REDATELJ: Ridley Scott
GLAVNE ULOGE: Javier Bardem, Michael Fassbender, Penelope Cruz, Cameron Diaz, Brad Pitt, Bruno Ganz
TRAJANJE: 117 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Counselor
Reiner (Javier Bardem): Are you really that cold?
Malkina (Cameron Diaz): The truth has no temperature.
(Cameron Diaz je hladnija od najhladnijeg špricera…)
Redatelj Ridley Scott je veteranski filmaš o čijem opusu svi (kao) dosta znamo i o kojem smo (a posebno autor ovih redaka) dosta i pisali na Vašem omiljenom filmskom portalu. Ajmo obilježiti njegov 86. rođendan s jednim (realno) loši(ji)m filmom. Nešto je trulo u državi Dan…pardon…nešto je trulo u filmu „The Counselor“ (2013.), kojeg smo pomalo nespretno preveli kao „Savjetnik“ (jer u prijevodu bi ta riječ značila i odvjetnik, ali nije toliko bitno) i to je većini (ljubitelja ovog redatelja) jasno.
Ipak, iako se radi o slabijem filmu iz opusa ovog velikana, to ne znači da isti nije zaslužio recenziju ili autorski osvrt. Naime, uvijek vrijedi ona (književna) izreka: ako želiš znati i osjećati – čitaj. Možda je autor ovih redaka, u neku ruku, čak i otišao u ono što bi jedan član Facebook grupe Goodtalking nazvao – „odvjetnik lošeg filma“. Kako je i ovaj film o odvjetniku, idemo pokušati biti njegov odvjetnik. Za sve ljubitelje čitanja, sljedećih cca 3000 riječi je za Vas.
Redatelj Scott je prekinuo produkciju ovog filma zbog smrti svog brata Tonyja Scotta. Otkazao je snimanje kako bi otputovao u Los Angeles te bio s bratovom obitelji. Nešto poslije se Scott vratio u London, a kako bi nastavio produkciju. Uz manje iznimke, gotovo cijeli film je snimljen u Europi (iako evocira sasvim drukčiji – pustinjski ambijent). Možda ovaj film pati i zbog tog prekida u produkciji, a vjerojatno i zbog toga što je prvotno trebao trajati 20ak minuta duže. Tu bi se priča i likovi vjerojatno bolje razvili. Pričalo se kako dulja verzija sadrži snažnije erotske scene, a odnosi među likovima i poneki monolozi bi bili jasniji. Ovako imamo polovičan posao.
Međutim, iako se govori kako Savjetnik u kinima nije ispunio komercijalna očekivanja studija, koji ga je pokušao plasirati kao all-star akcijsko-dramski blockbuster, to nije sasvim točno. Dakle, opća percepcija da je film bio komercijalni neuspjeh je pogrešna. Naime, film je zaradio oko 75 mil. $, na budžet od 25 mil. $. Naravno, sve bi bilo bolje sa dodatnim scenama (a Scottove filmove producenti očito vole sjeći, čak i ako traju manje od dva sata). Jedna od filmskih trivija je i ta da su određeni likovi bezimeni. Dakle, glavni lik savjetnika u filmu ostaje bezimen, kao i nekoliko drugih likova s govornim ulogama: plavuša (zavodljiva Natalie Dormer), trgovac dijamantima (legendarni Bruno Ganz), svećenik (koji sluša ispovjedi Malkine, a to je doista težak posao), žičar (ubojica bolitom), itd. Njihova imena ili prezimena su nestali u vremenu, kao suze na kiši.
