REDATELJ: Alex Thompson
GLAVNE ULOGE: Kelly O’Sullivan, Ramona Edith Williams, Charin Alvarez, Jim True-Frost
TRAJANJE: 101 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2019
Konstatirati kako, barem u prve dvije decenije dvadeset i prvog stoljeća, Hollywood stoji na liberalnim („progresivnim“) pozicijama glede društvenih pitanja nije nešto naročito revolucionarno. Od MeToo pokreta čvrsto je zauzeo svojevrsnu feminističku poziciju, veliki filmski studiji, svaki na svoj način, podržali su recentni aktivizam ljudi iza Black Lives Matter, takozvani inclusive writing na snazi je već duže vrijeme, pa sve do ulaska na velika vrata inclusion standarda u kuću Akademije samo su neki od primjera koji potkrepljuju spomenutu tezu. Naravno, nije u redu generalizirati pošto u filmskom svijetu radi mnoštvo ljudi s različitim stajalištima i pogledima na određena društvena pitanja, no vjerujem kako ćemo se svi složiti s činjenicom kako su vizure Hollywodskog mainstreama svima dobro znane. U kontekstu opisanog; navedena stajališta veliki filmski studiji uglavnom su bezuspješno nastojali pretočiti na filmsko platno u vidu aktivistički impotentnih, sadržajno krnjih te, na koncu konca, licemjernih i podcjenjivačkih ostvarenja naspram naznačenih pokreta kao što su to, primjerice, Ocean’s 8, remake Ghostbustersa i Charliejevih anđela. Razumije se; postoji i druga strana kovanice u vidu Black Panthera ili maestralnog prikaza sistemskog nasilja nad ženama u igranom prvijencu Kitty Green – The Assistant. Za razliku od prvospomenutih, potonjim filmovima, figurativno govoreći, (društveni) aktivizam ne posustaje u susretu sa zatvorenom teglom ukiseljenih krastavaca ili punim vrećicama robe koje valja nositi po izlasku iz nekog marketa u kojemu ste ostavili pola svoje teško stečene plaće. Ne boje se zasukati rukave, staviti plavi ovratnik i smisleno prikazati agendu koju zastupaju. Saint Frances jedan je od takvih filmova.
Zaglavni kamen filma je izvrsno napisan scenarij Kelly O’Sullivan koja se, uz to što je autorica, istovremeno našla i u glavnoj ulozi. Ona igra Bridget. Tridesetčetverogodišnju djevojku koja još nije našla, do se tako izrazimo, svoje mjesto pod suncem. Život će joj se drastično početi mijenjati uslijed neplanirane trudnoće i susreta s jednom šestogodišnjakinjom.
U fokusu filma, kao što se to može zaključiti, jest Bridget. Svrhom izgubljena djevojka koja nastoji prokužiti svoj život i (pro)naći smisao istog. Njena neodlučnost, nesnalažljivost te izostanak čvrstog temelja za koji se može uhvatiti najbolje se ogleda u prilici (samo)karakterizacije u kojoj kaže, parafraziram, ja nisam milenijalka, ja sam granični slučaj. Spomenuto balansiranje između generacije x i y, odnosno njihovih karakteristika upečatljivo je jer se uvelike reflektiranju na njen život, razmišljanja i odluke koje donosi vezane za svoje tijelo, interakciju s muškarcima i sl.. Kroz sporedne likove koje susreće za vrijeme trajanja filma upućen je stasit, pristojne veličine, dobrostojeći, kruti… srednji prst svim onim ljudima koji ulaze u privatni život i odluke pojedinca te traže hologramsko popunjavanje kućica po godinama, jer u suprotnom, po njihovom mišljenju, postaješ vanzemaljac. Ovime se daje lijepa posveta, u ovom slučaju, ženinoj slobodi. Slobodi nad vlastitim životom, odlukama, ali i tijelom općenito. Gledamo posvetu „izgubljenoj“ generaciji, pruža im se mjesto na klupi trećeg kamenčića od sunca gdje će ih film srdačno potapšati u po ramenu, osmjehnuti im se, skinuti breme nametnutog uspjeha i nekog imaginarnog samoostvarenja te poručiti: „U redu je, nismo svi za sve.“
