REDATELJ: James Vanderbilt
GLAVNE ULOGE: Rami Malek, Russell Crowe, Michael Shannon, Richard E. Grant, Leo Woodall, Peter Jordan
TRAJANJE: 148 minuta
NAZIV ORIGINALA: Nuremberg
“Do you know why it happened here? Because people let it happen.”
Uvod
Kad bi morao birati najbitniji citat iz filma Nürnberg (trenutačno u našim kinima., s premijerom na filmskom festivalu u Torontu u rujnu 2025.), to bi bio ovaj – Zašto (ovdje)? Zato što su ljudi to dopustili. Nije to posebno originalni dio u scenariju, već je upravo banalan, kao i samo zlo. I takvi jednostavni one lineri se ponavljaju kroz povijest. Naime, ne postoje čudovišta ili babaroge iz bajki, ne postoje Predatori, Alieni, Drakule itd. Postoje (samo) ljudi, tj. neljudi. U njima/nama leži horor kojeg tražite. I to je sve.
Zato ne smijemo pasti na foru, blagoglagoljivog i inteligentnog (navodno je imao IQ 138) ratnog zločinca Hermanna Wilhelma Göringa, Oberbefehlshaber der Luftwaffe, predsjednika Reichstaga, Reichsstatthalter–a, Ministerpräsident Pruske, ministra gospodarstva Trećeg Reicha; i što sve on nije bio, koji nam (donekle i probijajući tzv. četvrti zid) kaže:
Years from now, I wonder what you will say about us. Will you even acknowledge we were human?
Iako vas danas, razni influenceri relativiziraju, na ovom mjestu nećeš dobiti počast. Dakle, ne, Hermanne, vi niste (bili) ljudi, vi ste (bili i ostali) – zločinačka organizacija prepuna ratnih zločinaca. A ti, Hermanne, si bio i ostao – debeljko u zatvorskoj ćeliji…i sve si znao, koliko god da nam s visoka i šarmantno tvrdio suprotno.
Douglas Kelley: (govori Göringu) You are not Alexander the Great! You’re just a fat man in a cell, and you knew!
Međutim, ako je zlo banalno, i razni činovi (ne mislim na vojne insignije), npr. herojstva, mogu isto biti obični, ne nužno spektakularni. Obični ljudi, sa svojim manama, u svakodnevnim djelatnostima, mogu biti hrabri. Hrabrost može biti i pisanje pisma podrške vojnicima, noć prije Dana D, kao i preuzimanje krivice za neuspjeh (tog istog, iskrcavanja u Normandiji) na sebe (kao što je legendarni general i budući predsjednik Ike, bio i učinio).
Hrabrost može biti i bilješka u imeniku u kojoj stoji:
„još uvijek vjerujem da su ljudi, zapravo dobri u svom srcu“,
…čak i ako to pišete večer prije, nego što će vas neprijatelj konačno zarobiti i odvesti u logor smrti…Kao što je bio slučaj sa legendarnom djevojčicom Annom Frank. Hrabrost je i sjesti na prvo mjesto u autobusu, umjesto zadnjeg mjesta…kao što je to učinila Afroamerikanka Rosa Parks.
Nürnberg u filmovima
Naravno, kada spomenemo toponim ovog grada u Bavarskoj, svim filmofilima prvo na pamet pada legendarni film Judgment at Nuremberg/Suđenje u Nürnbergu, epska sudska drama redatelja Stanley Kramera iz 1961. Uf, koji je to bio glumački all star: Burt Lancaster, Spencer Tracy, Richard Widmark, Marlene Dietrich, Maximillian Schell (dobio Oscara za ovu ulogu), Judy Garland, Montgomery Clift, William Shatner (Captain Kirk) i dr. Legenda do legende nam prikazuje legendarno mjesto (gdje su se prvo donijeli rasni zakoni u Trećem Reichu, a svi su čuli za propagandni film Leni Riefenstahl, pod nazivom „Trijumf volje/ Triumph des Willens“ iz 1935., a koji je prikazao stranački kongres nacista u Nürnbergu 1934.).
Legendarna sudska drama iz 1961. godine je opisala suđenje njemačkom sudskom aparatu tijekom 1948. (suci i tužitelji saveznika vs. suci i tužitelji nacista), a ne suđenje onim, nešto poznatijim vojničkim/časničkim negativcima (koje se odigralo krajem 1945. i 1946.), o kojima ćemo ovdje pričati. U ovom originalnom filmu imamo klasični ambijent prvog hladnog rata, s univerzalnim temama osobne i kolektivne odgovornosti/krivnje za Holokaust, ali sve uz pozadinu one poznate – sovjetske prijetnje.
Postoji i istoimena (Nürnberg) američko – kanadska doku-drama, u dvije epizode, iz 2000., s Alecom Baldwinom, Brianom Coxom (glumio Göringa), Christopherom Plummerom, Max von Sydowom i dr. Jednostavno, poznate glumačke face su često potrebne za ovakve složene uloge i materijale.
Međutim, filmski prikaz prvog i najpoznatijeg međunarodnog tribunala, svakako je zaslužio još puno više raznih ekranizacija, pogotovo u današnje vrijeme, kada se sve relativizira, a i povjesničari bi tako rekli, da se na neki način, ponovno nalazimo u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Poslije tridesetih, po nekoj logici, vjerojatno slijedi i neka forma četrdesetih. Nažalost, ideali međunarodnog prava, rules based international order, međunarodni forumi i sve ono što je stvoreno poslije WW2, barem kao aspiracija (a na čemu smo odgajani, i/ili školovani), polako (ma zapravo, prilično brzo u povijesnim razmjerima) nestaje, kao suze na kiši.
Genocidi ostaju, ali pravni okvir se povlači. I ljudi se opet skrivaju i boje…jer prvo su došli po komuniste, a kad dođu do Vas, može proći i duže vremena…ali tada nitko više neće ostati…da bi se suprotstavio (da parafraziramo njemačkog luteranskog pastora Martin Niemöllera, a nedavno je u kinima bio i film „Bonhoeffer“, o Dietrichu Bonhoefferu, također pastoru i disidentu…pa se onda sjetim i Franz Jägerstättera, o kojem je legendarni Terrence Malick, napravio predivan film).
Nürnberg 2025.
Najnoviji film o nürnberškom suđenju je snimljen prema knjizi The Nazi and the Psychiatrist (iz 2013.), američkog novinara Jack El-Haia. Hai je opisivao seanse vojnog psihijatra Douglasa Kelleyja i njegovog pacijenta – debeljka Göringa. Kelley je bio mladi vojni psihijatar zadužen za utvrđivanje mentalne sposobnosti optuženih Nijemaca, koji su trebali izaći na sud u Nürnbergu, a Göring je bio najviši nacist, kojem je tamo suđeno.
Zanimljivu igru mačke i miša je odlučio ekranizirati redatelj James Vanderbilt. Isti je prvo počeo kao scenarist, svakako zanimljivih naslova: Basic (zadnji film Johna McTiernana sa Travoltom, Samuelom L. Jacksonom, Connie Nielsen i dr., ima nešto pravosudno i u tom filmu), Zodiac (Fincherov film stvarno nije potrebno posebno reklamirati), a tu su i Čudesni Spiderman (Andrew Garfield), White House Down (Bijela kuća je doista pala, drage dame i poštovana gospodo, ali ne od Sjeverno – Korejaca ili dr. terorista) itd. Vanderbilt je također bio scenarist i zadnjeg Vriska, Murder Mistery (glume Sandler i Aniston) te novog filma Fountain of Youth (glume John Krasinski i Natalie Portman).
Ipak, kao redatelju, ovakav (donekle) epski film, kao prvijenac, je možda malo preveliki zalogaj za Vanderbilta. Autor ovih redaka bi volio vidjeti ovakav film u režiji majstora kao što je Steven Spielberg (iz najboljih dana) ili Christopher Nolan, a stvarno bi bilo zanimljivo vidjeti, bi li se u političkom/sudskom žanru uspio snaći legendarni Denis Villeneuve. Naravno, kod takvih velikih filmova bi se našlo mjesta i za dobrog starog Ridleyja Scotta (iako bi prva trojica bili možda bolji izbor).
Djelomično je stvar i u mjestu snimanja. Današnja Ugarska očito služi kao druga liga filmskih studija i filmskih setova (sjetimo se prošlogodišnjeg filma Brutalist). Naravno da filmski proračuni diktiraju i ta pitanja, ali možda je stvar i u pojedincima iza kamere, koji bi s manje, mogli dati nešto više u vizualnom smislu (a da ne gledamo 50 shades of grey fotografiju). Autor ovih redaka pamti jedan naizgled mali film (o kojem se ne priča previše), koji je bio svojevrsna stilska vježba legendarnom Trećem čovjeku Carola Reeda (pamtimo Orsona Wellsa, Alidu Vali, Josepha Cottena, Trevora Howarda u mračnom, poslijeratnom i hladnoratovskom Beču, uz pamtljivu glazbu Antona Karasa).
Naime, Steven Soderbergh je 2006. snimio neo noir film na old school temeljima – The Good German (Clooney, Cate Blanchett, Tobey Maguire i dr.). Taj Dobri Nijemac je, u vizualnom smislu, kopirajući filmove iz 1940-ih/50-ih, puno bolje prikazao sumornu atmosferu poslijeratne Njemačke, okupirane u 4 zone (interesa). Nürnberg nije uspio ponoviti takvo nešto i na trenutke se čini kao da smo u tv filmu. No, nećemo ovo uzeti kao preveliki minus, jer tema je uvijek (naj)bitnija.
Nije Vanderbilt napravio ništa loše ni u drugim segmentima, niti je autor ovih redaka imao prevelika očekivanja za ovaj, realno dosta solidan, ali ne i veličanstven film. Ovdje nedostaje malo više iskre u očima, katarze, ili još malo duha. U nadmudrivanju Ramija Maleka (psihijatar Kelley) i legendarnog Russella Crowea (kao debeljko Göring) nedostaje malo više sukoba titana (je li Göring možda Hanibal Lecter, a plahi Kelley možda Clarice Starling?), a kao i da je solidno prikazana sudnica, čak i popunjena statistima, nekako ostala, barem poluprazna, jer smo očekivali – a bigger bang.
Naravno, nitko ovdje ne očekuje artificijelno hollywoodsko unakrsno ispitivanje iz novela Johna Grishama i sl., jer realnost je rijetko tako bombastična, već je više – suptilna. I u redu, možda je Vanderbilt htio ostati suptilan, ali on još nema redateljsko iskustvo istinske suptilnosti, iako ponavljam – treba pozdraviti snimanje ovakvih filmova.
Nije lako interpretirati povijesne osobe, čak i one koje nisu planetarno poznate, kao što su poznati neki vojskovođe, političari, znanstvenici i dr. Ovaj film nam daje uvid i u te, široj javnosti – nepoznate osobe, koje su bile na bitnim dužnostima. Biti saveznički tužitelj ili sudac je sigurno bitna dužnost, a biti okrivljenik (čak i kao oni manje poznati negativci) u povijesnoj sudnici je također – bitna uloga.
Pozitivna poruka filma (Nikad više?)
Ideal međunarodnog prava stvoren kroz Ligu naroda (izum predsjednika Wilsona, u koji izolacionistička SAD ipak nije ušla) se razbio još tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, ali vođe slobodnog svijeta su odlučile obnoviti taj izum te su napravile prve temelje Ujedinjenih naroda, kroz Atlantsku povelju predsjednika F.D.R.-a i legendarnog Churchilla. Iz ruševina Europe se pomoću Marshallovog plana počela rađati i ideja ujedinjenog europskog kontinenta, kako bi svi narodi živjeli u miru.
Vanderbilt možda previše izravno crta gledatelju (jer današnjoj publici moramo doslovno crtati stvari) ono što su stvarni povijesni akteri htjeli od suđenja nacistima. Tako da su neki dijalozi ovdje da nam doista olakšaju posao smještaja radnje i konteksta vremena. Za takve dijaloge je najviše zaslužan pouzdani Michael Shannon, koji glumi tužitelja Jacksona (koji je vjerojatno imao vezu sa svojom tajnicom, a kojoj objašnjava neki bolji svijet, kakav bi trebao nastati iz ruševina rata). Inače, Jackson je bio i protivnik smrtne kazne, iako je razumio potrebu i ulogu ovakvog suda.
We are able to do away with domestic tyranny only when we make all men answerable to the law, so that it can never happen again.
Naravno, mi sada znamo povijesne spoilere, oko te sintagme nikad više/never again/nie wieder, ali tadašnji founding fathers-i međunarodnog (kaznenog) prava su doista vjerovali da je moguć bolji i pravedniji svijet (naravno, takvi ljudi najčešće nisu sudjelovali u Jalti, Potsdamu i tijekom kasnijih deal-ova).
