REDATELJ: Florian Zeller
GLAVNE ULOGE: Anthony Hopkins, Olivia Colman, Imogen Poots, Mark Gatiss, Rufus Sewell
TRAJANJE: 97 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Father
“Tko sam, zapravo, ja?” – Anthony
Trideset je godina prošlo od premijere filma koji je svijetu donio jednog od najupečatljivijih i najzanimljivijih serijskih ubojica u povijesti sedme umjetnosti. Trideset godina od trenutka kada je Hannibal Lecter pristao surađivati s agenticom Clarice Sterling i pomogao riješiti slučaj Buffalo Billa. Karizmatičnog i inteligentnog kanibala Hannibala interpretirao je Anthony Hopkins – glumcu je bilo dovoljno manje od dvadeset i pet minuta pojavljivanja u filmu (“Kad jaganjci utihnu” traju nešto manje od dva sata) da ostvari jednu od najboljih glumačkih izvedbi u povijesti filma i osvoji brojne nagrade. Osvojio je Hopkins i “Oscara” za najbolju glavnu ulogu – zapravo, interpretacija dr. Lectera ulaznica je za filmsku besmrtnost Anthonyja Hopkinsa. Nakon Lectera Hopkins je snimio veliki broj filmova, imao je izvrsne i, nešto manje izvrsne trenutke u karijeri – i baš nekako prigodno, na tridesetu obljetnicu uloge koja je postala njegov znak raspoznavanja Hopkins je osvojio i drugog “Oscara” i još jednom podsjetio (ako je i bilo onih koji su zaboravili) o kakvoj je glumačkoj veličini riječ….
Uspomene i sjećanja, na kraju su priče, ono što ostaje. Sjećanja na važne nam i drage ljude koji neizostavni dio naše svakodnevice, uspomene na one koji više nisu s nama – k vragu, podsjećanje i na teške, loše dane koji su prošli. Jer ipak smo ih preživjeli. Ono što smo proživjeli ostaje kao sjećanje. Do posljednjeg trenutka.
Međutim, nekim ljudima sudbina drugačije podijeli karte. Bolest će njihova sjećanja i uspomene pretvoriti tek u povremene bljeskove, njihove živote kao i svakodnevicu njihovih bližnjih pretvorit će u svakodnevnu borbu. Jedan od njih je i osamdesetogodišnji inženjer u mirovini, stanovnik Londona. Njegovo ime je Anthony…
Sigurna režija i izvrsna gluma Anthonyja od uvodnih trenutaka filma povezuju s gledateljem ili gledateljicom. Način na koji je demencija prikazan u “Ocu” iznimno je uvjerljiva i vrlo potresna – gledatelj iz prvog lica prati događaje u Anthonyjevu stanu. Kroz percepciju glavnog protagonista na realističan je i bolan način prikazano mentalno propadanje glavnog lika odnosno kaotična i zbunjujuća svakodnevica koja ga okružuje. Takav prikaz filmu daje i drugačiju žanrovsku odrednicu od očekivane – iako je, s obzirom na zaplet, “Otac” programiran i očekivan kao drama u filmu se, često, mogu pronaći tragovi psihološkog trilera.
Foto: Screenshot
“Otac” je nastao prema kazališnoj predstavi – činjenicu koju scenarist i redatelj Florian Zeller ne skriva. Upravo suprotno – njegov film ispunjen je komornom atmosferom, zatvoren te snažno obilježen glumačkim izvedbama. Međutim, Zeller ne prebacuje kazališnu predstavu na film već istu prilagođuje i dodaje filmske stvari kako bi priča bila što uvjerljivija i realističnija. U tome u potpunosti uspijeva.
Ako bi tražili film sličan “Ocu” snimljen u posljednjih 10-15 godina onda bi potraga završila u trenutku kada se spomene “Ljubav” Michaela Hanekea. Iako je u naslovu filma austrijskog redatelja ljubav on više govori o umiranju, jer ljubav između glavnih protagonista (koliko god ona snažna bila) ne može promijeniti. Sličan je slučaj u “Ocu”, ali Anthony, za razliku od Anne iz “Ljubavi”, fizički, s obzirom na godine, pristojno funkcionira, ali njegov gubitak pamćenja u potpunosti ruši njegovu svakodnevicu i zauvijek zatvara vrata normalnom životu.
Klaustrofobičan je i zatvoren film Floriana Zellera. Opravdano i (ponovo) realistično – život koji se odvija izvan stana, Anthonyjeva doma daleko je od njegove stvarnosti. Kao što je Anthony zatvoren u vlastitom stanu tako i njegova savjest odnosno percepcija svijeta koji ga okružuje postaje narušena bolešću koja polako, ali sigurno napreduje…
Glumačke izvedbe filma su izvrsne. Glavna figura priče je Anthony Hopkins – nevjerojatno je i bolno uvjerljiv u ulozi čovjeka kojem bolest mijenja stvarnost. Starost. Život. Hopkins je prikazao čitavu paletu raspoloženja, duševnih stanja i različitih emocionalnih trenutaka. Njegova gluma savršeno prikazuje čovjeka uzdrmanog demencijom – on je šarmantan, drzak, bezobrazan, oprezan, paranoičan,nepovjerljiv, tužan…. Na kraju priče i emocionalno slomljen, iscrpljen borbom sa samim sobom i vlastitom percepcijom okoline koja ga okružuje. Rijetko viđena glumačka izvedba koja je zaslužila hvalospjeve publike i nagrade koje je osvojila.
Foto: Screenshot
Vrlo dobra je i Olivia Colman u ulozi strpljive Anthonyjeve kćeri – glumica izvrsno razumije ulogu Anne. Ona oprašta ocu teške riječi , jer iz demencijom uzdrmanih osoba često progovara bolest, a ne ono što stvarno misle. Zeller nijansira stvari pa kroz lik Paula (Rufus Sewell) pokazuje koliko neki mogu biti oštri prema dementnim osobama. Međutim, redatelj ne sudi, jer ponekad je doista teško pronaći pravi način ponašanja prema dementnoj osobi.
“Otac” nije film koji će gledatelju podići raspoloženje. Nema u njemu ništa optimistično ili veselo. Ipak, riječ o filmu koji se na treba izbjegavati, filmu koji se pamti. “Otac” je emotivna i dirljiva, stravično uvjerljiva i realistična priča o čovjeku koji, zbog demencije, gubi vlastiti identitet i sve teže povezuje konce stvarnosti koja ga okružuje u kojoj briljira Anthony Hopkins uz podršku sporednih glumaca (Olivia Colman, Imogen Poots, Rufus Sewell, Olivia Williams..). Priča o tome kako nestankom sjećanja i uspomena polagano prestaje i životna priča jednog čovjeka….
OCJENA: 9
Odgovori