REDATELJ: David Atwood
GLAVNE ULOGE: Tom Hardy, Benedict Cumberbatch, Nicola Duffett
TRAJANJE: 92 minute
NAZIV ORIGINALA: Stuart: A Life Backwards
GODINA PROIZVODNJE: 2007
And so it goes, a morale to the tale
As tortoise catches snail, the strong heart will prevail
It keeps on pumping, it still needs something
Just give it something, I’ll take nothing
Just give it something, to keep it pumping
I’ll take nothing, just give me something
(Badly Drawn Boy — Pissing in the Wind)
Nekoć davno, u drugom mileniju i nekom šestom gradu, četvrtkom sam običavala udijeliti paru-dvije brojnim malim Romima koji su se okupljali na svim strateškim mjestima grada – bio je »pijačni« i takozvani »hajvan-dan« a njih dobro naučilo gdje se pozicionirati, što, kako, i kome reći. Ti mališani su nerijetko imali fizičke nedostatke, ne nalazim bolji termin, pa ih je poturalo svuda kako bi mi sretniji imali bolju predstavu o količini jada koju oni podnose. Nose. Isprva bih uvijek odoljela porivu i rado uzela to dijete za ruku, povela u dućan i kupila mu mlijeko i keks, ali nauk je nauk: Samo ti meni daj, teta, mama će kupit’ ostalo. (Ako joj ostane, poslije cigareta i alkohola. Ako uopće ima mamu.)
Taj četvrtak u tom mileniju i tom drugom gradu je sasvim zasebna i pisanja vrijedna priča, ali me uvijek podsjeti na jednostavnu životnu zadaću koju nerijetko zaboravljamo valjda svi. Cijenimo ono što imamo. Stremimo tome da budemo bolji ljudi, i ne živimo u prošlosti. Takve stvari. I valjda jer je i sada četvrtak i hladno je, sve je u blagdanskom duhu, a sigurno je netko negdje gladan, pala mi je na pamet jedna pjesma, pa sam kopala po umu (i internetu) ne bih li se sjetila odakle je. Već ste pročitali dio, a možda i čuli ostatak. Prikladno do boli.
Možda. Možda je Stuart trebao osvanuti ovdje, danas, večeras, sutra ili neki drugi četvrtak, ili kao što je trebao one davne nedjelje, daleke 2015. godine kad je Boss pustio objavu o ovome filmu, kuha se to dugo. Kao što je tog nikad zaboravljenog dana preda mnom osvanuo mali skitnica dok sam pila svoju Lavazzu u omiljenom kafiću nasuprot obilja te zelene pijace. Nemoguće mu je bilo pogoditi godine, jer sitan je bio, neuhranjen, i vrlo elokventan, pa recimo da je imao četiri, možda pet. Zamrljano lice, tamne oči iz kojih još nije pobjegla ona dječja iskra, bez neprijateljstva, ali pune neke mrtve tuposti koja se rađa iz siromaštva, teškog života i osjećaja da se pružila mogućnost. Za nešto.
Nisam mu htjela dati novac. On nije htio da ga odvedem u dućan.
Stajao je, piljeći i uporno čekajući neku bijednu kovanicu, kad li ispali: »Daš mi bar tu vodu koju nitko nije popio?«
Uzeo je čašu s obje ručice, čučnuo i iskapio, da ga nitko ne vidi. Ne znam zašto. Možda je u blizini kakav stariji rođak koji bi mu zalijepio »Archie slap« što nije dobio novac, već pristao na najobičniju vodu – koja (ne doslovno) nema vrijednosti. Nikad neću saznati.
Ali nije riječ o njemu. Barem ne u tom smislu, ali postoji stvar koja ga veže s onim što slijedi. Kad god gledam Stuarta (što očito nije rijetkost), svaki put me bubne šakom u trbuh, izbije mi dah. A čak nisam ni veliki ljubitelj filmova po istinitim događajima. Ali ovo je nešto sasvim drugo i vjerujem da još uvijek ima ljudi koji nisu »proklizali« na ovakav biser. Ali vas ima.