Tadašnji saveznički pravnici su (uspješno?) napravili buduću pravnu arhitekturu poslijeratnog svijeta. Cilj je bio suditi zločincima prema kaznenim djelima, koja još nisu postojala: agresivni rat, zločine protiv mira, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti (kao i za urotu). Kazne za presudu su već bile određene (smrt pred streljačkim vodom ili vješanje), ali bilo je potrebno napraviti proceduru, kako bi svjetska javnost bila upoznata sa svim detaljima, kako bi (kao u umjetničkim djelima) svi proživjeli katarzu, kako osuđeni negativci ne bi postali mučenici (da ih se samo smaknulo, bez suđenja), kako se takvi zločini nikad ne bi ponovili, tj. da se ne mora treći put ratovati protiv ratobornih Nijemaca (koji su danas opet previše pacifistički raspoloženi, jer krajnosti nisu nikad dobre).
Njemački narod je većinom denacificiran i svakako je prošao kroz katarzu, koja se posebno pokazala 20ak godina kasnije, u studentskim revolucijama 60-ih, kada su mlade generacije počele pitati svoje roditelje – što su oni radili u ratu?…Neki su lagali, neki su možda i priznali, a neki su šutjeli, jer bilo je malo dobrih ljudi u Trećem Reichu (kao što su bili Konrad Adenauer ili Willy Brandt). Da ih je bilo više – možda bi urota von Stauffenberga (Long live sacred Germany!) uspjela. Koliko vas, cijenjeni čitatelji, prilikom gledanja Valkyre zdušno navija da Tom Cruise uspije i koliko vas se uvijek nada da će uspjeti (priznajem, časni sude filmskog svijeta – kriv sam po toj točki optužnice), kao kad gledamo reprizu utakmice, koju smo izgubili (i plačemo za propuštenim šansama).
Glumci su vjerno, doduše u skraćenoj formi, prikazali neke stvarne monologe pred sudom. To se, prije svega, odnosi na uvodnu recitaciju tužitelja Jacksona. Pravni stručnjaci i danas smatraju taj uvodni govor, jednim od najutjecajnijih govora u kanonu međunarodnog prava i kaznene znanosti. Zanimljivo je kako su statisti u sudnici, od kojih su neki i bili preživjeli Židovi, pljeskali glumcima nakon odrađene klape snimanja. Dakle, film je odradio ono što je trebao…Naravno, za neke, a drugima je teško išta pojmiti…i zato ratovi često i ne završavaju (čak ni nakon – pobjede).
Sve pozitivne povijesne poruke u filmu su većinom izrečene od pravnika (spomenut ćemo code red trenutak u filmu malo kasnije, a i Malekov lik nam daje isto jednu univerzalnu poruku, posebno na kraju), ali ovaj film nije samo sudska drama, već je djelomično i – zatvorski. Klasična uloga Johna Slatteryja (malo mrzovoljan i strog, ali pravedan), koji glumi brigadira Burtona Curtisa Andrusa, direktora zatvora, nam upravo prikazuje i tu perspektivu, odnosno – stranu medalje, između policajaca i zatvorenika. Nije zatvor u Nürnbergu, bio Alcatraz ili Shawshank…Iako ni iz Nürnberga – nitko nije pobjegao (doduše, i o tome ćemo nešto reći u daljnjem tekstu).
I nacisti plaču
Foto: Walden Media
Uvijek je dobro upoznati svog neprijatelja, samo možda nije dobro tražiti slavu preko leševa. Naravno, nije vojni psihijatar Kelley (standardni Malek, kojeg neki kritičari i ne fermaju previše, iako se čovjek trudi i ovakve ulogu mu bolje odgovaraju, naspram bezličnih negativaca iz James Bonda) išao preko leševa dobrih ljudi, ali je išao preko (budućih) leševa negativaca. Htio je napisati knjigu o zločincima i postati slavan (borio se i sa osobnim demonima alkoholizma).
Uloga psihijatara u Nürnbergu je službeno bila ta da oni utvrde koliko su nacisti sposobni za suđenje. Međutim skrivena poanta je bila ta da su psihijatri prekršili kodeks povjerljivosti na relaciji doktor i pacijent te su zapravo služili kao doušnici tužitelja i suda. Ništa sporno, rekli bismo, jer ovdje se sudi za najveće zločine – toliko velike da dotada nisu bili ni zamišljeni.
Kritičari će uz aklamaciju i hvalospjeve govoriti o povratku Russella Crowea na veliki ekran. Nije on nestao iz filmova i serija, ali govori se kako ovakav (veliki) film, odnosno ulogu, nije imao još od Američkog gangstera (2007.). Dakle, on je stalno tu negdje (makar i na direct to video, ili B filmovima u kinu), ali nekadašnja slava je konstantno opadala, dok su mu kilogrami tjelesne mase – rasli. I to, barem ponekad, dobro dođe, jer netko dobije priliku glumiti vrhunskog povijesnog negativca – stvarnog (ne)čovjeka i debeljka, a ne izmišljenog Darth Vadera ili dr. Kanibala Lectera. Da budemo pravedni, stvarni Göring je u pritvoru/zatvoru, navodno uspio skinuti skoro 30 kg (Crowe se trudi izgledati bolje za svoju novu i dosta mlađu partnericu u stvarnom životu).
Autor ovih redaka nikada nije posebno fokusiran isključivo na glumačke bravure (nikad u filmu nisam tražio metodu Marlona Branda i sl.) ili njihovu imitaciju nekog, jer bitniji mi je žanr i poruka filma, dok su dobri glumci samo šlag na tortu. Hoću reći, neka drugi (pr)ocjenjuju koliko je Crowe fantastičan u ovoj ulozi. On je trenutno sigurno netko tko je logičniji izbor za glumiti Göringa, nego li neki, ali to je – sekundarno.
Doduše, taj Göring je stvarno bio poseban pompozni lik. On ipak nije previše pušio kubanske cigare (imao je slabo srce), već je pokušavao raditi i sklekove. I u njegovom liku, Crowe, barem na trenutke, može emitirati neke (naizgled) složene poruke.
I zato, cijenjeni čitatelju, ‘ajmo rastaviti na proste faktore neke od optuženih nacista, koje film prikazuje, jer nije tu samo bio jedan debeljko u zatvorskoj ćeliji.
Rudolf Hess: zanimljiv lik, koji također zaslužuje neki poseban film. Prvotno zamjenik Fuhrera, ali doista pomaknuta persona, koji je u lucidnim trenucima, početkom rata, pokušao osobno sklopiti mir sa Churchillom, uzeo avion i odletio do Škotske gdje su ga seljaci prvo zatukli, a kad je otkriveno tko je on, postao je saveznički zarobljenik, sve dok nije transportiran u Nürnberg. Izbjegao je biti optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, ali je dobio doživotni zatvor (u Spandauu, ali bez baleta) zbog zločina protiv mira i urote. Bio je ocijenjen sposobnim da mu se sudi i njegova amnezija je barem djelomično bila fingirana – dr. Strangelove moment u filmu, sa mjerenjem kukuruza ili rimskim pozdravom to i pokazuje.
Njegov epilog, sa doživljene 93 godine života (previše je poživio) je sumnjiv – je li se doista objesio ili se nešto drugo dogodilo u zatvoru? Ipak do samog kraja je ostao vjeran nacizmu i antisemit (nije bilo šanse da ga se uvjetno pusti iz zatvora), a opet, bio je i boležljiv starac, koji je plakao po noći….te je imao velikih psihičkih problema.
Karl Dönitz: kratkotrajni predsjednik Reicha, nakon Hitlerova samoubojstva (i po njegovoj oporuci!). Taj stari morski vuk je bio i zapovjednik mornarice, odgovoran za neograničeno podmorničko ratovanje i tzv. vučje čopore (ove godine legendarni film Das Boot slavi 45 godišnjicu pa se prisjetite teksta o filmu). Dönitz je naredio Alfredu Jodlu (također jednom od optuženika, koji je i pogubljen u Nürnbergu) da potpiše njemačku kapitulaciju 08. svibnja 1945. Taj mornarički časnik je osuđen na samo 10 godina (za ratne zločine i zločine protiv mira, ali ne i za zločine protiv čovječnosti) te je mirno živio na slobodi do prirodne smrti 1980. Dönitz je bio privrženi nacist tijekom rata te je to pokušao relativizirati tijekom suđenja i poslije u civilnom životu, kada je pisao memoare.
