Naslovnica Drama ANDALUZIJSKI PAS

ANDALUZIJSKI PAS

288
0

REDATELJ: Luis Bunuel
GLAVNE ULOGE: Simone Mareuil, Pierre Batcheff, Luis Bunuel, Salvador Dali, Robert Hommet
GODINA PROIZVODNJE: 1929
DRŽAVA: Francuska
TRAJANJE: 17 minuta
NAZIV ORIGINALA: Un chien Andalou

“Obožavam snove, čak i kada su ti moji snovi noćne more” – Luis Bunel

Španjolac rođenjem, ali francusko-meksički redatelj, Luis Bunuel  (1900-1983.) jedinstvena je pojava svjetskog
filma. Ovaj najznačajniji predstavnik filmske avangarde i nadrealističke struje,
s filmom se prvi put upoznaje u Madridu gdje surađuje s krugom mislilaca i
umjetnika koji teže općoj preobrazbi španjolskog društva. Dolazak u Pariz 1925.
godine zacrtati će njegov umjetnički put. U Parizu prilazi krugu nadrealista u
kojem su slikar Salvador Dali
 i književnik Andre Breton, a za  film  se
definitivno odlučuje nakon filmova Fritza Langa: „Umorna smrt“, „Nibelunzi“ i „Metropolis“.

Debitantski Bunelov film „ Andaluzijski pas“ iz
1929. godine oslanja se na elemente dadaizma i strukturu romana toka struje
svijesti. Odnosi među likovima iracionalni su, dok su veze između pojedinih
scena asocijativne,  čak i kada uporište
imaju u nekim naturalističkim elementima poput rezanja oka, dodirivanja golih
ženskih grudi, dlačica koje aludiraju na genitalije i slično. Cilj je u
provokaciji, koju dodatno pojačava dadaistički motiv vremenskog i prostornog
skoka sadržan u zbunjujućim natpisima slijeda : „Bilo jednom…8 godina
kasnije…oko 3 sata ujutro…16 godina ranije…u proljeće“).

 
 
 
Scenarij  je nastao iz susreta snova dvojice genija
nadrealizma, kako kritičari nazivaju Luisa Bunuela i Salvadora Dalija.
 San, po svojoj prirodi i logici, omogućuje vremenski i prostorni
skok a ujedno je i bogat simbolima. Namjera im je bila prikazati alternativnu
stvarnost koja je slobodnija od svoje
malograđanske, konzervativne i obmanjujuće (naučene) verzije. Suradnja Bunuela i Dalija
  odvijala se prema
jednostavnom pravilu: Ne prihvatiti niti jednu ideju, sliku ili predodžbu  koja bi mogla dati mjesta racionalnom
objašnjenju. Otvoriti sva vrata iracionalnom!

U svojoj knjizi „Moj posljednji uzdah“ , opisujući
suradnju sa Dalijem 
i sam
tijek pisanja scenarija, Bunuel
  kaže: „Ni najmanji sukob ne izbi
među nama. Bio je to tjedan potpunog

poistovjećivanja. Slika predložena od jednog i
drugog smjesta bi ulazila u scenarij.U protivnom, onaj koji nudi ideju morao je
prihvatiti njezino odbijanje“.

                     
Nijemi  film u koji je Bunuel naknadno montirao ulomke Wagnerove opere
„Tristan i Izolda“ te zvukove argentinskog tanga, započinje vizualnim šokom koji
je i danas šokantan . Muškarac (glumi ga Bunuel)
 nakon što
naoštri britvu, reže oko ženi  (Simone
Mareuil). Dok  britva prelazi preko oka,
vizura kroz koju gledamo film doslovno
nam je presječena pa stvarnost više ne možemo gledati kroz uobičajeno,
„svakodnevno oko“.  Po jednima, ova scena je Bunuelov
  „napad“ na
gledatelja. Po drugima, simbolizira nadrealističko htijenje da se
prestane prenositi i nasljeđivati iskrivljeno gledanje na svijet.
 
 
U drugoj simboličnoj sceni, teško breme
klerikalizma, čije oličenje predstavljaju dva svećenika, protagonist filma (Pierre
Batcheff ) na svojim leđima vuče glasovir zajedno sa svećenicima i mrtvim magarećim glavama. Obračun s kršćanskim nasljeđem  i strogim jezuitskim odgojem Bunuel nastavlja
 povratkom u Španjolsku,  krajem
pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, djelima koja će ga proklamirati kao zrelog
autora („Viridiana“, „Nazarin“, „Šimun iz pustinje“).
U trećoj kultnoj sceni, mravi izlaze iz ruke
protagonista. Ova neobična i fantastična scena plod je Dalijevog
 sna. Za Dalija je i
inače poznato kako se užasavao  svih
insekata i često ih je sanjao. Zanimljivo je kako u francuskom jeziku izraz „mravi u ruci“ simbolizira  osobu sa porivom ubijanja, a pored upućivanja
na marljiv život, mravi su i simbol sitničavosti
koja iritira.
„Andaluzijski pas“ bio je, za ono vrijeme,
jedan potpuno drugačiji, provokativan film, za kojeg je bilo jasno da neće biti
prihvaćen od mainstream produkcije pa je
naposljetku film financirala njegova majka.
Snimanje je obavljeno u Parizu tijekom travnja
1929. godine.
 
 
Na  premijeri, 6. lipnja iste godine, Bunuel je cijelo vrijeme trajanja projekcije stajao
iza ekrana držeći spreman braniti se kamenjem, koje je sakrio u džepove
kaputa, u slučaju da ga napadne
razjarena publika. Međutim, film je ispraćen aplauzom i nikad nije bio zabranjen. Dapače, tijekom
proteklih desetljeća zadržao je epitet
najgledanijeg avangardnog filma, kojeg, prije ili kasnije, pogleda
svatko koga imalo zanima filmska umjetnost.
Potpuno drugačije  prošao  je
„L’age d’or“  (Zlatno doba) srednjemetražni Bunuelov i
 Dalijev film nastao 1930. godine na nagovor i pod pokroviteljstvom vikonta
Charlesa de Noaillesa. Odmah nakon prikazivanja zabranjen
 je kao antiklerikalan i nemoralan i to na
period od sljedećih pedeset godina!

 

Nakon  „L’age d’or“, Bunuel i Dali prestaju surađivati, a njihovi svjetonazori i životni putevi zauvijek se
razilaze.
 
Autorica recenzije: Nada Vuković
 
 
Prethodni članakGREBEN SPAŠENIH
Sljedeći članakINFERNO
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime