REDATELJ: Luis Bunuel
GLAVNE ULOGE: Simone Mareuil, Pierre Batcheff, Luis Bunuel, Salvador Dali, Robert Hommet
GODINA PROIZVODNJE: 1929
DRŽAVA: Francuska
TRAJANJE: 17 minuta
NAZIV ORIGINALA: Un chien Andalou
“Obožavam snove, čak i kada su ti moji snovi noćne more” – Luis Bunel
Španjolac rođenjem, ali francusko-meksički redatelj, Luis Bunuel (1900-1983.) jedinstvena je pojava svjetskog
filma. Ovaj najznačajniji predstavnik filmske avangarde i nadrealističke struje,
s filmom se prvi put upoznaje u Madridu gdje surađuje s krugom mislilaca i
umjetnika koji teže općoj preobrazbi španjolskog društva. Dolazak u Pariz 1925.
godine zacrtati će njegov umjetnički put. U Parizu prilazi krugu nadrealista u
kojem su slikar Salvador Dali i književnik Andre Breton, a za film se
definitivno odlučuje nakon filmova Fritza Langa: „Umorna smrt“, „Nibelunzi“ i „Metropolis“.
Debitantski Bunelov film „ Andaluzijski pas“ iz
1929. godine oslanja se na elemente dadaizma i strukturu romana toka struje
svijesti. Odnosi među likovima iracionalni su, dok su veze između pojedinih
scena asocijativne, čak i kada uporište
imaju u nekim naturalističkim elementima poput rezanja oka, dodirivanja golih
ženskih grudi, dlačica koje aludiraju na genitalije i slično. Cilj je u
provokaciji, koju dodatno pojačava dadaistički motiv vremenskog i prostornog
skoka sadržan u zbunjujućim natpisima slijeda : „Bilo jednom…8 godina
kasnije…oko 3 sata ujutro…16 godina ranije…u proljeće“).
nadrealizma, kako kritičari nazivaju Luisa Bunuela i Salvadora Dalija. San, po svojoj prirodi i logici, omogućuje vremenski i prostorni
skok a ujedno je i bogat simbolima. Namjera im je bila prikazati alternativnu
stvarnost koja je slobodnija od svoje
malograđanske, konzervativne i obmanjujuće (naučene) verzije. Suradnja Bunuela i Dalija odvijala se prema
jednostavnom pravilu: Ne prihvatiti niti jednu ideju, sliku ili predodžbu koja bi mogla dati mjesta racionalnom
objašnjenju. Otvoriti sva vrata iracionalnom!
U svojoj knjizi „Moj posljednji uzdah“ , opisujući
suradnju sa Dalijem i sam
tijek pisanja scenarija, Bunuel kaže: „Ni najmanji sukob ne izbi
među nama. Bio je to tjedan potpunog
drugog smjesta bi ulazila u scenarij.U protivnom, onaj koji nudi ideju morao je
prihvatiti njezino odbijanje“.
„Tristan i Izolda“ te zvukove argentinskog tanga, započinje vizualnim šokom koji
je i danas šokantan . Muškarac (glumi ga Bunuel) nakon što
naoštri britvu, reže oko ženi (Simone
Mareuil). Dok britva prelazi preko oka,
vizura kroz koju gledamo film doslovno
nam je presječena pa stvarnost više ne možemo gledati kroz uobičajeno,
„svakodnevno oko“. Po jednima, ova scena je Bunuelov „napad“ na
gledatelja. Po drugima, simbolizira nadrealističko htijenje da se
prestane prenositi i nasljeđivati iskrivljeno gledanje na svijet.
klerikalizma, čije oličenje predstavljaju dva svećenika, protagonist filma (Pierre
Batcheff ) na svojim leđima vuče glasovir zajedno sa svećenicima i mrtvim magarećim glavama. Obračun s kršćanskim nasljeđem i strogim jezuitskim odgojem Bunuel nastavlja povratkom u Španjolsku, krajem
pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, djelima koja će ga proklamirati kao zrelog
autora („Viridiana“, „Nazarin“, „Šimun iz pustinje“).
protagonista. Ova neobična i fantastična scena plod je Dalijevog sna. Za Dalija je i
inače poznato kako se užasavao svih
insekata i često ih je sanjao. Zanimljivo je kako u francuskom jeziku izraz „mravi u ruci“ simbolizira osobu sa porivom ubijanja, a pored upućivanja
na marljiv život, mravi su i simbol sitničavosti
koja iritira.
jedan potpuno drugačiji, provokativan film, za kojeg je bilo jasno da neće biti
prihvaćen od mainstream produkcije pa je
naposljetku film financirala njegova majka.Snimanje je obavljeno u Parizu tijekom travnja
1929. godine.
iza ekrana držeći spreman braniti se kamenjem, koje je sakrio u džepove
kaputa, u slučaju da ga napadne
razjarena publika. Međutim, film je ispraćen aplauzom i nikad nije bio zabranjen. Dapače, tijekom
proteklih desetljeća zadržao je epitet
najgledanijeg avangardnog filma, kojeg, prije ili kasnije, pogleda
svatko koga imalo zanima filmska umjetnost.
„L’age d’or“ (Zlatno doba) srednjemetražni Bunuelov i Dalijev film nastao 1930. godine na nagovor i pod pokroviteljstvom vikonta
Charlesa de Noaillesa. Odmah nakon prikazivanja zabranjen je kao antiklerikalan i nemoralan i to na
period od sljedećih pedeset godina!
razilaze.
Odgovori