Julius Sebastian Streicher: taj manje poznati negativac je dobio nešto veću ulogu u filmu, jer redatelj Vanderbilit nas je natjerao da zapamtimo što je taj Gauleiter vidio u Rorschachovom testu. .Za razliku od nekih, bio je brutalno iskreni antisemit – do kraja. Melodramatski je salutirao Führeru i pred vješalima.
Robert Ley: nacistički političar i kao većina osuđenih kriminalaca, fanatično odan Hitleru. Kad su ga saveznici uhvatili, tvrdio je da se zove Dr. Ernst Distelmeyer. Ley je očito bio ogorčen što ga se smatra ratnim zločincem, rekavši Kelleyju i psihologu Gustaveu Gilbertu (u filmu ga glumi Colin, sin Toma Hanksa), koji su ga vidjeli i testirali u zatvoru: „Postavite nas uza zid i dobro nas upucajte, vi ste pobjednici. Ali zašto bih ja bio izveden pred Tribunal kao k-k-k-…Ne mogu to ni izgovoriti.“ Nije mogao izustiti da je zapravo bio – kriminalac, tj. ratni zločinac. Uspio je izvršiti samoubojstvo u ćeliji prije samog početka suđenja.
Bilo je sveukupno 24 ratna zločinca za koje se planirao proces pred Tribunalom. Između ostalog, tu su bila uključena i poznatija imena, kao npr. Martin Boorman (svojevrsni šef kabineta), koji si je, bježeći iz Berlina pred Sovjetima, najvjerojatnije sam oduzeo život i osuđen je u odsutnosti. Feldmaršal Wilhelm Bodewin Johann Gustav Keitel (ministar obrane i šef Oberkommando der Wehrmacht) bio je obješen.
Franz von Pappen (bivši kancelar prije pobjede nacista na izborima 1933.) je bio oslobođen u Nürnbergu, ali kasnije osuđen pred njemačkim denacifikacijskim sudom, međutim kasnije i pušten, nakon dvije godine odslužene kazne. Ulrich Friedrich-Wilhelm Joachim von Ribbentrop (sjećate se, on je bio ministar vanjskih poslova i frend od Molotova – jedini sporazum koji Sovjeti nisu prekršili, bio je sporazum Ribbentropp – Molotov) je također obješen, ali bitno je naglasiti kako je, na kraju, izrazio svojevrsno kajanje, rekavši:
Bože, čuvaj Njemačku. Bože, smiluj se mojoj duši. Moja posljednja želja je da Njemačka ponovno pronađe svoje jedinstvo i da, radi mira, postoji razumijevanje između Istoka i Zapada. Želim mir svijetu.
Immortan Joe iz „Mad Max: Fury Road“ bi na njegove posljednje riječi, kao i na nespretno vješanje, rekao: Mediocre!
Među osuđenima su bili i Arthur Seyss-Inquart (bivši austrijski kancelar prije Anschlussa), koji je također obješen, a npr. Albert Speer (Hitlerov arhitekt, koji također ništa nije znao) je osuđen na 20 godina pa kasnije pušten na slobodu te je ostvario i značajan uspjeh sa svojim memoarima.
Prije suđenja, a dan poslije samoubojstva Hitlera i Eve Braun; i utjelovljenje ratne propagande, kancelar Trećeg Reicha na jedan dan (također prema Hitlerovoj oporuci), notorni Joseph Goebbels je također izvršio samoubojstvo, zajedno sa svojom suprugom Magdom…nakon što su ubili svoje šestero djece….tabletama cijanida.
Hitler & Göring (No.1 & No.2)
Kao što kažu u Star Wars-ima, na tamnoj strani sile, uz mastera, uvijek imamo i apprenticea (Crowea pamtimo i zbog uloge u odličnom filmu Petera Weira – Master and Commander). Doduše i jedi vitezovi imaju učitelja i učenika. Naravno, teško je reći da je debeli Göring bio Hitlerov šegrt ili učenik, jer u prijašnjoj hijerarhiji carske Njemačke, jedan odlikovani letački as iz WW1 (letio i sa Crvenim Barunom von Richthofenom), sigurno nije bio na istoj razini, kao neki kaplar/skupnik/desetnik.
Ovdje je filmski najzanimljiviji nacist broj 2 – Göring. U filmu je krivicu oko konačnog rješenja židovskog pitanja konstantno prebacivao na Reinharda Heydricha (kojeg su ubili čehoslovački gerilci (operacija Anthropoid, a postoje i dva novija filma o tom događaju iz 2016. s Jamie Dornanom i Cillianom Murphyjem te iz 2017. s Jasonom Clarckeom i Rosamund Pike) i Heinricha Himmlera (zapovjednika SS-a, koji je također izvršio samoubojstvo prije suđenja).
Međutim, povijesni izvori nam govore (koliko god Crowe bio raspoložen u ulozi blagoglagoljivog i inteligentnog zločinca) između ostalog i sljedeće…Göring je Heydrichu izdao dopis u kojem mu je naredio da organizira praktične detalje konačnog rješenja židovskog pitanja. Do trenutka kada je ovo pismo napisano, mnogi Židovi i druge niže rase, su već bili ubijeni u Poljskoj i na drugim okupiranim područjima. Na konferenciji u Wannseeu, održanoj šest mjeseci kasnije, Heydrich je formalno objavio da je genocid nad Židovima, postao službena politika Reicha. Göring nije prisustvovao toj konferenciji, ali je bio prisutan na drugim sastancima na kojima se raspravljalo o broju ubijenih.
Göring je tvrdio kako je smatrao da se eliminacija Židova odnosi samo na mjesta u vladi i privatnom sektoru, a u filmu je nešto spomenuo i radne logore (uspoređujući ih sa zarobljenim Japancima u SAD-u). Drugim riječima, broj 2 u zločinačkom aparatu nije ništa znao o logorima smrti. I na ovo bi Immortan Joe (i njegovi izgubljeni dječaci) opet ponovio – mediocre. Naravno, iako naš Hermann (kao broj 2!) nije puno znao o genocidu, on je (kao i većina njih) bio fanatičan pobornik Hitlera…koji je još u Mein Kampfu…napisao sve o konačnom rješenju. Također je glorificirao Hitlera do samog kraja:
The first time I saw Hitler talk… it was 1922, upstairs of a coffee shop, for maybe 30 people. This was peacetime, but it was a peace without foods, jobs, shoes. And he stood up and said “French bellies are being filled with German pain.” And then, “If you make threats, you need bayonets.” So that night, I became a National Socialist.
„Code red“
Vanderbilt u otprilike dva navrata u filmu, praktički citira legendarnu sudsku dramu – Malo dobrih ljudi. Prvi puta je to bilo u zatvorskoj ćeliji, tj. u retoričkom nadmudrivanju Crowea i Maleka. Naime, Kelley pita Göringa zašto barem jednom neće reći istinu. Göring ovdje odgovara ciničnim odbacivanjem moralne odgovornosti:
„Ja sam zatvorenik, jer ste vi pobijedili, a mi izgubili. Ne zato što ste moralno superiorniji“.
Ovdje je izbjegao reći tzv. code red (u ovom slučaju code red je njegovo obožavanje Hitlera, kojeg bi slijedio i kojeg je slijedio – do kraja).
Ipak, u sudnici, na kraju procesa, u jedinom pojedinačnom ispitivanju Göringa, saveznički tužitelji (Tom Cruise je u Few good men ipak bio odvjetnik optuženih) su dobili – code red. Dobili su istinu (koju su ipak mogli podnijeti).
Iako posao tužitelja (i sudaca) nije bio pretežak, oni su svejedno morali svoje optužbe izreći bez ikakvih grešaka:
Sir David Maxwell-Fyfe (epizodna uloga Richarda E. Granta, u ulozi britanskog tužitelja i konzervativnog političara, koji je između ostalog, sudjelovao i u radu na nacrtu Europske Konvencije o ljudskim pravima) je rekao prije suđenja:
Anything less than total victory will be considered utter defeat. You have to be flawless!
Fikcionalan je dio susreta Dr. Kelleyja (nakon što je otpušten iz Nürnberga, jer je u alkoholiziranom stanju razgovarao s novinarkom) i tužitelja Jackona:
I know more about this man than anyone else on the planet. You’re walking into a trap!
