RECENZIJA: PUT U SVEMIR – Junaci našeg doba

SCENA 0 (prvo gledanje):

Prva polovica 90-ih…“Ovo su nesigurna vremena, Miki ostani kod kuće“, pjevao bi Johnny B. Goode Štulić. Nesigurna vremena, baš kao i danas, ali i te 90-e, ako ste odrasli u mirnoj oazi između UNPA zona sektora Istok (kojeg su držali Rusi, tek kasnije je stigao US general Jacques Klein) i sektora Zapad (sa nekim egzotičnim reprezentacijama, nažalost bez Amera), su bile izdržljive. Na stolu dnevne sobe, boca „Coca-Cole, kupljene u Mađarskoj, starci zavaljeni na kauč ne misle da nekome smeta dim cigareta – na tepihu se igra neki klinac sa „lego“ figuricama gusara. Više ne mogu biti siguran da li je film bio posuđen u videoteci ili je prikazan na televiziji (nekako mislim da je bio vikend i da je bilo poslijepodne). Film počinje s taktom odličnog soundtracka, crno – bijela slika…Ma kakvi „Hot Shots“, ovo su za mene bili pravi frajeri – Hot Dog-ovi…i kad sam nakon dvadesetak godina, od gledanja ovog filma, dobio priliku posjetiti mjesta lansiranja i svemirski centar, moj dječački san je bio ostvaren…

SCENA 1:

Godina 1947: Uvodni narativ:

Ono što je redatelj i scenarist Philip Kaufman (Invazija kradljivaca tijela, Nepodnošljiva lakoća postojanja, Izlazeće sunce…) napravio 1983. (film snimljen prema knjizi Toma Wolfea – The Right Stuff) zapravo je u završnom monologu, godinama kasnije, ponovio redatelj James Mangold u „Ford v. Ferrari“. Vrlo sličan monolog s praktički istim postavkama: There’s a point at 7000 RPM. where everything fades. The machine becomes wighteless. Just disapears. And all that is left is a body moving through space and time. That’s where you meet it. It creeps up on you, close in your ear. Asks you a question, the only one that matters. Who are you? Ken Miles je u automobilizmu možda bio kao Chuck Yeager na nebu (ali i na Zemlji)…

Prekrasni klasični soundtrack Bill Contija je uvertira, konstanta te epilog filma. Od neuspješnog pokušaja probijanja zvučnog zida sa smrtnim posljedicama bezimenih probnih pilota, glasnika tužnih vijesti i sprovoda u pustinji s preletom aviona, umjesto počasnog plotuna. Vlada pokušava izabrati nekoga tko je spreman dati i život. Neki traže 150 000 $ (milijuni u današnjim novcima), ali onda legenda i narodni heroj Chuck Yeager (u jednom danu srušio 5 Nijemaca) pristane besplatno (ionako ga Zrakoplovstvo plaća). Zbog međuigre sa ženom Glennis i jahanja, on slomi par rebara i pod takvim uvjetima (uz pomoć side-kicka, vjernog pomagača Ridleyja, koji mu uvijek posuđuje žvake) ulazi u povijest kao Prvi čovjek koji je probio zvučni zid u avionu X-1 (Glamorous Glennis). Redatelj Chazelle je, godinama kasnije, također na neki način kopirao scenu probijanja zvučnog zida sa uvodnom scenom u raspadajućem avionu u filmu „First man“. Dakle, sve je to poteklo iz “Puta u svemir/Prave stvari” dok i sam Kaufmann, uzima elemente iz Kubrickove Odiseje 2001. (oblik neba, spektar boja). Yeager u maestralnoj izvedbi, također legendarnog Sam Sheparda je ostao pomalo zaboravljen, jer zbog državne sigurnosti i početka hladnog rata nitko nije odmah smio čuti za rezultat – bez obzira na sve, čovjek koji je i prije bio legenda, već tada je zaslužio sliku heroja u lokalnom kafiću. Chuck Yeager je jedan od onih nepodobnih individualaca, igrača (u sportskom smislu), koji nikada ne dobije priliku biti članom reprezentacije s dočekom na Jelačić placu, nakon herojskih podviga. On i nije bio tip za slikanja i tv konferencije – činjenica da nije imao završen fakultet ga je diskreditirala da bi postao astrounaut…no to nije bio njegov kraj…naprotiv.