A gdje se odvija radnja filma? Na granici, a život na granici je opasan i tvrd. To je stih koji nam je poznat iz legendarnih (donekle novovalnih) kaubojskih pjesama (80-ih). Međutim, u ovom filmu nema pravih kauboja i/ili Indijanaca. Nema pozitivaca, dok negativca itekako ima, ali su tajnoviti i u off-u. Ovdje nam nedostaju i one pustinjske gitare Rya Coodera (npr. sjetimo se filma Paris, Texas ili Južnjačka utjeha), ali niti to nije jedino što nedostaje. Ponavljamo, nedostaje nam bolje ispričana i prikazana priča. Npr., nedostaje nam testosteronski ambijent, pucačina te likovi iz dobrog filma Extreme predjudice (Teksaški graničar) Waltera Hilla. U filmu u kojem nema pravih pozitivaca, nedostaje i prava mogućnost suprotstavljanja negativcima, koji su zauzeli teren. Naime, svi koji se nađu na nišanu (tajnovite kriminalne organizacije) su -nemoćni.
S druge strane, ono čega ima u ovom filmu je puno poetike, iščekivanja tragičnih sudbina te (samo) ponešto masakra na američko – meksičkoj granici. Lokaliteta kojeg su mnogi filmovi (bolje ili lošije) opisivali. Doduše, redatelj nije toliko išao na vizualizaciju (spomenu)tih nemilih događaja, koji se odvijaju brzo i efikasno u pustinjskom i urbanom krajoliku, već je većina toga ostala u osjećajnom dijelu…I tu, naravno, ne govorimo o melodrami. Budući je dosta toga u filmu utemeljeno na tom turobnom osjećaju beznađa i nagovještaju loših stvari, isti bi mogli nazvati i Čekajući smrt u El Pasu (naime, sjetimo se filma Things do do in Denver, when you’re dead).
Scena u kojoj kriminalac – poduzetnik Renier (Javier Bardem), priča svojem (bezimenom) frendu savjetniku (Michael Fassbender) o jednom od prvih intimnijih iskustava sa opakom djevojkom Malkinom (koja je btw, očito šefica narko kartela; Cameron Diaz u jednoj od pamtljivijih, iako ne pretjerano glorificiranih, uloga, prvotno je njenu ulogu trebala odigrati Angelina Jolie), nije ona humorna sexy scena na koju smo toliko naučeni u filmovima. Baš naprotiv, dok se Reiner prisjeća tog (trebao je biti ugodno rekreativni trenutak između dvoje odraslih osoba) događaja – on se zapravo prisjeća straha i nelagode te ponovno i priziva taj isti strah…, jer žena s kojom hoda je stranka najopasnijih namjera…i on je toga svjestan. Realno, on želi zaboraviti trenutak, kada je Malkina poj*** njegov sportski auto, ali to je ostalo u zjenici njegova oka te u njegovom malom i velikom mozgu.
Foto: 20th Century Studios
Parkirali su se na golf igralištu, ona je skinula gaćice i izašla iz auta te mu je rekla što će (mu) učiniti. Renier je ostao paf i vjerojatno ga je u tom trenutku opaka žena i procijenila kao slabiju kariku, tj. nekoga tko ne može u potpunosti hendlati njezina sra*** ili podmirivati njezine potrebe. Brazilian wax job i to se ne može izmisliti, stari moj – vjeruješ li mi…napravila je špagu na vjetrobranu…A on je vidio nešto poput soma u akvariju. Sick shit, ha? Barem za puritance, iako je ovo bilo over the top, čak i za iskusnog kriminalca. I tu ide Reinerova filozofija straha, pomiješana s modernom svakodnevicom konzumerizma i tjelesnog zadovoljstva, posebno kada kaže:
„Muškarce privlače i žene s manama (nije sporno, op.a.), ali njihova je iluzija da ih mogu popraviti. Žene ne žele ništa popraviti. Žele samo da ih se zabavlja. Istina o ženama je da im možemo učiniti bilo što, osim da im dosadimo.“
Ako Vas je privukla loša žena i to baš zbog (lošeg) karaktera, teško je možete popraviti. Vjerojatno ste u moderno vrijeme sreli žene (kvragu, možda su neke čitateljice/gledateljice i same takve žene) koje imaju legitimni cilj – zabaviti se (koji je u starijim vremenima bio svojstven muškarcima, jer žene koje imaju više muškaraca i koje više uživaju su nazivane ku*** i sl., dok su muški, ipak bili (samo) face) – i tu nije ništa sporno, jer politička korektnost nam ne treba smetati u opisivanju realnosti (ništa tu nije izmišljeno, zar ne?…a mi smo samo glosatori, koji to autorski napišu).
A opet, koliko puta su bad boys-i privukli cure, jer žene i žele bad boys-e – kako bi isti bili dobri prema njima. A to nije moguće, jer što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi. Upravo uloga Cameron Diaz prikazuje opakog muškarca, u ženskoj koži. U koži pustinjskog grabežljivca. Naime, Malkina je ovdje jača u (re)prezentaciji i od Samanthe iz Seksa & grada, iako je prava eksplicitnost, ipak ostala skrivena, budući se radilo o filmu za širu publiku.
Nadalje, scena u kojoj Malkina provodi girl time i čavrljanje poslije masaže, sa nevinijom i čišćom verzijom idealnije žene, tj. sa savjetnikovom djevojkom (Penelope Cruz u filmu hoda s Fassbenderom, dok je u stvarnom životu Bardemova supruga), nam pokazuje prijezir i nerazumijevanje dvije osobe različitih pogleda na život. Jedna (uvjetno rečeno) konzervativnija žena se pomalo plaši one druge (uvjetno rečeno) ultra – liberalne, dok upravo ova druga, opasnija stranka, govori s (uvijenim) prijezirom.
Malkina: I can see you’re blushing. OK, we’ll change the subject.
Laura: Good.
Malkina: We’ll talk about MY sex life.
Laura: You’re teasing (nevina Laura vjerojatno nije imala onu scenu sa autom, u svojem “nevinijem” životu, op.a.)
Malkina: Just rattling your cage. What a world.
Laura: You think the world is strange?
Malkina: [prijezirno] I meant yours.
Naspram Malkine i dr. Hanibal Lecter piški u gaćice, rekli bi neki, iako je njezin lik trebao biti jasnije prikazan, jer u Scottovom filmu je sve ostalo mutno i nerazjašnjeno (kao što smo rekli, zbog problema u montaži ili produkciji). Poetika nekih dijaloga je zasigurno išla ispred jasnoće priče i djelovanja likova.
Zagonetni kauboj Westray (Brad Pitt) je samo nastavak nejasnih likova sa nejasnim agendama, kao da je južni vjetar donio pustinjski pijesak, koji je sakrio sve ono materijalno i vidljivo pa su ostale samo prašnjave kulise osoba, stvari, gradova, pojedinačnih (re)akcija i sl. Međutim ta zagonetnost u sebi isto priziva onaj sumorni osjećaj, kada više nismo gospodari svoga tijela i svoje sudbine. Westray govori savjetniku (koji nije svjestan u što se upustio, a ne znamo ni mi kao gledatelji, jer Scott nije obavio najbolji posao) o uzrocima i posljedicama, o kauzalnom neksusu, koji je ostao neriješen, kao jednadžba s više nepoznanica:
Westray: Ja ti mogu povjerovati, kako ti nisi imao ništa s time, ali ja nisam taj kojeg treba uvjeriti.
Counselor: Pobogu, uvjeriti u što!?
Westray: Da je sve bila samo neka vrsta slučajnosti. Jer ONI ne vjeruju u slučajnosti. Oni su čuli za njih, ali ih nikada nisu vidjeli.
Uvijek postoji netko tko sve vidi i sve kontrolira. Je li to možda čelnik mafijaške organizacije, koji u šaci drži sve, s ove i one strane granice i ako da – u kakvoj je on vezi s Malkinom (možda nikakvoj, jer i ona je samo oportunist, koja poput leoparda špijunira nemoćnu gazelu)…?
Telefonski razgovor meksičkog mafijaškog kuma (Ruben Blades, glumac poznat iz Predatora 2, Milagra, Boje noći, Once upon a time in Mexico, Safe House, serija Fear of the Walking dead itd.) i savjetnika je još jedan od onih dijaloga, koji su zapravo poetični monolozi, jer savjetnik je potpuno nemoćan u primanju informacija. Dogodila se praktički neznatna omaška, kozmička greškica, ali zbog toga će ispaštati svi njegovi, a na kraju – kada već na sve zaboravi – oni će doći i po njega…jer oni dolaze…ku*** sinovi.
Sjetimo se žice na pustinjskoj autocesti i one egzekucije. Dekapitacija je u isto vrijeme izražajnija, nego prilikom giljotiniranja, a opet je i skrivena, kao i cijeli ovaj Scottov skriveni film. Pucnjava na praznoj pustinjskoj cesti, u kojoj sudjeluju narko – karteli skriva i povremenog Scottovog glumca, Mostarca – Velibora Topića (Kingdom of Heaven, Robin Hood, Snatch, Kingsman, Nemoguća misija, rekli bismo – prilično solidna karijera ovog simpa ćelavca), ali u ovom filmu nema prave akcije, sve je u (poetičkim) dijalozima:
Jefe (šef narko kartela): Machado (španjolski modernistički pjesnik, op.a.) bi mijenjao svaku riječ, svaku pjesmu, svaki stih koji je ikada napisao za samo još jedan sat sa svojom voljenom. Naime, kad je tuga u pitanju, normalna pravila razmjene se ne primjenjuju, jer tuga nadilazi vrijednost (grief transcendes value – sjetimo se što točno ljubav nadilazi u legendarnom Inrterstellar-u…pomalo sličan citat, zar ne?, op.a). Čovjek bi prodao svoju zemlju (državu) da bi olakšao tugu sa srca. A opet, s tugom ne možeš ništa kupiti, jer tuga nema vrijednost.
Savjetnik: Zašto mi ovo govoriš?
Jefe: Zato jer i dalje ne priznaješ stvarnost svijeta u kojem se nalaziš. Voliš li svoju ženu toliko da bi zamijenio mjesto s njom (naime, žena mu je označena za ubojstvo i završit će na smetlištu bespuća…op.a.). Ne mislim na smrt, jer umrijeti je lako.
Savjetnik: Yes! Yes, damn you!
Jefe: E, to je dobro čuti…
Counselor: What are you saying? Are you saying this is a possibility? (Savjetnik, kao u filmu Glup & gluplji, ponavlja onu svevremensku – so there is a chance?!?, još nesvjestan kako zvono zvoni baš njemu, op.a.)
Jefe: Ne. Nije moguće…
Savjetnik: Rekao si kako sam ja taj čovjek na raskrižju..?
Jefe: Da. Tj. kako razumiješ kako te život neće vratiti na bolju stranu… Ti si svijet koji si sebi stvorio…I kada ti prestaneš postojati, i svijet koji si (sebi) stvorio će prestati postojati. Ali za one koji su svjesni kako proživljavaju zadnje dane na ovome svijetu, smrt poprima novo značenje. Izumiranje sve stvarnosti je koncept koji nikakva ostavka ne može obuhvatiti. A onda će svi veliki projekti i svi veliki planovi konačno biti izloženi i otkriveni kakvi jesu. A sad, savjetniče, moram ići, jer moram obaviti druge pozive. Ako budem imao vremena, mislim da ću malo odrijemati…
Ovo je onaj klasični monolog tipa kome zvono zvoni? Tebi zvoni, besvjesni čovječe i nemaš šanse. Ne postoji izlaz. Smrt je teška, a u isto vrijeme lagana, sigurna i vječna, dok glas preko telefona ponavlja samo jedno: Putniče, ne postoji cesta; cesta se formira dok ideš usput, a ideš prema slijepoj ulici…
Foto: 20th Century Studios
Ali kakve su to pustinjske ceste, gradske ulice…i kakve su to smrti? Egzekucije sa bolitom, električnom omčom, koja guši, a potom dekapitira žrtvu. Pravi meksičko – teksaški masakr. Doduše, bez motorne pile, ali sa efikasnom električnom ogrlicom. To pamtimo. Također, kauboj Westray je neeksplicitno uživao sa tajanstvenom plaćenicom (Natalie Dormer) i to je bila greška pa se prilikom ritualne egzekucije mučio, ali je znao da je bijeg zapravo nemoguć i bolje da te nađu prije, nego kasnije. Zapravo, to je ono ubojstvo na ulici, sa svjedocima, a da nitko nije ništa vidio. Svi su tu, a nitko ne vidi…i nitko ne može pomoći…a drugi plaćenik samo uđe u auto, dobije isplatu na svoj račun u švicarskoj banci…i svijet se nastavlja okretati…jedan život manje…Mislite, da će itko primijetiti? – kako bi rekao Tom Cruise u odličnom filmu Michaela Manna – Collateral.
Žanrovski se Savjetnik trebao naći u istom (žanrovskom) razredu sa No country for old men, Sicario-m, možda i Divljacima Olivera Stonea (Salma Hayek je u Divljacima, ono što bi Cameron Diaz trebala biti u Savjetniku, ali neuspješno; iako ni taj Stonevov film nije bio posebno pamtljiv, uz sve mogućnosti zvjezdane glumačke postave) ili nekom tarantinovskom kaubojskom filmu s granice. Scenarist Cormac McCarthy je i napisao No country for old men, gdje Bardema još bolje pamtimo, jer su braća Cohen jednostavno bolje obavila posao (osim onog završetka, ali to su opet – braća Cohen).
Ako je cilj bio napraviti novu verziju Nema zemlje za starce (ili Ovo nije zemlja za starce), taj cilj nije, niti približno ostvaren. Nismo dobili, niti odlični neo – noir western tipa Hell or high water. Jednostavno, nismo dobili niti polovicu toga što je trebalo/moglo biti uz takvog redatelja, glumce (tu je i poetska epizoda trgovca dijamantima, kojeg glumi Bruno Ganz*) – i potencijalno zanimljivu (ali lošije ispričanu) priču.
* „Nije mala stvar za poželjeti, ma kako bila nedostižna…težiti beskrajnoj sudbini kamena. Nije li to značenje ukrasa? Poboljšati ljepotu voljene znači priznati i njezinu krhkost i plemenitost te krhkosti. Tami najavljujemo da nas neće umanjiti kratkoća naših života. Da nas time neće učiniti manjima“. (poetski monolozi su konstanta u filmu, op.a.)
Međutim, to Vam je Ridley Scott. I u lošijoj formi nas ponekad, barem inspirira za neki (meta)filmski tekst. Znači li to da i njegovi osrednji/lošiji filmovi vrijede više od cijelog opusa nekih redatelja? – je pitanje koje si s pravom možemo postaviti. Neka tajnovitost u ovom filmu poprima privlačnu snagu pa ga iznova gledate, nadajući se kako će se rezultat popraviti. Ali to Vam je isto kao kada gledate reprizu tekme, u kojoj sigurno niste bili bolji od protivnika i maštate o pobjedi. A ona se ne dogodi, dok Vi i dalje u glavi vrtite film te njegovo prvo ili drugo poluvrijeme i zaustavljate traku na protivniku. Nada i dalje gori u Vama, a nada je često i osoba lakog morala pa se ne treba nadati, jer bi Vas to moglo zaje***.