…Ali tužitelji se ipak jesu dobro pripremili za ispitivanje Göringa, koji je (i) ovdje svojevrsna refleksija brigadira Jessupa iz „Nekoliko dobrih ljudi“ (Jack Nicholson je tu ipak neosporno jači u izvedbi, iako je brigadir Jessup bio odgovoran za samo jedno ubojstvo). Dakle, tužitelj Jackson prilikom ispitivanja nacističkog broja 2 nije u potpunosti uspio u svom naumu da se Göring razotkrije kao fanatični hitlerovac. Zato u zadnjim sekundama utakmice, u igru ulazi drugi saveznički tužitelj, već spomenuti Maxwell-Fyfe, koji je uspio prevariti Göringa, tj. napokon smo čuli nešto u stilu:
Did you order the Code Red?
*You’re God damn right I did!*
Naime, Göring je prevaren da prizna svoju krajnju odanost broju 1. Na pitanje hoće li i dalje slijediti Hitlera, unatoč tome što je tijekom suđenja saznao za sve užase Holokausta (na suđenju su javno gledali su snimke iz logora, tj. dokazi su bili notorni i neoborivi), on je jezivo smireno odgovorio – Da, Heil Hitler.
Redatelj Vanderbilt je, prije obračuna u sudnici, naglasio psihološki dvoboj između Göringa i dr. Kelleyja, ilustrirajući kako je Göring, zapravo cijelo ovo suđenje doživljavao, vjerojatno kao intelektualnu igru, a sve kako bi sačuvao svoje i Hitlerovo nasljeđe.
Na vješalima povijesti
Još tamo od 12 gnjevnih ljudi, ili poznatog filma o rasizmu To Kill a Mockingbird (nikuda bez Gregory Pecka i onih old school legendi) pa sve do Presumed Innocent i već spomenutih Few Good Men, publika želi pravu katarzu, poslije bitke u sudnici. Međutim, nakon katarze, mora ići i konačna kazna za one koji su sudjelovali u konačnom rješenju.
Ovdje se doslovno postavlja pitanje, kako ubiti pticu rugalicu? Dva su moguća izbora: streljački vod ili vješanje. Nadležni su odlučili da (nakon što je municija, u kinetičkom ratu, ispaljena u milijardama, onda u miru) ne treba trošiti metke. I zato, hang ’em high (zaboravljeni western sa Clint Eastwoodom) – objesite ih visoko i bez milosti. Naime, negativci su se vješanja bojali puno više nego li (obične ili dolične) vojničke smrti pred streljačkim vodom.
Nije jasno tko je prošvercao pilulu cijanida u Göringovu ćeliju. Jedan američki stražar je tvrdio je da je Göringu dao lijek skriven u nalivperu, koji ga je neka mlada Njemica zamolila da prokrijumčari u zatvor. Dakle, mislio je da samo nudi lijek te da uopće nije znao što je u tableti, sve do Göringovog samoubojstva. Nije Göring jedini ratni zločinac koji je tako završio u svojoj ćeliji. Doduše, neki koji nisu niti bili osuđeni na smrtne kazne su isto odjednom doživjeli infarkt i sl.
Zamislite da na vješala povijesti, neke od zatvorenika tješi i prati – jedan Židov. Bio je to vojnik Howard Howie Triest, pravim imenom Hans Heinz Triest, koji je služio kao prevoditelj dr. Kelleyju. Nakon što je, kao mladić pobjegao u SAD, pridružio se američkoj vojsci na europskom bojištu (svojevrsna replika nekoga kao Henry Kissinger, koji je rođen kao Heinz Alfred). On je rekao uvodnu rečenicu ovog teksta – ljudi su sve ono (što je bilo i što je sada) dopustili. I pozitivci isto ponekad zaplaču, čak i kad gledaju kaznu za negativce. I zato (što nitko nije otok), ne pitajte se kome zvono zvoni.
Iako Vanderbiltov „Nürnberg“ nije remek-djelo, radi se o filmu stvaranom na dobrim old school temeljima te zaslužuje Vašu pozornost. On nam pokazuje kako završavaju tirani, bili oni obični Gauleiteri ili oni, malo viši u hijerarhiji.
Hvala Vam na pažnji.
OCJENA: pomišljao sam za nešto manju, ali ajde, ovakvi filmovi su danas rijetki pa neka bude – 8/10
*Tekstovi na ovom portalu nisu pisani pomoću umjetne inteligencije.