Nije tajna da oduvijek volim Toma Hardyja, i način na koji udahne »ono nešto« u svaku ulogu koju mu dodijele. I ne želim ja sad pisati o njegovoj glumi, ali da nije njega, ovaj film nikad ne bi bio to što jest. Zaista ne bi. David Atwood i dobra priča, Tommy i Benny, nemaš tu što puno ni režirati, još u produkciju ubaciš ime tipa Sam Mendes… Just go with the flow. Upravo kao i gledatelj. Taj dvojac se toliko uvukao u dodijeljene im »kože« pa je nerijetko teško razlučiti gledam li glumca, ili sam svjedok isječka iz nečijeg života. To obično nije loš pokazatelj, nego vrhunski, pomno osmišljen casting. Ne zna čovjek jesu li to Tommy i Benny, ili su Alexander i Stuart.
Jedne prilike, Alexander je sreo pijanog mladića na pločniku u Cambridgeu. Stuarta.
Stuart je nehotice promijenio Alexandrov život.
Alexander je donekle promijenio Stuartov.
My name is Psycho. But you can call me Stuart if you like.
Foto: HBO
Alexander je pripremao doktorat iz matematike, ali onda je odlučio napisati knjigu o Stuartu, toj fontani ili vrelu prepunom nesreće i bola, toj kontroverzi, njegovim crnim maglicama i svim događanjima koja su ga učinila takvim; o tome što je ubilo dječaka u njemu. Alexander Masters je autor i scenarija za TV film, a jednostavna no precizna režija, u koprodukciji televizijskih velikana BBC 2 i HBO Movies je iznjedrila kratak, nepretenciozan, i sjajan konačni proizvod – vizualni portret izgubljene duše, slikovnicu zapanjujućeg prijateljstva, i očaja kakav za života ne spozna svaka duša.
Ovo putovanje kroz vrijeme (ne doslovno) rezultiralo je jednim divnim filmom koji ostavlja bez daha, tjera na smjeh i guši dubokim emocijama.
Teško je reći je li film ikada bolji od knjige, a Masters je svejedno napisao:
» I realised then that I could never hope to justify or explain Stuart.
And whatever had murdered his innocence had long ago ceased to be simple enough
to sort out with words.
All I could hope to do was to staple him to the page.«
Kako sam autor knjige kaže, nikad ranije nije pisao scenarij. »Ne znam ni kako se to radi: trebam li centrirati tekst? Pisati imena podebljanim fontom? Koliko se smijem petljati u režiju da ne uvrijedim redatelja, ili kompromitiram njegovu neovisnost? I kakve uopće redatelj ima neovisnosti, proklet bio, pa knjiga je moja! Što znači »cut«? (Odgovor nije uvijek očit; to nije svaki prelazak na sljedeću scenu.) Kroz knjigu sam shvatio da ću čitatelju najbolje predočiti Stuarta ne kroz nešto precizno – treba samo priču dovesti do ruba, i pustiti mašti da popuni praznine. Dok sam pisao, bilo mi je gotovo nemoguće uhvatiti kombinaciju očaja i nezamislivosti tih godina koje je Stuart proveo u zatvoru. Patio sam se u cijela dva poglavlja, dok su u filmu Tom (Hardy) i David (Atwood) uhvatili tu atmosferu u jednom sićušnom djeliću, bez riječi, jednim jedinim pogledom kroz prozor zatvorskog kombija.«
Nije neobično što Hardy nije htio na večeru s autorom prije snimanja. Nije htio upoznati Alexandra autora, već Alexandra iz filma, i do samog početka snimanja se zaista nisu upoznali, unatoč brojnim molbama (a urgirao je navodno i sam Atwood). Ne, i ne, Hardy je na set, očekivano, došao odjeven upravo onako kako ga je Alexander opisao u knjizi, smotan, izgubljen, razmahan, u hlačama koje vise i moljcima pojedenoj garderobi, s izgovorom s kojim se uho treba izboriti i hrpom njegovih trademark neartikuliranih zvukova. Mahao bi više i u filmu, ali mu je Atwood zabranio, bilo je previše. Upravo ovaj podatak podsjeća na jednog drugog vrhunskog glumca s kojim je malo redatelja voljelo raditi jer je bio prgav do neba, doduše, toliko je bio dobar da mu to nije ni za zamjeriti. Radi se o Richardu Harrisu koji je na snimanje sjajnog Sheridanovog „The Field“ iz 1990. godine došao odjeven u prnje u kojima smo ga i gledali, onako kako je izgled protumačio u scenariju i, naravno, ulogu je dobio s nokta jer je izgledao bolje nego što je redatelj uopće zamislio. (S Harrisom vjerojatno ionako ne bi bilo smisla raspravljati o kompromisima.)
