Naslovnica Akcija RECENZIJA: MAD MAX 2 – legenda o Ratniku Ceste

RECENZIJA: MAD MAX 2 – legenda o Ratniku Ceste

516
0
Photo: Screenshot

REDATELJ: George Miller

GLAVNE ULOGE: Mel Gibson, Vernon Wells, Kjell Nilsson, Emil Minty, Arkie Whitley, Michael Preston, Max Phipps

TRAJANJE: 96 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1981

Sjećam se doba nereda, snova opustošenih poput opustošene zemlje…ali najviše mi je u sjećanju ostao Ratnik Ceste. Čovjek kojeg smo zvali Max…”

 

Nakon velikog australskog filmskog praska poznatog kao “Pobješnjeli Max” dinamični duo George Miller (redatelj) i Mel Gibson (glavni glumac) nisu krenuli u Hollywood već su ostali realizirati projekte u Australiji. Gibson je nastupio u nekoliko projekata od koji je najpoznatiji film “Galipolje” Petera Weira (kasnije će Weir uspješnu karijeru nastaviti u Hollywoodu nanizavši dobro poznate naslove poput “Društvo mrtvih pjesnika”, “Trumanov show”, “Svjedok”, “Obala komaraca”…) dok je Miller pripremao nastavak priče o osvetniku Maxu. Miller je nastavak najavio vrlo brzo nakon premijere prvog filma – priča o Maxu nije završena – izjavio je Miller ohrabren velikim uspjehom filma iz 1979. godine. I dok je Gibson snimao, Miller je radio na scenariju i skupljao novac za nastavak. Poslije uspjeha “Pobješnjelog Maxa” stvari su bile jednostavnije – budžet nastavka bio je veći od četiri milijuna australskih dolara (usporedbe radi prvi je film realiziran s 350 tisuća američkih dolara – u redu, američki je dolar nešto snažnija valuta, ali iznos je bitno manji nego što je Miller imao na raspolaganju za “Cestovnog” ili “Drumskog ratnika”). Okupio je Miller živopisnu glumačku ekipu (o njoj nešto kasnije) i realizirao film koji pripada među najbolje nastavke u povijesti. Film za kojeg su Miller i Gibson nazvali omiljenim filmom u Mad max serijalu….

Tamo na završetku prvog filma Maxa smo ostavili na cesti. Osvetio se bivši policajac ubojicama svoje žene i djeteta (kazna je, kao i zločin, bila brutalna) i otišao u….ne, ne još uvijek nije Max otišao u legendu. To će učiniti nakon završetka nastavka.

Svijet prvog filma bio je na ivici anarhije, ali još uvijek nije u potpunosti otišao u potpuno bezakonje i ludilo. Policija postoji – oni su meta luđaka, ali sustav se, još uvijek nije raspao. U nastavku koji se događa nekoliko godina kasnije Miller priču diže na novu razinu. Razinu gdje prikazuje svijet koji je u potpunosti potonuo u anarhiju. Ne postoji sustav, ne postoje pravila i zakoni – postoje preživjeli podijeljeni na dvije grupe, pustinja, ceste i borba na život i smrt. Borba za preostale, siromašne, zalihe preostalih prirodnih resursa. Bitka za naftu. Benzin.

Ljudska se vrsta, barem onaj dio koji gledamo u filmu, podijelio u dva tabora. U prvom su oni koji su u nekim prošlim vremenima, vjerojatno, bili normalni ljudi. Ljudi poput većine nas, dio društva koje više ne postoji. Ljudi koji žele preživjeti. Drugi je onaj dio ljudske vrste koji se odlično snalaze u bezakonju, igri bez pravila i vremenu nakon propasti civilizacije. Zapravo, oni su postali zakon – grupa luđaka, psihopata i nasilnika postali su gospodari života i smrti. Globalni sukob izbrisao je sustav, državni aparat i oni imaju dozvolu za ubijanje – gladni krvi i ubijanja njihov je glavni cilj doći do zaliha nafte. Osvojiti malu rafineriju koju teškom mukom uz žrtve kontroliraju oni iz prvog tabora. 

Photo: Screenshot

Ostanimo malo kod negativaca i prisjetimo se prvog filma – Bubba Zanetti, Nightrider, Toecutter, Johnny The Boy i ostatak ekipe negativci su koji, više od straha, izazivaju gađenje. Oni su ružni, prljavi i zli – čopor psihopata koji su ipak naletjeli na zid. Djelomično policiju (jer, kako je već spomenuto sustav nije nestao) – većim dijelom bivšeg policajca koji živi za osvetu. Razina kaosa i nasilja u nastavku je podignuta na višu razinu – takav je slučaj s negativcima. Nabrojani negativci iz prvog filma izgledaju poput manijaka početnika u usporedbi s Wezom, Humungusom i njihovim pomoćnicima. Kroz negativce Miller je prikazao stravičnu sliku distopijske budućnosti – društvo u kojem je civilizacija koju poznajemo i živimo nestala. Na površini su ostali luđaci – silovatelji i ubojice koji teroriziraju sve oko sebe. Oni vladaju jer druga vlast ne postoji…

Usred sukoba između normalnih (bijelo je boja koja dominira u njihovom skloništu/rafineriji – ne samo zbog sunca) i onih drugih koji su okružili rafineriju našao se…Max. Susret s Wezom dogodit će se u uvodnim minutama filma – kasnije njihov sukob postaje osoban. Max nema ambicije odabrati stranu u sukobu – njegova osveta je završila i želi krenuti dalje. Lutati cestama. Ali za nastavak puta Maxu je potreban benzin – iako isprva ne želi pomoći (jedino važno je gorivo za njegov Interceptor), splet okolnosti koje su Maxa zamalo ubile (životom je platio njegov vjerni suputnik – riječ je o psu koji je da zadnjeg trenutka branio Maxov život) natjerat će Maxa da sjedne za volan cisterne i krene u konačni obračun s Wezom…

Da, Max postaje junak iako junak nije želio postati. Često se takvi junaci događaju – šutljivi ljudi (Max će progovoriti vrlo malo rečenica u čitavom filmu) koji ne traže pažnju, pohvale. Ne žele zauzimati stranu, ali ipak u ključnim trenucima (ili su to trenuci kada i posljednje niti ljudskosti te sjećanja na prošli život – u slučaju Maxa riječ je o psu i Interceptoru) napravit će pravu stvar.

Photo: Screenshot

“Cestovni ratnik” (iskusniji kino posjetitelji sjetit će se izvrsnog plakata i naslova “Drumski ratnik”) jednostavan je u svojoj genijalnosti – nekoliko lokacija u australskoj pustinji i kilometri cesta glavna su mjesta radnje. Višestruko veći budžet nastavka Miller je iskoristio za dizajn vozila te snimanje akcijskih scena. Akcijske scene i danas izgledaju vrlo dobro (autor ovih redaka film je pogledao prije nekoliko dana) – finale filma, završna potjera nema sekunde praznog hoda, nepotrebnih trenutaka.

Akcija je prva žanrovska odrednica kada je riječ o drugom filmu o Maxu. Međutim, Miller se u dijelovima filma poigrava korištenjem drame (preživjeti u svijetu budućnosti je velika drama) čak i horora (neke scene doista su stravične. Miller je iskoristio sve adute kako bi njegov distopijski svijet izgledao što uvjerljivije i….šokantnije.

Glumačku ekipu filma predvodi Mel Gibson. Uloga Maxa je, bez obzira na Gibsonovu impresivnu filmografiju, i danas postala njegov znak raspoznavanja. Max je šutljivi slučajni junak koji živi od uspomena koji, mislilo se tada, kreće u posljednju jurnjavu cestama izgubljene budućnosti. Miller je pažljivo odabrao ostatak glumačke ekipe – ponovo je pronašao nevjerojatno uvjerljive negativce. Vernon Wells kao Wez je stravično uvjerljiv kao i veliki vođa The Humungus kojeg interpretira švedski olimpijac (dizanje utega) Kjell Arne Nilsson. Humungus ne skida masku s lica, podsjeća na horor ikonu Jasona Vorheesa i pravi je odabir za vođu bande psihopata. Spomenuti vrijedi i malenog Emila Mintyja kao Feral Kida i Brucea Spencea kao pilota neobične letjelice.

“Mad Max 2” jedan je od onih, rijetkih nastavaka koji su jednako vrijedni (za mnoge i bolji) nego prvi film. Nastavak ne nudi nadu i optimizam – svijet budućnosti je mjesto anarhije, prašine i krvavih obračuna u kojem vladaju ubojice i luđaci svih vrsta. Film je redateljeva vizija mračne budućnosti čovječanstva u kojoj se umire brzo i lako. Budućnost koja je donijela tek jednu legendu. Priču o Ratniku Ceste. Maxu Rockatanskom.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime