REDATELJI: McKenna Harris, Andrew Stanton
GLASOVI (originalna verzija): Tom Hanks, Tim Allen, Joan Cusack, Conan O’Brien, Greta Lee, Wallace Shawn
TRAJANJE: 102 minute
NAZIV ORIGINALA: Toy Story 5
Kada je 2019. godine premijerno prikazan četvrti nastavak animiranog serijala “Priča o igračkama”, Tom Hanks je izjavio da je to kraj franšize. Ispostavilo se da nije. I dobro je što nije jer “Priča o igračkama 5” nije film koji postoji samo zbog inercije brenda ili komercijalnih razloga. Ovaj film ima nešto konkretno za reći.
Andrew Stanton, redatelj koji je radio na scenarijima sva prethodnih filmova, ovaj put preuzima i redateljsku palicu i to prvi put u franšizi bez ikakvog udjela suosnivača Pixara Johna Lassetera. Detalj koji je i simbolički važan: “Priča o igračkama 5” je Stantonov film od prve do posljednje slike i to se osjeća.
Radnja nas vraća u poznati svijet Bonnie, djevojčice koja je u svojoj srži, unatoč svemu što je okružuje, još uvijek dijete. Vesela je i kreativna, ali duboko usamljena. Teško se uklapa u društvo vršnjaka, povlači se u sebe, a roditelji joj u dobroj namjeri kupuju Lilypad, tablet koji je virtualno povezuje s ostatkom svijeta. Ono što počne kao pokušaj pomoći brzo se pretvori u zamku tihog povlačenja iz stvarnog života.
Zvuči poznato? Upravo to i je poanta.
Nije slučajnost odabir Stantona odabran za realizaciju filma – autor je već jednom obradio temu tehnološke otuđenosti, s kudikamo manje dijaloga, u svom remek-djelu WALL-E iz 2008. godine. “Priča o igračkama 5” na neki je način nastavak iste misli, samo smještene u dnevnu sobu umjesto u post-apokaliptični svemir.
Woody i Buzz prisutni su kao podrška. Woody nosi teret godina s humorom i dostojanstvom, a Buzz skuplja hrabrost za prosidbu. Njihova prisutnost nije dekorativna, ali je jasno da ovaj film pripada Jessie.
Redatelji su svjesno odlučili pokazati kako izgleda Bonniena mašta iznutra korištenjem pastelne tehnike koja podsjeća na dječje crteže kredom s naglašenom ručnom teksturom i namjernom apsurdnošću. To je vizualno jedan od najsvježijih iskoraka franšize i direktan kontrast hladnom, sterilnom estetskom jeziku Lilypada.
Postoji scena koja se ne zaboravlja lako. Bonnie, pozvana na spavanje kod vršnjakinja, oduševljeno ulazi u sobu punu potencijalnih prijateljica. Četiri djevojčice, svaka u svom kutiću, lica obasjana hladnim svjetlom ekrana. Tišina. Nitko ne govori, nitko se ne gleda. Taj kadar, minimalistički, bez glazbe, bez dijaloga rekao je sve što je trebalo reći.
Jessiejin plan da obračuna s Lilypadom odvodi je u kuću gdje se još jedna djevojčica još uvijek igra na starinski način. Scenaristički tim ovdje vraća “When She Loved Me” sekvencu iz drugog filma serijala koji je jedan od emotivno najsnažnijih trenutaka u čitavoj Pixarovoj povijesti i nadograđuje je na način koji lomi srce iznova, ali drugačije.
Film ima dva iznimno emotivno nabijena trenutka gdje i najjači od nas gutaju knedlu u grlu. Prepuštam da Vas iznenade kao što su i autoricu ovih redaka.
Jedna od najzrelijih odluka filma jest odbijanje jednostavne moralne podjele na dobro i loše. Zanimljiva je i određena ironija u tome da “Pixa”r, studio koji je nastao pod okriljem Stevea Jobsa posvećuje cijeli film anksioznosti oko ekrana i digitalne ovisnosti. Film ironiju ne izbjegava, nego je pretače u nešto složenije i istinitije.
Foto: Pixar/Disney
Lilypad nije negativac. U jednom trenutku postaje svjesna vlastite štetnosti i odlučuje se povući iz Bonnienog života, no film nas uči da je suživot tehnologije i igre ne samo moguć, nego i nužan, dok je god pametno doziran.
Randy Newman vratio se za peti nastavak zaredom, to mu je deseta suradnja s Pixarom, a Taylor Swift napisala je originalnu pjesmu “I Knew It, I Knew You” koja je odmah po izlasku dostigla broj jedan na globalnim ljestvicama. Glazbeni vrhunac filma nije pjesma Taylor Swift, već Newmanova tiha, bolna reinterpretacija “When She Loved Me” koja je precizna kao skalpel i jednako razorna.
“Priča o igračkama 5”, nedvosmisleno, Jessiejin film. Ovo je prvi nastavak franšize u kojemu Woody nije glavni protagonist. Tim Allen je potvrdio da Jessie preuzima tu ulogu. I taj je izbor hrabar i u potpunosti se isplati.
Jessie je, na prvi pogled, odlučna i neustrašiva, ali film ne bježi od njenih ranjivosti. Njezina tragična pozadina iz “Priče o igračkama 2” (napuštanje od strane Emily) ovdje dobiva novi, bolniji sloj: gledati Bonnie kako je ignorira zbog ekrana aktivira sve stare traume. U nekoliko navrata vidimo trenutke preispitivanja, krivi samu sebe misleći da više nije dovoljno dobra igračka. Joan Cusack tu daje možda i najsnažniju ranjivu i uvjerljivu glasovnu izvedbu u čitavoj franšizi.
Pixar je, trenutno, možda i jedini veliki studio koji još uvijek zna što znači narativna ekonomija. Svaka scena ili vodi prema sljedećoj ili postavlja figuru za kasniji potez. “Priča o igračkama 5” to potvrđuje. Nije savršen film. Sporedni likovi ostaju nedorečeni, a treći čin ponegdje požuri, ali to su mane koje ne ruše cjelinu.
Za mlađe gledatelje ovo je odličan putokaz i poučan crtić s radnjom, humorom i srcem. Za nas starije, film dira u nostalgiju djetinjstva uz likove koji su nas godinama pratili. Izlazi se iz kina s onim rijetkim, toplim osjećajem – gledateljice i gledatelji su nešto mudriji nego kad su ušli u kino dvoranu.
OCJENA: 9
Tekst napisala: Patricia Butina
