REDATELJ: Aleeem Khan
GLAVNE ULOGE: Joanna Scanlan, Nathalie Richard, Nasser Memarzia
TRAJANJE: 89 minuta
NAZIV ORIGINALA: After Love
„Svi na kraju prekrše vlastita pravila.“ – Genevieve
Redateljski prvijenac – Poslije ljubavi – Aleema Khana započinje nakon iznenadne smrti Marijinog (izvrsna Joanna Scanlan) supruga, no istinski početak, s kojim se upoznajemo preko minimalističkog dijaloga između glavnih protagonista, čime on biva izrečen, a ne prikazan, nalazi se nekoliko decenija ranije, nalazi se u točki njihova upoznavanja, nalazi se u točki početka ljubavi. Slavoj Žižek izvrsno je opisao tu želju za prokreacijom vođenu nekolicinom hormona kazavši: „Ljubav se čini kao velika nesreća, monstruozan parazit, permanentno stanje uzbune koje uništava male užitke. Ljubav ne znači volim Vas sve. Ljubav znači da sam odabrao nešto – krhku individuu – što volim više od ičega drugoga. U tom formalnom smislu ljubav je zlo.“ Ovaj uradak tematizira upravo to, tematizira ljubav kao ultimativni izdajnički čin kako u individualnom, tako i u socijalnom smislu prikazujući posljedice istog.
Spomenute posljedice svoj početak imaju u Marijinom pospremanju suprugovih stvari nakon njegove smrti. Naime, čineći to saznaje kako joj je suprug vodio dvostruki život, odnosno kako je imao drugu obitelj u Francuskoj svega nekoliko kilometara – preko La Manchea – od njihovog doma u Engleskoj. Mary odlučuje upoznati tu drugu obitelj kako bi raščistila stvari. Pojavljuje se pred vratima njihova doma gdje ju Genevieve (Nathalie Richard), ne znajući tko je zapravo, pomalo i snobovski zamjenjuje za čistačicu koju je naručila. Mary zagriza udicu, prihvaća ulogu čistačice i ulazi u njen dom.
Centralna figura filma upravo je Mary. Jedini portret odrasle osobe koji je moralno neokaljan do točke u kojoj to postaje gotovo pa i nevjerojatno. Nevjerojatno je stoga što ona stoički podnosi situaciju u kojoj se zatekla. Njene suze i bol rezervirane su samo unutar njena četiri zida za vrijeme molitve, a kada se eskalacija i dogodi ona je više nalik imploziji nego li eksploziji. Ona se događa sramežljivo kroz prorede njenih zubiju čime njene suze govore mnogo više nego li same riječi. Stječe se dojam suzdržanosti, stječe se osjećaj nevidljive ruke koja joj nikako ne dozvoljava olakšati dušu jer svakodnevno bivanje u njihovoj kući i briga za muževog sina Solomona (Talid Ariss) iz te, nazovimo je tako, avanture zasigurno mora biti devastirajuća. Naprosto u jednom trenutku žeđate za bujicom riječ s njenih usana koja bi potopila tu njenu patnju i istjerala stvari na čistac. Odraz njenog karaktera možda se najbolje ogleda u sceni u kojoj promatra vlastito tijelo gdje se šutke pita je li žena s druge strane toliko bolja i ljepša. Postoji nešto neizrecivo čisto i nevino, nadasve ljudsko, u toj njenog nesigurnost u kojoj upire prstom sama na sebe ne uviđajući kako prst valja uperiti prema drugima bez trunke razmišljanja.
Njena suzdržanost i nesigurnost prelijevaju se na cjelokupan ton ove drame. Spor tempo okićen minimalističkom radnjom i glazbom tvore poprilično suzdržan i tih film koji vrišti ispod površine usmjeravajući ga na šačicu jezgrovitog dijaloga čime ta cjelina reflektira vlastitu glavnu junakinju zapjevavši joj neku vrstu antiljubavne ode. Film kao cjelina, u ovom slučaju, jest antiljubavna oda zato što na jedan realno – životan način prikazuje negativne posljedice iste. Tematizirajući dalje o negativnostima ljubavi Slavoj je genijalno iskoristio engleski termin „falling in love“. Ona je „pad“ zato što je radikalan rez prema svemu onome što dolazi nakon nje prvenstveno zato što stvaranje kreira disbalans općenito, a što je ljubav na ovoj mikrorazini nego li želja za stvaranjem. U tom kontekstu ona je prvoklasan protuprirodan čin. Spomenuta protuprirodnost glavne junakinje ogleda se u brizi prema muževom sinu iz te druge obitelji, preslušavanje iste poruke iznova kao evociranje boljeg vremena kojeg u suštini nikada nije niti bilo, preslušavanje nanovo iste poruke kao evociranje na sve što je uložila i žrtvovala za taj odnos. Taj čin izdaje samog sebe dio je svakog ljubavnog odnosa – jer neminovno iziskuje iskorak prema drugome ostavljajući ukopano na mjestu dio čovjeka koji je iskoračio – dodatno je naglašen konverzijom vjere i prihvaćanjem muževe kulture, trima jezicima koji se pričaju za vrijeme filma te kombinacijom tople i hladne palete boja zrcaleći time individualnu i društvenu kaotičnost koju ona neminovno prouzročuje. Teološkim rječnikom rečeno, tu nema ništa sveto već samo dužničko.
Demistificirajući ljubav te želeći ju prikazati, prije svega, kao dužnost, što ona i jest na kraju krajeva, Khan poseže za nekoliko simboličkih scena koje dodatno naglašavaju njenu dihotomiju. Prije svega; razdvajanjem dvije ljubavi oceanom, koji po nekom automatizmu staje između njih, ističe se već ranije spomenuti razdor, odnosno pad koji ona prouzročuje, a potpuna apokalipsa, u izvornom, grčkom smislu te riječi, biva prikazana uz pomoć pukotine na obiteljskoj kući koja priziva skidanje vela, odnosno pucanje jeftine romantičarske maske. U tom kontekstu, posljednja Žižekova misao o ljubavi glasi: „Ljubav je katastrofa. Luda bolest. Ljubav ti uništi život, ali sam jako tužan kada nisam u ljubavi.“ Ona savršeno opisuje ljudsku biološku determiniranost naspram ljubavi. Bez obzira na samosvijest o njoj i bez obzira na osoban stav o njoj pobjeći od nje ne možemo jer je ona biološka datost svakog ljudskog bića, a bijeg od vlastite sjene nije moguć.
Prikazujuću posljedice njene determiniranosti poprilično surovo, ali izuzetno realno, a na tragu malo prije spomenute Žižekove misli, Khan tu determiniranost simbolički prikazuje uz pomoć derutnog prirodnog elementa većeg od čovjeka – urušene obale – koji jedini može skončati začarani krug ljubavi, jer ukoliko se ta odluka prepusti čovjeku uvijek, nanovo i perpetuirano će i poslije ljubavi, nažalost, doći ljubav, a to malo tko pri zdravoj pameti istinski želi, barem kada je riječ o ovakvom licu i naličju iste.
OCJENA: 8
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori