Toni (ime glavnog protagonista je drugačije, ali za ovaj tekst neka bude Toni – podaci poznati redakciji) je volio film. Zapravo mislim da ga i dalje voli, dugo se vidjeli nismo. Iz vremena videoteka pamtim Tonija kao zabavnog, pristojnog i inteligentnog tipa. Rano se oženio, dvije curice plus ona velika cura koju je oženio bili su njegov svijet. Dolazio je Toni vikendom po filmove – u vrijeme blagdana i godišnjeg svaki dan kako bi nadoknadio propušteno. Gledao je filmove različitih žanrova, ali nikada vesterne – izuzetak je bio jedan datum u godini
Svake godine u desetom mjesecu Toni je posudio “Rio Bravo”. Bez obzira da li je bio vikend ili radni dan. Film je rezervirao tjednima unaprijed i morao je biti. Nikada prije i poslije vesterne nije gledao sve dok ga nisam pitao zašto “Rio Bravo” i zašto baš u to vrijeme. Odgovor je sve objasnio:
“Svake godine na njegov rođendan gledali smo “Rio Bravo”. Njegov najdraži film. Tako je bilo od kada znam za sebe. Nakon što se razbolio i umro ja sam tradiciju nastavio sam. Govorim o ocu koji je otišao, ali gledanje filma na njegov rođendan je jedna od najljepših i najsnažnijih uspomena koje imam kada je On u pitanju. I zato Tiho, Rio Bravo na ovaj datum. I ne, ne želim kupiti film jer on ga je uvijek donio iz neke videoteke – tako je moralo biti.”
Pitanja više nisam imao. Sve je bilo jasno. Toni, njegov otac i “Rio Bravo”. Svake godine u isto vrijeme…. Jer neke uspomene i neki ljudi nikada ne umiru u našim sjećanjima. Žive na različite načine…neki i kroz filmove….
