REDATELJICA: Christy Hall
GLAVNE ULOGE: Dakota Johnson, Sean Penn
TRAJANJE: 100 minuta
“Jebeš aplikacije.” – Clark
Znate za one slučajne susrete s nepoznatim ljudima koji ponekad mijenjaju naše živote ? Ponekad takvi susreti (p)ostaju jedini razgovor s nepoznatim, ali ostaju u trajnom sjećanju i ponekad pomognu u trenucima kada život nije jednostavan. Takvi se susreti i razgovori događaju na raznim mjestima – u prijevoznim sredstvima, lokalnim ili onima na dugim relacijama. U čekaonicama, na stajalištima autobusa ili vlaka – na klupi negdje u parku ili na mjestima na kojima zapravo i ne očekujemo susrete i druženja koja će promijeniti ili utjecati na naše živote. Na šanku nekog kafića ili restorana – mjestu na kojem možemo komunicirati, razgovarati – razmijeniti rečenice o jednostavnim stvarima (znate one priče o npr. vremenu), ali i otvoriti dušu potpunim neznancima (jer ponekad je tajne odnosno životne probleme lakše ispričati strankinji ili strancu nego ljudima koje poznajemo). Jedno od takvih mjesta je i taksi. Vožnja taksijem je, većinom, susret sa neznancem kojeg, vjerojatno, više nikada vidjeti nećemo. I baš je jedan takav susret odnosno razgovor radnja filma scenariste i redateljice Christy Hall…
“Daddio” počinje na aerodromu. Djevojka, žena zvana Girlie vratila se iz Oklahome u New York. Uzima taksi i želi se što prije vratiti kući. U stan u kojem živi. Vozač taksija je veteran posla, Clark – vožnja kreće i nakon početnih ispitivanja snaga počinje vožnja nakon koju će slučajni stranci pamtiti čitav život…
“Daddio” traje, otprilike, stotinjak minuta. Stotinjak minuta (nekoliko minuta manje ako se odbiju kraj i početak) koje se odigravaju na jednom mjestu (taksi) i čitav film ima tek dvoje protagonista. “Daddio” je, istovremeno, zahtjevan i izazovan film – najveći je izazov kako “Daddio” učiniti zanimljivim i intrigantnim čitavim trajanjem s obzirom na zadanu lokaciju radnje filma i tek dva lika. Problema nema – redateljica Christy Hall je uspjela…
Zanimljiv je način na koji je “Daddio” realiziran – gledatelj ne zna ništa o protagonistima filma (baš kao što je vožnja taksijem prvi susret Girlie i Clarka). Žena ulazi u taksi i (filmska) vožnja počinje. Protagonisti filma međusobno se, emocionalno, razotkrivaju, ali i otkrivaju gledateljima vlastite životne priče. U prvim minutama filma, na početku vožnje obračunat će se Clark (uz podršku klijentice) s novim, modernim načinima komuniciranja, aplikacijama, društvenim mrežama i modernim čudesima zbog kojih se naši životi nepovratno mijenjaju (ili su već promijenjeni). Neće se Clark i Girlie u potpunosti odreći načina komunikacije kakvog donose godine i desetljeća u kojima živimo – kritika je usmjerena prema pretjeranom korištenju virtualnog svijeta koji ubija direktnu, uživo, komunikaciju. Baš onakvu kakvu čitavim filmom gledamo između glavnih likova.
Foto: Screenshot
Razgovori između Girlie i Clarka temelj su filma – niti jednog trenutka oni nisu nezanimljivi (prigovoriti se može tek nekim nelogičnostima tijekom filma). Upravo suprotno – kako minute filma odmiču tako i priča postaje sve zanimljivija i intrigantnija jer se Girlie i Clark sve više i snažnije emocionalno razotkrivaju. Redateljica ne osuđuje niti moralizira – prikazuje stvari kakve jesu i pokušava razumjeti i pronaći motive glavnih protagonista. Baš kao što i oni pokušavaju razumjeti jedno drugo…
U trenucima kada u taksiju zavlada tišina redateljica se fokusira na poruke odnosno dopisivanje važno za razumijevanje situacije mlađahne Girlie. Također, trenuci tišine vrijeme je redateljičinih minijatura – od prikaza svjetala (vele)grada do krupnih kadrova u kojima se mogu pročitati emotivno stanje glavnih protagonista filma. Redateljica daje vremena likovima, ali i gledateljicama i gledateljima za sabiranje misli prije nego se razgovor nastavi. Prije nego Girlie i Clark otkriju nove detalje iz svojih životnih priča…
Film poput “Daddia” nemoguće je uspješno realizirati bez izvrsnih glumačkih izvedbi. Sean Penn rutinski interpretira Clarka – on je, ponekad, verbalno grub i nekorektan, ali i to je razlog uvjerljivosti prikaza čovjeka koji dvadesetak godina vozi taksi. Svatko tko toliko dugo radi posao s ljudima (taksist ili konobar naprimjer) s vremenom će postati pomalo grub kako zbog posla tako i zbog (Clarkov slučaj) brodoloma u privatnom životu. Clark nije mizantrop – upravo suprotno iza njegove kaubojske retorike krije se čovjek čita ljude i vodi bitke s vlastitim demonima prošlosti. Apsolutna senzacija filma je Dakota Johnson – glumica najpoznatija po bezličnom nastupu u “Pedeset nijansi..:” trilogiji ili ovogodišnjoj superjunačkoj tragediji pod imenom “Madame Web” pokazala je, do sada, neviđeni glumački potencijal. U slojevitoj ulozi Girlie, Dakota je odmjerena i vrlo uvjerljiva (fizičkim izgledom ponekad podsjeća na Sharon Stone). Girlie je lik koji bježi od stereotipa, ali ne može pobjeći od prošlosti – Dakota Johnson jednako je snažna i uvjerljiva u trenucima razgovora s Clarkom, ali i scenama filma u kojima ne govori već njeno lice priča njenu priču. Nastup u filmu “Daddio” najbolje je izdanje u karijeri Dakote Johnson – interakcija između glumice i Penna je izvrsna čitavim trajanjem filma.
Za pisca ovih redaka “Daddio” je vjerojatno i najugodnije kino iznenađenje 2024. godine. Film o ljudima i ljudskim sudbinama, film koji nam govori ili predlaže – zapravo i sugerira što više komunikacije uživo odnosno razgovora koji život znače. Onih slučajnih susreta koji su bogatstvo života, susreta koji stvaraju neka nova poznanstva ili susreta koji ostaju uspomena za čitav život. “Daddio” je emotivan film s izvrsnim glumačkim izvedbama – vožnja taksijem koju nemojte propustiti…
OCJENA: 8.5
