REDATELJ: Damian McCarthy
GLAVNE ULOGE: Adam Scott, Peter Coonan, David Wilmot, Austin Amelio, Michael Patric, Florence Ordesh
TRAJANJE: 107 minuta
Nadnaravni horor “Hokum” prati Ohma Baumana (sjajni Adam Scott) ciničnog američkog pisca koji odlazi u zabačeni hotel u ruralnoj Irskoj kako bi rasuo pepeo pokojnih roditelja. Ondje saznaje za legendu o vještici koja navodno opsjeda zaključanu sobu za mladence. Dok ga počinju progoniti jezive vizije, a jedna zaposlenica hotela misteriozno nestane, Ohm se nađe uvučen u mrežu nadnaravnih događaja, mračnih tajni i vlastitih potisnutih trauma. Ono što započinje kao priča o ukletom hotelu postupno se pretvara u psihološki horor o krivnji, žalovanju i suočavanju s prošlošću.
“Hokum” se u početku čini kao klasični horor o čovjeku zarobljenom u ukletom hotelu u kojem obitava vještica. Već prvi kadrovi prizivaju poznatu ikonografiju žanra: osamljena građevina izdvojena od svijeta, hodnici koji se gube u polutami, škripa starih podova i osjećaj da se iza svakih zatvorenih vrata skriva neka zaboravljena tajna. Glavni lik dolazi kao uljez u prostor koji kao da ima vlastitu volju, a hotel ne djeluje tek kao pozornica događaja, nego kao živo biće koje promatra, pamti i polako steže obruč oko svakoga tko u njega zakorači.
Međutim, kako priča odmiče, postaje jasno da film nije zainteresiran samo za površinske strahove. Vještica, koja se isprva doima kao središnje oličenje zla, postupno poprima složenije konture. Ona nije tek prijetnja iz mraka, nego simbol nečega dubljeg i starijeg od samog hotela; utjelovljenje potisnutih krivnji, kolektivnog sjećanja i rana koje vrijeme nije uspjelo izliječiti. Njezina prisutnost nije ograničena na fizički prostor; ona prodire u misli, uspomene i snove, brišući granicu između onoga što je stvarno i onoga što nastaje iz čovjekovih unutarnjih strahova.
Hotel se pritom pretvara u svojevrsni labirint svijesti. Svaki hodnik vodi ne samo prema novoj prostoriji nego i prema novom sloju protagonistove psihe. Zidovi kao da čuvaju odjeke davno izgovorenih riječi, dok predmeti ostavljeni u sobama djeluju poput relikvija prošlih života. Atmosfera je prožeta osjećajem melankolije, gotovo elegične tuge, kao da je čitava zgrada podignuta na temeljima zaboravljenih tragedija koje se neprestano ponavljaju.
Foto: Focus Features
Hotel se pritom pretvara u svojevrsni labirint svijesti. Svaki hodnik vodi ne samo prema novoj prostoriji nego i prema novom sloju protagonistove psihe. Zidovi kao da čuvaju odjeke davno izgovorenih riječi, dok predmeti ostavljeni u sobama djeluju poput relikvija prošlih života. Atmosfera je prožeta osjećajem melankolije, gotovo elegične tuge, kao da je čitava zgrada podignuta na temeljima zaboravljenih tragedija koje se neprestano ponavljaju.
Redatelj Damian McCarthy vješto koristi neizvjesnost. Čitatelj ili gledatelj nikada nije potpuno siguran jesu li nadnaravni događaji doista stvarni ili su posljedica postupnog raspadanja percepcije. Upravo ta dvosmislenost stvara najdublji nemir. Strah ne proizlazi iz naglih šokova, nego iz osjećaja da se stvarnost polako pomiče izvan svojih uobičajenih granica, ostavljajući likove bez čvrstog uporišta.
Kako se radnja približava vrhuncu, horor sve više ustupa mjesto egzistencijalnoj drami. Pitanje više nije kako pobjeći iz hotela, nego može li čovjek pobjeći samome sebi. Ukletost prostora pokazuje se tek kao odraz unutarnje ukletosti njegovih stanovnika. Vještica, hotel i protagonist postaju dijelovi iste simboličke cjeline, povezani nevidljivim nitima sjećanja, krivnje i sudbine.
Zbog toga uradak ostavlja dojam djela koje nadilazi žanrovske okvire. Ono koristi motive horora kako bi istražilo teme usamljenosti, identiteta i nemogućnosti zaborava. U njegovoj srži ne nalazi se čudovište koje vreba iz tame, nego spoznaja da su najstrašniji prostori često oni koje nosimo u sebi. Hotel tako ostaje upamćen ne kao mjesto opsjednuto duhovima, nego kao mračna arhitektura ljudske duše, a vještica kao glas prošlosti koji neumorno podsjeća da nijedna tajna nije zauvijek zakopana.
OCJENA: 7