Photo: Screenshot
Kako karte ne bi bile bačene samo na lik Bridget njen život obogaćen je s Frances (prva uloga filmska uloga Ramone Edith-Williams), iznimno inteligentnom i samosvjesnom šestogodišnjakinjom koju dadilja te njenim majkama Mayom (Charin Alvarez) i Annie (Lily Mojekwu). Kroz simpatičan odnos Bridget i Frances pomalo nam se otvaraju vrata njihove obitelji pomoću koje se obrađuju teške teme poput postporođajne depresije i nesigurnost na jedan istovremeno ozbiljan, ali i šarmantan, lagan način. Film generalno odiše izvrsnim osjećajem za smijeh i ozbiljnost ovisno o datim okolnostima i potrebi. Svoj ovoj družini zajednička je nesigurnost naspram sljedećeg životnog koraka. Osjeća se snalaženje u hodu s tim životom i udarcima koje zadaje. Istina, on pleše tango, a junakinje napikavaju nešto što bi mogli nazvati foxtrot, no snalaze se, jer bez obzira na sve one silne imbecilne knjige o samopomoći za život ne postoji uputstvo već se snalazimo putem, pa kako god to bilo.
Ono u čemu ovaj film još odskače jest prikaz seksualnog života između dvoje ljudi te, nimalo ugodnih, posljedica abortusa. Naime, navedeno je prikazano vrlo ogoljeno. Nema, nazovimo to tako, filmski uljepšanih seksualnih trenutaka već se više usmjerava na svojevrsne nezgode poput mjesečnice za vrijeme istih te čišćenje kreveta nakon toga, ili, s druge strane, zajedničko praćenje iscjetka nakon abortusa i tome slično. Iako možda na prvu loptu spomenuto i ne zvuči primamljivo spomenuto je prikazano vrlo, u nedostatku riječi, decentno i prirodno. Nema gađenja već se budi svijest o tome kako smo mi ljudi upravo takvi. Ne budimo se ušminkani, ne mirišemo često kako treba, nismo savršeni kao s plakata već, upravo suprotno, lučimo razne stvari i neugodne mirise češće nego li bi to željeli, a jarko florescentno svijetlo i ogledalo u (javnim) toaletima češće je neprijatelj nego li prijatelj.
Za kraj, možemo slobodno reći kako je ovo film svog vremena, odnosno prikaz jednog od razmišljanja druge decenije novog milenija. O’Sullivan i redatelj Alex Thompson uspjeli su uhvatiti duh vremena te izvrsno prikazati mentalni sklop određenog broja ljudi. S obzirom na navedeno, film zastupa određenu agendu. Od javnog dojenja, potpora pokretu Black Lives Matter, pravo žene na izbor, pa sve do inclusive writinga u vidu međurasnih istospolnih roditelja. Ovaj film zahvatio je gotovo sve, no to je učinio toliko suptilno i nenametljivo da će svaki gledatelj, bez obzira na osobne stavove o pojedinim pitanjima, moći uživati u ovom filmu. Razlog je vrlo jednostavan. Sve je podređeno priči i likovima. Zbog izvrsno napisanog scenarija više će Vas biti briga za problem postporođajne depresije nego li činjenice da se radi o istospolnom paru. Za razliku od gore poviše spomenutih filmova koji viču iz petnih žila, a ne govore ništa ovaj film svojom pričom, sadržajem i likovima argumentira i potkrepljuje ono što zastupa. Drugim riječima, O’Sullivan je kosti presvukla mesom kojeg je prožela žilama, snimila je dokaz kako film kao takav može i smije zastupati bilo koju agendu ako to čini smisleno i s pokrićem, ako to čini sa supstancom.
Ocjena: 8
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
Odgovori