Zaustavite satove, isključite telefon,
Da ne laju, dajte psima sočne kosti,
Utišajte glasovir i uz prigušenog bubnja zvon
Iznesite lijes crni, neka priđu tugujući. (W.H. Auden)
Nikada neću zaboraviti kad sam prvi puta vidio Sean Connerya na TV ekranu. To je bilo nekada sredinom 1995. kad se krvavi rat u mojoj zemlji bolno približavao koncu. Gledajući film «Iz Rusije s ljubavlju» (1963.) na izlizanoj videokaseti prvi puta sam svjedočio nesvakidašnjoj pojavi glumca za koga tada, sa nepunih osam godina, nisam znao da je važio za jednog od velikana Hollywooda. Nisam znao ništa o njemu; ni ko je bio on a ni ko je bio James Bond, lik koga je utjelovio u šest EON-ovih i jednom nezvaničnom filmu o najpoznatijem tajnom agentu na svijetu. No, kao dječak od osam godina se sjećam pomisli na to kako bi jedan takav čovjek bio prijeko potreban da završi rat u mojoj zemlji. James Bond, naravno, nije pomogao. Čak se sjećam da sam razmišljao kako nije bilo slučajno da se dio radnje toga filma odvija upravo kod nas, na Balkanu, i da će James Bond možda doći i pomoći. Također se sjećam njegove pojave, nevjerovatne energije kojom je zračio i elegantnih pokreta koje će kasnije producent James Bond – filmova Cubby Broccoli opisati kao «mačiji» želeći da naglasi njegovu eleganciju zbog koje je čak i Broccolijeva supruga Dana lično uveliko lobirala da Connery dobije ulogu James Bonda. No najviše se sjećam njegovog prodornog glasa koji mu je bio zaštitni znak a kojeg bih uvijek poslije tog filma prepoznavao među stotinama – «Zovem se Bond. James Bond». Tako je započela moja fascinacija Sir Thomas Sean Conneryem.
Zanimljivo je da pisac izvornih romana o James Bondu, Ian Fleming nije nimalo bio zadovoljan izborom Connerya da igra Bonda (Cary Grant bio je Flemingov favorit za ulogu agenta 007) no nakon što je režiser Terence Young snimio kultni film Dr. No (1962) Connery je postao ne samo planetarno popularan kao James Bond i međunarodni seks-simbol već je Fleming, konačno uvjeren da je Connery pravi čovjek za posao, odlučio da čak promjeni porijeklo originalnog lika iz knjige i James Bondu da škotsko porijeklo baš kao što ga je imao sam Connery. Sljedeći filmovi koji će uslijediti u nizu avantura o agentu 007 čvrsto će cementirati karijeru Connerya kao planetarno popularnog glumca, kao i glumca koji je važio za najveći muški seks-simbol 1960-ih. Tako su se poslije filma «Dr. No» nizali «Iz Rusije s ljubavlju» (1963), «Goldfinger» (1964), «Operacija grom» (1965), «Samo dvaput se živi» (1967) i «Dijamanti su vječni» (1971). Filmom «Goldfinger» (1964) Connery je snimio po mnogima i najbolji film o avanturama James Bonda.
No Conneryev život se nije svodio samo na lik Jamesa Bonda, iako je do kraja života ostao označen tom ulogom. Sam je nekoliko puta govorio kako su mu lik i djelo James Bonda uskratili da se pokaže u punom sjaju u drugim ulogama jer gledatelji bi u svim njegovim ulogama uvijek vidjeli tajnog agenta 007. Čak i onim ulogama koje je odglumio u poznim godinama. Prije nego je postao poznat glumac Connery je služio vojsku u Kraljevskoj mornarici, vratio se kući u rodno naselje Fountainbridge u gradu Edinburgu u Škotskoj, jedno vrijeme radio kao mljekar, vozač kamiona, čak je neko vrijeme radio na poliranju lijesova, radio je i kao akt model da bi se na na koncu okušao i kao fudbaler. Zapravo, Connery se pokazao jako dobrim fudbalerom i dobio je čak i ponudu da igra profesionalno za Manchester United. Vjerujući da je sudbina spremila nešto veće za njega od karijere fudbalera, odbio je i odlučio se posvetiti bodybulidingu. Godine 1953. je na bodybuilding natječaju za titulu Mr. Universe osvojio treće mjesto. Kada bismo se ovdje zaustavili, mogli bismo reći da je Sean Connery vodio život kakav je, nama običnim smrtnicima, teško zamisliti i da je bio doista nesvakidašnje ljudsko biće. No, on je tek bio na početku svijetle i jedinstvene karijere.
