Naslovnica Animirani RECENZIJA: SAKAMICHI NO APOLLON – glazba kao strast

RECENZIJA: SAKAMICHI NO APOLLON – glazba kao strast

407
0
Photo: Screenshot

PISAC: Yuki Kodama

PRODUCENT: Masao Maruyama

REDATELJ: Shinichirō Watanabe, Kazuto Nakazawa, Seiki Sugawara

GLAVNE ULOGE: Yoshimasa Hosoya, Ryouhei Kimura, Yuuka Nanri

TRAJANJE: 1 sezona, 12 epizoda

 

Raindrops on roses and whiskers on kittens
Bright copper kettles and warm woolen mittens
Brown paper packages tied up with strings
These are a few of my favorite things

Uvod je početak pjesme „My favorite things“, originalno iz brodvejskog mjuzikla The Sound of Music iz 1959 godine koja je dvije godine kasnije izašla je i na Coltraneovom albumu u četrnaestominutnoj verziji. U proljeće 2012. godine pojavljuje se i u anime mini-seriji Sakamichi no Apollon (Kids on the Slope), nastala prema istoimenoj mangi od 9 poglavlja i 45 epizoda. 

Radnja započinje 1966. godine u Kyushu, gdje upoznajemo protagonista: Kaoru Nishimi. Introvertirani i anksiozni šesnaestogodišnjak-genijalac koji kreće u prvi razred srednje škole u mjestu u koje se tek preselio k rođacima. Učestale selidbe rezultiraju bezprijateljstvom – neuspjehom svakog pokušaja stvaranja prijateljstava, zbog čega se posvećuje učenju i sviranju. Ono što je, ovaj put, za Kaorua drukčije jest prilazak Ritsuko Mukae – brižne, dobroćudne djevojke iz razreda koja ga poziva u prodavaonicu ploča koju vodi njezin otac u čijem se podrumu održavaju probne svirke jazz entuzijasta. Jedan od njih je i treći protagonist: Sentarou Kawabuchi, srednjoškolac od kojeg svi zaziru, delikvent i bubnjar koji negira sve glazbene stilove osim džeza te predstavlja dijametralno suprotan lik Kaoruu, discipliniranom učeniku i klasično školovanom pijanistu koji nema pojma o džezu. Vidjevši Kawabuchija kako svira, Kaoru, inspiriran i impresioniran Kawabuchijevim bubnjarskim performansom počinje razvijati interes za džez te koristi svaku priliku kako bi vježbao i dokazao se Kawabuchiju, a troje srednjoškolaca produbljuje svoje prijateljstvo i glazbene vještine svakom novom probom nakon škole. 

Epizode vibriraju posebnom notom tople nostalgije, čarolije i čvrstog prijateljstva, a tome uvelike pridonosi odabir glazbe – gdje naslovi, tekstovi i savršeno pogođen ugođaj daju važnosti svake scene. Pogledate li listu epizoda, primijetit ćete da su nazvane po džez klasicima, a prvi kojim Kaoru postaje očaran je Art Blakeyev Moanin’, koji se zatim provlači kroz cijeli serijal. Tu su još i Summertime, These Foolish Things, Love Me or Leave Me, In a Sentimental Mood, All Blues, My Favorite Things, Milestones, …lista se nastavlja. Glazba je u ovoj priči personifikacija odnosa između likova – ponajviše možda između Kawabuchija i Kaorua, njihovog prijateljstva koje cvjeta dok skupa istražuju glazbu (koja život znači) i život sam: kao da je svaki glazbeni napredak ujedno i osobni. Njih dvoje potom osnivaju i kvartet skupa s vlasnikom prodavaonice ploča na bassu i Junom na trubi – četiri potpuno različita (i vrlo dobro razrađena) lika čija je poveznica strast prema underground jazzu koji zvuče zaista briljantno. 

Vizualno, Kids on the Slope ne zaostaje za zvučnim, dapače, prisutna je gotovo taktilna aura ljepote građena detaljima, što rezultira sinestezijom osjetila i uvlači gledatelja-promatrača u scenu i čini ga dijelom priče. Radnja otkriva pregršt „sitnica“ koje pridonose ljepoti života, kao na primjer izlet na obalu s prvim prijateljima ili neočekivani pljusak na krovu, koje su izbalansirane suočavanjem s teškim situacijama poput gubitka, usamljenosti pa čak i smrti. U obje krajnosti, ushit oko sviranja i stvaranja ne jenjava-to je konstanta koja pruža uzbuđenje radi novih pustolovina i utjehu u naizgled bezizlaznim situacijama jer:

„Sometimes life is like jazz and goes in an unexpected direction… Don’t think you need to do anything complicated at first. All you really have to do is hit the keys.“  – Kaoru Nishimi

Zbog svega navedenog, a i mnogo više od toga, Kids on the Slope priča je o prijateljstvu, glazbi, ljubavi prema životu i samoostvarenju kroz razne nedaće koja će ugrijati dušu: bez obzira na glazbenu potkovanost i godine pod kožom – proći će kroz sve slojeve i natjerati Vas da pjevušite naslovne melodije po cijele dane i dugo nakon gledanja. Važne su samo otvorene životne dizne, za ostalo će se pobrinuti ekipa iz serije i, tko zna – možda baš oni postanu neke od Vaših omiljenih stvari.

P.S. Za one neodlučne da urone u seriju, ili pak one koji žele provući glazbu iz ove serije i kroz svoj život, postoji i cijela playlista pjesama izvedenih u cijelosti, baš na onaj način na koji je i u seriji: zaigrano i s puno osjećaja. Redatelj Shinichirō Watanabe ponovno je surađivao s izvanrednom kompozitoricom i glazbenom producenticom Yōko Kanno, čija je suradnja urodila kultnim animeima Cowboy Bebopom i Macross Plusom.

Tekst napisala: Valerija Franjić

 

 

Prethodni članakPRVI POGLED: THE 355
Sljedeći članakPRVI POGLED: NEWS OF THE WORLD
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime