Glazba i glazbenici, pjevači i skladatelji uvijek su bili zanimljivi filmašima – GOODTALKING vam donosi prvi dio pregleda najboljih glazbenih filmova
LA BAMBA (1987)
Film koji počinje (i završava) s jednim od bezvremenskih instrumentala “Sleep Walk” koji najavljuje da ova priča nema sretan kraj. Richard Steven Valenzuela aka Ritchie Valens je bio jedna od najmlađih tragično preminulih rock zvijezda – imao je samo 17 godina i glazbenu karijeru koja je trajala manje od godinu dana. U kratkom periodu uspio je snimiti par pjesama koje su postale isto tako bezvremenske kao i spomenuti instrumental na početku filma te je posthumno (2001 godine) primljen u Rock and Roll Hall of Fame.
Valens je bio predvodnik Chicano rocka (vrsta meksičkog r’n’r-a) koji se razvio u 50.-im godinama prošlog stoljeća te je uz utjecaje rhythm’n’bluesa i Rockabillya iznjedrio bendove poput Los Lobos i poznatog gitaristu Carlosa Santanu.
U filmu se prikazuje kratki period Valensova života (glumi ga Lou Diamond Philips), intenzivan odnos s njegovim polubratom Bobom (Esai Morales) i djevojkom Donnom kojoj je i posvetio jednu od pjesama koja je postala hit – “Donna”. Bob je bio problematičan, biker sklon alkoholu i dilanju droge osjećao se uvijek manje omiljen od strane majke što ga frustrira i dovodi u nove neugodne situacije no koliko je Ritchie bio glazbeno nadaren toliko je Bob bio talentiran za crtanje. Iako stalno s osjećajem manje vrijednosti zbog bratovog uspjeha i majčine naklonosti prema Ritchieju, pokušava na svoj način uspjeti pri tome pomažući bratu crtajući mu postere za njegove nastupe.
Ritchie pod utjecajem nadolazećeg r’n’r-a i Little Richarda snima svoj prvi hit “Come on, let’s go” zatim već spomenutu “Donnu” i općepoznatu “La Bambu” koja ga lansira u najpopularnije izvođače tog doba te uspije održati obećanje dano majci – kupiti joj kuću. Kroz cijeli film se provlače njegove noćne more i “strah od letenja” izazvan stvarnom avionskom nesrećom koja se dogodila kod njegove srednje škole no Valens je bio odsutan taj dan jer je bio na sprovodu njegovog djeda pa se vodio mišlju da mu je njegova smrt – spasila život. Kako se sudbina često zna poigrati s ljudskim životima, jedno bacanje novčića je zapečatilo njegovu i ružni snovi su postali stvarnost pa se nameće pitanje – za koliko je još odlične glazbe svijet ostao prikraćen ranim odlaskom Ritchieja Valensa?
HOD PO RUBU (Walk The Line) – (2005)
“Hod po rubu” ne može se izbjeći kod ovog pregleda iz (najmanje) dva razloga – jedan je redatelj James Mangold, a drugi je, naravno, – Joaquin Phoenix.
Mangold se dokazao u brojnim žanrovima u ovom biografskom filmu o legendarnom glazbeniku Johnnyju Cashu sjajno je pogodio estetiku 50-ih i 60-ih godina, izvrstan je u stvaranju atmosfere i prikazivanju ljudskih emocija, borbe s ovisnošću, utezima prošlosti i režiji glazbenih scena. Dojmljive glumačke izvedbe su ga učinile iznimno zanimljivim i emotivnim – “Hod po rubu” može se gledati bezbroj puta, a da ne dosadi.