Iako ga je uloga James Bonda, boljim ili gorim dijelom, definirala proteklih 50 godina, mnogi kritičari su se složili sa onim što milioni njegovih obožavatelji već znaju i godinama govore – da je Sean Connery prevelik glumac za James Bonda a ne obratno. Tome svjedoči činjenica da je on proglašen najboljim glumcem ikada koji je utjelovio agenta 007 – za prvo mjesto je odabran među njih 6 – drugo mjesto je pripalo sadašnjem James Bondu – Daniel Craigu, koji je svojevremeno izjavio da smatra da je Connery udario temelje tom liku i stavio svoj lični pečat agentu 007 – time postavljajući ideal kome ostali glumci samo mogu težiti ali nikada doseći. Connery je oduvijek izražavao želju da se skloni iz sjene agenta 007 – bio je odveć zabrinut da bi ga ogromna popularnost lika James Bonda mogla poistovjetiti sa samim likom pa se odlučio prihvatiti drugih projekata još za vrijeme dok je glumio Bonda. Rekao je «nikad više» agentu 007 nakon filma «Dijamanti su vječni». Tako je Sean Connery prvi puta otišao rekavši da se više nikada neće vratiti.
No Sean Connery se vratio. Ostvario je izvrsnu saradnju sa Alfred Hitchcockom na filmu «Marnie» (1964) kao i sa Sidney Lumetom na filmu «Brdo» 1965 («The Hill») sa kojim je još tada započeo jako plodnu saradnju koja će kasnije uroditi filmovima poput: «Andersonove vrpce» (1971), «Uvreda» (1972), «Ubojstvo u Orijent Ekspresu» (1974) i «Porodični Posao» (1989). Nakon što je odglumio naslovnu ulogu u naučnofantastičnom filmu «Zardoz» (1974) John Boormana, počela su mu se ponovo otvarati vrata Hollywooda – primio je uloge u dva filma koja su izašla istovremeno 1975.: adaptaciju romana Rudyarda Kiplinga «Čovjek koji je htio biti kralj» («The Man Who Would be King») gdje je glumio sa prisnim prijateljem Michael Caineom te film «Vjetar i lav» u kojem je glumio marokanskog plemića. Napokon se, iako na kratko vrijeme, uspio otresti James Bonda koji mu je do tada disao za vratom. Tu ulogu je odveć davno preuzeo Roger Moore kojem je povjeren mukotrpan, Sizifov posao, da popuni Conneryevo mjesto. 1977. Connery glumi u filmu «Daleki most» («A Bridge Too Far») sa filmskom legendom i po mnogima najboljim glumcem svih vremena, sir Laurence Olivierom. Od tada nastavlja saradnju i sa režiserom i članom urenbesne družine Monty Python, Terry Gilliamom, u filmu «Vremenski banditi» (1981) – zanimljivo je da je pristao da odglumi ulogu Agamemnona u tome filmu nakon što je čuo kako drugi član Monty Pythona, Michael Palin, opisuje lik Agammenoma kao «da je isti kao Sean Connery, ali mnogo jeftiniji». Kad su mu pokazali scenarij, bio je presretan da odglumi sporednu ulogu. Čak je nakon toga 1982. posudio glas kao narator filma «G’ole!» filma posvećemom FIFA Svjetskom Kupu.
Nakon što je 1983. preklinjan da se vrati kao James Bond u nezvaničnom filmu o avanturama agenata 007, prikladno nazvanom filmu «Nikad ne reci nikad», pristao je, za tad basnoslovnu sumu od 3 miliona dolara – najveća suma (u to vrijeme) ikad plaćena glumcu (!). Sean Connery se vratio – baš kao što stoji na odjavnoj špici svakog filma o 007: James Bond će se vratiti» – i doista je bilo tako: originalni agent 007 se vratio. Godina 1983 će biti i godina kad će se u bioskope istovremeno pustiti dva filma o James Bondu (Bond protiv Bonda, skandirali su mediji) – Roger Moore sa filmom «Octopussy» je iste godine zaradio više novca od Conneryevog filma «Nikad ne reci nikad» i, uz dodatne sudske zavrzlame oko protivzakonitog korištenja materijala iz prethodne Flemingove knjige, Connery se, jako razočaran, odlučuje nikad više vratiti James Bondu – ovaj put je zaista rekao – nikad više. No, upravo zato jer se vratio u ulogu agenta 007 i time ispunio želju miliona obožavatelja, on će ostati vječno pod sjenom James Bonda. Tako je Sean Connery drugi puta otišao. Ovaj put se više neće vratiti James Bondu.
No, na sreću osmogodišnjeg dječaka iz Bosne koji je tek počeo da gleda njegove filmove, Sean Connery se opet vratio svijetu filma. 1976. glumi u adaptaciji «Robin i Marian» sa jednom od najljepših glumica svijeta – Audrey Hepburn. Nekoliko godina prije toga napravio je i izlet u svijet westerna u filmu «Shalako» (1968.) sa prelijepom Brigitte Bardot. Pomama za Conneryem nije prestala iako se bližio sredovječnim godinama. Sa svojim karakterističnim i nadaleko prepoznatljivim stasom i glasom je i dalje plijenio gdje god je stigao gradeći filmsku karijeru koja je nadilazila sva očekivanja. 1986. je dobio prestižnu BAFTA nagradu za ulogu u ekranizaciji romana Umberta Eca «Ime ruže». Iste godine je izletom u fantazijski film «Gorštak» («Highlander») pokazao sposobnost da glumi starijeg mentora glavnim glumcima – uloga koju će mnogo puta odigrati kasnije. Sljedeće godine će odglumiti sporednu ulogu u filmu «Nedodirljivi» uz Kevin Costnera, Andy Garciu i Roberta DeNira, ulogu za koju će dobiti Oscara za najbolju sporednu ulogu. Sa Oscarom napokon među dugom listom priznanja Connery je odlučio da doda Stevena Spielberga među impozantnu listu režisera sa kojima je do tada radio pa se odlučio se prihvati iznimno uspješnog serijala filmova o Indiani Jonesu. U filmu «Indiana Jones i posljednji križarski pohod» (1989) je glumio oca Harrison Fordu. Spielberg, kada je upitan zašto se odlučio za Connerya, rekao je «Ja i George Lucas smo se pitali ko bi mogao biti otac Indiane Jonesa. Pronašli smo odgovor – James Bond».