SCENA 2: „Tko je najbolji pilot na svijetu?“ (Gledaš u njega, bejbe)

Godina 1954 – auto, cesta, pilotske sunčane naočale, vjerna žena i brzina…sve su to dodaci za samouvjerenog asa, Gordona Coopera (mladi Denis Quaid) – nadimak – Hot Dog. Da, on je Maverick prije Mavericka i lako ga možemo zamisliti kao neku zamjenu za Toma Cruisea u Top Gun-u. Gordo je čovjek s misijom. Iako zapravo i nije najbolji, njegova zdrava ambicija te cojones ga dovedu u reprezentaciju. Na nebu je pilot Scott Crossfield, upravo probio Mach 2, Gordo sve promatra, a Yeager skulirano upali svoj mlazni avion te još malo poboljša rekord. Zdrava kompetencija.

SCENA 3: „Rim je imao ceste, Britanci su imali more, mi smo u WW2 imali avione, ali sada komunjare vladaju svemirom“

Godina 1957 – štreberski službenik vlade (mladi Jeff Goldblum, puno prije Dana nezavisnosti) trči washingtonskim hodnicima vičući „Sputnik, Sputnik…“ Kauffman sa satiričkim odmakom prikazuje tajne sastanke nacionalnog vrha, gdje se odlučuje krenuti na „pravu stvar“ jer komunjare nas ne smiju konačno pobijediti, tj. naši Nijemci su bolji od njihovih“, a ja ne želim spavati pod svjetlosti komunističkog Mjeseca“. Njemački stručnjak na lošem engleskom pokušava opisati korake za prvo lansiranje u orbitu, ali (budući predsjednik) L.B.J. ne razumije što znanstvenik želi reći (scena slovkanja i krivih riječi u rangu „Inspektora Closeaua“). Ovo je film s dozom nacionalnog ponosa, ali redatelj ispravno ne želi biti Roland Emmerich nacionalnog jedinstva i patetičnosti, već bira pravedan i realističan put. Hoće li čimpanza (a jimp…what?…chimp-an-zee ili spe-ci-men…what, you mean Spaceman?…no specimen) biti prva…ili će prvi biti – čovjek?

Old school piloti (kao Yeager) imaju animozitet prema vladi te prema tajnosti projekta, ne žele biti laboratorijski zečevi. Novija generacija Cooper (opet u brzom automobilu sa ženom dok na radiju svira Little Richard) i njegov frend, zvjezadni putnik Virgil I(van) Gus (bolje je zvati se Gus, nego Ivan) Grissom (Fred Ward), počinju imati drukčije planove. Onda momci iz vlade na tv-u vide jednog klasičnog nacionalnog heroja, pristojnog all american tipa, mornaričkog pilota Johna Glenna (mlađahni Ed Harris s najviše kose ikada). Tu su još i Walter „Wally“ Schirra (Lance Henriksen), originalni prvi (američki) čovjek u svemiru – Alan Shepard (Scott Glen), Deke Slayton te Scott Carpanter – oni su predstavljali originalnu sedmoricu veličanstvenih (Mercury Seven). Čekali su ih testovi izdržljivosti, skeptičnost i prvotno ruganje javnosti te nadmetanje sa sestrom Ratched koja ih nadgleda oko medicinskih stvari (pjevušenje u wc-u, kako bi dobila uzorak provjere pokretljivosti muških spolnih stanica i druge scene). Šaljivi Gordo Cooper misli kako ima najveći kapacitet pluća, ali ne, tu su Glenn i Slayton – prvaci. Događaju se i potencijalne nepravde, jer Vlada sve nadgleda…kakve su žene, bračni životi, sve do sitnice će utvrditi tko će biti prvi u svemiru. Na jednoj konferenciji za novinare astronauti – piloti postaju homogeni te sve što kažu postane predmet novinske senzacije…tu su postali američkim junacima, jer ništa bez medija (Chazelle u „Prvom čovjeku“ radi sličnu gradaciju). Život astronautovih žena te njihova iskrena briga je također jedan od motiva (puno prije tv serija tipa „Astronautove žene“ i sl.).

