REDATELJ: Frank Darabont
GLAVNE ULOGE: Thomas Jane, Marcia Gay Harden, Laurie Holden, Toby Jones, William Sadler, Jeffrey DeMunn, Andre Braugher
TRAJANJE: 126 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Mist
Amanda Dunfrey: You don’t have much faith in humanity, do you?
Dan Miller (iskusno): None, whatsoever.
Amanda Dunfrey: I can’t accept that. People are basically good; decent. My god, David, we’re a civilized society.
David Drayton: Sure, as long as the machines are working and you can dial 911. But you take those things away, you throw people in the dark, you scare the shit out of them – no more rules.
Stephen King
O legendarnom Stephenu Kingu, tj. „kralju horora“ (ako ste vjernici, možda i vrhovnom svećeniku horora, papi ili ajatolahu), fanovi znaju sve pa je nezahvalno praviti sažetke karijere i sl. Međutim, za novije generacije filmofila ili ljubitelja beletristike, možda nije naodmet rezimirati barem neka njegova poznata djela, od kojih je značajan broj i ekraniziran, kroz desetljeća sedme umjetnosti (ali i kroz mnoge tv serije).
Sve je počelo romanom „Carrie“ (1974.), koju je ubrzo ekranizirao legendarni Brian De Palma (1976.). Tu je (u pozitivnom smislu) počelo prštati na sve strane te je nastao plodni (djevičanski) izvor zanimljivog horor pristupa. Nadalje, tu je i roman „Isijavanje/The Shining“. King nije bio posebno zadovoljan sa Kubrickom, koji je režirao istoimeni film 1980. te je rekao: “What’s basically wrong with Kubrick’s version of The Shining is that it’s a film by a man who thinks too much and feels too little; and that’s why, for all its virtuoso effects, it never gets you by the throat and hangs on the way real horror should.” Autor ovih redaka bi se svakako složio sa Kingovim riječima o Kubricku i filmu „Isijavanje“. Ipak, većina stručnjaka i glumaca, još uvijek hvali taj film te ga stavlja visoko na top liste i mi (ostali) to prihvaćamo kao činjenicu.
Svakako ne zaboravljamo ni novelu Cujo (snimljen je i film o „psu“ iz 1983.) pa Dead Zone (film Davida Cronenberga sa Christopherom Walkenom i dr. iz 1983.), Christine (film legendarnog Johna Carpentera o „automobilu“ iz 1984.), a Djeca kukuruza su višekratno ekranizirana. Također, prema noveli „The Body“ je snimljen (1986.) legendarni film o odrastanju, Stand by me/Ostani uz mene, redatelja Roba Reinera (zapjevajmo i vječni klasik Ben E. King-a), koji je nešto kasnije ekranizirao i roman Misery, sa legendarnim Jamesom Caanom i Kathy Bates u glavnim ulogama (I’m your number one fan).
Ovdje možemo preskočiti nekoliko ekranizacija, koje ćemo ionako nabrojati u sljedećim odlomcima te reći da se svakako treba prisjetiti i romana, novela, te ekranizacija, kao što su: The Running man (austrijsko – američki guvernator Schwarzenegger u tv filmu iz 1987., a upravo očekujemo novu ekranizaciju s Glenn Powellom), Dreamcatcher/Snovolovka (subjektivno solidni film Lawrencea Kasdana iz 2003.), Dark Tower (film iz 2017. definitivno nije uspio te mu ne bi pomoglo ni 10 Matthewa McConaughey-ja ili Idrisa Elbi), Pet Cemetery, Secret Window, 1408 (John Cusack, Samuel L. Jackson), Gerald’s game, 1922, The Boogeyman, The Monkey (film Oza Perkinsa iz 2025., karakteristični King i Perkins), Salem’s lot i dr.
Neki iz generacije autora ovih redaka svakako pamte i tv serije (posebno iz 1990-ih), nastale po Kingovim djelima, kao što su npr.: The Langoliers, The Tommyknockers, The Stand (snimljena i novija verzija), ili od novijih tv ekranizacija 11.22.63. Naravno da iz djetinjstva pamtimo (klauna koji nas je prestrašio) i seriju It, koja je ponovno ekranizirana u blockbuster film 2017. i nastavak (Chapter Two) iz 2019. Multi-dimenzijsko zlo (o kojem King često piše) je poput mlaza mjesečnice poprskalo kino publiku i filmofile svih zemalja (i svi su tražili još). O ukusima se (ne)raspravlja pa moram(o) naznačiti i subjektivno odličnu ekranizaciju Doctor Sleep, nastalu iz književnog nastavka i filmskog homage-a „Isijavanju“. Rebecca Ferguson je (subjektivno) bolja i od Shelley Duvall, i od Jack Nicholsona; i od malog Danny-ja; i od Kubricka; i od svih ostalih, koji su vezani uz original.