Photo. MGM
Otprilike u ovo vrijeme sam rođen ja, pisac ovih redaka, apsolutno nesvjesan postojanja Sean Connerya niti izvrsnih filmova koje je iznjedrio. I opet, kada bismo rekli da je ovdje završila karijera velikog Škota i najvećeg evropskog glumca još od Laurence Oliviera, (s kojim je nakratko sarađivao) , onda bismo doista mogli reći da je to bila karijera kakvu samo rijetki glumci mogu imati. Ali ne, poštovani čitaoče, jer nakon što je ovjenčan Oscarom, Connery je 1989., u šezdesesetoj godini života, proglašen najseksiplinijim muškarcem svijeta. Časopis «People» ga je poslije toga, 1999., u 69 godini života proglasio «najseksipilnijm muškarcem stoljeća» Biti seks-ikona u 60-im – to može samo Connery. Odgovorio je na taj izbor: «Hvala Bogu, sve je dobro dok nisam najprivlačniji mrtav muškarac”. Čak je u jednoj drugoj anketi bio proglašen «najvećim Škotom koji je ikada živio», a u nekoj trećoj i «najvećim Škotskim nacionalnim blagom» Časopis Empire proglasio ga je jednom od najprivlačnijih filmskih zvijezda svih vremena. Ispred njega su bila samo dvojica pripadnika muškog spola: Johnny Depp i Robert Redford (s kojim je već glumio u filmu “Daleki most”)
Nastavljajući svoju blistavu karijeru 1990-ih godina prošlog vijeka, Connery se prihvatao što raznovrsnijih žanrova pa redovno odrađuje izlete u nepoznata polja – glumi u adaptaciji izvrsne knjige Tom Clancy-ja «Lov na Crveni oktobar» (1990), i još možda intrigantnije, u fenomenalnom filmu Fred Schepssya «Ruska kuća» (1990) uz zanosnu Michelle Pffeifer. Oprobao se i u akcijskim blockbusterima poput «Izlazećeg sunca» («Rising Sun» 1993 sa Wesley Snipesom, «Hrid» («The Rock» 1996 uz Nicholas Cagea) te «Klopka» («Entrapment» 1999) uz Catherine Zeta-Jones, koja se pridružila sviti prelijepih glumica koje su glumile uz velikog Škota – uz Tippi Hedren, Audrey Hepburn, Brigitte Bardot, Ursula Andress, Michelle Pffeifer, Honor Blackman, Jill St. John, Julia Ormond, Tia Carrere, Peta Wilson, Gillian Anderson i Angelina Jolie, između ostalih. U jednom intervjuu je upitan kako je bilo glumiti u ljubavnim scenama sa nekim od najljepših žena iz filma na što je odgovorio: «Težak je to posao, ali neko i to mora».
Kao i svi glumci, nije ostao pošteđen lošeg kriticizma zbog odabira nekoliko slabijih projekata koji su bili prošli loše na kino blagajnama između ostalih «Prvi vitez» (1995) sa Richard Gereom, «Osvetnici» (1998) sa Ralph Fiennesom i Umom Thurman te «Družba pravih gentlemena» (2003) sa Petom Wilson. No, u poznim godinama nije ostao bez pohvala za svoju glumu pa je 2000 godine dobio Kristalni globus za nasovnu ulogu u filmu «U potrazi za Forresterom» (2000). Kako navodi u svojoj autobiografiji, osjećajući se umorno od svijeta filma, kojem je dao svoje najbolje godine, odlučio je da napravi pauzu (čak se povukao iz filma koji je pristao snimiti pod nazivom «Josiah’s Cannon» koji je trebao režirati užasno dosadni Brett Ratner). Suvišno bi bilo reći da mi je lično laknulo, kao i svim fanovima, kad se Connery udaljio od tog projekta. Tvrdoglavi Škot je zloglasno poznat i po tome što je odbio neke projekte koji bi mu donijeli još veću slavu i bogatstvo – rekao je sudbonosno «Ne» Peteru Jacksonu i odbio glumiti Gandalfa u trilogiji «Gospodar prstenova» jer je tvrdio da ne razumije scernarij i da mu nema smisla te je prepustio ulogu Ian McKellenu – time je «odbio» i 400 miliona dolara koliko bi zaradio od te uloge (Jackson mu je ponudio čak 15% od cjelokupne zarade čitave trilogije) Također je rekao «Ne» braći Wachowski kad su mu ponudili da glumi Arhitekta u drugom dijelu trilogije «Matrix» koja je opet zaradila ogromnu svotu novca (iako nije rezonovala dobro kao prvi dio ni kod publike ni kod kritičara). Možda je zato i odlučio da se prilično neočekivano prihvati uloge Alana Quatermaina u filmu «Družba pravih gentlemena» (2003) jer je osjetio da se ukus publike mijenja ali, nažalost, taj film nije dobro prošao ni kod kritičara ni kod publike iako je rađen po jako popularnom stripu Alana Moorea. Jedini film koji je iskreno zažalio što nije snimio je, kako navodi u jednom intervjuu, film «Afera Thomasa Crowna». Njegovi obožavatelji samo mogu zamišljati kako bi taj film izgledao da je Connery tumačio naslovnu ulogu (u remakeu ju je tumačio Pierce Brosnan, njegov nasljednik iz serijala filmova o Jamesu Bondu – originalni Thomas Crown je Steve McQueen).
