RECENZIJA: SPAŠAVANJE VOJNIKA RYANA – Od Omahe do vječnosti

REDATELJ: Steven Spielberg

GLAVNE ULOGE: Tom Hanks, Matt Damon, Tom Sizemore, Giovanni Ribisi, Edward Burns, Barry Pepper, Paul Giammati, Vin Diesel, Dennis Farina

TRAJANJE: 169 minuta

NAZIV ORIGINALA: Saving Private Ryan

GODINA PROIZVODNJE: 1998

 

O my God, I trust in thee: let me not be ashamed, let not my enemies triumph over me.

(vojnik Jackson)

 

Steven Spielberg se do 1998. godine, nekoliko puta u karijeri dotakao zadnjeg dobrog rata kojeg je njegova zemlja vodila. Sjetimo se filmova 1941., Indiana Jones (posebno 1. i 3. dio.), Carstvo sunca te nezaboravne Schindlerove liste. Međutim, ovdje se radi ili o humornim segmentima (lude japanske invazije i još luđe američke obrane dok je profesor Indiana Jones je povremeno znao opaliti nacista šakom) ili o ljudskoj drami u logoru. Budući je holokaust puno više od drame, slobodno možemo reći velikoj tragediji (naravno, ne u smislu vrijednosti filma) – bez pravih borbenih scena. Redatelj koji nas je uplašio koristeći morske plićake (razlog je goleme neman) oživio dinosaure, redatelj zbog kojeg smo na drukčiji način (više dječji, ali u pozitivnom smislu) počeli gledati u zvijezde (Bliski susreti treće vrste, E.T.), redatelj koji je na veliko platno znao donositi i političke teme**, nije do kraja 90-ih (niti kasnije) napravio punokrvni akcijski odnosno pravi ratni film. Kada je u suradnji s scenaristom Robertom Rodatom, povjesničarem Stephenom Ambroseom*** i dr., napokon dovršio svoj epski (ratni) spektakl nazvan Spašavanje vojnika Ryana, nedostatak prave pucnjave u dotadašnjoj karijeri je nadoknadio već u prvih dvadesetak minuta filma**** te je tako napravio, još jedno – nezaboravno djelo sedme umjetnosti koje stoji u panteonu vječnosti.

*we’ll need a bigger boat, kako bi rekao Roy Scheider i Richard Shaw u „raljama života“

** Boja purpura, Amistad, kasnije Munich, Lincoln, Bridge of spies

***napisao bestseller o Danu D, a poznat je i kao jedan od izvršnih producenata legendarne serije Band of brothers (koja je zapravo izniknula iz ponovnog zanimanja za WW2, nakon uspjeha filma Spašavanje vojnika Ryana)

****irska obala je glumila normandijske kulise i Omaha plažu, s mnoštvom statista i vjernim prikazom borbenih djelovanja u Drugom svjetskom ratu (postojale su primjedbe na urbani prikaz ratovanja na kraju filma, koje je redatelj napravio radi dramaturgije) 

Prolog filma, koji prikazuje sadašnje vrijeme, zastavu, plač ostarjelog veterana i njegovu obitelj na hodočašću memorijalnim grobljem, neki će gledatelji (možda i s pravom) smatrati previše patetičnom, nepotrebnom za film ili upotrijebiti druge (negativnije) epitete. Ako ste odrasli na (dobrodušnom) ismijavanju Ujaka Alberta i njegovih „during the war priča“*, uvod filma će Vam možda biti previše mekan. S druge strane, ako i prihvatimo tezu da svetinje ne postoje i da se sve može ismijavati, svejedno moramo poznavati kontekst zbivanja te se staviti u kožu, cipele ili čizme i vojničku uniformu onih koje se potencijalno ismijava. Ništa smiješno se nije dogodilo 06. lipnja 1944 godine – posebno ne na plaži Omaha, u dog green sektoru (Britanci i Kanađani na Juno,, Gold i Sword plaži nisu naišli na onakav otpor). Nije se radilo o zabavi ili pikniku na plaži uz stiskanje djevojaka, pečenje hot-dog-ova, logorsku vatricu, gitaru, pjesmicu i lake droge…I onda, kada netko (glup ili zloban sasvim je svejedno) neupućen u kontekst, počne ismijavati stranu koja je to preživjela i koja tuguje (ili je ponosna… pa čak i onu stranu koja je izgubila bitku ili rat), normalno je očekivati da će i ta strana – uzvratiti (prekomjernim) granatiranjem, jer im je povrijeđen dignitet**. Humor i propitivanje prošlosti (i svetinja) je uvijek potrebno, kao što je i poštovanje (prema starijima i pametnijima) potrebno – naravno, kako smo i naglasili malo prije, uz konstantno propitkivanje. Ono što dolazi nakon (za neke, potencijalno spornog) prologa je (barem u ovom slučaju) bitnije jer takvo nešto se do tada i nije vidjelo na velikom platnu – pravi uvod…i to kakav uvod! Prije toga, važno je napomenuti, što su vojnici koji su krenuli u invaziju, imali na umu i koliko su bili motivirani osloboditi Europu od tiranije. Mastermind operacije Overlord, general Eisenhower (budući dobri predsjednik) je svim savezničkim vojnicima SAD-a, Velike Britanije, vojske slobodne Francuske, Kanade i drugim hrabrim saveznicima, poslao jasnu poruku***: Oči cijelog svijeta su usmjerene prema VamaNade i molitve slobodoljubivih ljudi su uz Vas…VI ćete doprinijeti uništenju nacističkog ratnog stroja…Vaš zadatak neće biti lagan…neprijatelj je dobro uvježban i borit’ će se okrutno…Ali plima se okrenula…slobodni ljudi svijeta marširaju u pobjedu…Imam potpuno povjerenje u Vas…ne prihvaćamo ništa osim čiste pobjede…Sretno…

*što je zapravo paradigma ismijavanja starijih generacija i njihovih (istinitih i lažnih) priča o prošlosti, jer mlađe generacije uvijek i ismijavaju starije – taj kritički stav nije nužno nešto loše, niti je to problem – problem je nepoznavanje povijesti, koju svatko gleda kao samoposlugu, iz koje uzima ono što mu odgovara i nepoznavanje kontinuiteta događanja, jer u vrijeme političke korektnosti prema svim stranama, često se gubi ono najbitnije – istina, bez obzira čije se žrtve oplakuju.

**naime ljudsko dostojanstvo je negdje i ustavna kategorija i naravno da uživa zaštitu (iako je od digniteta, bitniji – prosperitet, ali to je jedna druga tema…)

***postojala je i poruka u slučaju vojnog poraza

Photo: Amblin Entertainment

Iz sadašnjosti i oka starog veterana, katapultirani smo u prošlost. Na obali krvi pijeska, pokucali smo na vrata pakla…Vozač desantnog broda sve upozorava: „Clear the ramp! 30 seconds! God be with ya! Narednik Horvath (Tom Sizemore u dobroj formi, koja mu je i omogućila angažman u sličnoj ulozi u legendarnom “Padu crnog jastreba” – koju recenziju možete pročitati OVDJE) objašnjava kako treba štedjeti municiju (jedan čovjek je waste of ammo, ali ako ih vidiš pet – pucaj!) Satnik Miller (danas legendarni Tom Hanks), svojevrsna očinska figura, kaže: Keep the sand out of your weapons. Keep those actions clear. I’ll see you on the beach.  U glavi Vam je pjesma i sljedeći stihovi…

Sliding we go, only fear on our side

To the edge of the wire

And we rush with the tide

Oh the water is red

With the blood of the dead

But I’m still alive

Pray to God I survive

 

How long on this longest day

‘Til we finally make it through

 

Zamislimo intro pjesme The Longest Day od metal učitelja povijesti – Iron Maidena  koja nam zapravo opisuje sve što vidimo na ekranu. Prvi akordi i riff-ovi. Imamo jasnu misiju – The call to arms to hammer at the gates; To blow them wide, throw evil to its fate…blood and sand/we’ll prevail…sve to zapravo ponavlja riječi generala Eisenhowera. Vrhunska crno-bijelo u boji kamera Poljaka Janusza Kaminskog (Schindlerova lista) snima drhtaje ruke, morsku bolest, rutinsko povraćanje, katastrofalne vremenske uvjete, uplašena lica običnih vojnika…Sve navedeno nije zabilježeno na poznatim crno – bijelim fotografijama iskrcavanja iz enciklopedije Brittanice ili National Geographic-a, kao niti u važnijim filmovima iz prošlosti. Nepravdu je ispravio Spielberg koji nas instantno stavlja in medias res – uz vojnike C(harlie) satnije, druge rangerske bojne u desantnom čamcu koji lomi valove prema plaži Normandije. Iako su bili dio najveće invazije svih vremena mi smo, zajedno s glumcima, zapravo zarobljeni u jednom čamcu, u krupnim planovima njihovih lica…mi smo u njihovoj koži i borimo se na ograničenom i brisanom prostoru. Oni u svojem djelokrugu plaže napadaju najveći Atlantski bedem generala Rommela, naoružani thompsonima, browning puškama, M1-Garand-om i drugim lakim naoružanjem. 

If God is for us, who could be against us?

Urbana je legenda, kako su se tog jutra, svi bojali probuditi Fuhrera, ali u ovom slučaju, to nije pomoglo našim rangerima. Odbor za doček su im bile nemilosrdne strojnice koje siju smrt i kose ljude*, minobacači i nevidljivi neprijatelj iz bunkera… Je li nekome i sada sve to (u nedostatku boljih riječi) – smiješno…(Are you not entertained?)? Kratko zatišje pred buru, bez bonace, otvaranje vrata desantnog čamca i prvi meci…odmah u glavu…zvuk probijenog metala…krv (na kameri)…usporene snimke gorećih leševa, utopljenici pred samom obalom – meci nas pogađaju i dok plivamo ispod površine…ljudski udovi u zraku, raskomadana tijela, krv na licu, drhtaji ruke…nismo više u Kansasu, Toto!. Baš suprotno – u tom trenutku smo vjerojatno na najgorem mjestu na svijetu…stotinjak metara pred neprijateljem i bez zaklona…ponavljam, bez zaklona (jer ježevi na obali ne pružaju zaklon). Bez atomskog skloništa u blizini, po defaultu, stalno tražimo mjesto za bijeg, glavu konstantno držimo pognutom, kao da nacisti pucaju na nas. Kakva je to bila kanonada!…ipak imamo bangalore, pa formiramo pješčane dine, kao umjetni zaklon, jer se moramo maknuti s proklete plaže. Tolika dinamika i intenzitet, traže da (kao satnik Miller) se isključimo na nekoliko sekundi i bez zvuka pratimo događaje oko nas. Ošamućeni smo i nokautirani, usporeno pratimo uplakana lica, potragu vojnika za svojom rukom, masakrirana tijela, vatru i sav užas…i onda opet – povratak u stvarnostmeci fijuću i ne smijemo biti na jednom mjestu predugo i kroz pokretnu kameru koja je poprskana krvlju, gledamo još masakriranih tijela i ljudske iznutrice iz otvorenih rana, pokušaj izvlačenja ranjenika, dok padaju granate (ali, vukao je samo pola tijela…), slušamo krikove drugih ranjenika. Nije li to najveći horor, koji ste ikada vidjeli (kakve sline od Aliena, ma kakvi Predatori, kakve vještice, kakvo brbljanje Branda iz tmine i puževi i slično…)?…

*koje je Mendes u svojoj lirskoj 1917., nekako zaboravio upotrijebiti na pravi način (barem za ljubitelje pucačine)

First wave – ineffective, we do not hold the beach!… Nitko nije na pravom mjestu iskrcavanja…

Nakon što pruži prvu pomoć bolničar Wade (Giovanni Ribbisi) – prije Desmonda Dossa – on nam je bio pokazatelj kako je to izgledalo sanirati rane na prvoj liniji. Wade vidi da je sve uzaludno jer meci uvijek nađu put i čovjek samo odjednom klekne (Fuck! Just give us a fucking chance you son of a bitch! You son of a fucking cocksucker!) Prikaz rutinske trijaže drugog bolničara (ovaj je prioritet – što znači da je skoro gotov, a ovaj je – gotov…) bez umjetnih specijalnih efekata, gdje nekog metak pogodi pa on koreografijom odleti nekoliko metara unazad…. Vojnik Caparzo (jedna od prvih uloga današnjeg brzog i žestokog, Riddicka ili GrootaVin Diesela) ne vjeruje sreći, kada se jednom vojniku metak odbije o šljem (Jesus, lucky bastard), ali odmah uviđa realnost milijuna metaka u zraku i nemogućnosti bijega od istih. Vojnik Reiben iz New Yorka (nekad perspektivni Edward Burns) je izgubio BAR mitraljez jer bi ga povukao na dno Kanala dok je vojnik Jackson (i danas solidni Barry Pepper) u najgorim trenucima – prilično staložen (možda zbog svoje osobne vjere) jer snajperist uvijek mora biti cool (prisjetimo se filmova poput “Američki snajper”).  Vojnik Mellish (Adam Goldberg, koji se kasnije zarobljenim Nijemcima ruga sa: Ich Juuudeee, Judeeen!), posuđuje žvakaću gumu kako bi se ogledalo pričvrstilo na bajunet…svi ti mali ili veći detalji, u jednoj grandioznoj sekvenci iskrcavanja i borbe, bili su nešto što do tada nije bilo viđeno na filmu. Do tog trenutka, nitko s ovakvom dozom naturalizma i brigom za detalje nije prikazao brutalnost rata. Legendarni film Richarda Attenborougha, Nedostižni most, danas nažalost zaboravljeni klasik ( recenziju filma možete pročitati OVDJE), je dvadesetak godina prije “Spašavanja vojnika Ryana” prikazao pravu borbu (bez patetike) Drugog svjetskog rata*, ali niti taj film nije išao tako duboko u meso. Kamermani, scenaristi ili redatelji nikada prije gledatelja nisu doveli u razmišljanja:  želimo pobjeći iz kaosa, iz te duge i krvave scene… Do današnjeg dana nije snimljeno veliki broj takvih vjerodostojnih scena bez kalkulacije. Spielberg nas je tako 1998. godine uveo u novo stoljeće ratnog filma te je kasnije i dobio nasljednike, npr. naturalistički Mel Gibson (“Bili smo vojnici” i prije svih – “Greben spašenih”) ili žestoka pucačina u “Pad crnog jastreba” (kao i u nekim južno korejskim i/ili ruskim filmovima…)**, ali i u budućnost računalnih igrica (Call of duty i sl.). Baš ta scena iskrcavanja i borbe pred njemačkim bunkerima je nešto što se nikada ne zaboravlja, nešto što je bilo prvo u povijesti kinematografije… Neviđena doza realnosti (uz borbene sekvence, ubijanje zarobljenika, krv, zvukove) žestoki intenzitet doveli su i veterane iskrcavanja (doduše tada već u godinama djedova) u nelagodnu situaciju te su napuštali kino dvorane. Previše i za prekaljene veterane, a kamo li za djecu ili za njihove roditelje…Spielberg nas je naučio (možda i opomenuo) kako rat ne treba glorificirati (niti ismijavati – jer di si ti bio ’44?)…Da su mogli birati momci iz filma, tog šestog dana, šestog mjeseca, godine Gospodnje 1944., nikada ne bi birali tu plažu…nikada. Tek nakon dvadesetak minuta teške pucačine (koja nam prikazuje cijeli dan borbe), mogli smo malo odahnuti.  Satnik Miller je napokon, uz drhtaj ruke, mogao popiti malo vode i tek tada smo mogli reći – kakvo je to bilo vatreno krštenje! Preživjeli smo! Kao da smo krenuli u neku utakmicu dok nas protivnik nije pozdravio, nije dao ni pet, niti da oprobamo loptu, nit’ je razmijenio par kurtoaznih riječi…odmah smo bili ubačeni u makljažu i stvarno nam je trebao odmor. Niti stari spektakl, koji je napravljen kako bi opisao ovaj povijesni događaj – Najduži dan, kojem je i namjera bila dokumentarni prikaz iskrcavanja (+ padobranci u pozadini) – u kojem sudjeluje velika glumačka lepeza onog doba*** nije mogao dati onu naturalnu i brutalnu sliku iskrcavanja (iznutra) na Dan D. Uz velike žrtve (oko 10 000 mrtvih i ranjenih savezničkih vojnika u jednom danu), prvotni ciljevi nisu ostvareni, ali plaže su ipak zauzete i napokon se mogao osigurati dotok nove tehnike i ljudi sa Otoka prema okupiranoj Europi. Kada smo se popeli na pješčane vrhove iznad plaža, kod bunkera, mogli smo vidjeti koliko tehnike je krenulo taj dan prema Francuskoj…kamera pokazuje cijelu armadu; brodove, oklopnjake, protuavionske cepeline i veliki broj žrtava na plaži

*Stone je to donekle, u vijetnamskom smislu, napravio u završetku Voda smrti, jer Apokalipsa ili Lovac na Jelene, kao niti Kubrickov FMJ, nikada i nisu imali namjeru snimati onu pravu vijetnamsku borbu; naime radi se, prije svega, o vrlo dobrim i odličnim – art filmovima

**i Nolan je u svojem Dunkirku tražio savjete od velikog Spielberga glede svojih scena na plaži (iako se nije radilo o tolikom intenzitetu i toj dinamici) 

***John Wayne, Robert Mitchum, Henry Fonda, Sean Connery, Richard Burton, Robert Ryan, Curd Jurgens, itd. Tamo je njemački odbor za doček prikazan u obliku njemačkog biciklista koji odjednom vidi nadolazeću armadu, francuskih seljaka na prozoru kuće i plotune iz savezničkih brodova dok Spielberg ipak ide dublje, brutalnije i nezaboravnije

Photo: Amblin Entertainment

Iako su preživjeli veliku bitku, ono što nije moguće preživjeti po zakonima fizike, medicine i drugih znanosti, pred junacima je velika dvojba i nova misija. Pismo Abrahama Lincolna, koje čita, piše i šalje jednoj gospođi i majci čuveni general George Marshall* je doista postojalo, iako nije sigurno da je gospođa doista izgubila pet sinova (naime, neki su i dezertirali i cijela priča iz Građanskog rata, nije bila potpuno autentična). Moralna je dvojba trebamo li žrtvovati naših 8 ljudi, za život jednog čovjeka(?). Ekipa koja je preživjela veliku gužvu u normandijskoj četvrti na Dan D je s pravom – ljuta. Oni su i glumački, zajedno trenirali i prolazili vojnu obuku, odvojeno od njihovog cilja – vojnika Ryana. Zato oni prema Ryanu osjećaju dozu prijezira. Je li vrijedan toga? Bolje mu je izmisliti neki lijek u budućnosti, ako ga idemo spašavati…Kako ulaze iza neprijateljskih linija potreban je i prevoditelj pa dobivaju uredskog vojnika Uphama (Jeremy Davies) koji nema iskustvo borbenog sektora i koji smeta prekaljenoj ekipi. Kroz interakciju s zapovjedništvom, 82. i 101. padobranskom te svim vojnicima na terenu koji su probili mostobran još jednom se pitamo – zašto ovo radimo? Zašto idemo spasiti jednog čovjeka? Ako glupi generali idu podebljavati lagane jedrilice sa oklopom kako bi spasili svoje dupe i tako uzrokuju smrt cijele jedinice – kako to sve ima smisla? Uz neke američke generale, nije li i sam Monty precijenjen? (ako smo gledali Nedostižni most, onda potencijalno i znamo odgovor na to pitanje). Kad kažu fuck Ryan! Fubar! i slično više se psuje taktika uredskih generala i zadaci, od samog vojnika Ryana. Puno je epizodnih uloga poznatih glumaca (Dennis Farina, Ted Danson, Paul Giamatti, Bryan Cranston…) koji nas vode kroz opći kaos na terenu. Šetamo francuskim krajolikom, prolazimo živice, livade, suhozide…postavite me milju daleko od Hitlera i riješit ću rat, priča nam Jackson i kao da nam evocira legendarnog Steve Mcqueena u Velikom bijegu, koji nam govori –

I haven’t seen Berlin yet, from the ground or from the air, and I plan on doing both before the war is over…(drugim riječima – nema predaje, zarobe me sedam puta, bježim osmi put, da parafaziramo samurajsku poslovicu) 

Ovdje misija nije bila – Berlin…Naprotiv, misija je spašavanje jednog (nepoznatog) čovjeka i to je jedini cilj. Baš zato je sve to FUBAR. Dolazimo do prvog gradića, sela, kote na karti (Neuville)– malo urbanog ratovanja sa snajperom (kao u Full metal jacket i 1917.), gubimo resurse i ljude zbog jednog djeteta –  prokleta kiša ne prestaje padati (lipanj je često kišovit i čudan mjesec). Oni samo žele kući – objašnjava satnik Miller, učitelj engleskog iz Pennsylvanie te trener baseball ekipe, koji je dosada izgubio 94 čovjeka pod svojim zapovjedništvom (te se nada da je tako spasio deset ili dvadeset puta više ljudi) –

 I don’t know anything about Ryan. I don’t care. The man means nothing to me. It’s just a name. But if… You know if going to Rumelle and finding him so that he can go home. If that earns me the right to get back to my wife, then that’s my mission.

Njegova desna ruka, narednik poznatog prezimena – Horvath – to i potvrđuje jer, iako su općenito ratovali od Afrike preko Italije do Francuske, iako su ubijali neprijatelje gdje god je trebalo, kao da će baš taj jedan zadatak i taj jedan čovjek biti jedino konkretno što su napravili.

Someday we might look back on this and decide that saving Private Ryan was the one decent thing we were able to pull out of this whole godawful, shitty mess. Like you said, Captain, maybe we do that, we all earn the right to go home.

Strojnicu i radarski položaj su mogli zaobići, ali onda bi ista pokosila neku drugu savezničku ekipu i zato – još jedan zadatak, koji moraju obaviti, čak i ako se družina raspadne. Tko će ići lijevo (tamo gdje nema zaklona)? Staloženi Jackson, naravno. Već smo u domaćoj kinematografiji vidjeli situaciju kada ratni zarobljenik sam sebi kopa grob (npr. legendarni deideologizirani, domaći film U gori raste zelen bor), ali naši i njihovi, nisu bilo toliko politički korektni da ipak puste zarobljenika (jer on kao voli Ameriku, Mickey Mausa i parobrod Willy) – korektnost će ih koštati još života. 

*tvorac Marshallovog plana, koji je (na neki način, atlantski partner i uz founding fathers, bitna karika) bio temelj udružene Europe, kasniji nobelovac i bitno povijesno ime

Photo: Amblin Entertainment

Dolazak u Ramelle i napokon one oči Jamesa Francisa Ryana iz Iowe (Matt Damon – “Dobri Will Hunting” glumcu je otvorio put, zbog njega  smo trošili resurse u Interstellaru koje nije zaslužio – zanimljiv u Marsovcu). On neće napustiti svoju združenu braću iz 101. padobranske i ostaje im samo još jednom, braniti Alamo položaj u urbanom okruženju (sve je to kasnije, na svoj način, manje epski i s puno više patetike napravio redatelj Ayer u filmu Fury). Malo protuoklopnog naoružanja, ljepljive bombe (kao da ih je izmislio simpatični Data iz Goonies-a) i lake strojnice protiv Tiger tenkova, koljača Steamboat Willyja i SS Panzer divizije koji poput Orka stupaju razrušenim Međuzemljem i utjeruju strah u kosti. Prije bitke se. u ruševinama grada, opuštamo uz Reibenova pripovijedanja o ženskim grudima te uz zvukove Edith Piaf i pjesmu Tu es partout (koja nam evocira i onaj Lili Marleen zvuk) jer glazba je zvonka radost bez obzira na kojem je jeziku ispjevana. Na zvoniku Vas čuva staloženi vojnik Jackson, u nepravednoj borbi tenka i snajpera. U završnom obračunu, sve je posloženo, kao i na početku…prvo tišina…pa krešendo – ovaj puta urbane borbe i kako bi one mogle izgledati (Spielberg ovdje radi koreografiju radi dramaturgije, a manje radi povijesne točnosti, jer ovaj događaj u filmu i jest fikcija). Smotani Upham – koji je ovdje da bi nas živcirao, ali istovremeno on je i paradigma svih (uplašenih) gledatelja – je naučio lekciju o određenim ratnim zarobljenicima*, obogatio je i svoj rječnik sa novim izrazom – fubar. Satnik Miller se do posljednjeg daha, samo htio vratiti svojoj ženi** te je zamolio Ryana da zasluži ovo. Pištolj uperen prema nadolazećem tenku je potez očajnika, ali predaja nikad nije bila opcija – tada nam veliki Spielberg još jednom doziva deusa ex machinu, u ovom slučaju, P-51 Mustang avione – angels on our shoulders*** – i to je onaj trenutak (dolaska konjice), kada se može dogoditi spontani pljesak publike u kinu****, ali i tuga, jer redatelj nas je natjerao da se emocionalno zbližimo s junacima i da navijamo za njih. 

*I Ayer u Fury (puštanje ratnog zarobljenika, citiranje Biblije) i Mendes u 1917. (dvoboj nožem, snajper u ruševinama grada) su posudili neke elemente i scene iz Ryana

** Ryan: Tell me about your wife and those rosebushes?

    Satnik Miller: No, no that one I save just for me.

***što je zapravo donekle kopirana scena iz filma Carstvo sunca (sjetimo se mladog Christiana Balea), kada P-51 bombardiraju japanski logor i spašavaju situaciju (uz mahanje pilota iz otvorene kabine i brišući let, koji nam u antologijskoj sceni Dunkirka, kada se propeler, ovaj puta, Spitfirea – prestaje vrtjeti – ponovno prikazuje legendarni redatelj Nolan i Tom Hardy u odličnoj, naizgled sporednoj, ulozi pilota). Fetiš na avione je Spielberg imao zbog svojeg oca, koji je služio u Zrakoplovstvu

****nekim čudom (pao sam polugodište u srednjoj školi iz matematike pa je bilo nezgodno tražiti lovu od oca za grad ili kino) propustio sam Ryana u kinu mojeg rodnog grada (tada je projekcija kasnila nekoliko mjeseci – stigla je tek pred blagdane i kraj godine) te sam ga pogledao tek godinu dana kasnije, jer je i red za posuđivanje filma u videoteci bio – dugačak. Uvodnu scenu iskrcavanja, kao pravi ljubitelj žanra pogledao sam nekoliko puta – prije nego sam pogledao film do kraja (scena je duža i intenzivnija od kratkotrajnog flash-a Sharon Stone u Sirovim strastima, koju su drugi filmofili zaustavljali na ekranu) pa onda još par puta poslije filma te kroz desetljeća još dirty dozen puta. Netko će reći da je Spašavanje vojnika Ryana samo uvod i završetak dok je ostalo prosjek, no većina njih, ionako ne čita ovu recenziju – svatko ima pravo na svoje mišljenje (znate i što Prljavi Harry kaže o mišljenjima). Meni je “Spašavanje vojnika Ryana” uvijek bio nešto više (film sam uključio u temu završnog maturalnog rada u gimnaziji –  tako su možda napravili i neki drugi klinci iz školskih klupa na kraju 20. stoljeća), baš kao neke sportske utakmice koje se uvijek gledaju u reprizi i kada napamet znate poteze igrača. U isto vrijeme nastao je i legendarni antiratni film – Tanka crvena linija te “Kad trube utihnu” kao tv verzija bitke u Ardenima (baš kao što je, desetljeće prije, praktički u isto vrijeme poslije “Platoona” Olivera Stonea, iz njegove univerzalne (uvjetno je reći „lijeve“) perspektive, došla i jedna malo drukčija verzija (nije u potpunosti točno reći „desna“) rata u filmu “Hamburger Hill”.

Steven Spielberg je kroz “Spašavanje vojnika Ryana”, u konačnom proizvodu, napravio svojevrsni međaš ratnog spektakla. Baš kao što smo kasnijeg, odličnog “Pijanista” Romana Polanskog, u kontekstu drame, uspoređivali s njegovom “Schindlerovom listom”, u kojoj je Oscara zaslužio i naš Branko Lustig, slična je situacija s filmom “Spašavanje vojnika Ryana” – sve nakon Ryana (u ratnom žanru) se moralo uspoređivati s – Ryanom. Od priče do ratnih sekvenci ili konačne poruke. Spielberg je u jednom trenutku, krajem 20. stoljeća, doista bio – najveći i sigurno je, za mnoge predstavljao ono što je, npr. Nolan danas*. Od 11 nominacija za Oscara, film je dobio  pet (između ostalog i najbolji redatelj), ali ona najbitnija kategorija – nije ostvarena (već znate od koga je izgubio i ta priča je poznata – bitno je retoričko pitanje, koji film – od ta dva – Vi pamtite više?…). I Malick je iste godine, na pozornici pacifičkog bojišta, snimio svoje antiratno remek-djelo – Tanka crvena linija film koji je također maestralan i nezaboravan, baš kao i Ryan, ali predstavlja svojevrsni antipod (jin prema jangu i obratno). 

*iako sam mišljenja da je Ridley Scott, koji se također bavio i SF temama, ratom, povijesti, akcijom, baš kao i Spielberg, kad se uzme u obzir kontinuitet i cijelo djelo, možda malo ispred njega…ne u smislu najvećeg redatelja, jer rang liste nisu zahvalne, već samo u smislu – usporedbe „sličnih“ redatelja

Na ovim prostorima priča o Drugom svjetskom ratu stalno je prisutna i svatko broji samo svoje žrtve, a na povijest se gleda, samo kao na samoposlugu iz koje uzimamo ono što nam u određenom trenutku odgovara. U medijima i svakodnevnoj politici, jednostavno je previše toga, a bez predznanja i sa previše emocija jer lakše je gledati u prošlost, nego okrenuti se budućnosti. Međutim, odličnih (onih pravih borbenih) ratnih filmova sa univerzalnom porukom, nikad dosta. “Spašavanje vojnika Ryana” je obnovio povijesno zanimanje za priče iz Drugog svjetskog rata (u pozitivnom, istraživačkom, ne političkom smislu), pomogao je karijerama nekih glumaca te je bio (bolje ili lošije) kasnije kopiran u svom žanru (i po načinu snimanja i po žestini borbe…). Bez Ryana, vjerojatno ne bi bilo poznatih tv serija kao “Združena braća” ili “Pacific”. Pitanje je kako bi izgledao naturalistički svijet ratnih užasa iz vizure filmova legendarnog Mel Gibsona (i na trenutak – zamislimo njega, kao satnika Millera ili narednika Horvatha?!). Epilog, glazba Johna Williamsa (Hymn to the fallen), zastave naših očeva na memorijalnom groblju bijelih križeva (i židovskih zvijezda), suza u Ryanovom oku…su detalji koje je Spielberg smatrao opravdanim i primjerenim poruci filma.  Na Ryanovo pitanje jesam li bio dostojan svega, jesam li živio časno, jesam li zaslužio njihovu žrtvu – ima jedan odgovor: Da, Ryane, živio si častan život i časno si se borio sa svojom braćom – ti si sve zaslužio. Jesmo li mi (nasljednici) naučili svoju lekciju – to je jedna druga tema. Pali junaci s normandijskih plaža (zajedno sa Saveznicima diljem svijeta) donijeli su nam četiri temeljne slobode (iz Povelje predsjednika Roosevelta): Slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti, slobodu od siromaštva i slobodu od straha. Naravno da borba za te slobode, nije završena, niti do današnjeg dana, međutim (mi u slobodnom i demokratskom svijetu), više je ne moramo ostvarivati oružano i frontalnim napadima na neprijateljske bunkere (iako se to katkada čini drukčije, ako gledamo nerede na ulicama u jednoj velikoj zemlji). Na današnji, najduži dan za beskrajno gledanje – kada je proljeće i dalje, 06. u lipnju, ili bilo kojeg drugog, posebno je vrijeme za pogledati Ryana, ponovno ovdje i sada – učinite pravu stvar i uz častan (skriveni) životbacite se još jednom u kožu junaka s normandijskih plaža, slušajte prekrasan zvuk zvona slobode (Chimes of freedom) i neka oni bolji anđeli naše prirode (kako ih je Lincoln nazivao) – prevladaju nad zlom. Vidimo se na plaži…

Mir, dobro, P-51 i F-35 avioni, združena braća (po oružju), umirovljeni general marinaca James (Mad Dog/Warrior Monk) N. Mattis & bilo koji (nekorumpirani) partneri, joint – stock company. 

 

Tekst napisao: Matija Horvat

Share

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)