Dakle…
Stuart: »How I got to be like this? What murdered that little boy inside me?«
U manje od devedeset minuta, ova adaptacija je u meni probudila osjećanja s kojima se nisam bila spremna suočiti, možda nisam ni znala da ih imam. Šok, iznenađenje, neočekivani zaokreti i komični trenuci su bljeskali pred mojim očima, u dječaku unutar čovjeka kojeg su još davno potrgali nepravda i najčišća bol.
Ovo je priča o malome beskućniku koji se povlačio po ulicama od dvanaeste godine života. Svojevoljno, iz samo njemu znanih razloga, završio je u domu za dječake. Nije znao bolje i nije znao što ga tamo čega.
Nije rijetkost iskopati nešto ovakvo, bio to film, knjiga, slika ili pjesma, pa onda gnjaviti svijet. A pjesma je toliko prikladna da duša hoće napustiti tijelo; nešto što pokazuje kako svaki život, bez obzira na to koliko je kaotičan i zbunjujući, zaslužuje svoju priču. Ali ovo je zaslužilo i film koji su nesmiljenom posvećenošću i emotivnim (i fizičkim) ulaganjem odradili Tom Hardy (Stuart) i Benedict Cumberbatch (Alexander Masters), autor biografije.
Stuart: »I just wish, once, that there could be an escape from this madness. «
Riječ, dvije o Stuartu: od ranog djetinjstva, oštećen gotovo neprimjetnom manom, svoje »male« godine je proveo u raznim domovima, popravnim ustanovama, bivao zatvaran čak trideset i četiri puta. Da čudo bude veće, završio je kao aktivist i bio među prvima koji su skrenuli pozornost javnosti na beskućnike Cambridgea. Možda i šire. Takozvani »Big Issue«, (ulične novine koje su 1991. godine osnovali John Bird i Gordon Reddick kao pomoć beskućnicima, ili ljudima koji su u rizičnim skupinama da to postanu, te mogućnosti pronalaska legalnog zaposlenja i reintegracije u društvo, inspiriran je njujorškim novinama Street News koje su prodavali beskućnici New Yorka), i Stuartova uključenost u projekt, počeli su kratkim dokumentarcem BBC-ja, prikazujući pokušaje policije da zabrane beskućnicima svaki mogući pristup centru grada gdje je »vlast«, gdje bi ih možda netko primijetio, ili barem to poželio. Nekako u istom tom razdoblju, stvarni Alexander je upoznao stvarnog Stuarta, nečije dijete, brata, oca, muža, huligana, alkoholičara, ovisnika o heroinu, uličnog pripovjedača sa sklonošću ka – on ih je tako zvao – »srebrnim trakicama«.
Mi to zovemo nož, kako bi rekao Masters.
Stuart: »It wasn’t kiddie fiddling. I don’t think I can talk about it now. «
Neočekivano ali vjerojatno zahvaljujući Stuartu kakav je već bio, njegovom atipičnom ranjenom, ali funkcionalnom umu, rodilo se jedno od onih dragocjenih prijateljstava koje se na koncu izlilo u ovaj isto toliko dragocjen film. Biser. Možda mali, ali svejedno biser.
Bila je to Stuartova ideja, naslov, to jest, da njegova biografija bude napisana »naopako«. Stoga su se i pisac, ali i redatelj ovog iznimnog prozora u jedan sasvim paralelni svijet, odlučili i film snimiti na isti način, počevši od kraja.
Moćnog je sadržaja, težak kao crna zemlja, nerijetko nepodnošljiv zbog količine ogoljenih emocija, bez trunke patetike, jer joj ovdje nema mjesta. Alexander nije tek iz praktičnih razloga napisao knjigu o Stuartu. Praktičnost ga je navela da radi u utočištu za beskućnike, pa bi tamo nešto i zaradio kako bi mogao pisati. Međutim, kroz Stuarta vrlo brzo shvaća da riječi često nisu dovoljne da osude ili opravdaju nekoga. Bilo koga. Ali nadao se da će knjiga uspjeti prikazati to nevjerojatno biće, to užasno vrijeme i nerijetko zapanjujuće uvjete u kojima ljudi žive – ne izborom, ili krivnjom, ne jer su »to zaslužili«. To nitko nije zaslužio. I to je ono što često zaboravljamo, ako uopće i razmišljamo o tome. Kao što sam se ja premišljala hoću li dati novčić dječaku koji je živio život koji je za njega odabrao netko drugi.