SCENA 4: Dear Lord, please don’t let me fuck up/Say again please/I said everything is A-OK (my name is Jose Jimenez)

Godina 1961. i opet su Rusi prvi s Gagarinom, ali onda kreće Shepard s 15 minuta u svemiru pa Glenn (prvi orbitirao tri puta oko Zemlje) i malo pomalo, uspjesi i razočaranja, ali bez predaje…

SCENA 5: We choose to go to the Moon (ali prvo moramo sve poslati u orbitu)

Jedan od najpoznatijih govora J.F.K-a o misiji na Mjesec. John Glen iz kapsule promatra full moon rising i još jedan klasični „2001: Odiseja trenutak“. Grissom naizgled griješi prilikom pada kapsule pa postaje pomalo nepodoban, ali gazda Yeager zna da je Gus učinio sve kako treba…

SCENA 6: „Zadimite mi lososa, vraćam se za doručak“ (prije Ace Rimmera)

Yeager gledajući svoje kolege na tv-u shvaća da, iako za put u svemir nije potrebna posebna letačka vještina (jer sve je u tehnologiji i novcu), svejedno je potrebno imati posebnu hrabrost. Onda sjeda u supersonični probni (svemirski) avion Lockhead NF-104A i ovaj put, još jednom probija – visinsku granicu. Turbulencija, svi instrumenti otkazali, ali legenda je još jednom došla do krajnje granice (oko 36 000 km). Na kacigi ponovno vidimo kubrickovske obrise, avion pada i eksplodira, ali pilot je iskočio te sav izranjavan i dalje žvače žvaku – ultimativna cool scena svih vremena. Dokazao je da ima the rigth stuff, iako ga kamere nisu snimale. Odnos Yeagera i žene Glennis je paralela odnosa astronauta u programu te njihovih žena. I ovdje redatelj naznačuje određenu girl power. Yeager: I’m a fearless man, but I’m scared to death of you“ Glennis: Oh no you’re not. But you oughta be.

SCENA 7: Hot Dog brže, više, jače

U vremenu kada je svijet bio podijeljen, ali u kojem su vrijedila drukčija pravila, Gordo Cooper (nakon što je asistrirao kolegama u australskom bushu) je 1963. u Mercury Atlas 9 misiji, jednostavno morao probiti sve tadašnje rekorde, kada je napokon došao red na njega…i još jednom Bill Conti i maestralna glazba…the end.

The Right Stuff, vidi čuda, prilikom premijere nije probio nikakve rekorde gledanosti, nije ni vratio utrošeni proračun na blagajnama, ali je svejedno dobio četiri Oscara (u sporednim kategorijama). Nema veze – tijekom gotovo četiri desetljeća je postao jedan od najpoznatijih filmova, ocijenjen kao povijesno i kulturno važnim. Možda nije najbolji svih vremena, ali je svakako jedan od onih epskih filmova, koji nekim od nas može biti među najdražim, jer emocije su zaj*****. Film u kojemu glumci s poznatim astronautskim prezimenima i glume same astronaute. Epski, ali opušten, ozbiljan, ali i humoran (na vlastiti račun), muškarci, ali i žene, nebo, ali i zemlja…Kauffman je veliki dio filma posvetio supkulturi zaboravljenih probnih pilota, jer moramo znati početke. Neki su izgubili živote i nisu došli do svemirskog programa ili Mjeseca, ali svi oni su bili prije Armstronga, Aldrina i Collinsa i nikada nisu bili pred kamerama. Povijest ih možda ne valorizira dovoljno te junaci našeg doba postaju pomalo zaboravljeni, jer neki novi rekord je uvijek bitniji od onog prošlog…nova medalja je uvijek važnija od prethodne…nove generacije uvijek traže nešto drugo…ako iz toga nastane zdravo natjecanje, to je u redu…ali uvijek moramo znati kronologiju događaja (teško je uspoređivati tko je najbolji nogomteaš, rukometaš ili košarkaš svih vremena, baš kao i za pilote i astronaute. Veselin Vujović je u svoje vrijeme, bio ono što je Ivano Balić bio u svojem…braća Wright …crveni barun…ili današnji piloti. Golf 1 ili Golf 8 (Ford ili Ferrari, McLaren…Senna ili Schumacher) – sve u svoje vrijeme. Današnji svijet pod lockdown-om i današnje vrijeme globalne epidemije, potresa i isčekivanja zločestih vanzemaljaca, opet traže nove verzije (super)junaka, nove legende & fantome slobode. Kad smo kod preživjelih legendi i zaboravljenih asova…znate li tko je jedan od posljednih Mohikanaca,koji je i dan danas (kraj travnja 2020.), još uvijek živ i aktivan na twitteru? To je all american hero – gazda i pukovnik (nikako pokojnik) – cijenjeni gospodin Chuck Yeager (rođ. 1923.). Želim mu da nadživi Jožu Manolića.

Mir, dobro, zvjezdani putnici & bilo koji partneri A.G.