REDATELJ: Terry Gilliam
GLAVNE ULOGE: Adam Driver, Stellan Skarsgard, Jonathan Pryce, Jorge Calvo, Olga Kurylenko
TRAJANJE: 132 minute
NAZIV ORIGINALA: The Man Who Killed Don Quixotes
Šta se dobije kad se spoji klasična književnost, ambiciozni mladi režiser s vizijom i luckasti glavni glumac? Da, dobro ste pretpostavili, dobije se film „Čovjek koji je ubio Don Quixote-a“. kao što i dalje (ispravno) pretpostavljate, radi se o adaptaciji romana „Veleumni plemić Don Quixote od Mancha-e“.
Zanimljivo je da je režiseru ovog filma, Terryju Gilliamu, trebalo 29 godina da napravi ovaj film. Snimanje je počelo 2000. godine u Španiji i pošlo je po zlu: avioni su nadlijetali set i ometali snimanje, jaka kiša i poplava su skoro uništile set a glavni glumac koji je trebao da glumi Don Quixote-a, Francuz Jean Rochefort koji je tad imao 70 godina, je iznenada dobio herniju diska i morao u bolnicu. Snimanje je prekinuto i odgođeno za neko sretnije vrijeme. (Više o narednih pokušajima da se film snimi se može naći na Internetu). Čovjek bi pomislio da je film uklet. Ili da Terry Gilliam baš nema sreće.
Isto bi se možda moglo pomisliti i o glavnom junaku naše priče. Mnogi bi takođe pomislili da je glavni junak ovog filma Don Quixote ali ne, glavni lik je ČOVJEK KOJI JE UBIO DON QUIXOTE-A. Taj isti čovjek je mladi režiser Toby Grummett kojeg glumi Adam Driver. Toby se u filmu nalazi u Španiji i snima film o Don Quixote-u i pri tom nalazi na probleme. Ne sviđa mu se realizacija projekta, nedostaje mu ideja, snimanje loše ide. Jedne večeri nakon snimanja, dok je cijela ekipa sa seta bila u restoranu, došao je Toby-jev šef i nakon što se Toby požalio na nedostatak inspiracije, šef od Roma koji je šetao po restoranu gdje su bili i prodavao suvenire i DVD-jeve uzme DVD i da ga Toby-ju da se posluži idejom. No kakva slučajnost, taj DVD je upravo bio Toby-jev diplomski rad koji je on radio prije 10 godina, takođe film o Don Quixote-u. Toby ga je kasnije pogledao, sjetio se kako je snimao i glumca koji je glumio Viteza od Tužnog Lika, starog obućara po imenu Javier (glumi ga Jonathan Pryce). Sutradan ode da ga potraži, nađe ga i shvati da je Javier poludio i umislio da je pravi Don Quixote i počne Toby-ja zvati Sancho Panza.
Ovdje počinje avantura. Don Quixote i Sancho Panza kreću na putovanje u kojem ćete se na trenutke izgubiti na granici između stvarnosti i mašte. Gdje prestaje stvarnost a gdje prestaje mašta? Gdje prestaje razum a počinje ludilo? Da li je Don Quixote stvarno lud ili su ludi svi oko njega? Kako je ubijen Don Quixote? To su neka od pitanja kojima se bavi ovaj film.
Film se kao i roman bavi i pitanjem nostalgije za nekim ljepšim, boljim vremenima, što je, vjerujem, nešto u čemu se svi možemo bar donekle pronaći. Žalimo se kako je nestalo manira i poštovanja prema drugima. Ovaj film se takođe bavi pitanjem davno izgubljenog viteštva, morala, lijepog ponašanja, kavaljerstva i poštenja što su sve pozitivni elementi viteškog ideala kojem Don Quixote teži. Pa ruku na srce, da se vratimo da pređašnje pitanje, da li su ti ideali ludi i da li je Don Quixote lud što želi da ih vrati? Autorki ovih redova se čini da je odgovor negativan.
Foto: Screenshot
A šta bi Don Quixote bio da nema svog vjernog štitonošu i saputnika, Sancha Panzu? Ne bi bio ni V od VITEZA. U tom smislu, ovo je takođe priča o prijateljstvu. Don Quixote i Sancho Panza su dvije strane istog novčića, ludilo i razum, ideali i realnost. Neki kritičari bi rekli da su u nekom smislu ista osoba.
Priča i režija u ovom filmu su pomalo haotične, lelulaju i lutaju. Fokus priče se gubi i vlada narativni nered i to je još jedna sličnost s romanom. Međutim, to takođe znači da se film neće svidjeti svima jer traje 2 sata i 15 minuta što je za ovakvu vrstu naracije, po mišljenju autorke ovog teksta, ipak malo predugo.
Ali to ne umanjuje vrijednost filma. Kostimografija i scenografija su kvalitetno urađene i uživaćete u vizuelnim efektima filma. Ako vam se film svidi, preporuka autorke ovih redova je i da pročitate roman jer vas sve to i još mnogo toga čeka na preko 500 stranica avanture.
Na kraju krajeva, ovo je film i roman o tome kako uz pomoć ludosti istina o našim emocijama izlazi na vidjelo. Za kraj ću reći samo ovo: hvala Bogu na Don Quixoteima današnjice što jurišaju na vjetrenjače jer svijet ih treba danas, kad je doba junaka davno iza nas, više nego ikad.
Tekst napisala: Jelena Drinić