Connery je, bez sumnje, dokazani glumac i veteran TV ekrana. Zbog svog doprinosa svijetu filma godine 2000 je dobio titulu viteza – Sir Sean Connery. Nedugo poslije toga počastvovan je i priznajem za životno djelo Američkog filmskog instituta (AFI). Poslije toga se Sean Connery ponovo povukao – ovaj put u zasluženu mirovinu.
Tako je Sean Connery opet otišao. Mirno je živio na na tri adrese: u Španiji, na Bahamima i u Los Angelesu, družio se sa svojim unucima i zajedno s njima gledao filmove o Jamesu Bondu. Igrao je golf, rado ispijao martini, ali mu je ipak bio najdraži škotski viski. Bliski prijatelji tvrde kako je bio pomalo hipohondričan. Možda je zanimljivo i spomenuti da je Connery bio pobornik političke stranke koja traži samostalnu i nezavisnu Škotsku izvan Velike Britanije. Kao aktivni član škotske nacionalne stranke godine 2008 u novinama Scottish Sunday Express je izjavio kako vjeruje da će Škotska postati neovisna za njegovog života te da se neće vratiti da živi u Škotskoj sve dok se to ne desi. Ipak, ne bio to bio Sean Connery kojeg svi poznajemo i volimo kad nam se ne bio vratio, baš kao u maniru James Bonda.
Iako je Sean Connery opet otišao… ponovo se vratio. Punih 50 godina nakon što je osvojio treće mjesto na takmičenju za titulu Mr. Universe, prvi utjelovio James Bonda i ukrao simpatije za tu ulogu svim naraštajima koji će doći poslije, sarađivao sa nekim od najvećih imena svijeta filma, postao glumac ovjenčan Oscarom, dobio titulu najseksipilnijeg muškarca svijeta (kao i stoljeća), postao najplaćeniji glumac u povijesti filma i dobio titulu viteza, veliki Sean Connery se vratio da posudi svoj glas, isti onaj glas koji svi volimo i rado prepoznajemo, u videoigri koja je nastala na njegovom filmu “Iz Rusije s ljubavlju” – istog onog filma koji sam gledao na onoj izlizanoj VHS kaseti prije nekih 20 godina. Slušajući njegov glas montiran preko grafičkog CGI dizajna nekada mladog i vitalnog Connerya nisam mogao a da se ne sjetim kad sam ga prvi puta video upravo u tome istom filmu sa sličnim emocijama osmogodišnjeg dječaka.