Epizoda Gorana Višnjića, kao bankara, sigurno nije vrhunac njegove glumačke izvedbe (niti je za to bilo vremena), ali je dokaz kako je isti glumac bio na karti legendarnih redatelja, a isti i dalje glumi i tko zna – možda postane slavniji i od Šerbedžije. Ipak se prije otisnuo u Hollywood. Nikad se ne zna…
Malkina: Za mene je dirljivo kada vidim plijen, ubijen s elegancijom…
Višnjić: Je li to nešto seksualno?
Malkina: Naravno, te stvari su uvijek seksualne…Lovac ima milost, ljepotu i čistoću srca koje nema nigdje drugdje. Ne možeš praviti razliku između onoga što oni jesu i onoga što rade. A ono što rade je – ubijanje. Mi smo, naravno, druga stvar. Naša slabost srca odvela nas je na rub propasti. Možda se nećeš složiti, ali ništa nije okrutnije od kukavice. A masakr koje dolazi vjerojatno je izvan naše zamisli.
Višnjić: Mislim da si mi rekla više nego želim znati.
Malkina: Onda više neću pričati. Hoćemo naručiti? (nalaze se u luksuznom restoranu, op.a.)…Umirem od gladi!
Diaz je doista kao pustinjski predator, glad joj oduzima želju za filozofijom i ona se baca na plijen, baš kao što se bacila na onaj jadni auto u reminiscenciji bivšeg ljubavnika te kao što je naručila i njegovo ubojstvo. Nezasitno i bez moraliziranja, kao pustinjska mačka, bogomoljka ili Alien mother.
Zapravo, Reiner je bio ubijen dvaput (živote moj, dva put sam umra…prvi put kad sam je vidija ja…drugi put kad je otišla…). Prvi put u onom autu (prilikom klimaksa jednog i drugog, dok ih je dijelilo vjetrobransko staklo), a drugi put su ga doslovno upucali u stražnjicu. Nimalo atraktivno, ali u poetskom filmu, pomalo poetski. Dok su divlje pustinjske mačke – gepardi – koje su valjda simbol Malkine, bez ikakvog osjećaja prošle kraj njegovog mrtvog tijela. Istu stvar (bezosjećajnog prekida) je ponovio šef kartela u telefonskom razgovoru sa savjetnikom. Puno filozofskih i pjesničkih paralela, ali drijemalo mu se pa je sve prekinuo i to je to. Takav je svijet koji su si stvorili. A dok se vani sprema pokolj, lakše je biti na vrhu zločinačke piramide i hedonistički uživati…jer takav je svijet, a cesta nas ne vodi nikuda, jer je nismo znali izgraditi, kao što ni Scott nije u potpunosti znao kako izgraditi svog Savjetnika…
Ipak, dok čekamo masakr bolitom na granici svjetova, prisjetimo se sanjivog citata bezimenog glavnog junaka, kad na početku filma, vodi ljubav sa Penelope Cruz: Life is being in bed with you. Everything else is just waiting. Dok, uslijed atomskih ratova, čekamo smrt na opasnoj granici svjetova, svakako je puno bolje, da to čekanje ispunimo – vođenjem ljubavi (a najbolje bi bilo da nam ta ljubav generira snagu za bitku svih bitaka). Doduše, ako samo čekamo, onda je to i dokaz nemoći, baš kao što su i likovi u ovom filmu – nemoćni. Negativci ih sve srede. A kada kažemo „čekanje“ – to se također odnosi i na još jedan bolji film, koji tražimo (i čekamo) od redatelja Scotta (hoće li verzija Napoleona od četiri sata biti bolja – naravno, film nije uopće loš – nadamo se) . Neka nas još jednom povede stazama slave, kroz povijesne, znanstveno-fantastične i dr. filmove. I kad promaši sa filmom, on to napravi sa stilom, a kako je plodonosan u smislu snimanja – neka snimi sve što je naumio. Živio, Ridley Scott, jedan od posljednjih Mohikanaca sedme umjetnosti.
Tekst napisao: Matija Horvat