Stuart: »I sometimes think I’m the child of the Devil… I’ve tried burning him out… and cutting him out … and he don’t take no notice. He’d always say – no, no! Why should he? He don’t wanna be homeless.«
Prije svega, a i u konačnici, Stuart: A Life Backwards je bolna drama, ali od onih koje počaste i oko i uho suptilnim i provokativnim dubinama ljudskog uma, njegove krhkosti, drama koja je uspješno prikazala (svako) društvo koje radije odabere neznanje nego li prihvati očito, čak i ako se radi o bliskim ljudima, ljudima kojima se može pomoći, jer bitnija je politička korektnost, prikladnost za oči i uši. Ne želimo da nam prisjedne ručak, zar ne?
Ostatak ekipe iz Stuarta ne želim ni spominjati jer mi neće ostati dovoljno riječi da opišem takvu autentičnost glume u filmu koji je zauvijek zarobio moje srce i dušu. Već rano je dobro oko uočilo sposobnosti obojice tada još vrlo mladih glumaca da postanu persone raznih odlika, oblika, izgleda, identiteta, ali ovdje doista ostaneš otvorenih usta. Znam ih obojicu dovoljno dugo i cijenim neizmjerno, kompletne filmografije pogledane su više puta, ali ovo je smrtonosno, trenutak kad kamera po prvi put svoje oko okrene na Stuarta, gdje shvatim da on jest Stuart, a ne tamo neki glumac drag srcu mom. Benny je podjednako dobar, očekivano, besprijekorno i skromno: već tada se vidjelo da će, poput svakog velikog glumca, prepustiti pozornicu onome, kome je namijenjena. Stuartu.
Ta vidna ljubav prema glumi, posebno kad su u pitanju uloge koje zahtijevaju stopostotna emotivna i fizička ulaganja, kako tijela, tako i duha, za mene je stvorila novi stil: »Tom Hardy: Roles Backwards«. Sve ono što se desilo poslije. To jest, sve ostalo sam pogledala prije. Čudno, ili ne.
Bila sam kao dijete kad nađe blatan novčić, ispolira ga do vrhunskog sjaja, pa ga voli kao dragulj. Na isti način sam ja našla Stuarta. Silno i bez trunke kompromisa, lansirao se u vrh moje liste najljepših i najdubljih drama. A istina je da ovakve nezaboravne bisere često zadesi nesretni let ispod radara. Možda je razlog tema, tama, možda nedostatak reklame, nizak proračun, i je li to zapravo uopće bitno?
»You know, that’s what really annoys me, Alexander? I’m always getting these great ideas, you know, about how to make money. People are always telling me that they’re wrong, you know? I never get no encouragement.«
Ova britanska drama bremenita je životom u najčišćem smislu, otrovna je, šarmantna, mračna i prepuna humora. Ja nikad ne preporučujem Stuarta, uvijek inzistiram da ga ljudi pogledaju. Zapanji, srce zaigra i zaplače, pohara gledatelja – na dobar način, jer bude bogatiji za još jedan život. Film postavlja pitanja, zahtijeva odgovore, zahtijeva nesebično emotivno ulaganje, ali vraća desetostruko, i bezuvjetno. Ne treba podcijeniti njegovu važnost. Njegovu poruku. Vrijedi ovaj biser, iznesen na leđima dvojice tad vrlo mladih glumaca koji su nam dosad već podarili fantastične stvari. Jer, svaki njegov segment je borben i hrabar u prikazu uznemirujućih problema života, smrti, samoozljeđivanja, nasilja, ogoljene istine koja nije za svačije oko ili srce. Ali u isto vrijeme, protkan je takvim bogatim duhom i raspoloženjem, onim neodoljivim humorom koji me tjera da ga gledam iznova, iznova i iznova, bez obzira što znam kraj, jer odatle počinje.
Alexander: No, no, no, no. I’ll get a taxi, I’ll stop at a bank on the way.
Stuart: No, honestly, take it. It’s me beer money. You’ll be doing me a favour.
You’ll be doing society a favour. And buy a fucking car.
Godinu dana poslije Stuarta, u strahovitom, silnom Refnovom Bronsonu, Charlie će reći: »Tough time to be young in England. Not a lot of opportunity around. «
Ali njegova je sudbina bar donekle bila stvar izbora. Za Stuarta, čini se da je bilo zapisano u zvijezdama.
Tekst napisala: Vanja Milić
Odgovori