KREVET OD RUŽA ili vrijeme kada su videoteke bile puno više od mjesta na kojem se mogu (samo) posuditi, pronaći filmovi
Ovo je priča koje se nikada ne bih sjetio da nije bilo slučajnog susreta nedavno u jednom od zagrebačkih trgovačkih centara. Čak ni filma koji podsjeća na priču – prošlo je dosta godina, ali eto dogodio se susret pa neka ovo bude još jedna priča iz videotekarskih dana, treća po redu objavljena na portalu. Priča ide ovako….
Nakon određenog vremena provedenih iza pulta u videoteci moglo se otkriti, za većinu članova, kakve filmove preferiraju odnosno što vole gledati. Romantični su filmovi, drame i romantične komedije čak i trileri koji imaju jaku ljubavnu priču bili tražena roba – bilo je filmova koji su bili sveto pismo za takvu publiku (za mlađu, tinejđersku ekipu filmovi poput “10 razloga zašto te mrzim”, “Ona je sve to” ili “Jednom zauvijek” nešto stariji romantičari i romantičarke voljeli su “Grad anđela”, “Don Juan de Marco”, “Legendu o jeseni” i “Okrutne namjere” dok su najiskusniji voljeli “Mostove okruga Madison”, “Prije svitanja”). Spomenuti su tek neki filmovi – bilo ih je puno, puno više u godinama kada su videoteke bile glavni izvor za sve filmofile. Međutim, malo je bilo ljubitelja filma koji su voljeli film “Krevet od ruža” kako ga je voljela…neka za potrebe ove priče ona bude Mirna.
Mirna je bila Damirova cura. Bili su ludo zaljubljeni, kada sam počeo raditi tek su postali par no kako je vrijeme prolazilo tako je i njihova ljubav izgledala sve veća, snažnija. Bili su karakterom različiti – ona brižna, uvijek je sve pažljivo planirala i trudila se imati stvari pod kontrolom. On je bio puno bezbrižniji, bez žurbe i nervoze. Znate ono – suprotnosti se privlače. Sve je bilo idealno do dana kada sam od poznanika, konobara u kafiću blizu videoteke saznao da su prekinuli. On je napravio nešto što napraviti nije smio, ona nije željela oprostiti…. Ovdje u igru ulazi videoteka…
Došao je Damir po film nekih desetak dana nakon prekida (možda i više, davno je bilo godine su prošle pa detalji možda nisu najprecizniji). U šoku, donio nam je kavu i stvorila se ona neugodna tišina u kojoj ja nisam ništa želio pitati, on je razmišljao hoće li pričati o prekidu. Progovorio je, ispričao što je napravio i kako ga ona ne želi vidjeti, ne želi se javiti na telefon. Čak je došao ispred zgrade u kojoj je radila, ali ni to nije pomoglo. Tek je ostavila poruku da će doći jedan dan kod njega u stan po svoje stvari. Ili neka ih on donese. Prilično beznadežna situacija, čovjek je u šoku želi se nekako iskupiti, ali nema prilike. Gledao sam ga i razmišljao o njima, o njegovoj pizdariji i čitavo vrijeme pokušavao ostati neutralan. Ma bolje da se ne miješam u ovu priču – bila je prva misao, ali kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da bi možda bilo dobro da barem razgovaraju. Kako se ona nije htjela vidjeti s njim Damir i ja smislili smo plan – nazvat ću Mirnu i reći joj da je na njen članski broj u videoteci posuđeno nekoliko filmova te da je zakasnina ogromna. Naravno, nije ona ništa posudila, ali je bilo sigurno da će doći. Dolazak je trebalo dogovoriti negdje u subotu popodne ili predvečer – vrijeme kada ispred i u videoteci ima ljudi. Ona nije sklona bježanju pa će ga barem tamo poslušati odnosno neće pobjeći. Nazvao sam u subotu ujutro – bila je na poslu i obećala je doći odmah poslije radnog vremena – tamo negdje iza 4,5 popodne. Nazvao sam Damira i rekao mu kada je trenutak istine – ta subota je bila jedina prilika – barem je tako tada izgledalo. Poslije toga više popravka nema.
Došao je Damir puno ranije, između ostalog posudio i “Krevet o ruža” koji je Mirna gledala sigurno desetak puta. Ako je uspije nagovoriti da razgovaraju, pripremio je iznenađenje. Ona je došla sat vremena kasnije, sreli su se ispred videoteke – što su pričali tada znao nisam, tek sam se Mirni ispričao i rekao da je sve u redu sa filmovima jer “sam ih krivo upisao”. Naravno da je odmah shvatila – da pogledi mogu ubiti vjerojatno bi tada zauvijek skončao iza pulta u videoteci . Bilo je posla, subota predvečer, ali vidio sam da su zajedno otišli.
Tjedan dana kasnije Damir je došao u videoteku, platio zakasninu, ostavio novac za film koji se navodno izgubio i pretplatio se za posudbe unaprijed mjesec dana. Da, pomirili su se, oprostila je. Vjerojatno je tome pomoglo i 48 ruža (za svaki mjesec koji su bili zajedno) i dvadesetak s kojih je skinuo latice i razbacao ih po krevetu (jer to je bilo od njega za nju – krevet od ruža – to sam kasnije saznao od nje). Tako ih je dočekao njegov stan u koji je ona otišla po svoje stvari koje nikada nije uzela. Naravno tu večer su gledali “Krevet od ruža”. Dolazili su još godinu, možda nešto duže u videoteku, kasnije su otišli iz kvarta, videoteka je otišla u povijest i životni su nam se putevi razišli… .
Sve do nedavno kada sam sreo Damira. Oženio je Mirnu, imaju dvoje velikih klinaca i čini se da su zadovoljni i sretni. “Krevet od ruža” – film i dalje čuvaju. Onakav isti kakav je bio one subote kada ga je posudio u videoteci……
Ako ste raspoloženi za više priča iz videoteke njih možete pronaći OVDJE i OVDJE
Odgovori