REDATELJ: Richard Donner
GLAVNE ULOGE: Christopher Reeve, Margot Kidder, Marlon Brando, Gene Hackman, Ned Beatty, Terence Stamp
TRAJANJE: 143 minute
Najveći trik kojeg je Vrag izveo jeste što je uvjerio ljude da ne postoji. Autori visokobudžetne adaptacije popularnog stripa imali su još teži trik za izvesti; uvjeriti publiku da čovjek može letjeti. Jedna od najboljih (ako ne i najbolja) ekranizacija stripa i dan danas, više od četrdeset godina nakon premijere, još uvijek oduševljava gledatelje širom svijeta, izaziva dobre vibracije i ugodna sjećanja na neka drugačije vremena kad su specijalni efekti bili u službi priče, ne obratno. Radi se o naslovu na kojemu je odrasla jedna generacija. Kao sve velike priče, tako i ova ima svoj početak, puno problema koje je trebalo uspješno riješiti, ideje za ostvariti i ograničenja za zaobići. “Superman” je ona vrsta filma koja je pionir u svojem području, ekranizacija stripa koja je pokucala na vrata ozbiljnim kritičarima ostavljajući ih bez teksta, probijajući box office rezultate i stvarajući snažan utjecaj na buduće projekte svojim postojanjem. Pisati o filmu znači spomenuti sve faze njegovog nastajanja jer one su ono što ga danas čini takvim kakvim jeste. Problem je samo jedan – odakle početi? Kvragu, početak je dobro mjesto kao i svako drugo.
Za razliku od današnjeg vremena kada su ekranizacije uhodani posao 1973 godine, kada se pokreće inicijalna ideja o realizaciji Supermana, to je neistraženo područje u kojem vladaju drugačija pravila. DC Comics, vlasnici imena i Supermanova lika, imaju svoju viziju projekta koja uključuje veliki broj glumaca (pa i nekih koji to nisu) i listu zahtjeva koja se mora ispuniti prije nego uopće počnu razmišljati o prodaji prava. Tako su se na spisku „poželjnih“ pronašli Clint Eastwood, Al Pacino, James Caan pa čak i Muhammad Ali. Lista redatelja nije ništa manje zanimljiva – William Friedkin, Francis Ford Coppola i Sam Peckinpah (za kojeg već vidim da bi Clarka Kenta naoružao do zuba). Najbliže potpisivanju došao je, iznenađenja li, Steven Spielberg, no gubi posao radi toga što “Ralje” još uvijek nisu krenule u redovitu distribuciju ,a producenti nisu htjeli povjeriti gomilu novca nekome tko nema nekakav kredibilitet. Richard Donner nema takvih problema – njegov horor “Pretkazanje” (The Omen) ulijeva svima povjerenje da će napraviti dobar posao. U priču ulazi i Christopher Reeve, ali samo da bude odbijen kao moguća glavna uloga jer je bio – premršav. Nakon cijelog niza poznatih glumaca s A-liste, Reeve dobiva novu priliku (glumac je u međuvremenu dobio na kilaži), bacio par vježbi i stvar se ovaj put zaključuje. Njegov izbor ujedno je i začetak trenda (iako neplanski) da glavnog junaka glumi nepoznat glumac dok mu podršku daju iskusni glumački vukovi. Tako je u priči i Marlon Brando, koji je ustvari prvi potpisao, a glumačka ekipa je zaokružena oskarovcem Geneom Hackmanom. Nova stavka svježih problema zvao se – scenarij.
Foto: Warner Bros
Superman je zamišljen kao film u dva dijela – masivna ekranizacija koja bi obuhvatila sve važnije stvari Superman svemira. No čak i tako podijeljen, scenarij je još uvijek prevelik (pet scenarista radi na priči filma), i tehnički teško izvediv S dijelovima koji imaju smisla, Donner započinje s paralelnim snimanjem dva filma, no pred kraj zaustavlja radove na drugom filmu kako bi se posvetio post produkciji prvog dijela. Iz snimljenog materijala izvlače se cjeline koje će na kraju napraviti kontinuitet priče kakvu danas poznajemo, no to će ujedno napraviti i kontroverze pošto će Donnerov materijal biti odbačen prilikom rada na nastavku (na kraju Donner neće režirati dvojku) ali ne i zaboravljen pošto će 2006 godine složiti novu, nikad viđenu verziju „dvojke“. Što se tiče prvog filma, sad dolazimo do dijela s letenjem. Jer, Superman leti, oko toga se ne može pregovarati, samo treba smisliti kako to snimiti.