U svakom slučaju to nije sve i neka se nove generacije bace u istraživanje književnog stila i ostalih ekranizacija ovog legendarnog majstora. Čovjeka sa naočalama, škotsko-irskih korijena, rođenog 1947. u Portlandu (ali ne onom poznatijem u Oregonu, već onom u), saveznoj državi Maine (država i fiktivni gradići u njoj su često u opisima mjesta radnje njegovih djela, npr. Castle Rock). Možemo napomenuti i kako je King prilično aktivan na Twitter-u, tj. X-u, gdje ne samo da daje filmske preporuke, već izražava i svoj politički stav. Ukoliko ga ne zadesi neka afera, zasad svakako možemo reći da je – na pravoj strani povijesti (pa se nadamo da će takav i ostati). King je doista kralj, nomen est omen. Long live the King!
Frank Darabont
Znalci, naravno, znaju kako legendarni King, u svojoj karijeri, nije pisao samo horore (tj. SF horore, mystery i sl. scary žanrove). Tako se ekranizacije jednog njegovog dramskog djela (iz 1982.) pod imenom Rita Hayworth and Shawshank Redemption, 1994. god. uhvatio i (dotad nepoznati) redatelj Frank Darabont pa je snimio jedno od najpoznatijih djela sedme umjetnosti, možda i malo precijenjeni (ali svakako pamtljivi) zatvorski film (o nadi) „Iskupljenje u Shawshanku“ (Tim Robbins, Morgan Freeman, Clancy Brown i dr.). Neka fanovi pišu i o toj zatvorskoj (ljudskoj) drami, ali samo neka bude zapisao da legendarni King nije poznat samo po horocima.
Darabont je i u svom drugom filmu (1999.) krenuo Kingovim stopama, ekraniziravši ponovno njegovu zatvorsku/epsku/tragediju/dramu (ok, sa elementima fantastike, magičnog realizma i sl.) – The Green Mile/Zelena milja, a u kojoj su glumili Tom Hanks, Michael Clarke Duncan, David Morse, Gary Sinise, Barry Pepper, Sam Rockwell i dr. King svakako drži religiozno pitanje visoko na listi prioriteta. Naravno, to nije po svačijem ukusu, posebno ako se isto pitanje – kritizira (kao što King i čini).
Upravo zbog vjerskog pitanja, uvijek kada se sjetim(o) filmova kao što su Shawshank ili Zelena milja, na pamet nam dolazi svojevrsna blagdanska atmosfera pa ti filmovi postaju – blagdanski filmovi te ih (barem neki od nas) vežemo uz neke posebne dane u godini. I to ne samo zato što je osobna vjera zastupljena u tim djelima, koje je napisao pojedinac, odgojen kao metodist, koji je doduše, tijekom života, prestao vjerovati u organiziranu religiju (no nije prestao vjerovati u Boga, jer ako postoji ono loše u svijetu, koje King često prikazuje kao multidimenzionalno zlo, onda mora postojati i nešto dobro, tj. ako ima tame, ima i svjetla…).
Vratimo se Darabontu, filmašu čije je pravo ime Ferenc Árpád Darabont te je rođen u Francuskoj 1959., nakon što su mu roditelji pobjegli iz Mađarske, koju su 1956. pregazili sovjetski tenkovi (Mađari ih tada nisu zvali, kao što ih možda prizivaju danas). Ubrzo su mu roditelji emigrirali u SAD (eto, još jedan imigrant, koji je uzeo poslove Amerikancima) te je mladi Ferenc/Frank počeo raditi na filmskim setovima, a bio je i scenarist (npr., Strava u ulici brijestova 3, Muha 2,Mladi Indiana Jones, a pomagao je i kao tzv. script doctor na filmovima kao što su Eraser, Fan, Spašavanje vojnika Ryana, Godzilla, a bio je i izvršni producent odličnog filma Collateral Michaela Manna).
Darabont je također režirao i još jedan (uvjetno rečeno) blagdanski film – The Majestic (Jim Carrey). Da, ima nešto toplo, ljudsko u tim filmovima. No, onda je razbio tu toplinu i/ili ljudskost sa još jednom Kingovom ekranizacijom i to sa filmom – The Mist/Magla. Dekonstrukciju ljudskosti je nastavio i sa serijom The Walking Dead, koju je u cijelosti osmislio pa je to ponovio i sa serijom Mob city, a fanovi će se obradovati činjenicom da je radio i na novoj (zadnjoj) sezoni serije Stranger Things (2025.). Dakle, voli Darabont i horore (ne samo one Kingove) te je vješt u prenošenju (strašnih) poruka na veliko platno. Stoga, vratimo se mi na naš večerašnji film (naravno, snimljena je i serija u novije vrijeme), jer…
„Nešto je u magli“
Foto: Screenshot
Gusta je magla, poslije oluje, nad pitomim gradićem Bridgetonom u Maineu (uvijek su kod Kinga neki pitomi gradići – “Magla” je snimljena u Louisiani), no prvo jedna mala digresija…Naime, Darabontov film, tj. kozmički horor „The Mist“, iz 2007., a prema noveli Stephena Kinga, ne smijemo brkati sa istoimenim filmom, nezavisnim nadnaravnim hororom, Johna Carpentera – The Fog iz 1980. (Jamie Lee Curtis i dr., slabi remake je snimljen 2005.). Iako, postoje neke sličnosti tih filmova, jer nešto opasno vreba iz magle – ipak radi se o drukčijim univerzumima.
Nisu svi kritičari pozitivno ocijenili „Maglu“ iz 2007., ali možda bi mogli reći da je publika, ipak, većinom bila zadovolj(e)na. Naime, Kingova poruka je solidno (u ponešto modificiranoj formi) prenesena na veliko platno, a mogli smo vidjeti i čudovišta, za kojima ljubitelji horora, očito oduvijek i previše ovisnički tragaju, zaboravljajući da su zapravo ljudi, najčešće, ona najgora čudovišta. Upravo je to i jedna od filmskih poruka…
Treba nam tako malo, skoro ništa
Jedan kremen i jedna iskra
Da tama ode zauvijek iz nas
A čudovišta padaju…
Uglavnom, kada zatvorimo određenu skupinu ljudi, u neki ograničeni prostor i kada se oni brane od nečega (što ih izvana napada), često dobivamo prilično dobre filmove. Premisa je možda jednostavna, ali čemu komplicirati, kad su najbolje stvari najčešće one najjednostavnije. Naime, uvijek postojimo (ili) mi i(li) oni. Mi smo najčešće ljudi (sa svojim izrazitim manama), a oni su – čudovišta. I mi ih moramo srediti (ili pobjeći), prije nego oni srede nas.
Sjetimo se filmova, koji prikazuju (malobrojne) pojedince koji brane određeni teren, od onih koji ih napadaju; i to od prvotnih western filmova (npr. Indijanci napadaju izoliranu utvrdu), pa i u Rio Bravu (i El Doradu) John Wayne, Dean Martin, vječno zgodna Angie Dickinson, Rickie Nelson, Walter Brennan (Stumpy), brane šerifov ured od zlikovaca (a međusobno su šarolika skupina pojedinaca). Istu situaciju imamo i u povijesnom (ratnom) filmu Zulu (utvrda sa malobrojnim braniteljima i mnogobrojni napadači; doduše, danas je politički nekorektno prikazivati urođenike kao napadače, jer oni su zapravo branili svoja ognjišta od bijelog čovjeka) pa je sve to za zombi horor žanr odlično osmislio legendarni Romero u Noći živih mrtvaca pa je to onda ponovno hororski kopirao Carpenter u Napadu na policijsku stanicu, itd.
Ipak, oni koji su zaglavili u maloj trgovini užasa (kao Kingovi/Darabontovi likovi) nisu imali previše vatrenog oružja (vidite, zato se moramo naoružati!), niti su se branili od živih mrtvaca (doduše, zombiji su, na neki način, i bili unutra, ako se sjetimo kulta gđe Carmody), a ono što ih je napadalo je možda bila i ekspresija onoga s čime su živjeli. Živjeli s drugim ljudima, sa susjedima u provincijskom gradiću, sa poznanicima, ili kolegama s posla. Jesu li se pritom rodila prijateljstva i romantične veze (hoće li se David i Amanda ikada poljubiti? – na ovom svijetu neće), dok nas izvana bombardiraju kozmičke (ne)logičnosti? Tko preživi (last man standing), pričat će i plakat će (proplakat će zora)…Sve zbog priče o našim junacima, koji su čekali smak svijeta u dućanu, trgovini, supermarketu, lokalnom Sparu/Lidlu/Plodinama/Kauflandu/Tommyju/Studencu itd.…A kad se sprema smak svijeta, nikad nemojte zaboraviti – wc papir. To je najbitnije.
Naravno, ono što stvarno ne smijemo zaboraviti je da nikad ne treba (pasivno) čekati, jer dva su izbora: (1) izađi i bori se, ili (2) ako smo malobrojni protiv višestruko jačeg neprijatelja, onda se smijemo i povući – na rezervne položaje…to su pokušali i junaci iz „Magle“. Pokušali su naći pravi put, kroz neviđenu stravu i užas (što je za pravi horor uvijek poželjno), a kada su bili na samom cilju – nisu bili svjesni da su (pre)živjeli. Nažalost, nisu bili svjesni da su opstali i da su uspjeli. Dakle, tu – na samom kraju priče – je Darabont napravio određenu devijaciju od Kingove prvotne ideje. Nije spoiler, ako (znalcima) kažemo: no happy end (no soup for you), samo hrpa PTSP-a.
Darabont je u produkciji zahtijevao da nitko ne dira (pesimistički) kraj filma (te se uspio izboriti za svoju ideju), a King je bio iskreno uplašen te je također pozdravio tu ideju. Zapravo, originalna ideja o noveli „Magla“ se i rodila, dok je King jednog dana bio u super-marketu te čekao pred blagajnom. Kad je primijetio da je prednji prozor napravljen od ravnog stakla, pitao se što bi se dogodilo da u njega ulete divovski insekti…i onda je to sve stavio na papir. Doduše, malo je nelogično – što je i kanon horora – da razna čudovišta iz univerzuma Howarda Phillips-a (H.P.) Lovecraft-a (a kojima film obiluje) nisu jednostavno porazbijala izloge i stakla u (maloj) trgovini (užasa), ali kao što smo i naveli…Možda su čudovišta (barem dijelom) bila također i unutar dućana pa je sve ionako i bilo napuknuto, (odavno) probijeno ili kontaminirano.
