REDATELJ: Dean Kapsalis
GLAVNE ULOGE: Azura Skye, Bryce Pinkham, Ashley Bell, Dan Daily, Zach Rand
TRAJANJE: 95 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Swerve
GODINA PROIZVODNJE: 2018
Godine 1961. objavljen je izvrsni ratno-satirični roman Josepha Hellera Kvaka 22. Spomenuti naslov, odnosno logički problem kojim se operira unutar navedenog djela ubrzo se uvukao pod kožu svakodnevnog života pučanstva te se uvelike koristi za opis paradoksalnih situacija u kojima se pojedinac zatekne. Primjer iz romana; samo se luđak može osloboditi od opasne misije, no bijeg od opasnosti i želja za mirom su racionalni čini koje luđak nikada ne bi zaželio, tako da se pojedinac nalazi u (birokratskom) paradoksu iz kojega ne može izaći, odnosno koji ga nadilazi. Zaokret, redateljsko-scenaristički prvijenac Deana Kapsalisa, nije ekranizacija naznačenog romana kako direktna tako niti indirektna, no teško se oteti dojmu, zbog načina na koji film portretira normalnost i poremećaj jedne žene, kako je upravo u tom paradoksu pronašao inspiraciju za svoje filmsko ostvarenje.
Holly (Azura Skye) živi naoko idealnim životom. U sretnom je braku, ima dvoje djece, posao te nekolicinu obiteljskim problema koje ima i svaka druga krvno povezana zajednica, no njezino psihološko zdravlje daleko je od optimalnog. Nesanica je samo jedan od problema koji ju tišti.
Centralna figura filma upravo je spomenuti lik kojega je maestralno utjelovila Azura Skype. Jeziva je psiha njenog lika, a Azura ga je oživjela toliko uvjerljivo i životno da ga je u pojedinim trenucima gotovo i mučno za gledati. Dodatni naglasak daje joj fizionomija u vidu ispijenosti koja, kako joj to kaže jedna od članica obitelji, graniči s anoreksijom. Njeno depresivno stanje upareno s poremećenom psihom kreira neopisivu nelagodu. Kapsalis dodatno podcrtava njeno stanje uz pomoć sivo-plavog tona filma te glazbom. Oni ustvari služe kao eksterni prikaz njenog internog stanja.
Redatelj izuzetno inteligentno pomoću tog glavnog lika pridobiva gledateljevu pažnju. Naime, Holly je jedna od nas. Ona živi normalni, svakodnevni život kao što to čini velika većina ljudi. Taj poistovjećujući element izuzetno je snažan. Scenaristička odluka u kojoj se neće prikazati etimologija poremećaja već vrijeme u kojem on dobrano bukti ovaj film pretvara u meditaciju ludila kao što je primjerice Trierova Melankolija meditacija nad melankolijom, ali istovremeno i prikaz svakodnevnog obiteljskog života. U tom kontekstu možemo reći kako je zaokret u tome što zaokreta ustvari nema. Činjenica unutar koje razaznajemo da se ono nije dogodilo izvan nje već unutar nje, odnosno nije se dogodilo zbog vanjskog utjecaja nego zbog nečeg unutarnjeg čini ovu psihološku dramu uznemirujućom. Dodatnu dimenziju liku daje feministički ton u kojem se koketira s idejom za koju možemo reći da zastupa tezu kako geneza bolesti počinje brakom i svime što on sa sobom nosi. Naime, Holly je prikazana kao svojevrsna služavka obitelji koja brine za istu. Uz navedeno, omalovažavana je u pojedinim situacijama od strane vlastite obitelji (sestre), no bez obzira na opisano film kao takav ne zagriza u potpunosti u tu ideju bolesti kao metafore za obiteljsku opresiju već ona služi kao svojevrsna dodatna dimenzija lika.
Foto: Screenshot
Uz Holly kao glavnog lika, odnosno glavnu glumicu ključni adut filma leži u poimanju (ne)normalnog koje se odvija između nje i nas kao gledatelja. Film je ispričan iz njene strogo subjektivne perspektive. Sve što doživljava čini joj se nenormalno. Eklatantan primjer naznačenog možemo vidjeti u njenoj interakciji s kućnim mišem unutar koje običnim događajima daje, recimo to tako, neobičnu interpretaciju. Naša, gledateljska, objektivna perspektiva jasna je. Vidljivo je kako ona u suštini vodi sasvim normalan i običan život koji apsolutno po ničemu ne odstupa od života većine homo sapiensa. Taj dijaloški element između autora i gledatelja izniman je, ali ujedno i jezovit jer gledati osobu kako unutar običnog života proživljava ludilo izuzetno je uznemirujuće i mučno. Upravo u ovome leži gore spomenuti svojevrsni duh kvake 22. Kada bi Holly znala da je sve oko nje normalno, kada bi mogla sagledati situaciju iz objektivne pozicije ne bi bila psihički poremećena, a pošto je to racionalni čin to nije u mogućnosti učiniti, pa samim time ne može niti ozdraviti.
Nazivnik filma ogleda se u prikazu svega opisanog bez imalo romantiziranja. Poremećaj(i) te objektivno neprimjerene afere predstavljene su s dozom racionalne distance – s dozom pristupa unutar kojeg se stječe kako je i to nenormalno ako ne baš normalno onda barem razborito. Najbolji primjer za to jest izvanbračna afera u koju se upušta Holly. S jedne strane ju se racionalizira pomoću razloga zbog kojih se upušta u istu, dok s druge njen, a nazovimo ga tako, ljubavnik pokazuje iznimnu zrelost, odnosno bez obzira na to što se našla u nezavidnoj situaciji te ju na neki način drži u šaci on ju nema namjeru, niti to na kraju krajeva želi, iskoristiti tj., zagorčati joj život.
Taj duh filma koji izvitoperenu perspektivu prikazuje na jedan prizeman način čini ovu psihološku dramu prvijencem kakav se samo poželjeti može. Ovime je Dean Kapsalis snimio uznemirujuć film o psihičkom poremećaju koji je umočen u običan, svakodnevni život. Film koji svojom jednostavnošću, običnošću, svakodnevnim, neki bi možda i rekli, dosadnim životom stvara nelagodu, jer se poremećaj upravo skriva u tim sitnicama, automatiziranim običajima kroz dan. On je teško uočljiv od strane drugih te samim time polagano izjeda osobu iznutra i to nečujno, kroz šapat. Snimio je film o gradaciji ludila kroz nekoliko dana i devastaciju kako pojedinca, tako i obitelji unutar koje se ono manifestira čime ovo ostvarenje postaje svojevrsni podsjetnik kako se ono ne događa negdje daleko od nas već iza zatvorenih vrata do naših, kako se ono ne događa (samo) ljudima s periferije već i onima nalik nama, običnim, autentično osrednjim ljudskim bićima.
OCJENA: 8
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori