Dominion: Prequel To The Exorcist, The Walker (slična tematika kao u Žigolu, ovaj put sa Woody Harrlesonom), First reformed, itd. Zanimljivo je kako je u Cannesu 2024., premijerno prikazan i novi film, kojeg je snimio (ponovno) s Gerom, pod nazivom Oh, Canada.
Schrader, na neki način, u Američkom žigolu, radi svojevrsnu inverziju „Taksista“. Naravno, Richard Gere nije Robert de Niro ili vice versa. Taksist na prljavim i mračnim ulicama New Yorka, nije baš slično zanimanje kao sofisticirana muška prostitutka/escort muškarac na sunčanoj zapadnoj obali i (ispod površine, također mračnom) L.A.-u. Međutim, postoje paralele na kojima se spajaju Taksist i Žigolo. Naime, obje priče prate usamljene pojedince, koji se voze na mračnim cestama (i rade u noćnim smjenama) velikih metropola. I u oba filma se spajaju prostitutke, političari i fantastične plave ljepotice, a sve je u atmosferi velegradskog podzemlja, depresije, beznađa i/ili traženja pravog puta, prema (potencijalno proživljenom) receptu redatelja (i scenarista) Schradera.
Kada čujemo ultimativni radijski pop – hit Call me, grupe Blondie (sa jednom od najseksipilnijih pjevačica novog vala ili rock glazbe općenito – Debbie Harry, koja je nešto starija od Gerea, rođ. 1945.) i kada u cabrio Mercedesu vidimo naizgled veselog (postoji poveznica i sa riječi gay) i mlađahno markantnog Juliana Kaya (Gere), koji je muški escort s Beverly Hillsa – mračne filmske paralele i poveznice, nam sigurno neće prvo pasti na pamet.
Međutim, ispod suncem okupane zapadne obale SAD-a (sjetimo se noira Zora očajnika), predivne Kalifornije i dugih pješčanih plaža, postoje mjesta (kao npr. Mullholland Drive), koja skrivaju prljavštinu, nemoral, kriminal i ljudsko smeće, koje je sjajno prikazao ovaj neo – noir film. Dakle, jin – jang situacija. Mjesta sa blještavom i sunčanom površinom, koja ispod skriva depresivnu realnost. To su, naime, mjesta, gdje se nasmiješeni političari, kada se kamere ugase, bave podzemnim poslovima i gdje ljudi nestaju ili im se namještaju zločini. I naš junak će se naći u takvoj situaciji.
Julian Kaye je protoptip uspješnog muškarca s početka MTV ere. Kroz svima poznate toponime Mallibua, Beverly Hillsa i sl., on živi u penthouse-u hotela, vozi luksuzni njemački auto, drži do fizičkog izgleda i to do granice oholosti i antipatičnosti. On prakticira zdrav život (pije Perrier vodu u restoranima i kafićima te se bavi tjelovježbom – mens sana in corpore sano, sve to za desetorostruki užitak svojih klijentica), posjeduje desetke (poslovnih ili casual) odijela, kravata, cipela (sex & grad ormar). A njegov hobi je njegov posao, tj. njegov posao je doslovno njegovo (zapravo njezino) – zadovoljstvo.
Foto: Screenshot
Dakle, on je dobro plaćeni ljubavnik, svojevrsni zvjezdani jeb***, jer svi su zvijezde u L.A.-u. Američki san utjelovljen u klasičnom filmskom pojedincu. Julian, osim što posjeduje statusne simbole, govori pet, šest jezika, a trenutno uči i švedski (I tata bi, sine!), jer mu stiže važna klijentica iz Stockholma. Međutim, najbitniji jezik, kojim govori je onaj – univerzalni ili međunarodni – jezik ljubavi ili jezik sirovih strasti.
Njegov(a) makro(ica) je eterična dama u srednjim godinama, Anne (Dankinja Nina van Pallandt, također poznata iz Altmanovih filmova 70-ih), žena velikog životnog iskustva (ne i stara, jer on ima i puno starije klijentice), svojevrsna mentorica mlađem Julianu:
Anne: Julie, I made you! I taught you everything you know! How to dress, table manners, how to move, how to make love…
Julian (naizgled) uživa u svom poslu. Njegov zadatak je prvo pratiti starije žene (kada njihovi muževi nisu u blizini, ili ih pak rjeđe – nemaju) na društvenim okupljanjima, a poslije spoja –drugi zadatak bi bio – udovoljiti tim istim starijim ženama, u bilo kojoj formi tjelesne (i druge) ljubavi. Julian je odličan u svom poslu. Toliko odličan da se možda samom pojavom zamjerio nekim mračnim elementima (kako kaže negativac: You’ve stepped on too many toes. Nobody ever cared about you. I never even liked you much myself.).
