Naslovnica Domaći RECENZIJA KLASIKA: H-8 : Tanhofer poput Hitchcocka…

RECENZIJA KLASIKA: H-8 : Tanhofer poput Hitchcocka…

853
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: Nikola Tanhofer

GLAVNE ULOGE: Antun Vrdoljak, Boris Buzančić, Mia Oremović, Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović, Marija Kohn, Vanja Drach, Stane Sever

TRAJANJE: 105 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1958

“Sudar se više nije mogao izbjeći.”

Posljednjih se tjedana i mjeseci ponovo aktualizirala rasprava o najboljem domaćem filmu svih vremena. Nakon godina u kojima neupitni broj jedan bio film “Tko pjeva, zlo ne misli” Kreše Golika, sve je više ljubitelja filma koji su skloniji filmu “H-8” Nikole Tanhofera. Svatko ima nekog svojeg favorita, pisac ovih redaka ne želi ulaziti u (pre)velike rasprave oko izbora najboljeg, ali otvaranje teme izvrsna je stvar iz, barem, jednog razloga. U fokus ljubitelja filma vratio se “H-8” – o njemu se često priča i nove generacije upoznaju se s remek-djelom domaće kinematografije. Iako je ponekad u drugom planu, takav status “H-8” ima kod mnogih ljubitelja filma. Zasluženo i opravdano.

Da je, recimo, Nikola Tanhofer Alfred Hitchcock i da je H-8 snimljen u Hollywoodu danas bi pričali o još jednom vrhunskom filmu, remek-djelu “majstora napetosti”. Tanhofer nije Hitchcock, H-8 nije snimljen u Hollywoodu, ali je jedan od najboljih filmova snimljenih na ovim prostorima. O čemu je, dakle, riječ?
Godine 1957 na autoputu Zagreb – Beograd (tadašnji autoput “Bratstva i jedinstva”) dogodila se stravična prometna nesreća. U sudaru putničkog autobusa i kamiona bilo je mrtvih i teško ozlijeđenih – nesreću je skrivio nepoznati vozač automobila (nikada nije otkriveno o kome se radilo) na čijim su registarskim oznakama bili slovo i broj. H-8.
U uvodnim minutama filma naratori (glasovi koje slušamo čitavim trajanjem filma – precizno prate razvoj događaja i podižu napetost) govori kako je ovaj film posvećen nepoznatom vozaču nepoznatog automobila koji je skrivivši nesreću nastavio put a da se nije ni osvrnuo. Naratori (glasovi pripadaju Ivanu Hetrichu i Stjepanu Jakševcu) objašnjavaju kako su, istovremena s različitih lokacija, krenuli autobus i kamion. Vozila su bila ispravna – u autobusu su vozači i 22 putnika (troje djece) dok je u kamionu vozač i njegov maloljetni sin. Narator će nabrojiti niz detalja o putnicima i tijeku putovanja – kobni trenutak, sudar s tragičnim posljedicama, dogodio se 14.04.1957 godine u dvadeset sati i trideset tri minute. Osmero ljudi je poginulo i tada, nakon nekoliko minuta uvoda, počinje film odnosno priča o posljednjem putovanju nesretnih putnika…
Photo: Screenshot
Na početku filma saznajemo sve o sudaru, broju stradalih i ozlijeđenih, okolnosti pod kojima se nesreća dogodila….zašto onda film kada sve znamo ? Tanhofer briljantno rekonstruira događaje prije sudara – upoznaje nas s putnicima autobusa kao i vozačima kamiona. Saznajemo detalje o protagonistima i njihovim sudbinama, ali do finala filma ne znamo tko će stradati odnosno tko je nesreću preživio. Tanhofer briljantno portretira protagoniste i gledatelje povezuje s likovima – riječ o ljudima koji razgovaraju o svakodnevnim stvarima, pričaju o svemu i svačemu (spominje se čak i Hamlet), planiraju…. Kako se bliži trenutak nesreće saznajemo sve više o putnicima (kako onima u autobusu tako i onima u kamionu), empatija prema protagonistima je sve snažnija i znamo da neki od njih jure direktno u zagrljaj smrti. Koji? Taj detalj gledatelj ne zna…
U autobusu se odigrava rulet života i smrti. Iako su vozne karte u autobusu numerirane, putnici se, iz različitih razloga, premještaju i putuju na mjestima koja nisu njihova. Situacija se mijenja iz minute u minutu, neizvjesnost i napetost raste. Kome je sudbina podijelila grozne karte ? Tko će, spletom okolnosti, ostati živ? (putnici i vozači se šale na račun rasporeda sjedenja jer u slučaju sudara bolje je sjediti otraga). Lopov Ivica ostat će živ jer je zbog telefonskog razgovora zakasnio na autobus. Zapravo, Ivica i nije previše žurio jer nekoliko minuta prije polaska odradio je dobar posao.
Photo: Screenshot
Redatelj Tanhofer izvrsno kombinira elemente drame (razgovore putnika) i trilera (građenje napetosti uoči katastrofe, tragedije koja se približava). U kontekstu vremena u kojem je snimljen “H-8” ima iznimnu vrijednost – “H-8” je snimljen nakon burnih povijesnih događaja, ali film se, većinom, koncentrira na rekonstrukciju nesreće i ljude nastradale u njoj. “H-8” pokazuje kako u jugoslavenskoj kinematografiji postoje filmaši kojima nije potreban partizanski film već mogu i znaju napisati i snimiti moderan (govorimo o 1958. godini), potresan i emotivno snažan film temeljen na istinitom događaju.
“H-8” je nakon premijere stekao ogromnu popularnost – film je samo u Zagrebu (broj gledatelja odnosi se na kino dvorane) vidjelo nešto manje od 200 000 gledatelja. Veliki brojevi gledatelja za veliki film.
Za uspjeh filma zaslužna je i sjajna glumačka ekipa – Boris Buzančić, Mia Oremović, Fabijan Šovagović, Vanja Drach, Antun Vrdoljak, Pero Kvrgić, Antun Nalis, Đurđa Ivezić uz spomenute naratore Ivana Hetricha i Stjepana Jakševca predvode all star ekipu. Nadahnuta režija Nikole Tanhofera pronašla je pravog partnera u scenariju Zvonimira Berkovića i Tomislava Butorca.
“H-8” zasluženo nosi titulu jednog od najboljih filmova snimljenih na ovim prostorima. Film u kojem sve funkcionira na pravi način – “H-8” zaslužuje višestruko gledanje i posebno mjesto u filmskoj povijesti.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime