REDATELJ: Vinko Brešan
GLAVNE ULOGE: Nikša Butijer, Sebastian Cavazza, Dražen Kuhn, Zdenko Jelčić, Goran Bogdan, Krešimir Mikić, Lazar Ristovski, Daniel Obrychski
TRAJANJE: 118 minuta
Ako se za nekog domaćeg filmaša može reći da snima filmove za kino publiku onda je to Vinko Brešan. Brešanovi filmovi su, u domaćim okvirima naravno, pravi blockbusteri. “Kako je počeo rat na mom otoku” je, danas davne, 1996 skupio nešto manje od 350 000 gledatelja. Pet godina kasnije stigao je “Maršal” s bitno manjom gledanošću od rata, ali s ponovo izvrsnih stotinjak tisuća prodanih kino ulaznica. Godine 2013 ponovo velik hit by Vinko Brešan – “Svećenikova djeca” zaustavila se na više od 155 tisuća gledatelja – respektabilni rezultati promovirali su Brešana u najgledanijeg redatelja u Hrvatskoj od samostalnosti. Redatelj je ostvario rezultate koje većina domaćih filmaša može samo sanjati. No, uz poštovanje prema podizanju interesa prema domaćem filmu i izvrsnim komercijalnim rezultatima teško se oteti dojmu da je svaki novi redateljev blockbuster lošiji od prethodnog. Drugim riječima – najbolji je (i znatno provokativniji, slojevitiji od skuhala sam ti pašta šut monologa) “Kako je počeo rat na mom otoku”, nešto slabiji “Maršal”, zatim još slabija “Svećenikova djeca”. Niz nastavlja “Koja je ovo država” koja je najslabiji Brešanov film koji, kako sada stvari stoje, neće doseći impresivne brojke gledanosti redateljevih prethodnih filmova.
Zanimljiva je i dobro osmišljena bila reklamna kampanja filma. Nastup izmišljenog KUD-a “Vuk Karadžić” u gledanoj informativnoj emisiji jedne od domaćih nam televizija (isječak se može pronaći na you toube-u), konferencija za novinare u Kulmerovim dvorima (znamo koga i čega su simboli spomenuti dvori), tajnovitost o radnji i velika svečana premijera na kojoj je, između ostalih, prezenterica bila i bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor. Efekt je postignut – o filmu se, uoči premijere odnosno početka distribucije, puno pričalo, nagađalo – očekivale su se reakcije za i protiv, ali nakon pogledanog filma ostaje praznina i dojam o promašenoj prilici.
Brešan i scenarist Mate Matišić film su realizirali na tri detalja – general, ratni veteran na rubu samoubojstva, ministar koji ne želi izaći iz ćelije kaznionice u Lepoglavi i krađe posmrtnih ostataka Franje Tuđmana. Tri detalja koja kao da su izmišljena na nekom druženju na šanku (to, naravno, nije ništa loše; mnoge dobre i odlične ideje rodile su se upravo na takvim mjestima) – tri detalja koja su mogla, da je bilo više suptilnosti (prije svih, odmaka od eksploatiranja ratnih vremena – da, ona su i dalje dio naše svakodnevice, ali ova država ima puno većih problema koja su samo dijelom posljedica ratnih zbivanja – puno toga lošeg dogodilo se u vremenima kada je rat bio godinama iza nas) i manje želje da se igra na prvu, onako populistički film napraviti puno zanimljivijim, kritičnijim i bližim recentnoj stvarnosti (kako je, recimo, probleme pobačaja i korupcije u zdravstvu
problematizirao “Ljudožder vegetarijanac”).
Teško se oteti dojmu da nakon spomenuta tri detalja baš i nije bilo previše inspiracije (ili možda želje) da film postane slojevit i ne potone u ponavljanje scena ili posuđivanje događaja iz ne tako davne prošlosti ove države (npr. lov generala). U redu, autori su uspjeli povezati priča, film su nakrcali likovima od kojih su neki slabo objašnjeni, ali ponavljanje i nelinearna radnja su, koliko god se trudili objasniti i opravdati, nisu ništa drugo nego nedostatak inspiracije da se na pravi način nadograde tri ideje.
“Koja je ovo država” je, kažu, komedija apsurda. Apsurda u filmu ima koliko hoćete, ali komedije baš i ne. Malo je, vrlo malo, duhovitih trenutaka filma. Naravno, humor odnosno stvari koje su smiješne, duhovite ovise od gledatelja do gledatelja – malo je trenutaka smijeha za jednu komediju apsurda u Brešanovu filmu.
Tri detalja koji su temelj filma mogla su biti znatno provokativnija i važnija kritike ove države. Dopustite autoru ovih redaka da u nekoliko riječi objasni prethodnu rečenicu – ne, ne smatram se važnijim ili pametniji od redatelja, ali zamislite da se ministar policije dobrovoljno zatvorio u ćeliju kao trenutak katarze zbog svih političkih igara i afera koju su potresli ovu državu i na posredan ili neposredan način utjecali na život građana. Čin pokajanja koji želi objasniti novinarima i otkriti tajne iza kulisa. Takav pristup temi, pa bio film i komedija apsurda, bio bi znatno provokativniji i gledatelju zanimljiviji od reciklaže starih ideja i pozivanja na stara vremena. Koliko god ona još uvijek bila prisutna u našoj svakodnevici.
Autori filma vjerojatno su računali, kao dodatnu reklamu, i na reakcije onih pripadnika društva ove države koje bi dijelovi radnje filma moglo uvrijediti. Autor ovog teksta u filmu ne vidi ništa uvredljivo niti bilo kakav detalj koji bi trebao uzburkati duhove – u trenutku pisanja ovog teksta nakon 40 000 gledatelja nikakve se reakcije dogodile nisu niti se o filmu vode (pre)velike polemike. Izgleda da Brešanov film ovoga puta nije uspjela podići prašinu. Ništa čudno – apsurda ima dovoljno u našoj svakodnevici i bez filma koji nije duhovit, ali niti previše zanimljiv i tematski je više arhaičan nego aktualan.
Najveća vrijednost filma su glumačke izvedbe. Izvrsni su Nikša Butijer kao suicidu sklon general te Krešimir Mikić kao ministar policije. Dvojac koji dominira filmom. Glumačka ekipa je internacionalizirana – u filmu nastupaju poljski glumac Daniel Olbriychski (fizički podsjeća na Josipa Broza), Sebastian Cavazza kao premijer – kombinacija Zorana Milanovića i Borisa Tadića te Lazar Ristovski kao jedan od otmičara. Dio je to vrlo respektabilne glumačke ekipe u kojoj su prva imena Butijer i Mikić.
“Koja je ovo država” najslabiji je blockbuster Vinka Brešana. Komedija apsurda koja se populistički, prvoloptaški i gotovo bez ikakve suptilnosti pokušava nametnuti gledatelju. U tome ne uspijeva, između ostalog, zato što nema ono najvažnije kada je komedija u pitanju. Duhovitost. I to nije jedina stvar koja filmu nedostaje.
Odgovori