Njegova filozofija je pružiti ženi zadovoljstvo, ali ima i barem dva pravila:
1I don’t do fags.
2) don’t do couples either..,
ali sve ostalo smo pozvani gledati, dok on odrađuje (zarađuje) posao. Posebno preferira iskusnije dame, a ne djevojčice, koje se odmah uzbude, nakon filma u kinu (pjevajte nešto ljubavno, klinke svršavaju na to…):
„I prefer older women.“
Kakva je korist, ako školarku dovedem do klimaksa…Nema izazova. Neku večer sam bio s jednom ženom. Nečijom majkom. Njezin suprug više ne mari za nju. Žena nije imala orgazam možda 10 godina. Trebalo mi je tri sata da svrši. Čak sam pomislio kako neću uspjeti. Kad je bilo gotovo, osjećao sam se kao da sam učinio nešto bitno, nešto vrijedno. Kome drugome, osim mene, bi uopće bilo stalo…
Kao u svakom noir filmu, potrebna je i tajanstvena ljepotica. Žena koja će htjeti ekskluzivnost Julianovog vremena. Zanimljivo je kako je za ulogu Michelle, također bilo nekoliko kandidatkinja. Trebalo je naći neznatno stariju/zreliju (ne vizualno, ali da jasno bude žena, koja je iz lošeg braka) ljepoticu, naspram tada 30-ogodišnjeg/mlađahnijeg Gerea. Sigurno bi u takvoj ulozi mogli zamisliti jednu fatalnu (nekoliko godina od Gerea stariju) Julie Christie, Faye Dunaway, zašto ne i Goldie Hawn ili Farrah Fawcett, možda Jacqueline Bisset i sl. I legendarna Angie Dickinson (tada skoro u 50-im) se odlično držala u De Palminom filmu Dressed to kill, zar ne?; a taj film je snimljen u isto vrijeme, kad i Žigolo (ok, Dickinson bi prije mogla biti u ulozi mentorice, kao Nina von Pallandt). A što kažete na Jane Fondu iz tih godina ili Catherine Denevue? Sve odlične glumice, koje krasi svevremenska ljepota.
Ipak, izbor fatalne plavuše, koja se iskreno zaljubila u Juliana, je ovdje pao na pamtljivu ženu, karakteristične ljepote – Lauren Hutton*. Ono što nije uspjelo (ili možda je!, barem u snovima) Travisu Bickleu sa predivnom Betsy (legendarna plavuša Cybill Shepherd) je ipak uspjelo escortu Julianu sa Michelle (Lauren Hutton). Dakle, redatelj Schrader je našao savršenu plavušu, kao lijek za usamljenost glavnog pojedinca, jer unatoč svemu što ima i svima koje poznaje – Julian je usamljen.
*Lauren Hutton (rođena kao Mary Laurence Hutton, inače 6 godina starija od Gerea) je tijekom 1970-ih glumila sa Robertom Redfordom, Jamesom Caanom, Burt Reynoldsom itd., međutim njezina glumačka karijera je uvijek bila pomalo sekundarna. Naime, ona je bila top model te cover girl za poznate brandove. Od reklama se moglo zarađivati i bolje, nego od filmova. I baš kao što Barb(a)ra Streisand ima karakteristični nos, kao što je Kirk Douglas imao jamicu na bradi, tako su karakteristični znak raspoznavanje za Lauren Hutton bili njeni blago razdvojeni prednji zubi, što je nije „poružnilo“, jer sve su žene lijepe, kako bi rekli pjesnici ili pjevali neki glazbenici.
Ljubavna priča između Michelle, usamljene žene (antipatičnog) američkog seratora, pardon senatora i usamljenog žigola Juliana, nije najjasnije prikazana u filmu. Gledatelji ne mogu znati što je točno privuklo fatalnu plavušu, ovome žigolu. Ljubav na prvi pogled, kao što sugerira njihova prva zajednička scena u hotelskom baru (Koliko jezika govoriš?), nije ono što može držati vodu, pogotovo, ako imamo u vidu završetak filma. Kako je došlo do te ljubavi te kako se ista razvijala, ipak i nije toliko bitno, jer sve ovo oko nas i jesu samo – filmovi.
