GLAVNE ULOGE: Antun Vrdoljak, Boris Buzančić, Mia Oremović, Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović, Marija Kohn, Vanja Drach, Stane Sever
TRAJANJE: 105 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 1958
“Sudar se više nije mogao izbjeći.”
Posljednjih se tjedana i mjeseci ponovo aktualizirala rasprava o najboljem domaćem filmu svih vremena. Nakon godina u kojima neupitni broj jedan bio film “Tko pjeva, zlo ne misli” Kreše Golika, sve je više ljubitelja filma koji su skloniji filmu “H-8” Nikole Tanhofera. Svatko ima nekog svojeg favorita, pisac ovih redaka ne želi ulaziti u (pre)velike rasprave oko izbora najboljeg, ali otvaranje teme izvrsna je stvar iz, barem, jednog razloga. U fokus ljubitelja filma vratio se “H-8” – o njemu se često priča i nove generacije upoznaju se s remek-djelom domaće kinematografije. Iako je ponekad u drugom planu, takav status “H-8” ima kod mnogih ljubitelja filma. Zasluženo i opravdano.
Da je, recimo, Nikola Tanhofer Alfred Hitchcock i da je H-8 snimljen u Hollywoodu danas bi pričali o još jednom vrhunskom filmu, remek-djelu “majstora napetosti”. Tanhofer nije Hitchcock, H-8 nije snimljen u Hollywoodu, ali je jedan od najboljih filmova snimljenih na ovim prostorima. O čemu je, dakle, riječ?
Godine 1957 na autoputu Zagreb – Beograd (tadašnji autoput “Bratstva i jedinstva”) dogodila se stravična prometna nesreća. U sudaru putničkog autobusa i kamiona bilo je mrtvih i teško ozlijeđenih – nesreću je skrivio nepoznati vozač automobila (nikada nije otkriveno o kome se radilo) na čijim su registarskim oznakama bili slovo i broj. H-8.
U uvodnim minutama filma naratori (glasovi koje slušamo čitavim trajanjem filma – precizno prate razvoj događaja i podižu napetost) govori kako je ovaj film posvećen nepoznatom vozaču nepoznatog automobila koji je skrivivši nesreću nastavio put a da se nije ni osvrnuo.Naratori (glasovi pripadaju Ivanu Hetrichu i Stjepanu Jakševcu) objašnjavaju kako su, istovremena s različitih lokacija, krenuli autobus i kamion. Vozila su bila ispravna – u autobusu su vozači i 22 putnika (troje djece) dok je u kamionu vozač i njegov maloljetni sin. Narator će nabrojiti niz detalja o putnicima i tijeku putovanja – kobni trenutak, sudar s tragičnim posljedicama, dogodio se 14.04.1957 godine u dvadeset sati i trideset tri minute. Osmero ljudi je poginulo i tada, nakon nekoliko minuta uvoda, počinje film odnosno priča o posljednjem putovanju nesretnih putnika…
Photo: Screenshot
Na početku filma saznajemo sve o sudaru, broju stradalih i ozlijeđenih, okolnosti pod kojima se nesreća dogodila….zašto onda film kada sve znamo ? Tanhofer briljantno rekonstruira događaje prije sudara – upoznaje nas s putnicima autobusa kao i vozačima kamiona. Saznajemo detalje o protagonistima i njihovim sudbinama, ali do finala filma ne znamo tko će stradati odnosno tko je nesreću preživio. Tanhofer briljantno portretira protagoniste i gledatelje povezuje s likovima – riječ o ljudima koji razgovaraju o svakodnevnim stvarima, pričaju o svemu i svačemu (spominje se čak i Hamlet), planiraju…. Kako se bliži trenutak nesreće saznajemo sve više o putnicima (kako onima u autobusu tako i onima u kamionu), empatija prema protagonistima je sve snažnija i znamo da neki od njih jure direktno u zagrljaj smrti. Koji? Taj detalj gledatelj ne zna…
U autobusu se odigrava rulet života i smrti. Iako su vozne karte u autobusu numerirane, putnici se, iz različitih razloga, premještaju i putuju na mjestima koja nisu njihova. Situacija se mijenja iz minute u minutu, neizvjesnost i napetost raste. Kome je sudbina podijelila grozne karte ? Tko će, spletom okolnosti, ostati živ? (putnici i vozači se šale na račun rasporeda sjedenja jer u slučaju sudara bolje je sjediti otraga). Lopov Ivica ostat će živ jer je zbog telefonskog razgovora zakasnio na autobus. Zapravo, Ivica i nije previše žurio jer nekoliko minuta prije polaska odradio je dobar posao.
Photo: Screenshot
Redatelj Tanhofer izvrsno kombinira elemente drame (razgovore putnika) i trilera (građenje napetosti uoči katastrofe, tragedije koja se približava). U kontekstu vremena u kojem je snimljen “H-8” ima iznimnu vrijednost – “H-8” je snimljen nakon burnih povijesnih događaja, ali film se, većinom, koncentrira na rekonstrukciju nesreće i ljude nastradale u njoj. “H-8” pokazuje kako u jugoslavenskoj kinematografiji postoje filmaši kojima nije potreban partizanski film već mogu i znaju napisati i snimiti moderan (govorimo o 1958. godini), potresan i emotivno snažan film temeljen na istinitom događaju.
“H-8” je nakon premijere stekao ogromnu popularnost – film je samo u Zagrebu (broj gledatelja odnosi se na kino dvorane) vidjelo nešto manje od 200 000 gledatelja. Veliki brojevi gledatelja za veliki film.
Za uspjeh filma zaslužna je i sjajna glumačka ekipa – Boris Buzančić, Mia Oremović, Fabijan Šovagović, Vanja Drach, Antun Vrdoljak, Pero Kvrgić, Antun Nalis, Đurđa Ivezić uz spomenute naratore Ivana Hetricha i Stjepana Jakševca predvode all star ekipu. Nadahnuta režija Nikole Tanhofera pronašla je pravog partnera u scenariju Zvonimira Berkovića i Tomislava Butorca.
“H-8” zasluženo nosi titulu jednog od najboljih filmova snimljenih na ovim prostorima. Film u kojem sve funkcionira na pravi način – “H-8” zaslužuje višestruko gledanje i posebno mjesto u filmskoj povijesti.
Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.
Neophodni kolačići
Neophodni kolačići trebali bi biti omogućeni uvijek kako bismo mogli spremiti vaše postavke kolačića.
Ukoliko onemogućite ovaj kolačić, mi nećemo moći spremiti vaše postavke. To znači da ćete prilikom svake posjete morati odobriti ili blokirati kolačiće.