REDATELJ: Andrew Patterson
GLAVNE ULOGE: Sierra McCormick, Jake Horowitz, Mark Banik, Adam Dietrich
TRAJANJE: 91 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2019
Ulazite u carstvo između tajnog i zaboravljenog, u struju uhvaćenu između kanala, tajni muzej čovječanstva, privatnu knjižnicu sjena, koja se odvija na pozornici iskovanoj od misterija i pronađenoj samo na frekvenciji uhvaćenoj između logike i mita. Ulazite u „Kazalište Paradox“. Večerašnja epizoda: “Prostranstvo noći.”
„The truth is out there“ + „I want to believe“ (pažnja: spoiler-i)
Sa misterioznog crno – bijelog tv ekrana i specifične (fanovima svakako poznate) uvodne naracije, prebačeni smo unutar filma u boji. Vrijeme radnje: kraj 1950-ih (u jednom kratkom videu o filmu, redatelj kaže da je riječ o studenom 1958.). Mjesto radnje: fikcijski provincijski američki gradić Cayuga, Novi Meksiko. Bilo je to vrijeme svemirske utrke, Roswella, Area 51, Sputnjika, Lajke, željezne zavjese, iščekivanja sovjetske invazije ili nuklearnog Armagedona. Kako bi Billy Joel, nabrajajući fenomene pop kulture, iz tog razdoblja, u „We didn’t start the fire“, pjevao:
„Harry Truman, Doris Day, Red China, Johnnie Ray
South Pacific, Walter Winchell, Joe DiMaggio
Joe McCarthy, Richard Nixon, Studebaker, television
North Korea, South Korea, Marilyn Monroe
Rosenbergs, H-bomb, Sugar Ray, Panmunjom
Brando, “The King and I”, and “The Catcher in the Rye”
Eisenhower, Vaccine, England’s got a new queen…
Marciano, Liberace, Santayana, goodbye…
Joseph Stalin, Malenkov, Nasser, and Prokofiev
Rockefeller, Campanella, Communist Bloc
Roy Cohn, Juan Peron, Toscanini, Dacron
Dien Bien Phu falls, “Rock Around the Clock…”
Umorili smo se nabrajajući imena, ali zamislite da se nešto od toga događa i danas (slične vijesti, samo sa razvijenijom tehnologijom, drukčijim celebrity-jima, sve u tehnikoloru). Ipak, uz atmosferu straha, bilo je to i vrijeme prvotnog r ‘n’ r, Chucka Berryja, Buddy Hollyja, Elvisa, geliranih frizura i naočala (prije onih ludih 60-ih, 70-ih). Ako ne znaš šta je bilo, bilo je to vrijeme one (incestuozne) maturalne zabave iz „Povratka u budućnost“ (kada Michael J. Fox sira žestoke riffove na gitari – dok staromodna publika ostane paf – i kaže: „Pretpostavljam da još niste spremni za to. Ali vaša će djeca to obožavati“).
Nakon što smo utvrdili mjesto i vrijeme, promotrimo i glavne likove, a to su dvoje teen štrebera (koji nisu nužno zaljubljeni jedno u drugo i koji su drukčiji od prosječne okoline). To dvoje tinejdžera postaje svjesno da se nešto čudno događa (kako na nebu, tako i na Zemlji) u njihovom provincijskom gradiću (iz kojeg žele otići, iako ništa nije prenapadno u pod-kontekstu). Dok većina stanovnika gleda tekmu lokalnog košarkaškog kluba u dvorani, a neki slušaju i lokalni radio, dvoje junaka prate tragove onog ispričanog (i onog što se misteriozno čuje u radio valovima) te je – spremno (za neprijateljsku invaziju ili) za strance u noći, jer –
“There’s something in the sky.”
Iako možda niste gledali film „The vast of Night“, dok čitate ove retke, sve Vam možda zvuči kao neki deja vu. Međutim, to je samo na prvu (loptu), jer ovo je jedan drukčiji film, koji svakako preporučujem(o) široj publici. Naravno, ako imate strpljenja za walk & talk filmove, koji se ne oslanjaju na specijalne efekte, već na vještinu pričanja priče. Naime, u manje od 90 minuta trajanja (a film se zbiva praktički u real time-u) dobili smo jedan pamtljivi (niskobudžetni) B (SF mistery) film anonimne ekipe, koji je koštao oko 700 000 $ (a ne izgleda jeftino) te je snimljen za nekih 17 dana, tijekom rujna 2016. u Texasu. Ipak, montaža i produkcija su trajali do premijere u siječnju 2019. (a streaming je krenuo 2020.) i znalcima je ovaj film sigurno već bio na radaru, jer su osjetili neku frekvenciju…
Naime, radi se o filmu inspiriranom jasnim i poznatim uzorima (koje kopira u dobrom smislu) te koji nije ništa slabiji od nekih velikih kino naslova. Radnja je labavo zasnovana na incidentu s NLO-om u Kecksburgu ( Pennsylvania) 1965., ali i sa nestancima ljudi s jezera Foss (Oklahoma). Doduše UFO/NLO se danas – po novom – zove i Unexplained Aerial Phenomena (UAP), ali to je trenutno manje bitno. Bitnije je da vi, drage čitateljice i cijenjeni čitatelji, ostanete budni (iako je možda noć te je vrijeme za spavanje) te da ste spremni – povjerovati (kao da ste specijalni agent FBI-ja Fox Mulder + Scully…btw, što ako nam oni ukinu FBI?). Zato, vežite se – polijećemo…u neku drugu dimenziju, ni na nebu, ni na zemlji (iako je, u filmu, sve prizemljeno, u najboljem smislu te riječi), jer – istina je oko nas.
„Old school Zona sumraka“ (i drugi utjecaji)
Ime fikcijskog filmskog gradića Cayuga posuđeno je od „Cayuga Productions“, produkcijske kuće Roda Serlinga, a u filmu se nalaze i ostala „uskršnja jaja“, koja evociraju neke druge uzore. Dakle, sjećate li se legendarne „Zone sumraka“ („The Twilight Zone“) od legendarnog tvorca Roda Serlinga? Serija je krenula 1959. i u prvoj iteraciji se prikazivala do 1964. (mnogi poznati glumci su se tamo pojavili, dok su bili anonimniji), potom u drugoj iteraciji 1985. – 1989. (na kojoj su neki od nas odrastali, a 1983. – od majstorskih redatelja Johna Landisa, Stevena Spielberga, Joe Dantea i Georgea Millera je snimljen i istoimeni omnibus sa osrednjim dojmom), a i u 21. stoljeću se znala pojaviti pokoj(n)a sezona (također, bilo je i slično inspiriranih serija, kao npr. „The Outer Limits/Na granici mogućeg“, koja se više bazirala na SF-u i sl.).
Uglavnom, ne treba(mo) previše trošiti riječi (recenzije trebamo svakako pisati), jer svi znamo koliko je to legendarna serija (koja je sublimirala više scary žanrova, npr. mystery, SF, fantasy, triler, distopija, horor i dr.) i kakvo ima naslijeđe te bazu fanova. Serija je znala počinjati raznim uvodima (i onim vratima prema svemiru, uz poznatu tiri-tiri glazbu), a ovo je npr. jedan od njih:
„There is a fifth dimension beyond that which is known to man. It is a dimension as vast as space and as timeless as infinity. It is the middle ground between light and shadow, between science and superstition, and it lies between the pit of man’s fears and the summit of his knowledge. This is the dimension of imagination. It is an area which we call: the Twilight Zone.“
Dakle, tim (su)mračnim putem je također krenuo i uvod u naš noćni film, čija invokacija priziva prijašnje naratore ili naracije iz poznate tv serije te nam govori o „carstvu između tajnog i zaboravljenog, o misterijama i frekvencijama“. Još uvijek ne previše poznati redatelj Andrew Patterson (rođ. 1982.) u svojem prvijencu (i sa scenaristima James Montagueom i Craig W. Sangerom), na samom početku postavlja špicu unutar špice (čit. film unutar filma) tj. daje nam do znanja svoje uzore i tempo kojim će se film kretati.
Naravno, atmosfera filma podsjeća i na rane epizode „Dosjea X“ (NLO, čudna svjetla na nebu, telekineza, zataškavanje, teorije zavjere, prazne šume, tragovi u žitu, alien otmice; ma sigurno se sjećate tih upečatljivih scena, koje nas poput kolačića Madeleine, vraćaju u djetinjstvo turbulentnih, a danas nostalgičnih, 1990-ih; a onaj prvi mockumentary sa obdukcijom aliena je bilo nešto stvarno pamtljivo za tadašnje tinejdžere), a tu su i utjecaji Spielbergovih „Bliskih susreta treće vrste“ (možda ne bi pogriješili niti sa filmom „The Fourth Kind“ iz 2009.), a djelomično (ponavljamo, ne zbog eksplicitnosti i/ili efekata) osjetimo i „Rat svjetova“ H. G. Wellsa, u naraciji legendarnog Orsona Wellsa, koji je preplašio naciju (predratne) 1938.
Možda tu ima i elemenata „Invazije tjelokradica/Invasion of the Body Snatchers“ (original Dona Siegela iz 1956., te vrhunski i pamtljivi remake Philip Kaufmana iz 1978. sa Donaldom Sutherlandom, verzija iz 1993. Abela Ferrare, ili ona iz 2007., sa Nicole Kidman, nisu bile posebno uspješne) ili poveznice sa filmom „Dan kad je Zemlja stala“, a na pamet bi nam mogla pasti i „Magla“ Stephena Kinga, a možda i „Significant Other“ (sa Maikom Monroe), dok se sve događa u (lokalnom i nostalgičnom) ambijentu „Američkih grafita“.
Mali noćni razgovori
Foto: Amazon Prime Video
Spomenute usporedbe ili inspiracije shvatite uvjetno, jer „Prostranstvo noći“ je – kako smo i naglasili – jedan mali projekt (u kojem ne vidimo čudovišta!), koji je samo uzeo neke motive iz poznatijih naslova (ponajviše „Zone sumraka“) te potom samostalno generirao uspješnu atmosferu (iščekivanja) za ovu stilsku vježbu, koja je predstavljala prvijenac ove filmske ekipe.
Naime, dugim snimljenim kadrovima, radnja nas vodi od početka noćne košarkaške utakmice (gdje prolazimo pripreme u cijeloj dvorani, što svakako daje autentičnu sliku neke potencijalne lokalne realnosti) na kojoj je većina stanovnika te na puste noćne ulice ili poneke interijere (telefonska centrala i radio postaja). Određeni kadrovi traju i oko 10ak min., ali (ako smo koncentratni) svakako drže pažnju.
Redatelj i scenaristi nas prvenstveno uvlače u radnju žargonskim razgovorima mladih te se atmosfera straha upravo i gradi kroz – male noćne razgovore. Upotreba dugih (naizgled neprekinutih) kadrova provincijskog gradića, nas asocira na „prazninu“ (prazne ulice) ili „prostranstvo u noći“ u kojoj se nešto skriva. Uz to „prostranstvo“, a pomoću spomenutih malih noćnih razgovora (dvoje tinejdžera i/ili radio slušatelja), ovdje dolazimo do „jeze u noći“ („Play misty for me“, ali bez Clinta Eastwooda) i sve polako poprima jednu misterioznu dimenziju. Dimenziju „čekanja“, „dolazaka“ i „odlazaka“.
Dvoje upečatljivih glavnih junaka, djevojčica (Sierra McCormick) koja radi kao operaterka u telefonskoj centrali (prespaja pozive), a momak (Jake Horowitz) je noćni D.J. na lokalnoj radio postaji, dijele neku spielbergovsku feat. Donnie Darko kemiju (gdje romantika nije izravno u prvom planu). Upravo je zanimljiv žargonski dijalog dvoje glavnih junaka, koji prvotno kreću u noćnu smjenu, jer djevojčica radi kao operaterka u telefonskoj centrali (prespaja pozive), a momak je noćni D.J. na lokalnoj radio postaji (akronim WOTW je referenca na „War of the Worlds“, svakako bez Toma Cruisea u prvom planu).
Prilikom šetnje kroz mrak sve do radnih mjesta, djevojka (koja je geek za tehnologiju) govori momku (također geek-u) o izumima koji će doći tijekom narednih desetljeća (a sve je pročitala u jednom znanstvenom članku) te spominje: autonomna vozila, podzemnu željeznicu koja spaja istočnu i zapadnu obalu SAD-a (kao svojevrsni tube ili Hyperloop projekt jednog poznatog tehno-oligarha i imigranta iz Južne Afrike, koji je u dosluhu sa Sovjetima) i kao šećer na kraju – mobitel.
Dakle, dok hodaju u mraku zaboravljene i prašnjave provincije 1950-ih, djevojka objašnjava kako će u budućnosti ljudi imati telefone na dlanu, sa mogućnostima video-poziva. Geek momak ipak nije povjerovao u telefone sa slikama, ali mi smo svejedno povjerovali filmskoj ekipi, jer su nas transportirali u (relativno) blisku prošlost sa dozom spielberg-ovske nevinosti i sa iščekivanjem nečega – misterioznog…(from Outer Space).
Onda se atmosfera iz šetnje kroz mrak, polako prenosi u atmosferu noćne smjene, telefona i radio valova, gdje se misteriozni (znak) signal ili frekvencija, pojavljuje kroz žice, koje su predstavljale tadašnji (pa i današnji) cyber-space. U tom vintage kibernetičkom prostoru djevojka prespaja pozive prema radio stanici, a jedan poziv je svakako (misteriozno) znakovit.
Ovdje dolazimo do druge dimenzije malih noćnih razgovora, jer (na trenutak) glavnu ulogu preuzima tajanstveni radio slušatelj (nepoznat redakciji, samo je rekao da ga zovu Billy) koji govori o svom (misterioznom) iskustvu. Otkriva se da je slušatelj Afroamerikanac, koji je radio u vojsci te je prisustvovao misterioznim događajima, koji evociraju „Područje 51“, gdje je (famozni) vojno-industrijski kompleks eksperimentirao s nečim (from Outer Space?).
Ovdje redatelj suptilno kritizira rasizam i segregaciju zemaljskih Alien-a, tj. Crnaca i Meksikanaca. Naime, misteriozni slušatelj (koji preuzima govorničku palicu tijekom sredine filma) govori kako su u misterioznom vojnom projektu sudjelovali samo crnci i latinosi, kako im poslije – nitko ne bi vjerovao (jer bijelcima se više vjeruje u slučaju – misterioznog). Deep state, teorije zavjere i misteriozni (anonimni) likovi nam svakako evociraju g. X.-a i njegov (trebao je Donald Sutherland dobiti Oscar-a za tu minijaturu) gotovo 15 min. monolog u legendarnom JFK-u. Ali sve je to samo uvertira za glavnu zvijezdu večeri – staricu Mabel.
Razgovor uživo sa staricom u njenom domu (nakon noćne vožnje automobilom i susreta s bračnim parom, koji među rijetkima, nije na tekmi u dvorani) je treća dimenzija malih noćnih razgovora, tj. klasični susret („treće vrste“) u kojem se – samo kroz dijalog (a zapravo više monolog) – bilda suspense. Govor nepoznatim stranim jezikom izolirane starice je prvi pravi znak da nisu u pitanju vražji Sovjeti. Naime, momak prvotno misli da se radi o sovjetskoj invaziji (doći će s južne granice, a ta „Southern border“ je i danas jako bitna za SAD), ali kasnije sve postaje – jasnije.
Dapače, svi bi možda radije dočekali invaziju na USA da se radi o Rusima ili Sjeverno – Korejcima (čit. „Red Dawn“), ali ako ovdje ubacimo dozu nadrealnog ili znanstveno-fantastičnog, onda dobijemo jednu drukčiju vibru, frekvenciju ili signal u noći te prizivamo „Dan nezavisnosti“ (ponavljamo, bez specijalnih efekata), a na pamet mi pada i još jedan „mali“ i noviji film (ali žanrovski punokrvniji home invasion SF (body) horor) – „No one will save you“, ili možda „Dark Encounter“, koji radi svojevrsni spin od priče o vanzemaljcima.
U svakom slučaju, sada smo u dimenziji Fermijevog paradoksa, koji nam govori o sukobu između argumenta da razmjer (prostranstva) i vjerojatnost, idu u prilog tome da je inteligentan život uobičajen u svemiru, ali ujedno i potpunog nedostatka dokaza da se inteligentan život ikada pojavio bilo gdje drugdje, osim na Zemlji. Arthur C. Clarke bi rekao:
„Two possibilities exist: either we are alone in the Universe or we are not. Both are equally terrifying. “
Ovakvi filmovi nam itekako pokazuju mogućnost susreta (sada već i ) „četvrte vrste“, tj. otmice, jer starica govori o svom sinu, koji je davno nestao i o svemircima koji su uzrok – internih ili eksternih sukoba.
Starica Mabel Blanche: I think at the lowest level, they send people on errands, and play with people’s minds. They sway people to do things and think certain ways – so that we stay in conflict, focused on ourself – so that we’re always…cleaning house, or losing weight, or dressing up for other people. I think they get inside our heads and make us do destructive things, like drink and overeat. I’ve seen good people go bad, and smart people go mad.
I think at the highest level, they do things that cause nations to go to war. Things that make no sense. And I think no one knows they’re being affected. We all work out other reasons to justify our actions. But free will is impossible with them up there. I’ve had an entire life to think about this. Years alone. And that’s what I think.
Ovdje redatelj, još jednom, samo kroz razgovor (i bez ikakvih efekata) stvara jezu u noći. Naravno, sve što je starica izrekla u ozbiljnom tonu (u intermezzu govora izvanzemaljskim jezikom) može zvučati kao kad smrtno ozbiljni (pa i fokusirani) David Icke govori o ljudima gušterima sa mračne strane Mjeseca, ali taj postupak (alien-ske invazije) je vidljiv od starinskih crno-bijelih SF filmova, preko Carpentera („Oni žive“), sve do danas. Dosjei X, za osobe X, koji nam pokazuju X mogućnosti. A samo oni koji bolje slušaju ili vide (naši junaci znakovito nose naočale, jer su geek-ovi), mogu nešto i napraviti.
Foto: Amazon Prime Video
****
Što na nebu sja visoko (Mjesec je il’… matični brod izvanzemaljaca)?
Inače, engleski naslov ovog filma je preuzet iz Shakespeareove „Oluje“:
For this, be sure, tonight thou shalt have cramps
Side-stitches that shall pen thy breath up. Urchins
Shall, for that vast of night that they may work,
All exercise on thee …
Tvorci filma su htjeli reći da ćemo (ako smo na pravoj frekvenciji, odnosno ako smo dobro koncentrirani na male noćne razgovore te ako dobro vidimo i čujemo) osjetiti jezu u noći te da ćemo sjediti na bodljama (od straha) pa i da ćemo biti ugrizeni. Možda i ponajviše sa klimaksom filma, koji je – kao i sve – nenametljiv, a svejedno probada. Ljudi u transu, bliješteća svjetla, misteriozni znakovi (i zvukovi)…I trag u beskraju (svemira).
Kada spominjemo riječi noć ili prostranstvo (potencijalno i „praznina“), autoru ovih redaka na pamet pada i jedna poznata pjesma velškog pjesnika Dylana Thomasa – „Do not go gentle into that good night“. Ista započinje stihovima:
Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.
(možda nije Rage Against the Machine, ali) Znalci se sjećaju kako je iste stihove, više puta, kroz odlični „Interstellar“ recitirao legendarni sir Michael Caine (čit. my cocaine). I u ovom filmu bi starica Mabel, koja se želi vratiti sinu (kroz izvanzemaljsku „otmicu“), mogla recitirati pjesnika Thomasa, kao i ostali likovi (ili narator sa ekrana). To bi značilo ići u neizvjesnost (noć) – bez straha. Ali kako da ne osjetimo tu famoznu jezu u noći, ako znamo da potencijalno slijedi otmica onih koji to nisu zaslužili i koje više nikada nećemo vidjeti…ili još gore – što ako slijedi sveobuhvatna invazija ili smak svijeta (tu du duuuu, nema nam pomoći…pjevali bi T.B.F.-ovci).
Uvijek sami biramo je li čaša napola puna ili napola prazna. Optimistične vizije svemiraca su prikazali Speilbergovi „Bliski susreti treće vrste“., a dozu humora i odrastanja dao nam je legendarni redatelj i u svom – E.T-ju. Spomenimo i optimizam Villeneuvea u „Arrival-u“, itd. Na humornoj strani možemo se prisjetiti još nekih simpatičnih došljaka iz svemira, kao onih smiješnih vanzemaljaca iz „Simpsona“, koji se čude idiotima na Zemlji. A sjećate li se možda prve epizode serije „ALF“? (petica za sve koji se sjećaju). Tamo je pater familias, Willie Tanner, bio ujedno i radio amater te je preko radio valova, između ostalog, komunicirao i sa „prijateljem Nebojšom iz Jugoslavije“, sve dok mu na glavu, doslovno, nije pao došljak iz svemira, kojeg su nazvali – Alf.
Zanimljivo je kako i u filmu „The Vast of Night“ protagonisti također komuniciraju telefonom i radijom, dok ne shvate kako će i njima nešto uskoro pasti na glavu. Nešto što ipak nije smiješno, jer invazije u sebi (najčešće) nemaju humorni prizvuk (osim možda Burtonovih Marsovaca u „Mars napada“). Dakle, publika u SF misteriji svakako traži određeni pesimizam, koji se ovdje stvara iz dugih kadrova malih noćnih razgovora, sve dok ne ostanemo zaslijepljeni svjetlima – sa neba. I sve dok (nakratko) ne vidimo NLO (manji i onaj veći, matični).