Joaquin Phoenix je posebna priča, osebujan po načinu govora i držanju tijela donekle i fizički sličan Cashu – odličan je odabir za glavnog glumca (Phoenix je proživio istu traumu kao i Cash – gubitak brata i nije mu bio problem prenijeti glazbenikovu patnju, karakterističnu pojavu i stil te smo na kraju dobili vrhunsku izvedbu). Phoenixova je glumačka interpretacija izrazito uvjerljiva, pogotovo u prikazu kompleksnog odnosa njega, njegove supruge i ljubavnice June Carter koju interpretira izvrsna Reese Witherspoon. Kemija koju je ostvarila s Phoenixom je toliko uvjerljiva i prirodna te je na kraju nagrađena Oscarom za glavnu žensku ulogu.
DETROIT ROCK CITY (1999)
Nema mnogo glumaca koje prva uloga toliko “obilježi”, ujedno postane i uteg – jer kako opet odabrati dobru ulogu i film koji će dostići kultni status prvog – kao što je slučaj s Edwardom Furlongom i njegovom debitantskom ulogom u drugom Terminatoru. Iako mu karijera nakon toga kreće silaznom putanjom te ga sve više okupiraju “cuga&pljuga”, potencijal je svakako iskazao u odličnoj, a podcijenjenoj Maloj Odessi i zabljesnuo je u još jednom (može se reći) kultnom filmu American History X.
U ovom uratku je neloš, ali i neiskorišten, mogla je to biti i puno bolja (glazbena) komedija koja prati četiri tinejdžera i njihove pokušaje kako upasti na koncert njihovog omiljenog benda KISS nakon što im (vrlo pobožna) mama jednog od njih spali karte za koncert – jer je to demonska glazba – i unazad čitajući dobijete…SSIK! Dodatni plus ovoj komediji je što su iskoristili “demonski” epitet pa je način snimanja u prvoj polovici filma kao da gledate teen horror film iz osamdesetih godina popraćen s dosta referenci na hororce poput Carrie, The Exorcist i slično. Na to dodajte klasične “funny moments” kao npr. scena gdje se na cesti obračunavaju s obožavateljima disco glazbe i kad podvučem crtu – sasvim solidna zabava za sve ljubitelje komedije i rock glazbe – jer osim naravno Kissa kroz film se provlače AC/DC, T.Rex, Thin Lizzy, Black Sabbath, Ramones, David Bowie, Santana….
FUN FACT(s) su da je ovo prvi film koji je izašao prije na DVD-u nego na VHS-u, a drugi je da se u cameo ulozi pojavljuje Ron Jeremy. Ne znate tko je Jeremy? Google zna…
CBGB (2013)
Ono što je Terri Hooley iz filma “Good Vibratons” bio za punk scenu Belfasta početkom 70.-ih godina prošlog stoljeća to je Hilly Kristal i njegov legendarni klub CBGB bio za newyoršku – iako skraćenica ustvari znači Country BlueGrass Blues – klub je postao svjetski poznato mjesto alternativne glazbene scene gdje su u to vrijeme neafirmirani mladi bendovi dobivali priliku prvi put nastupati. Ramones, Blondie, Talking Heads, Iggy Pop, Police, Patti Smith samo su neki od bendova koji su baš tamo prvi put svirati pred publikom, klub koji je malo-pomalo postao kultno mjesto u kojem su WC-i bili odvratni, chilli je pravio lokalni narkoman Idaho, bajkeri su imali besplatno piće, štakori su se ljutili ako ih pogledaš, a Hillyev pas je non-stop ostavljao svoj izmet svuda unaokolo no to sve je samo dodatno doprinijelo popularnosti kluba jer….“This place has dog shit!”.
Omiljeni Alan Rickman (glumac koji može složiti najbolju facu prezira ikad) glumi ekscentričnog Hillya, prikazana je njegova umjetnička i financijska borba kako bi se klub uopće otvorio te onda i održao na životu no njemu su podmirivanje dugova bilo na zadnjem mjestu, a glazba na prvom – tu ulijeće Hillyeva kćerka Lisa i prijatelj Merv kao korektiv – ali često bez uspjeha.
Uza sve poteškoće s kojima se susreo ovaj mali i neugledan klub postao je sinonim za alternativnu i punk scenu New Yorka. Mnogi bendovi koji su tamo prvi put svirali postali su svjetski poznati pa svakako ide velika zasluga Hillu zbog njegove nekonvencionalnosti i otvorenosti prema novim i eksperimentalnim glazbenim smjerovima što je omogućio da takvi bendovi dopru do publike, njegovo naslijeđe je bezvremensko, a nekako imam osjećaj da je ovaj uradak maksimalno pristojna verzija i samo kap u moru što se sve tamo događalo…
THE DOORS (1991)
Nekoliko se detalja poklopilo u filmu “The Doors” – Val Kilmer nevjerojatno fizički podsjeća na Jima Morrisona i ostavlja dojam kao da je riječ od dokumentarnom filmu gledam upravo njega. Glumac je izvrsno skinuo Morrisona – od pokreta tijela i načina govora do pjevanja (koje je isto odradio za potrebe filma) pa se granica između njega kao glumca i stvarne osobe gubi, transformacija je nadasve uvjerljiva – Kilmer totalno briljira u prenošenju Morrisonove karizme, tjeskobe i žudnje za slobodom. Ova uloga mu je definitivno jedna od najboljih, ako ne i uloga života, nešto slično u biografskom prikazu stvarne osobe mu se približio jedino Jamie Foxx u ulozi Raya Charlesa.
Kada dodamo i specifičnu režiju Olivera Stonea i njegovo prikazivanje životne priče slavnog frontmana dobijemo psihoanalitičko bušenje Morrisonove duše, ekspediciju u tamna i opasna mjesta i borbe se unutarnjim demonima pa cijeli uradak ostavlja dojam hipnotičke atmosfere (kao i njihova glazba) koja je uvijek na rubu stvarnosti i halucinacija, što na kraju i obilježava samu prirodu Morrisonovog lika. Stone je birao pjesme benda koje najbolje oslikavaju njihovu umjetničku viziju, hitove poput “Light My Fire” i “Riders on the Storm“ pa do manje poznatih, isto tako dajući uvid u opće poznatu boljku većine bendova – hitovi, ili pjesme s kojima su stekli ogromnu popularnost na kraju samom bendu postaju najomraženije, a mi kao gledatelji (i slušatelji) možemo samo nagađati o pravim uzrocima Morrisonove kompleksne ličnosti i tame koja ga je progutala te uživati u nezaboravnoj izvedbi Vala Kilmera.
RAY (2004)
Jamie Foxx briljira u ulozi Raya Charlesa pogotovo u glazbenim scenama – uz odlično odabrane kutove snimanja koji su samo dodatno naglasili karakterističnu gestikulaciju tijela glazbenika. Foxx se u potpunosti uživio u lik te uspješno dočarao njegovu karizmu što je na kraju rezultiralo i Oscarom za najbolju mušku ulogu.
Biografski uradak koji nam prikazuje životnu priču jednog od najvećih glazbenih ikona 20. stoljeća i legende soul glazbe, atmosferu 50.-ih i 60.-ih godina prošlog stoljeća, glazbenikovu unutarnju borbu zbog gubitka brata u ranoj dobi, od razbijanja barijera rasizma do njegovog uspjeha u karijeri i ovisnosti o heroinu, ženama i njegovu odlučnost da živi svoj život onako kako želi.
Glazba je od malih nogu za Ray Charlesa imala važnu ulogu u njegovu životu, bila je njegova strast, ali istovremeno i način na koji se suočavao sa svim izazovima koje mu je život postavio te je film odlično uhvatio momente nekih njegovih najvećih hitova poput “What I’d say”, ili kako je nakon svađe s ljubavnicom iznjedrio “Hit the road, Jack”.. Nakon što je odbio nastupiti u saveznoj državi Georgiji zbog segregacije publike, tamo mu je bilo doživotno zabranjeno nastupanje no godinama poslije je ta zabrana ukinuta te je njegova “Georgia on my mind” postala i službena himna dotične države.
