Naslovnica Aktualno RECENZIJA: OTAC – breme siromašnog čovjeka

RECENZIJA: OTAC – breme siromašnog čovjeka

943
0
Photo: Maja Medić

REDATELJ: Srdan Golubović

GLAVNE ULOGE: Goran Bogdan, Boris Isaković, Milan Marić, Marko Nikolić, Nada Šargin

TRAJANJE: 120 minuta

Ovo je za novine, jebote.” 

Prije petnaestak dana objavljene su nominacije za nagrade Europske filmske akademije koje mnogi nazivaju i europskim Oscarom. Najzanimljivija kategorija za filmofile s ovih prostora je nagrada za glavnu mušku ulogu. Među nominiranima, u uglednom društvu (Mads Mikkelsen, Viggo Mortensen, Luca Marinelli, Eli Germano i Bartosz Bieleni) našao se Goran Bogdan za nastup u filmu “Otac” Srđana Golubovića. Iako je Bogdan za spomenutu ulogu nagrađen na više festivala, nominacija za euro Oscara u iznimno jakoj konkurenciji veliki je uspjeh za glumac, ali i za čitav projekt. Uspjeh je popraćen pravovremenom reakcijom najvećeg domaćeg kino prikazivača koji je film četiri dana nakon objave nominacija film uvrstio u redoviti program. Primjer za pohvalu i nadu da će se nominirani i(li) nagrađeni filmovi na festivalima češće naći na programu u pravo vrijeme. “Otac” je film koji je, ne samo zbog nominacije glavnog glumca, zaslužio takav tretman.

Otac iz naslova je Nikola. Nikoli je ionako težak život postao još teži – nakon očajničkog čina njegove supruge, majke njihove dvoje djece socijalna služba uzima djecu i daje ih na skrb u udomiteljsku obitelj. Majka je u bolnici i Nikola mora zadovoljiti određene uvjete kako bi vratio Miloša i Sanju kući. Otac će učiniti sve, ali socijalnoj službi njegovo sve nije dovoljno- djeca ostaju u zaštiti socijalne službe. Države. Nikola se odlučuje na očajnički potez – kreće na put za Beograd (pješice) kako bi ministru osobno predao molbu da mu vrate djecu…

Radnja filma inspirirana je stvarnim događajima – redatelj filma pročitao je priču o Đorđu Joksimoviću, čovjeku kojem je Centar za socijalni rad oduzeo djecu. Suočen sa zidom birokracije Joksimović se odlučio krenuti pješice u borbu za povratak djece. Redatelj Golubović je upoznao Joksimovića, proveo nekoliko dana družeći se s njim i odlučio snimiti film koji je temeljen na njegovoj priči. Osim priče o očajnom ocu, film je djelomično i posveta redateljevom ocu Predragu Goluboviću…

Golubović ne čeka niti sekunde – “Otac” od prvih trenutaka žestoko i nemilosrdno udara gledatelja u glavu i trbuh. Nema uljepšavanja, nema romantike kako bi se prikazala stvarnost – krikovi u kojima se mogu pronaći sav jad, poniženje i obespravljenost obitelji zaledit će gledatelju krv u žilama. Ne samo krikovi već i čin kojim Majka Biljana pokušava ukazati na probleme obitelji, djece prije svih. Ništa ne želi milostinju – ona traži ono što njenoj obitelji pripada. Tužna je i zastrašujuća Majčina sudbina, a to je tek početak priče…

Otac će saznati za sudbinu žene i djece na nadničarskom poslu – pojurit će u ured Centra za socijalni rad te se, prvi puta u filmu, sudariti s bezdušnim zidom birokracije. Lokalni moćnik Vasiljević objasnit će Nikoli da trenutno ne može vidjeti djecu zbog čitave situacije i da mora popraviti uvjete života kako bi se odluka promijenila. Nije riječ o skrbi za djecu koja su preživjela traumu (ionako su dodatno traumatizirani zbog odvojenosti od roditelja) već Vasiljević ima poslovne planove sa Sanjom i Milošom…

Dolazak u Centar, razgovor s Vasiljevićem te dolazak inspekcije u Nikolinu kuću prikaz je stravičnog stigmatiziranja siromašnog čovjeka, siromašne obitelji. Iako je Nikola vrijedan čovjek koji se bori za obitelj (u tešku situaciju obitelj je došla zbog bivšeg poslodavca, ali i činjenice da je teško pronaći stalni posao) on je za socijalnu službu, dakle državu, kriv. Kriv je što ne može platiti račune jer nije dobio zarađen novac, kriv je što ne može pronaći stalan posao, kriv je jer njegova djeca nemaju laptope i(li) računala, kriv je za nesretnu sudbinu majke njegove djece…U svakom trenutku lokalna birokracija odnosno sustav žele što snažnije ocu nametnuti krivnju kako bi prikrili svoje namjere u vezi djece, korupciju, vlastiti nerad i bešćutnost te nepravdu koja je metastazirala u društvo. Nemoćan pred lokalnim moćnikom Nikola kreće na put u Beograd. S nadom da će tamo pronaći pomoć….

Photo: Screenshot

“Otac” je slika današnje Srbije. “Otac je prikaz današnje Srbije koja se mnogima neće svidjeti.” – ovakvi i slični naslovi mogu se pročitati kao komentar filma Srdana Golubovića. U redu, radnja filma smještena je u Srbiji, priča je inspirirana događajem u Srbiji….međutim događaji koje gledamo mogu se, uz određene razlike, preslikati na mnoga mjesta u današnjem svijetu. Golubović šalje poruku o nedostatku empatije i humanosti te bešćutnosti sustava koji je unakažen korupcijom te mehaničkim pristupom ljudima u situacijama kada je u pitanju egzistencija i opstanak obitelji. Redatelj izbjegava podjelu (klišeiziranu) u kojoj su bogati loši, a siromašni dobri. Dokaz tome je ponašanje Nikolinih susjeda nakon njegovog odlaska.

“Otac” se iz socijalne drame pretvara u film ceste – na putu do Beograda Nikola će sresti ljude i životinje koje će redatelj iskoristio za komentar vremena u kojem živimo. Dotaknuo se Golubović ljudskog odnosa prema ostalim vrstama s kojima dijelimo planet, religije i obitelji. Nikolina borba za skrbništvo na djecom zapravo je i borba za opstankom obitelji međutim kroz lik Dede kojeg Nikola upoznaje u bolnici pokazuje se kako obiteljske veze mogu puknuti i, s godinama, nestati. Da, boriti se za obitelj vrijedi, ali borba ne znači sretan završetak..

Film je ispunjen scenama za dugo pamćenje. Od prvih minuta filma i Majčinog krika sve do završnih sekundi filma “Otac” niže scene koja snažno udaraju u gledatelja i njegove misli. Teško je odabrati najpotresniju ili najupečatljiviju, ali piscu ovih redaka (osim početka filma) najviše se urezao u pamćenje trenutak kada Nikola leži ispred ministarstva i dobiva podršku od nepoznatog čovjeka koji mu donosi hranu. Nikola jede i plače….riječi su premalo da bi opisale kako spomenuti trenutak filma izgleda.

Goran Bogdan u ulozi Nikole impresivan je – riječ je o, ne samo Bogdanovoj ulozi karijere, već o jednoj od najboljih glumačkih izvedbi na ovim prostorima u ovom stoljeću. Bogdan odnosno Nikola ne govori mnogo, vrlo malo priča o osjećajima i duševnim stanjima koje prolazi (tek nekoliko uobičajenih rečenica o umoru), ali gledatelj na njegovom licu u svakom trenutku može pročitati kroz kakav pakao prolazi. Glumčevo lice često je u krupnom planu i njegovo je lice ogledalo duše te svih nevolja i tragedija kroz koje prolazi. Bogdan predvodi glumačku ekipu u kojoj treba spomenuti i Borisa Isakovića (Vasiljević) i Nadu Šargin (Biljana).

“Otac” je potresan i realističan film koji udara u glavu i grize za srce. Film o ocu koji pokušava spasiti svoju obitelj koja se našla u raljama korumpiranog i bezdušnog sustava krasi, između ostalih, izvanserijska glumačka izvedba Gorana Bogdana. Ako u Vašem gradu kino dvorane nisu zatvorene i “Otac” se nalazi na programu prošetajte i pogledajte film Srdana Golubovića. Bolji od “Oca” se dugo nije pojavio na ovim prostorima….

OCJENA: 9

 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime