REDATELJ: Cedric Jimenez
GLAVNE ULOGE: Jean Dujardin, Anais Demoustier, Sandrine Kiberlain, Jeremie Reiner, Jeremy Lopez
TRAJANJE: 106 minuta
NAZIV ORIGINALA: Novembre
Koji filmovi o mjesecu studenom ili novembru Vam padaju na pamet? Hmmm, autor ovih redaka ima asocijaciju na onu tužnu romantičnu dramedy s Charlize Theron i Keanu Reevesom – Sweet November. Zatim špijunska akcija November Man sa Pierceom Brosnanom i Olgom Kurylenko. Sjetimo se i filma V for Vendetta, koji nema studeni u naslovu, ali ima u citatu anonymus verzije Guy Fawkesa: Remember, remember the Fifth of November. A tko nikad nije čuo (zar takvih ima?) legendarnu pjesmu November rain (u kojoj Slash iz Gunsa doslovno vodi ljubav sa svojom gitarom), neka je posluša. Također, jedan od najpoznatijih atentata u svjetskoj povijesti je isto vezan uz studeni, jer svi znate za J.F.K. A kad smo već kod atentata – di si bijo 13. studenog 2015?
Ako ste tada bili u Parizu i očekivali grad svjetla, dobili ste grad tame (i tu ne mislimo na film koji je izmislio „Matrix“ prije samog „Matrix-a“). Dakle, 13.studenog 2015. dogodila se serija terorističkih napada u francuskoj prijestolnici. Prvo su teroristi napali blizu nacionalnog stadiona u sjevernom (i inače opasnom) predgrađu Saint-Denis, za vrijeme prijateljske nogometne utakmice Francuske i Njemačke. Onda je na drugoj lokaciji, u ulici restorana i kafića, došlo do pucnjave i bombaških napada, a sve je kulminiralo na lokaciji kazališta Bataclan, za vrijeme koncerta alter-rock grupe Eagles of death metal (inače nisu metalci, ali bome, smrtonosni je to bio metal; inače, radi se o bandu čiji je jedan od članova i Josh Homme, lider Queens of the Stone Age, koji tada nije bio prisutan). Navodno su počeli svirati svoju pjesmu Kissed by the Devil, kad su unutra upali sami vragovi. Samo u Bataclanu su islamski teroristi naoružani jugoslavenskim kalašnjikovima Zastava M70 ubili 90 ljudi, a ukupno – kroz cijelu noć – je bilo 130 mrtvih i preko 400 ranjenih osoba. Napadi su prvotno planirani u Siriji, a organizirani od strane terorističke ćelije sa sjedištem u Belgiji. Dvojica napadača na Pariz su bili Iračani, ali većina je rođena u Francuskoj ili Belgiji te su se svojevremeno borili i u Siriji pa su se, potom, vratili u Europu, među valom migranata i izbjeglica.
Nije to bio prvi teroristički napad u Parizu. U listopadu 1961., za vrijeme alžirskog rata, je već bilo masovnih ubojstava. Također, početkom 2015. je bio atentat na sjedište satiričkih novina Charlie Hebdo (što bi tek teroristi napravili tvorcima legendarnog South Parka da su im došli na nišan? Da su i pokušali, Cartman bi ih poslije našao i osvetio!). I Europa je već vidjela terorističke napade. Sjetimo se masovnih eksplozija u Madridu 2004. (napad na podzemnu željeznicu), pa Nica, pa masovna ubojstva (kamionskim gaženjem) u Berlinu, ubojstva u Londonu, Bruxellesu, itd. Terorizam je, posebno poslije 11. rujna 2001., došao i na naš (naizgled mirni i sigurni) kontinent. Krivci u novom mileniju više nisu bili iz IRA-e ili baskijske ETA-e i sl. Prvo je to bila Al Qaeda i notorni bin Laden. Onda su se rodile nove frakcije. Iz građanskog rata u Iraku i Siriji je nastalo novo zlo. U pustinji su vozili prerađene pick-up-ove ili ukradene Hummer-e sa mitraljezima i maljutkama, kao da su izašli iz distopije Mad Max-a. Kad su došli u gradove, kalašnjikovi i eksplozivni prsluci su bili dovoljni. Njihovo ime je (bilo) – ISIL/Islamska država/Daesh.
O napadu na Pariz u studenom 2015. je snimljeno nekoliko filmova. Npr. francuski filmovi Vous n’aurez pas ma haine (You will not have my hate) i Revoir Paris (Paris Memories u kojem glumi super atraktivna Virginie Efira) te međunarodna koprodukcija pod nazivom You Resemble Me. Međutim, nedostajao je jedan žanrovski film, koji bi nam približio teroristički napad. Nešto za ljubitelje akcije ili barem policijske procedure. Taj film je Novembre, koji su domaći distributeri preveli kao Napad na Pariz. Radi se o solidnom filmu manhunt podžanra te smatram kako fanovi ovakvih ostvarenja neće biti razočarani zbog kupljene kino karte.
Ionako je vrijeme Barbenheimera (vrhunski Nolanov Oppenheimer + Barbie, dosta izvikana i komercijalna, a manje uspjela kao film; doduše, kao super junakinja za djevojčice i žene, koju ipak treba pogledati, kako bi se svi odmorili od ostalih artificijelnih super-junaka), kada se publika s pravom vratila u kino, onda vrijedi pogledati i jedan manji, europski film. Film koji nije na izrazitom radaru, a znalce će ipak nešto oko istog – privući.
Foto: Screenshot
Redatelj Napada na Pariz je Cédric Jimenez, poznat po filmu – La French (The Connection), što je bio francuski odgovor na legendarnu Friedkinovu Francusku vezu. Također je snimio i međunarodnu ratnu dramu – o atentatu na SS Obergruppenfuhrera i zamjenika protektora Češke za vrijeme WW2, Reinharda Heydricha – The Man with the Iron Heart (Jason Clarke, Rosamund Pike, Mia Wasikowska i dr.). Njegov novi film Novembre prati antiterorističku istragu tijekom 5 dana u studenom, poslije napada na Pariz (13.11. – 18.11). Za znalce specifične povijesti, ovdje i nema spoiler-a. Film predstavlja fikciju, inspiriranu stvarnim događajima te ne želi biti potpuno dokumentarni prikaz cijelog događaja. U glavnim ulogama su poznati francuski glumac Jean Dujardin (Vuk sa Wall Street-a, Monuments Man itd.), Sandrine Kiberlain, zgodna brineta Anaïs Demoustier i dr.
Redatelj izbjegava prikaz samih terorističkih napada, već se fokusira na istragu koja je uslijedila netom poslije te konačno hvatanje glavnog počinitelja (ne, nije bio uhićen, jer to mu samom, nije ni bila opcija), u roku od stotinjak sati od krvavog pohoda. Ljubiteljima akcije sigurno nedostaje taj žestoki uvod, međutim ovo je francuski domoljubni (ne na patetičan način) film i redatelj je – vjerojatno zbog osjetljivosti tematike – izbjegao prikazivanje napada. Taj nedostatak početne žestine će se neutralizirati sa završnim scenama, kakve fanovi cijene.
Uvod u film je, stoga, klasični međunarodni lov na pripadnika islamističke ćelije u Ateni (gužva na gradskim ulicama, pripadnici grčke policije, blindirana vozila, sumnjivo predgrađe, arapski jezik, mastermind koji pobjegne i sl. deja vu postupci), koji se dogodio prije pariških napada, a kako bi se upoznali sa likom fokusiranog policajca iz antiterorističke jedinice – Freda (Djurdain). Poslije se samo površinski upoznajemo sa ostalim pripadnicima antiterorističke jedinice, bez ikakvih obiteljskih veza (što je i dobro, jer obitelj je u filmovima stavljena često samo da bi popunila prostor). U timu je iskusna šefica, kojoj kamera hvata izmoreno lice. Nakratko pratimo i analitičara, koji je za vrijeme napada bio jedini dežuran u uredu pa je cijeli krvavi napad prikazan samo kao uzbuna u 112 centru, kad svi telefoni počnu zvoniti. Tu je i mlada operativka (zgodna Demoustier), koja čini početničke greške (jer sluša intuiciju), ali istraga (kao i film) treba imati i mlađi, gušterski instinkt, jer ona hvata trag, koji drugi možda i ne bi.
S obzirom na poznatu temu, naravno da ovakav film već i nesvjesno uspoređujemo sa Zero Dark Thirty. Ovdje Jimenez ipak nije išao tragom redateljice Bigelow (iako ni ona nije direktno prikazala napad 9/11), jer lov na bin Ladena je trajao 10 godina pa je već samo po tome, u pitanju nešto drukčiji prikaz priče. Ovo nije niti film Ridley Scotta – solidni Body of lies, ali ipak ima određenih (arapskih) poveznica. Novembere nije napravljen epski, već se radi o filmu bez suvišnih minuta (stotinjak minuta za stvarnih stotinjak sati), ali koji bi (da se odlučilo staviti dodatne minute) mogao funkcionirati i kao npr. europska policijska mini – serija od par epizoda. Nekim gledateljima će smetati oštri rezovi i (drhtavi) rad kamere, ali to vjerojatno ne smeta specijalnim fanovima žanra. Dakle, ovo nije (u potpunosti) francuski odgovor na Zero Dark Thirty i nema borilačkih vještina ala Jason Bourne, iako ima nešto od bourneovskog pristupa samom filmu. Radi se o brzim, bondovskim, izmjenama lokacija (Atena – Pariz -Bruxelles – pa opet Pariz) u (ne)mogućoj misiji hvatanja terorista, gdje se paralelno borimo i sa vremenom, a negativci brišu tragove ili sami ulazimo u slijepe ulice. Štoperica otkucava, jer što duže vremena prođe, teroristi će biti sigurniji, a građani nesigurniji.
Film ne pretendira biti izravan dokumentarni prikaz događaja, a opet rađen je tako da dokumentarno pratimo policijsku istragu. Ta dokumentaristika je dobro balansirana te sam igrani (fikcijski) film zbog navedenog ne pada u drugi plan (to neki redatelji namjerno izbjegavaju kako bi realnost prikazali više na art način, što često može živcirati ljubitelje akcijskog žanra). Međutim, sva bitna policijska procedura je unutra. Npr. ispitivanje sumnjivaca (bez prisutnog odvjetnika), gdje je pamtljiva scena obavijesnog razgovora sa dilerom oružja (koji je u zatvoru zbog drugih nedjela), a koji je prodao oružje islamistima. Diler je teški bijeli nacionalist/supremacist (ima karakterističnu tetovažu), što ga ne sprječava da proda jugo kalašnjikove onome koji ima novac. A pritom za teroristički čin ne krivi teroriste, već pi***te političare. I na takve bi se, u vremenima nužde, mogao primijeniti waterboarding, ali osim malo šamaranja, u ovom filmu nema torture.
Obligatorna politička korektnost također ne nagriza moderne žanrovske obrise i postupke u filmu. Bitan je suspense, tj. utrka s vremenom, koja je dobro prikazana. Npr. mlada članica antiterorističkog tima je čistom slučajnosti našla obavijest doušnice, koja je znala specifične podatke. Naime, nisu svi podaci dati u medije (šifra: narančaste tenisice). Dakle, ovdje imamo odnos dvije mlade žene – policajke i doušnice. U doušnicu se do kraja sumnja, ali prate se svi mogući tragovi. U stvarnosti doušnica nije nosila hidžab, ali to je i naglašeno u post credit-u (u filmu samo radi dramaturgije) te pitanje religije nije previše bitno za ovaj film, koji je doduše, utemeljen na religijskom ili fundamentalističkom zločinu.
Foto: Screenshot
Autor ovih redaka cijeni moderni akcijski triler ili čak film policijske procedure, u kojem akcija i ne mora biti u prvom planu, ali je svejedno ima. Svaki film tog žanra, a koji me podsjeti na Patriots Day (Bostonski Heroji, redatelj Peter Berg, glume Mark Walhberg, Kevin Bacon, J.K. Simmons, John Goodman i dr.), što Novembere donekle i uspijeva, automatski daje bolji dojam i zaslužuje autorski osvrt. Naime, lov na teroriste je jednostavno trademark modernog vremena i uz solidnog redatelja ili glumce, svaka manja zajednica (npr. grad) može dobiti svoj hommage. U Novembreu počast nije dobio Pariz, već specifična zajednica antiterorističke jedinice. Iako terorističke činove često ne možemo spriječiti, ovdje je sustav (poslije tragedije) bio relativno učinkovit te je dobio svoju počast na filmskoj vrpci.
Naime, nije bitan tadašnji predsjednik Francuske – slabašni Francois Hollande (nešto je doista imanentno francuskim predsjednicima, koji, osim možda De Gaullea – šifra: odlični starinski Šakalov dan – svi odreda emitiraju slabost). Kad u realnosti slabašni predsjednik Hollande preko TV-a objavi rat terorizmu to ima snagu sporednog lika u Dawson’s Creek-u ili Jane Austen ekranizacijama. Hollande ne zaslužuje počast. Manje je bitno i to što su ostali teroristi bombardirani u Siriji (vjerojatno sa Dassault Rafale avionima), jer tamošnji diktator (izvor većine zala) nije svrgnut te su pozivnicu da ga očuvaju na vlasti dobili čuvari tradicionalnih kršćanskih vrijednosti – nepobjediva crvena armija & njihov antifašistički ogranak koji čine glazbenici iz Wagner-a (plaćeni krvavim dijamantima, da bi sijali kaos u zemljama trećeg svijeta).
Dakle, široka politička scena nije zaslužila počasti (niti bi je filmaši davali tako lako), već lokalna zajednica. U bostonskom napadu 2013., to su bili građani Bostona i bostonski policajci (Boston’s Finest), a u napadu na Pariz 2015., to su članovi francuske antiterorističke jedinice i općenito – policijski sustav (u nekom drugom gradu, kojeg pogodi potres ili tornado, a civilna zaštita/sustav zakaže, to mogu biti npr. lokalne navijačke skupine koje imaju svoj sustav i čiji članovi nisu samo nogometni huligani). Uglavnom, redatelj prikazuje izmorena lica filmskih protagonista, a oni vjeruju u svoj sustav (da to ne bude previše patetično). Taj sustav je kasnije zaustavio teroriste, koji su planirali nove napade.
Ono što podiže konačnu ocjenu i daje snažniji dojam je završna scena urbane pucačine. Pucačina je lokalizirana na hodnik i stubište u zgradi. Nije napravljena epski kao Mannova Vrućina, ali i taj intenzitet bi usporedio sa (puno širom i još dužom) scenom pucačine u, već spomenutom, odličnom filmu Patriots Day. I ovdje redatelj vješto prikazuje jake snage MUP-a, tj. antiterorističku jedinicu/SWAT tim i automatsku paljbu. Zanimljivo kako je vatrena paljba većinom jednosmjerna. Ovdje dobri dečki (i djevojke) ispucaju na zločeste sve što imaju. Npr. u južno/srednjeameričkoj džungli, gdje se odvijao Predator, jake snage nisu ništa pogodile, ali ovdje – u urbanoj džungli – ipak jesu. Pucačina ovdje nije panoramska, niti se događa na ulici. Naprotiv, svedena je na mikro-prosto, što ipak ne sprječava nastanak nevinih žrtava, jer meci idu kroz zidove (jedna žena, koja je prvotno pružala utočište teroristima, se htjela predati, a policijski pas je poslan prije minijaturnog robot – vozila; je li to greška u proceduri, ili je napravljeno radi dramaturgije u filmu, ili se stvarno dogodilo?). Unatoč (ne)ograničenoj pucačini na manjem prostoru, upotreba filmskog zvuka je zaista mannovska i takav intenzitet ćete dobro čuti i zapamtiti.