Sean Connery je zaista imao nevjerovatan život. Postići sve ovo navedno i pored toga ostvariti tako raznovrsnu karijeru sa izletom u svaki mogući filmski žanr je nešto što nijedan glumac nije uradio niti će uraditi: glumio je u Disneyevom filmu (“Darby O’Gill and the Little People” 1959), naučnoj fantastici (“Tajna Jupitera” 1982), fantaziji (“Gorštak” 1986, Zmajevo srce” 1997), kriminalističkim filmovima (“Opravdana sumnja” 1995 Presidio 1988), akcijskim spektaklima (“Hrid” 1996), “Klopka” 1999), trilerima: “Marnie” (1964), “Vrač” (1992), “Izlazeće sunce” (1993), političkim satirama: (“Ispravno je pogrešno” 1982), drama: “U potrazi za Forresterom” (2000), “Ljubavne igre” (1998), historijskim filmovima: “Prvi vitez” (1995), Vremenski banditi (1981), komedijama: “Porodični posao” (1989), “Dobričina u Africi” (1991), u westernu: Shalako (1968), avanturističkim filmovima (“Indiana Jones i posljednji križarski pohod”1989), adaptacijama bestsellera (“Ime ruže 1986), animiranom filmu (“Sir Billi the Vet“) – samo kažite žanr filma – Connery ga je “odradio” u svojoj više nego plodnoj karijeri koja se protezala kroz skoro 60 godina. Toliki uspjeh na toliko različitih polja – nije loše za jednog mljekara iz Edinburga.
Photo: Paramount Pictures
Zanimljivo je primijetiti kako neki od filmova koji su postali jako popularni u 21 vijeku upravo su rađeni po receptu nekih od filmova na kojima je on radio. Takav je slučaj sa tzv. “caper filmovima” koji uključuju veliki plan (obično neku protuzakonitu i kompleksnu radnju poput pljačke koja se na kraju čudnovato ispostavi moralno opravdanom) – poznato je da npr. serijal filmova sa George Clooneyem “Oceanovih 11” ima iste paralele kao Conneryjeve “Andersonove vrpce” (1971) ili, još bolje, kao što se može vidjeti u Conneryevom filmu “Prva velika pljačka voza” (1978) gdje su takve radnje razrađene prije nego su stekle popularnost danas. Nikada ga nije bilo strah da isproba nešto novo, da riskira i bude dijelom tekovina modernog filma i pop kulture. Ovo je razlog zašto je važila jedna izreka često citirana a vezana za ovog velikog Škota još od dana kada je utjelovio Bonda: “Žene su ga željele a muškarci su željeli biti kao on. ”
Nakon što je postigao sve što je htio (a po mnogima i više od toga), odlučio je da se oprosti od svijeta filma ostavivši svoje fanove da traže još… što i jeste bit show businessa. Glavni razlog zbog kojeg smo ga uvijek željeli nazad je upravo taj jer je otišao kad je bio još uvijek zanimljiv (ovdje će fanovi prepoznati da sam ukrao rečenicu koju Connery kaže Harrisonu Fordu u “Indianu Jonesu i posljednjem križarskom pohodu”). Zato smo uvijek čekali da vidimo ono što gledamo na kraju svakog filma o James Bondu – James Bond će se vratiti – tj. Sean Connery će se vratiti…
Još jednom poslije toga se doista vratio – da bi posudio glas u animiranom filmu “Sir Billi the Vet” godine 2012. Činilo mi se da se Sean Connery uvijek iznova vraća da bi nam pokazao kako još uvijek može biti dobar, bez obzira na to što je to posljednji put uradio u 81. godini života. No, to je bio posljednji put da se Thomas Sean Connery vratio na filmsko platno.
Sean Connery se definitvno više neće vratiti ni na filmsko platno ni među nas. No, zato će vječno ostati upamćen kao najveći glumac svoje generacije i uvijek prisutan, ako ne u srcima svojih fanova, onda barem u pripravnom stanju na našim DVD i BLU Ray playerima i na ponekoj staroj, izlizanoj VHS videokaseti…
Hvala Vam, gospodine Connery, na najboljim filmovima koje sam ikada gledao, nezaboravnim likovima koje ste utjelovili onako kako samo Vi to možete i, najvažnije, hvala Vam na prelijepoj priči o uspjehu kojoj nema premca. Uvijek ste bili i ostali – trajna inspiracija.
S najvećim poštovanjem
A.A.
Tekst napisao: Alen Avdić
Odgovori