Također, kontekst nam govori i o tome da u realnosti, baš kao i u filmu, postoje glavni i sporedni likovi. Međutim, redatelj i scenaristi ovog filma ovdje rade inverziju, jer su glavni protagonisti zapravo oni sporedni u svakodnevnom životu. Naime, svi glavni (koji žele biti viđeni) su filmu na utakmici, a samo oni sporedni su sposobni uvidjeti što se (kvragu) događa. I tako imamo ne samo glavne protagoniste, već i one stvarno sporedne likove u filmu, koji su također na glavnom tragu. Dakle, dvoje tinejdžera/šmokljana, Afroamerikanac Billy (kojeg samo čujemo preko telefona) pa njegovi vojni kolege, koji su redom bili crnci ili Meksikanci pa neki nebitni bračni par na cesti (koji upadne u trans zbog govora vanzemaljskim jezikom), sve do žene/starice Mabel. Svi oni predstavljaju (sporedne likove ili ) manjine na kojima se film (u glavnini) oslanja. Manjine se isto mogu opisati riječju „Alien“, jer su tuđinci u (svojoj) zemlji.
U nekim heist filmovima, npr. pljačka banke (ili nečega) se često događa za vrijeme finala svjetskog prvenstva, tj. nekog iznimno bitnog (sportskog i dr.) događaja. I dok je većina usmjerena na događaje u svom univerzumu, koji se smatraju bitnima, tj. u filmu je to utakmica lokalnog kluba (a zašto ne i npr., mega koncert popularnog izvođača, gdje dođu baš svi), postoje i oni (sporedni/manjine), koji ne pohađaju bitne event-e te su svjesni da se odigravaju doslovno bitniji događaji u našem zajedničkom univerzumu. Takvi autsajderi nas (u filmovima i u stvarnosti) upozoravaju (ako ih se sluša) na ono što bi se moglo dogoditi (ne samo u smislu rata/invazije, već i ekonomije, demografije, vremenske prognoze, itd.), ali ih se često ignorira (jer utakmice, koncerti, itd. su većini bitniji). Naime, zabava je uvijek bitnija od – znanosti.
Autsajderi (a opet glavni protagonisti) ovog filma (tinejdžeri koji nisu sportski tipovi, već više nerd-ovi, rasne i druge manjine ili starci, kojima nitko ne vjeruje) polako postaju svjesni da postoje „pete dimenzije“ i „bliski susreti četvrte vrste“. Iako na ekranu ne vidimo „ljude sa neba“, Lovercraftova čudovišta, Aliene i sve ono što se nalazi, npr., u prozi Stevena Kinga ili Lynchovim fantazmagorijama, itekako smo svjesni nečije prisutnosti. Prisutnosti koja – uz blještava svjetla – misteriozno okupira dio zemlje, a često i otme, upravo one autsajdere…Prisutnosti koja pobuđuje određeno zlo u ljudima pa se poput virusa širi iz manjih u veće zajednice. Međutim, mi često ne vidimo one zaražene, jer ne nosimo posebne – naočale (They live)…ili zato što biramo Morpheusovu plavu pilulu.
Bez obzira jesu li Vaše preferencije optimistične ili pesimistične (baš kao i predviđanja/proročanstva/“Knowing“, tj. sjetimo se i Nicholasa Cagea u filmu Alexa Proyasa) uvijek moramo biti budni. Tehnologiju moramo koristiti na načine, koji ne predviđaju samo zabavu. Trivijalnu astrologiju zamijenite sa esencijalnom astronomijom. Osluškujmo signale u noći. Razvijajmo teleskope, satelite, dronove, Starlink-ove (koji uvijek dobro dođu, ako smo pod invazijom), koji bi nam trebali približiti i objektivizirati ono nepoznato, čega se često bojimo (oprezni, pak, trebamo biti sa AI). Doista, možda tamo gore (na nebu) nema ničega, a možda je i dobro biti na oprezu. I zato: ne idi krotko u tu blagu noć. Naprotiv, budite bijesni. I spremite se, jer u prostranstvima noći…Oni će (jednom?) doći…
OCJENA: 7.5/10 (a može i koju decimalu više, jer ovaj „mali“ film to zaslužuje, pogotovo, ako ste „podešeni“ na pravu „frekvenciju“)
*ovaj tekst nije napisan uz pomoć AI-ja” (baš kao i niti jedan na ovom portalu)
Tekst napisao: Matija Horvat