Uz već spomenutog Foxxa film je krcat poznatim sporednim glumcima poput Regine King (The Leftovers), Kerry Washington (Django Unchained), Richarda Schiffa (The West Wing), Terrenca Howarda (Crash) i Wendella Pierca (The Wire) – imena koja možda i niste zapamtili, ali lica sigurno jeste.
“Ray” je odličan prikaz emocionalnog putovanja kroz život jednog od najvećih glazbenika, osobno mi je u top 10 biografskih uradaka i ako volite takvu vrstu glazbe i filma ovo je nešto što se ne propušta.
SEARCHING FOR SUGAR MAN (2012)
Nevjerojatna, fascinantna i što je najbolje istinita priča o glazbeniku Rodriguezu iz Detroita koji je prodao svoja dva albuma u platinastim nakladama no nikad nije doživio svjetsku slavu kao neki drugi glazbenici, jedan od razloga je taj što se u USA prodalo svega nekoliko komada no Sixto Rodriguez je postigao legendarni status (čak je bio popularniji od Elvisa), pazite sad – u Južnoafričkoj Republici!
Priča počinje kraje ’60.-ih godina prošlog stoljeća u opskurnom dijelu Detroita gdje su glazbeni producenti u isto tako jednom opskurnom baru nabasali na glazbenika koji je svirao svoje pjesme okrenut leđima publici. Pošto mu nisu mogli vidjeti lice ono što su odmah zapazili je bio njegov glas koji je po njihovoj priči bio zaista nešto posebno. Prvi album “Cold Fact” snima 1970. i godinu dana kasnije “Coming from reality” – oba albuma su bila iznimno dobro prihvaćena od glazbene kritike, čak su i producenti govorili da je bolji (u to vrijeme) od Bob Dylana no izostao je komercijalni uspjeh i popularnost te se Rodriguez nakon toga povukao u anonimnost i vratio radu na građevini i drugim teškim fizičkim poslovima. Tek povremeno je znao svirati po barovima u jednom od njih, na kraju nastupa – kako priča kaže – propucao je glavu. Vlastitu. Druga verzija je bila da se zapalio na pozornici pred publikom. Kako god bilo – Sixto Rodriguez je nestao s glazbene scene.
Igrom slučaja ploča njegovog prvog albuma je završila u Južnoafričkoj Republici, u to vrijeme vrlo zatvorenu zemlju zahvaćenu apartheidom, njegova glazba i tekstovi su otvorili oči svima koji su bili protiv režima te je album stekao kultni status koji je na kraju bio označen kao velika opasnost za vladu JAR-a, išli su toliko daleko da su sve ploče namjerno oštetili kako se njegove pjesme ne bi mogle slušati.
Kako su u toj državi imali jako malo, ili gotovo nikakve informacije tko je zapravo Rodriguez niti su u Americi čuli za njega, početkom ’90.-ih godina dvojica fanova (jedan novinar, drugi vlasnik trgovine s pločama) se odluče saznati više o misterioznom Rodriguezu…
FUN FACT: Film je osvojio Oscara za najbolji dokumentarni film.
LENJINGRADSKI KAUBOJI IDU U AMERIKU (Leningrad Cowboys Go America) – (1989)
Ako ih nećete pamtiti po glazbi, hoćete sigurno po frizurama i cipelama.
Leningrad Cowboys je film Akia Kaurismäkia i njegovih prijatelja, bend su osmislili (a gdje drugdje nego) za šankom pred kraj hladnog rata kad je utjecaj Rusije već dosta oslabio. Finski je to bend koji većinom svira američki r’n’r isprepleten s ruskim tradicionalnim pjesmama, a film je prožet specifičnim Kaurismäkievim humorom. U to vrijeme još fiktivan, bend je postao toliko popularan da je zaživio i kao stvaran.