Glumačka ekipa i soundtrack
Ovo je jedan od onih filmova koji nije krcat all star glumačkom postavom, međutim (i oni umjereni) filmofili će sigurno prepoznati ovaj (drugoligaški, ali ne u negativnom smislu) ansambl likova. Thomas Jane (Boggie Nights, Face Off, Deep Blue Sea, Punisher, Kingova Dreamcatcher i 1922, The Predator itd.) je klasični (malo)građanski muž i otac – lik čistog obraza. Laurie Holden je Hitchcock-ovska (hladna i uvijek privlačna) plavuša (sjećam je se još kao svojevrsne Mata – Hari, tj. Marite Covarrubias u Dosjeima X, gdje je figurirala kao svojevrsna zamjena za cancer man-a pa je glumila u Silent Hill-u, Darabontovom Majestic-u pa Walking Dead, Glup i gluplji 2, epizoda u vrlo dobrom Dragged Across Concrete, gdje je pokazala nešminkano lice itd.), kao nova (i dobrodušna) učiteljica u lokalnoj školi (koja doduše vjeruje u ljude, ali i nosi pištolj, što je svakako bilo dobro). Ovdje je i pok. Andre Braugher (Homicide: Life on the Street), kao mrzovoljni susjed, s kojim nikad ne znamo na čemu smo.
Nadalje, svi znamo izraz lica Marcie Gay Harden, koja je ovdje pamtljiva kao tragikomično religiozna ili fanatična žena (jedan od bitnijih motiva iz King-ovog pera, posebno u ovom djelu), dok je u ulozi jednog od njezinih (maloumnih) sljedbenika William Sadler (negativac u Die Hard 2, pojavljuje se u Darabontovim filmovima, Iron Man 3, itd.) Gay Harden će nekima možda izgledati kao mješavina zločeste lokalne političarke, iz nekog gradskog vijeća, ili možda zlobne susjede, koja propovijeda evanđelje (te Vam govori da ste grešnici – Sinners). Nadalje, Toby Jones doista ima širok dijapazon uloga (W., Frost/Nixon, Tinker Taylor Soldier Spy, Atomska plavuša, itd.) a ovdje je dobrodušni lokalni djelatnik u trgovini (često i glas razuma), koji zna dobro nišaniti (pa i pružiti dobar one-liner, iako bi ga vjerojatno podcijenili na prvu). Na strani dobrog klana su i pok. baka Frances Sternhagen (sjećamo je se iz Planeta prokletih) te Jeffrey DeMunn (poznat u Darabontovim filmovima).
U svakom slučaju, to su pamtljive glumačke njuške, solidno odabrane za svoje dionice. Pamtljiv je i glazbeni score Marka Ishama, koji stvara svojevrsni rekvijem – misu za mrtve, posebno na kraju filma. Kako smo i naveli, taj kraj nesretne priče (zajedno sa glazbom) uzdiže cijeli film na nešto veću ocjenu, jer je kreator (imao hrabrosti te je) išao protiv struje. Išao je hrabro u maglu (to boldly go where no man has gone before).
Utjecaji ili inspiracije za „Maglu“
Utjecaji na “Maglu“ se mogu naći još u zaboravljenom Hitchcock-ovu filmu – Lifeboat iz 1944. (survival film o preživjelima – u čamcu za spašavanje – nakon što je nacistička podmornica torpedirala jedan trgovački brod), ali redatelj Darabont je na umu (i po Kingovu predlošku) imao još neke inspiracije, npr. survival roman „Lord of the flies“(po kojem su snimljeni i filmovi).
Međutim, možda i ponajveća inspiracija za Darabonta je utjecaj (neodoljive lakoće) „Zone sumraka“ (koju su znali citirati i drugi redatelji SF mystery-ja), a posebno epizode (iz prve sezone, 1960.) pod nazivom: „The Monsters Are Due on Maple Street“. Naime, u toj epizodi postoji motiv malograđanske zajednice, koja strahuje od potencijalne invazije vanzemaljaca te se stvara atmosfera straha (kao i mogućeg linča ili lova na vještice) među svekolikim pučanstvom. Pouka epizode je bila ta da su se alien-i doista spustili na Zemlju, u nekoć mirno susjedstvo, nekog mirnog gradića, u nekoj mirnoj provinciji…ali krucijalna premisa je bila kako su najveća čudovišta – upravo ljudi (jer su alien-i ostali skriveni). Štoviše, alien-i su samo kontrolirali kaos, koji su originalno prouzročili – ljudi.
Naime, kao što su tvorci te epizode na epilogu zapisali:
„Alati osvajanja ne dolaze nužno s bombama, eksplozijama i posljedicama. Postoji oružje kakve su i obične misli, stavovi, predrasude… koje se mogu naći samo u ljudskim umovima. Neka uđe u zapisnik kako predrasude mogu ubiti, da sumnja može uništiti, a nepromišljena, uplašena potraga za žrtvenim jarcem, ima svoje posljedice… za rođenu i nerođenu djecu. I šteta je što se te stvari, ne mogu ograničiti samo na Zonu sumraka.“ (drugim riječima, weapons of mass destruction, nisu nužno ono na što prvotno pomislimo, već se radi o strahu i neznanju, a obični ljudi, u našoj svakodnevici, mogu biti i grozniji od stvarnih „čudovišta“ op.a.). Odlična poanta, vrijedi za sva (ne)vremena.
Naravno, „Zona sumraka“ je u sebi oduvijek imala nešto vizionarsko (još u onim crno-bijelim/analognim vremenima), ali ljudski um i publika, jednostavno žele (prvoloptašku zabavu, odnosno) čudovišta iz bajki pa im King (nešto manje u noveli) i Darabont (nešto više u filmu) to i daju: golemi insekti/pauci, nekakvi pterosaurs-i (ravno iz „Jurskog parka“), krakovi (valjda neke) goleme lignje, ticala neke kreature, sve do divovskog „mamuta“ i dr. svemirskih entiteta iz Lovecraft-ovog univerzuma. Ta kozmička čudovišta možda mogu predstavljati i snagu prirode (naime, došli su poslije – klimatskih promjena – oluje te su izašli iz magle).
Budući je vojska eksperimentirala s nečim opasnim (project Arrowhead, kao sveprisutni motiv deep state-a i teorija zavjere), otvorili su se portali (a Vi svakako često otvarajte GT filmski portal) drugih prostorno – vremenskih dimenzija te je iz njih izašlo ono što nije trebalo izaći (dakle, sve zbog ljudske greške). Darabont je svakako bio ljubitelj i onoga što je Guillermo del Torro napravio u (pamtljivom) dark fantasy-ju pod nazivom „Panov labirint “.
Međutim, sva ta čudovišta nisu nužno željela nauditi malim (i nebitnim) ljudima, već ih potencijalno možemo gledati i kao „istraživačku misiju“ raznih „životinja“, koje su ušle u našu dimenziju te se pokušavaju „snalaziti“. Doduše, kada vidimo kukuljice zarobljenih ljudskih tijela iz čijeg trupa iskaču mali Xenomorph-i, gledatelji logički očekuju da (se radi o invaziji i da) je u blizini i svojevrsna queen mother bitch Alien-a, ali tako većinom i funkcionira naš mozak….jer, ponavljamo, filmski su barem jednako bitni (prema čudovištima) i međuljudski odnosi (klanova), koji se mogu okarakterizirati po onoj staroj: homo homini lupus i bellum omnium contra omnes, a to jednostavno možemo nazvati i kao…
Građanski rat (u dućanu, odnosno bilo gdje i bilo kada)
Dakle, King i Darabont nam simbolički prikazuju Hobbes-ovski građanski rat, a Lovecraftova čudovišta su samo kulisa ili dodatak Vegete. Naravno, uz civil war, ovdje je prisutna i alegorija konzumerizma, gdje se (u nekoj izvanrednoj situaciji, kakvih sve više može doći i u našoj sadašnjosti/budućnosti) ljudi doslovno mogu potući (pa i poubijati) zbog zadnje role wc papira, vode u plastičnoj boci, zadnje limenke graha ili zadnje baterije…pa potom – iz trgovine – sukob može eskalirati i zbog zauzetog parkirnog mjesta (ili krivog žmigavca na križanju)…Dakle, ta alegorija je također sveprisutna. Simbolika u realnim malim sredinama, gdje se svi poznajemo (blagajnice, koje žele ići na more ili čuvaju djecu, vojnici iz obližnje vojarne, susjedi, kolege s posla, itd.) i gdje smo si svi spremni (manje pomoći, a više, preko leševa) zabiti nož u leđa (samo da bi spasili svoju stražnjicu)…i gdje smo svi (ili barem većina) vjernici, odnosno kršćani.
King je vjerojatno oduvijek bio politički svjestan te nam u svojim romanima (ponavljamo, često smještenim u manje sredine, a i milijunski grad ponekad može biti mala sredina) često kritizira nedostatke građanskog društva, religiju i našu (ne)kulturu. Naime, vjerska sekta gđe Carmody (Marcia Gay Harden) je u današnjem vremenu čak i naglašenija, nego u vrijeme kad je film snimljen (a novela je iz 1980-ih), tj. kad je izašao 2007. Tada je to možda bilo pomalo smiješno, a tko se danas (zadnji) tome smije, ako takvi pokušavaju zauzeti mainstream? Dakle, King je odavno pratio simptome (ne samo u SAD-u) te nam je dao i dijagnozu (naravno „Zona „sumraka“ je sve opisala još i prije).
Sekta predstavlja tužitelja, suca, porotu i krvnika (sjetimo se otiska krvavog dlana na staklu trgovine, nakon izvršene presude). Ta sekta predstavlja i svakdašnji lov na vještice, današnji QAnon, chemtrails-e (iznad country club-a), antivaksere, incele, klečavce, sve koji se bore za „tradicionalnu ulogu“ žena (oko stola) i sve ono što se često povezuje s političkim far right-om. Da, drage dame i poštovana gospodo, King je odavno opisao MAGA pokret (i druge pokrete) u svojim djelima pa makar ih smjestio i u običnom – dućanu (snova). Naravno, i politička far left je druga strana medalje i ovog spektra te istu također trebamo kritizirati, jer često vodi nepromišljene politike…a (kako pjesma kaže) u sredini stoji sam, sje*** mali domobran (a ovo, sve oko nas, također, nije vrijeme za „domobrane“).
Kako treba postupiti u takvim situacijama i nevremenima? Kao glavni junak David Drayton (Thomas Jane, koji se često čudi grozotama, ali i traži rješenja, uplašen je, ali i motivira druge te je gotovo uvijek tu – za svog sina, itd.), ili kao dobra duša, gđica Amanda Dunfrey (lijepa naša Laurie Holden), koja (naivno) vjeruje u ljude (ali, pritom nosi i pištolj, za samoobranu)…ili kao mudri predstavnici starije generacije (Jeffry DeMunn i Frances Sternhagen). Ništa i nikud bez međugeneracijske solidarnosti!
Ipak, u filmu je također znakovita jedna realna (ali i ljudska) situacija. Situacija, kada jedna mlađa gospođa traži pomoć, jer je ostavila dijete kod kuće. Tko će joj pomoći u skupini dobrih, loših, glupih i zlih osoba. U skupini gdje se odgovornost uvijek previše i preduboko (po)dijeli? Nitko joj neće pomoći. Tu su svi bili domobrani, ali poetska pravda je da je ta žena, na kraju ipak preživjela, za razliku od tihe građanske većine. Možda je (Kingov alter ego?) djelatnik trgovine Ollie (Toby Jones) bio najpametniji i najhumorniji od svih, npr. u situaciji, kada je gđa Carmody (poslije i prije molitve) propovijedala svom kultu, a oni unisono ponavljaju riječ „iskupljenje/ispaštanje“, tj. ,fancy riječ expiation, za koju sigurno ne znaju što točno predstavlja.
Ollie: Dobrodošli u Ulicu Sezam, djeco. Današnja riječ je: expiation (bravo za sarkazam, Ollie, sjedi, dobio si pet do kraja godine)
Ili kada Ollie, uzme zakon (čit. vatreno oružje) u svoje ruke, prilikom zakašnjelog (tj. jesu li trebali prije otići u onu ljekarnu? Ha, trebali su – zbog zaliha) odlaska iz trgovine:
Ollie (upravo je poslao gđu Carmody na vječna lovišta): I killed her.
David Drayton: Thank you, Ollie. (Drayton to nije mogao učiniti, a trebao je)
Ollie: I wouldn’t have shot her, Dave. Not if there had been any other way.
David Drayton: That’s why I said thank you. (tj. nema potrebe za isprikama, oprošteno ti je, jer si ubio prvotnog ubojicu)
Dakle, prije razboritog bijega iz one trgovine užasa (gdje stravu i užas ne potenciraju samo vanjska čudovišta, tj. vanjski neprijatelj, koji ipak postoji – što nam spomenuta epizoda „Zone sumraka“ i sugerira, jer vanzemaljci su doista planirali invaziju, samo kasnije, kad se ljudi međusobno pokolju!) Darbont i King nam seciraju građansko društvo. Sukob (uvjetno rečeno!) urbane i ruralne sredine, u našem malom mistu. Naravno, nije sve iz provincije loše, nazadno i/ili ruralno, niti je sve iz grada super posloženo i urbano, jer uloge se mogu i promijeniti. Nekad su oni iz provincije veći rockeri od svih onih narodnjaka iz metropole.
No, sukob između „bliskih“ ljudi je permanentan te (nažalost) prilično dobro odolijeva vremenu. Podjele su često umjetne, ali identiteti su nekako (oduvijek?) postali bitniji od činjenice da smo svi sisavci ili nakupine bjelančevina i vode. Dakle, osobni identiteti dodatno produbljuju ideološke podjele. Često previše binarne, u svijetu pokrivenom sa 500 nijansi magle. Stoga, nastajemo (ili nestajemo) kao lijevi, desni, centralni. Kao pro – life vjernici i kao pro – murder nevjernici. Kao pripadnici većinskog naroda ili kao nacionalne manjine. Kao hetero (većina) ili kao homo (manjina) i sl. Marijouuu majko Božja, da li vidiš šta rade sa tvojom d(j)ecom…
I sve bi bilo ok, da taj konflikt zadržimo u institucijama liberalne demokracije, vladavine prava ili trodiobe vlasti. I da se (kroz ideologiju) više svađamo je li npr. neki porez potreban ili ne, treba li negdje više redistribucije ili manje (obranu i sigurnost nikada ne treba smanjivati, jer tu isto vrijedi ona stara: si vis pacem, para bellum, tj. nema tu mjesta (zemlje za starce) za John Lennone i njihove imaginacije…jer Zlo postoji, i nije King – koji oduvijek piše o zlu – tu pokupio svu pamet svijeta). A ne da se povlačimo u sebe, u izmišljenu samodostatnost, tradicionalnost i skeptičnost prema vanjskome (imigrantima, kulturnoj razmjeni, naddržavnim institucijama, koje su stvorili pametni ljudi nakon WW2 itd.), pri tome ignorirajući svijet oko nas (rast AI i dr.). Danas se većina pravi da su „tradicionalni“, radeći „netradicionalne“ stvari. Licemjeri, koji su odavno zapisani u raznim književnim djelima.
Međutim, upravo vanjski neprijatelj (koji, ponavljamo, stvarno postoji te predstavlja čudovište i zlo, koji Vam svaki dan i prijeti sa tv ekrana, ali ne na Netflixu, kojeg neki previše gledaju) inzistira na svjetonazorskim podjelama, utječe na izborne utruke sa mandžurijskim kanditatima te želi da se prvo međusobno pokoljemo, da sami uništimo svoje institucije, da izađemo iz bitnih savezništava ili asocijacija pa da tako budemo oslabljeni pred invaziju. Okupacija (u 26 slika) ne mora nužno doći s neprijateljskim tenkovima (divovskim letećim tanjurima, koji uništavaju Bijelu kuću i sl.). Možda se okupacija događa i na druge (hibridne) načine, samo se ljudi uvijek ljute na one glasnike, koji upozoravaju selo – da je vuk pred vratima. Uvijek im je bolje ostati u komfor zoni (sumraka).
Građanski rat koji je (između redaka i polica supermarketa) prikazan u filmu, nije isključivo američko obilježje (Sjevera i Juga, Unije vs. Konfederacije, tradicionalnog i liberalnog, Demokrata vs. Republikanaca itd.; btw Demokrati su prije bili robovlasnička stranka, a Lincolnovi Republikanci su bili pozitivci, a kasnije su se uloge zamijenile; štoviše današnje je Republikance progutala MAGA sekta gđe Carmody). Naprotiv, svaka država nosi svoje breme unutrašnjih sukoba (osim diktatura, gdje je Borg sve asimilirao).
Naime, i Španjolska je (prije WW2) imala svoj građanski rat (Nitko nije otok i Ne pitaj kome zvono zvoni…u Panovom labirintu vražje kralježnice) te svoje „lijeve“ i „desne“. Naravno, i Lijepa Naša je (tijekom WW2) imala svoj građanski rat…i svi ti ratovi traju i danas…na sportskim terenima (Sjevera i Juga), na društvenim mrežama, u Saboru (danas isti debilizam), na ulici pa čak (ponekad) i u lokalnom dućanu. A kad religiju ili vjeru (koja bi trebala biti osobna stvar pojedinca) umiješamo u sve – može doći do zapaljivog (molotovljevog ili molitvenog) koktela. Rugamo se Iranu (a svi smo pali s grana i dovoljna nam je banana), a postoji polagana tendencija generiranja teokratske džamahirije, koju vode oligarsi. Ne hvala, not today, rekao je pjesnik, romanopisac, glumac pa i redatelj.
Možda i najbitnija stvar je ta da su King i Darabont sve ovo sve prikazali – before it was cool, npr. prije velike financijske krize, tj. prije nego li je sve eskaliralo. Dapače, Rod Serling, kao tvorac „Zone sumraka“, je sve ovo prikazao, puno prije pada berlinskog zida. Štoviše, on je ovo analizirao – u vrijeme bespravne gradnje tog zida! Naravno, redatelj kroz dijalog lijepe Amande, starog Dana Millera i Davida Draytona pokazuje (Kingov) pesimizam ili možda ipak – realizam. Naime, vjera u čovječanstvo, u humanizam, nekada stvarno može zvučati naivno (poput pjesmica Johna Lennona).
Živimo li mi doista u civiliziranom društvu ili ćemo se na prvi ozbiljniji udarac (izvana ili iznutra) početi raspadati (neke nacije su srećom – izdržljivije i otporne). Scenarij i premisa filma nam govore da će sve biti u redu, dok strojevi ili telefoni rade (dok ima struje ili interneta). Ali što ako – iz elektrike – (p)ostanemo unplugged i sviramo isključivo o „tradicionalnim vrijednostima“? Onda dolazi mrak (kameno doba, „jurski park“ ili distopija „Mad Max-a“) i kako kaže Drayton, ako se ljudi uplaše (ili ih netko uplaši svjesno) – nema više pravila. Ipak, ideali i aspiracije moraju postojati, jer taj optimizam i to svjetlo (koje King i propagira) ne smijemo ugasiti. To bi trebala govoriti i vjera u koju se mnogi zaklinju.