Ono što je bitnije je sljedeće: hrabrost glumca i redatelja da prvi u Hollywood-u prikažu full frontal mušku golotinju (žene su vjerojatno bile jako uzbuđene vidjeti Richarda Gerea i njegovog kung-fu prijatelja, nakon što je glumac kasnije postao planetarno poznat). A taj muški full frontal je u razmjeru sa full frontal ženskim pristupom muškarcu. Naime, nećemo lako naći prijašnji film (a to vrijedi i danas), u kojem bi neka žena, nakon što Vam u noći pokuca na vrata, sa očima Bambija, rekla sljedeće:
Ne mogu se više praviti…Saznala sam tko si i gdje živiš…Došla sam ti usred noći…Željela sam saznati kako bi to bilo da te poševim. Imam novac…Što još trebam napraviti… (te rečenice definitivno zvuče sapuničasto, ali nema puno takvih mainstream filmova)
Foto: Screenshot
I u novije, ćudoredno vrijeme, dežurni moralizatori i cenzori, neće tako lako dati ženi na filmu rečenicu: I want to know what it would be like to fuck you…iako sanjiva Hutton, sa očima srne, gotovo prošapta ključne riječi, ovo je u rangu križanja nogu Sharon Stone i scene ispitivanja u filmu Sirove strasti. I to više od desetljeća prije…Dakle i muška golotinja i ženska izravnost (premda pomalo banalna), sve je to prisutno u Američkom žigolu. I onda, Julian ne može naplatiti svoju uslugu, jer se rodila prava romansa. Usamljena Michelle, samo želi pravu ljubav, jer i ona je zanemarena od supruga političara. Ona je prvotno oprezna, jer voli biti s Julianom, voli kad je on ljubi i dodiruje…Ipak, kada vode ljubav, onda se boji, kako on odlazi na posao.
Nesuđena mušterija i pružatelj usluge, ovdje ipak ne odrađuje posao, jer to priznaje i Julian, a to opet ponavlja i Michelle, kada izravno u kameru kaže kako se uživa ševiti s Julianom (I like to fuck you). Znala je da neće pogriješiti u smislu užitka, a uz užitak se rodila ljubav. Kao što je rečeno, vjerojatno nam je ovu romansu Schrader, ovdje ostao dužan bolje ili realnije razraditi, ali nitko nije savršen. Od prvog susreta na slobodi, dok nisu znali što će se sve dogoditi (a i u hotelskom baru su se našli sjedeći nasuprot jedno drugome), do zadnjeg susreta, preko telefonske govornice u zatvoru (ponovno sjede nasuprot, motiv koji je prisutan u puno filmova…ono kada nas rešetke, neprobojno staklo i telefonska žica dijele od vječne ljubavi) – Michelle ne odstupa od svog izbora, tj. ne bježi od ljubavi. S druge strane, Julian (kao i dosta muškaraca) je nesiguran u sve, ali ne zbog savršene žene, već zbog okolnosti.
Kao što je navedeno, baš kao što što su u Taksistu eksplicitno prikazane scene šporkog starog grada, tako i u Američkom žigolu, redatelj ne bježi od kontroverznih tema i prljavih ulica, koje su skrivene ispod kalifornijskog sunca i pješčanih plaža. Schrader bi ponovno najradije pozvao kišu da ispere svo smeće. Također, postoji jedna konstantna gay podtema filma. Navodno je to bio i izazov za Gereovo prihvaćanje uloge (nešto prije filma je glumio u predstavi na Broadway-u, prema romanu Bent, o progonu homoseksualaca u nacističkoj Njemačkoj).
Dakle, iako Julian nije homoseksualac, a nije ni Gere, jer je u životu ljubio sve vrste žena – on je utjelovljenje Američkog žigola u realnosti. Ipak, ta konstantna homoseksualna podtema filma nije toliko u smislu gay prava, jer ona se ovdje ne diraju! Naime, tema je predstavljana kroz snimanje gay subkulture u većem obimu, nego li u prijašnjim filmovima A produkcije. A propos prava homoseksualaca, ne zaboravite, ovdje se ipak nalazimo u liberalnoj Kaliforniji (svjetionik slobode), koja je oduvijek težila slobodi, čak i ako je vodi umjereni republikanac: Guvernator – Terminator, legendarni Arnold Schwarzenegger.