Nakon što se nisu uspjeli probiti u svom selu, manager Vladimir odluči bend odvesti u Ameriku gdje je davnih dana otišao njegov pradjed za kojeg se nikad više ništa nije čulo. Na putu do tamo prolaze u avionu brzinski tečaj engleskog jer jedino Vladimir vlada jezikom. Njihova tradicionalna glazba baš ne prođe dobro na prvoj audiciji pa im agent savjetuje da bolje počnu svirati rock and roll (za kojeg oni nisu nikad čuli) te im sredi koncert na meksičkom vjenčanju kod njegovog rođaka. Na putu do Meksika prolaze poznate gradove glazbe kako što su Memphis, Tennessee (pa odsviraju od Elvisa That’s Alright Mama) i New Orleans (Tequilla) te vrlo brzo se prilagode rock izričaju. Na jednoj benzinskoj crpki sretnu rođaka koji postane vokal benda te s njim još više napreduju u sviranju (odsvirali Born to be wild).
Cijelo to vrijeme od kad su krenuli iz svoje tundre prati ih seoski čudak koji se želi pridružiti bendu, ali ne može uzgojiti dugačku frizuru kao oni pa ga ne žele prihvatiti, furaju zaleđenog basistu na krovu auta (vježbao preko noći u polju pa se smrznuo), a Vladimir ih cijelo vrijeme potkrada – dok on jede bifteke i pije hektolitre piva – njima kupi pakovanje naranči. Kad im se pokvari auto, Vladimir odluči da će pješke do Meksika što ostali nisu dobro prihvatili… Leningrad Cowboys su na kraju snimili desetak studijskih i skoro toliko live albuma, kako zvuče možete vidjeti na YouTubeu, a za film svakako preporuka, posebno obožavateljima redatelja Kaurismäkia.
BIRD (1988)
Poznati ljubitelj jazza Clint Eastwood redatelj je (logično!) filma o legendarnom saksofonistu Charlieju Parkeru aka “Birdu”. Njegov način sviranja je u početku nailazio na podsmjehe, bebop je vrsta jazza koja se odlikuje brzim tempom, inovativnim harmonijama i solažama te se Parker u tom području nametnuo kao izrazito talentirani solist. Ne mogu reći da razumijem tu vrstu glazbe (bar ne još) no ona svakako ima svoju kvalitetu jer su mnogi jazz glazbenici pokušali kopirati Parkerov način snimanja – većinom neuspješno – što je samo dokaz koliki je Bird bio virtuoz u tom području.
Kako obično biva, svi talentirani glazbenici nose neku traumu na svojim leđima, Parkerova se očitovala u nerazumijevanju njegovog viđenja glazbe koja je otišla toliko daleko da se odrazila na njegovo zdravlje i obiteljsku situaciju. Frustracije i stres zbog neprihvaćanja u njegovim počecima su dovele do čira na želudcu koji je u vrijeme 40-tih godina prošlog stoljeća mogao ublažiti samo s drogama koje je kupovao na ulici, što je s vremenom pogoršalo odnos sa suprugom i uz obiteljsku tragediju (gubitak kćerke) bacilo u sve veći ponor ovisnosti. Uza sve to bio je dosta omiljen u svojim krugovima, pogotovo među ženama – iako se uvijek vraćao svojoj jedinoj ljubavi, supruzi Chen – pa Eastwood u filmu dosta potencira njihov komplicirani odnos koji je na kraju i više naglašen nego Parkerova glazbena karijera. Mali minus filma je što traje skoro tri sata te ima dosta back and forth dijelova zbog kojih se gledatelj može pogubiti no to nije razlog da se ne pogleda.
Forest Whitaker je sasvim solidno utjelovio Charlie Parkera, Diane Venora (Heat) njegovu suprugu, film prikazuje i neke druge ikone jazza (Dizzy Gillespie) i ostatak jazz scene tog doba pa tko voli tu vrstu glazbe svakako će uživati.
Tekst napisao: Ivan Kapetanović