Domišljatost je tih dana bila jednako neistraženo područje kao i ekranizacija stripa, pa je iskorišten svaki mogući trik koji je postojao – čak i neki koji nije. Koristila se plava pozadina za snimke leta (i Supermanov kostim je tamo zelen radi kontrasta) kao i specijalno izgrađene dizalice koje su na ekstremno tankim nitima držale kaskadere kao i Reevea u trenucima kada se snimalo. Korištene su minijature, kao i setovi pravih veličina, prednje projekcije i stražnje projekcije – Superman može predstavljati priručnik kako neizvedivo napraviti izvedivim, a velika većina efekata i dan danas drži vodu što je za svaku pohvalu filmu koji je nastao u vrijeme dok digitalno doba nije bilo ni sjaj u očima Billa Gatesa i Stevea Jobsa.
Iako poznat po scenama u kojima se koriste upravo ti efekti, oni su ovdje da dobro osmišljenoj priči (koja je također izvučena iz cijelog niza ideja) pruže podršku. Preneseni su svi oni mitovi koji su dio priče o Supermanu – odlazak s planete Kripton, dolazak na Zemlju, utrka s putničkim vlakom, kretanje brzinom metka. Film je dobio uvod u priču, upoznavanje likova s obje strane, predstavljanje lika i njegovih moći, pokretanje plana negativaca i konačnu demonstraciju Supermanovih sposobnosti. Gledano sa scenarističke strane, film je pregledan, jasan, razrađen na dobrim detaljima, dinamičan i bez praznog hoda. Cristopher Reeve pokazuje se kao jedan jedini mogući izbor za naslovnu ulogu, skroman i jednostavan i s takvim nastupom koji je uhvatio bit stripovskog karaktera naslovnog lika, pokazao je zavidnu razinu kako glumačkog, tako i komičarskog talenta (jer treba odraditi i Clark Kent stranu priče) te nije nikakvo čudo što je danas uzor prema kojemu se mjere svi ostali glumci koji dobiju ulogu u sličnim projektima.
Foto: Warner Bros
Teško je izdvojiti koja scena danas nije kultna, ali jedna je u uvijek iznad svih – ona kad napokon upoznajemo glavnog lika izgledom i kostimom. Ne vjerujem da postoji ijedan gledatelj koji ne pamti scene dok Superman jednom rukom u letu hvata Lois Lane (odlična Margot Kidder) a drugom padajući helikopter, podižući oboje kao da imaju težinu jednog pera – scena koja djeluje tako jednostavno, ali opet nevjerojatno moćno, pokazujući kako prave stvari tek trebaju doći. Takav pristup razradi priče (onaj u kojem naslovnog junaka ni ne vidimo u kostimu prvu četvrtinu filma) danas je uobičajen, ali kad je Superman nastajao to je bila nužna razrada vremena kako bi se pokrio uvodni dio koji nas upoznaje s njegovim djetinjstvom. Koliko je stvar dobro ispala vidljivo je i danas.
Također, bio bi propust ne spomenuti moćnu naslovnu temu Johna Williamsa koja je u pozadini cijelog filma, vrhunska glazbena podloga koja spaja emocije, osjećaj ponosa i akciju da je postala sastavni dio Superman franšize, pa čak i onih dijelova koji nisu vezani uz filmove (pojavljuje se i u seriji “Smallvile” gdje je Reeve, poslije tragične nesreće, imao malu ulogu, kao i velika većina protagonista originalnog filma) da ju je nemoguće izbrisati iz povezanosti s filmom, pa i likom. Veliki broj problema s početka teksta tako je postala film koji jednostavno nema mane, a uspješno je izveden i jedan trik – Cristopher Reeve sve nas je uvjerio kako čovjek može letjeti, pokazavši u privatnom životu da je velik kao i lik kojeg je tako uspješno utjelovio. I film i on živjet će u dugom sjećanju svakog ljubitelja filma. Na čast i vječnu slavu redateljskog maestra Richarda Donnera.
Tekst napisao: Danijel Špelić
Više tekstova o filmovima i serijama od autora teksta možete pročitati na blogu Deckardov kutak . Osim filma Danijel Špelić je i pisac, autor osam knjiga – o autorovim knjigama više možete saznati na njegovoj Facebook stranici kao i na Goodreads stranicama
Odgovori