No, ovdje je gay podtema kontroverzna, prije svega, jer je potpuno izašla iz ormara te zato što su negativci filma, ljudi iz gay miljea, a sve je (baš kao u tv seriji Žica) povezano. Možda je i Michellin suprug političar, zapravo gay (unajmio je gay mladića da slijedi Juliana), a pripadnici gay manjine su klasični ulični kriminalci, koji se miješaju s escort muškarcima, a koji pak imaju raznu klijentelu.
Nadalje, gledatelji i čitatelji će sigurno teško probaviti Afroamerikanca Billa Dukea, marinca koji se nožem brijao na suho, prilikom susreta s Predatorom u južnoameričkoj džungli (eto, opet nam je Schwarzenegger poveznica, a Duke je glumio i u Komandosu), u gay ulozi (suparničkog) makroa-posrednika – Leona (!) Da dame i gospodo, Bill Duke je ponosni crni homić, koji u isto vrijeme izgleda opako sa svojih 194 cm visine, dok pomalo karikaturalno miluje i plavokosog momka, svojeg dečka. Sve je tu.
Zanimljivo je da, u isto vrijeme s Američkim žigolom, također William Friedkin (šifra: Francuska veza, Egzorcist) snima (manje uspješni, ali podcijenjeni) policijski undercover krimić Cruising s Al Pacinom. Taj film je također imao gay temu i vibru. Dakle, Hollywood je javno počeo izlaziti iz ormara u to vrijeme boogie nights-a i Ljeta kad je ubijao Sam, što je subverzivno, točnije rečeno, ne previše nametljivo, iskoristio i redatelj Schrader.
Starije žene (ne Hutton-ica, već nečije bake!) koje vole seks i varaju supruge(!), žene koje izravno u facu govore da nas žele poševiti (pa nas čak i stalk-aju, kako i Huttonica čini, kada incognito prati Juliana po gradu i slučajan susret u prodavaonici ploča…High fidelity vibra). Pa onda postoje scene sa gay crncima i ono đuskanje u disku s likovima, koji izgledaju kao Freddy Mercury ili gay motoristi (ili nacisti) iz Village people-a ili Plave oštrige, tj. svi koji vole kult plave kamenice – sve Vam je ovo pamtljivo ukomponirao redatelj Schrader, na samom vrhuncu novog vala i disko ere, što i dokazuje soundtrackom filma.
Također, sve se događalo i u osvit tadašnje virusne pandemije AIDS-a. Nevidljivi neprijatelj koji ubija bez milosti i koji poružnjuje sve one lijepe pripadnike obaju spolova. Plus onaj jing-jang prikaz realnog života; čiste i mirišljave vrtne zabave uvaženih građana, koje su pomiješane sa smradom velegradskog podzemlja. I svi se ševe sa svima. Iako je, s jedne strane, sve kontroverzno i subverzivno, s druge strane, sve u filmu je ostalo univerzalno i nekoliko desetljeća kasnije (čit. prljavi korumpirani političari i uglednici plaćaju razne usluge). Najbitnije od svega, iz sadašnje vizure, film se ne trudi biti politički korektnim, a opet nitko ovdje ne dira u ničija prava (prije svega, jer teme nisu artificijelno nametane gledatelju) te stoga ne možemo reći niti da je nekorektan. Naravno, to je zato, jer je snimljen prije ere artificijelne političke korektnosti/cancel culure-a ili #metoo/woke pokreta, derivacija LGBT-a i sl.
Autoru ovih redaka pada na pamet još jedan kontroverzno – subverzivni film, koji donekle prati iste teme (sa Žigolom), a to je Crying game/Plačljiva igra, Neila Jordana. Snimljen tucet godina kasnije, ali još uvijek (malo) prije umjetne korektnosti svih prema svima, Jordan je prikazao cijeli spektar kontroverznih tema (katolici – protestanti – crna/miješana rasa -bijelci – pripadnici raznih seksualnih manjina itd.), na umjetnički (korektan) način, a istovremeno je bio i politički korektan, bez nametljivosti (poveznica je i sličan zatvorski završetak, kao u Žigolu, s telefonom u ruci i staklom, koje dijeli dva protagonista). Međutim, Žigolo je ipak prije nekih modernijih filmova, prikazao kontroverzne teme na normalniji način, tj. bez da kolutamo očima i bez da moramo komentirati nešto tipa: Joj, koji su ovo politički korektni jazavci. Film nije savršen, ali ipak vrijedi više od naglašavanja, kako se radi o onome filmu gdje je Richard Gere prvo pokazao svoj alat svima u lice.