Što su zaslužili građani Pariza ili Francuske? Francuska je i dalje država sa konstantnim društvenim nemirima, koji nisu nužno akti terorizma. Doduše, neki građanski nemiri i prosvjedi (kakvih nema previše u drugim europskim državama), gdje se uništavaju javna dobra ili privatno vlasništvo, jednostavno smrde na indirektnu umiješanost terorista. Danas teroristi nisu nužno obučeni u ninja narodne nošnje te ne nose AK-47 i možda nisu opasani sa eksplozivom. Doduše, nekada terorist šeta Markovim trgom, a nekad dođe i u škole. Međutim, oni organizirani teroristički kriminalci imaju i drukčije puteve, tj. djeluju posredno. Oni plaćaju druge (neasimilirane i ne-privilegirane pripadnike raznih zajednica – koji ne izgledaju nužno drukčije) – da uništavaju imovinu i unose kaos. A s druge strane, na makro razini, isti teroristi raketiraju stambene zgrade, 500 km iza prve linije, sa svojim neoborivim supersoničnim wunderwaffe-ima, dok Vas preko velikog ekrana (i plaćenih stručnjaka) konstantno plaše (nuklearnom) eskalacijom i ponavljaju what about Iraq. Nemojte im nasjesti na (loš) štos. Sa teroristima se ne pregovara, to Vas je još naučio NYPD detektiv John McClaine (na božićnim praznicima u L.A.-u – Come out to the coast, we’ll get together, have a few laughs & Ho-ho-ho, now I have a machine gun).
Terorizam nije završen sa ovim napadom, niti je apsolviran samo s ovim filmom. Svjedokinja koja je pomogla hvatanju počinitelja praktički nije imala zaštitu u francuskim zakonima. Gotovo je ostala sama i redatelj dobro prikazuje njezin strah i nesigurnost. Bila je lojalan građanin, ali znamo da razni zviždači često ne uživaju zaštitu. To se ipak promijenilo poslije napada – napravljene su zakonske izmjene & dopune. Sustav je apgrejdan. Također, kad se dogode ovakve tragedije, ljudi diljem svijeta suosjećaju, pale svijeće, pišu statuse na društvenim mrežama i sl. Svi pokušavaju biti bolji ljudi. Sve je to lijepo, ali time terorizam neće biti pobijeđen. A tu je i druga dimenzija. Naime, u današnjem užurbanom svijetu (kad je vijest od prije dva sata već prestara) – sve se brzo zaboravlja. I potrebno je još krvi, kako bismo se opet prisjetili (baš kao što neki od fanova žele još krvi i nasilja – na filmu – a da ne bude onako tarantinovski smiješno). Jer, kada terorizam gledamo uživo na zaslonima naših telefona, doslovno svaki dan i sat – postajemo imuni. Davno je Bono iz U2-a u Sunday, bloody Sunday pjevao –
And it’s true we are immune
When fact is fiction and TV reality…
Svjedoci terorističkog napada na Pariz govore o strahu koji se proporcionalno širio cijelim gradom. Neki su mislili da nečija vojska napada metropolitansko područje od svojih desetak milijuna stanovnika. U ovom filmu smo ostali zakinuti za taj feeling, što je razumljivo, jer Francuzi to ne žele ponovno proživljavati. Međutim, ipak smo dobili solidni žanrovski uradak. Pravo ljetno osvježenje u kinima. Europsko osvježenje, koje u sebi ima dovoljnu dozu američkog, posebno u dobroj – i jednostavno orkestriranoj – završnoj pucačini. Uvijek je bitno da su dobri momci bolje naoružani od onih zlih (a ako se propitujemo o tome tko su zapravo zli, samo relativiziramo izrazito binarnu situaciju i nesvjesno pomažemo tim teroristima, koji nas i dalje plaše), jer ljubav ne može uvijek pobijediti zlo. Zato je uvijek dobro imati uz sebe – jake snage MUP-a…i vojsku – da razbijemo sve koji su nas napali.
FIN.
OCJENA: 7.5
Tekst napisao: Matija Horvat