Ne treba zaboraviti niti glumca Hectora Elizonda (dr. Waters iz serije Chicago Hope), koji ima poveznicu s Gereom i Juliom Roberts, jer je glumio u Zgodnoj ženi i Odbjegloj nevjesti. On je svojevrsni Porfirije Petrovič (istražitelj u romanu Zločin & kazna), tj. policijski detektiv Joe Sunday, koji igra psihološke igrice s Julianom, nakon što potonji postane osumnjičenik za ubojstvo jedne mušterije, a za to ubojstvo nema pravi alibi (tj. ima, ali jedna ugledna žena ne želi priznati, jer bi uništila svoj brak, iako i njezin suprug zna s kim je i kada bila). Možda zgodni Gere ide na živce detektivu, jer je naizgled uspješan (a ovaj samo običan narodski policajac), ali jedno je sigurno – to je inteligentni detektiv, koji ne želi odustati.
Također, još jedan noviji Gereov film je za usporedbu sa Žigolom, a to je (za autora ovih redaka, solidni) Arbitrage (2012.). Naime, i u tom modernijem filmu, Gereov lik je prvotno uspješan (bogat, ima obitelj, naravno i ljubavnicu), ali sve je samo fasada i ubrzo smo svjedoci njegovog neumitnog pada. A sličnost je i detektivska igra mačke i miša, gdje intuitivnog detektiva ovaj put glumi Tim Roth, koji zna da nešto s glavnim likom – ne valja.
U Žigolu i u toj psihološkoj (policijskoj) igri mačke i miša Julian doista postaje svojevrsni Travis Bickle, jer gubi doticaj sa stvarnošću i postaje ljuštura od čovjeka. Čak i simbolički, on više ne vozi svoj Mercedes zvan čežnja, već obični auto (pjesničkom slobodom – s konja je pao na magarca, s Mercedesa na (Ford) escorta). Više nema fancy odijela, više nije uredno obrijan. Postaje paranoični autsajder (čit. Travis Bickle), kojem svi ljudi i bivše klijentice okreću leđa. Svi osim fatalne Michelle, koja kao da sanjivim pogledom, zajedno s nevinim kriminalcem u zatvoru, tiho pjeva jednu moderniju pjesmu:
All of my life
Where have you been
I wonder if I’ll ever see you again
And if that day comes
I know we could win
I wonder if I’ll ever see you again…
A ta vibra Taksista, koji se našao na Sunset Boulevardu & walk on the wild side, nam donekle predviđa i već spomenuti, možda i najpoznatiji Gereov film – Pretty woman. Tamo su se promijenile muško – ženske uloge. Dakle, Gere kao muška prostitutka u Američkom žigolu je desetljeće kasnije, na bulevaru sumraka, u svojem drugom Mercedesu (ovaj put je bio broker, ljudska verzija Gordona Gekkoa, sa Wall Street-a), pronašao jednu usamljenu prostitutku početnicu, u romantičnoj priči o modernoj Pepeljugi, a to je bila Julia Roberts. A mi gledatelji smo potencijalno naučili kako ne treba sve osuđivati, tj. kako su prostitutke, možda i nevinije od političkih kurvi i sigurno nevinije od organiziranog kriminala.
Dakle, u filmskom smislu, u samo jednom desetljeću, Richard Gere je – kroz uloge – prošao put od uspješnog žigola do autsajderskog taksista u zatvoru; preko časnika i gentlemana ili policajca kojeg negativci love (solidni, a zaboravljeni No Mercy sa Kim Basinger u najboljim danima, a Gere je i s njom imao aferu), sve do ponovno uspješnog mainstream brokera i nevine Julie Roberts (koja se prvo nije htjela ljubiti, jer je to intimnije od ševe). I ponovno je našao pravu romansu i pravu ljubav. Tamo…na bulevaru sumraka…ili kao što bi legendarni Peppersi, u svojoj hard core – soft porn verziji odsvirali –
The sun may rise in the East,
at least it’s settled in a final location… It’s understood that Hollywood sells – Californication…
Tekst napisao: Matija Horvat