Epilog ili čekajući smrt u supermarketu (izbor je naš, a svijet se sužava)
Foto: Screenshot
Sjećate li se krimića iz sredine 90-ih, jednog od prvih koji je nastao prema Tarantinovom utjecaju, pod nazivom „Things to Do in Denver When You’re Dead“ ili „Čekajući smrt u Denveru“ Glumili su Andy Garcia, Christopher Walken. Steve Buscemi, Treat Williams, Christopher Lloyd & co., Uf, kakvo je to društvo mrtvih pjesnika bilo! Vidite, pripadnici (dobrog) klana Andyja Garcije u tom filmu su umrli, još dok su bili živi (The Walking Dead, ali ne u zombi smislu), jer nije bilo izlaza…iz (magle) Denvera.
Njihove odluke nisu bile najsretnije ili su napravljene prekasno. Slično je bilo i sa protagonistima „Magle“. Imali su izbor – čekati smrt u supermarketu ili ići u proboj, kroz maglu i čudovišta. Ograničeno vidno polje (malograđanske sredine) nije moglo razaznati, gdje je kraj mraka, tj. magle (i početak kozmopolitskog života). Možda bi ovdje mogli otpjevati odličnu stvar „Partibrejkersa“ sa stihovima tamo gdje je srce, tamo sija sunce, tamo gdje je mrak, tamo živi strah (a naši junaci su svakako bili prestrašeni i u mraku). Ali ima i drugih pjesama…
Naime, jedna odlična pjesma hrvatskog punk blues benda M.O.R.T. (oni su iz malog Sinja, ali ne sviraju „tradicionalnu“ glazbu) sa albuma „Samo hrabro i bezveze!“ se zove „Svijet se sužava“ pa se nekako lakše rimuje s maglovitim filmom. Zapravo, pjesnik (autor pjesme) je možda htio reći nešto što je odavno govorio i King, odnosno što je bilo zapisano i u old school „Zoni sumraka“. Da se ne smijemo prepustiti neznanju, ali i da budemo oprezni. Kritizirao je (krezube) influencere i njihove sekte te je bio svjestan da se svijet mijenja (sužava), ali naše aspiracije o(p)staju i vid nam ne smije ostati zamagljen. Stihovi kažu:
Svijet se sužava
Sve teže pratim, šta se događa
Svijet se sužava
Sve teže pratim šta se događa iza brda
Iza brda, iza brda
Svijet se sužava…
Naš otac svira blues zaboravljenih truba
Kraj vrata Jerihona, bez ijednog zuba
Po ulici nas hvata, vuče nas kući
“Zatvori vrata”, kaže
“Može svašta ući”
Jer svijet se sužava
Sve teže pratim šta se događa iza brda
Iza brda, iza brda
Svijet se sužava
S jedne strane, taj krezubi otac je klan gđe Carmody (koji spriječava druge u analizi situacije te nasilno uzima primat, iako nemaju pojma). S druge strane, taj krezubi otac (zaboravljenog bluesa, na vratima Jerihona) ne mora biti sektaš te može biti i u pravu (jer stariji su ponekad doista mudriji), jer nekad i treba zatvoriti vrata (ne nužno imigrantima, koji su u potrazi za srećom, već), da čudovišta stvarno ne uđu.
Međutim, prije fizičkog ulaska raznih kreatura i entiteta, prethodi njihova propaganda, koja može biti i milozvučna, ali vrag je u detaljima te je njegov najveći trik, uvjeriti Vas da nikad nije postojao. Bio on fiktivni Kayser Soze, ili netko koga poznajete i tko je (fizički) stvaran. Zato autor žestoke melodije iz grupe M.O.R.T., na kraju pjesme recitira američku Deklaraciju nezavisnosti, a tim ustavnim notama i ispravnim putevima, svakako idu King i Darabont:
Mi ovdje prisutni smatramo
Da su sljedeće istine same po sebi jasne
Da je svaki čovjek stvoren jednak
I od Stvoritelja obdaren jednakim, neotuđivim pravima
Među kojima su pravo na slobodu, sigurnost i traganje za srećom.
Ok, to što su tvorci Deklaracije nezavisnosti (neki su bili i robovlasnici), pod riječju „čovjek“ većinom mislili na bijelog protestantskog čovjeka, je jedna druga tema, ali sloboda je univerzalna. Upravo su junaci ovog filma tu svoju slobodu (ne samo fizičku slobodu, već i slobodu od straha), sigurnost i sreću, pokušali naći izvan supermarketa, tj. male trgovine (strave) užasa. Jeza im se cijedila niz kralježnicu, prilikom prolaska Lovecraftovih čudovišta (a neka ih nisu ni opazila, iz svojih visina ili babilonskih kula), dok se spuštala gusta magla.
Obitelji nisu spašene, benzina je nestalo…a bome i municije…Previše su bili prestrašeni i činilo se da nema izlaska iz proklete magle, a bili su na samom cilju, ali od šume nisu vidjeli drvo, jer svijet se sužava (Killers-i bi ipak dali dozu optimizma, tj. u završim stihovima bi možda pjevali, if you can’t hold on…hold on, ali nitko ih nije čuo). Nažalost, nisu imali dovoljno kondicije (vjere?) za izdržati prevelike napore. Tko ih uopće može kriviti, kad su roman i film prikazali (više – manje) širok spektar ljudskih emocija i odluka…a ništa ljudsko, nije nam strano. I tako, David Drayton, još uvijek tetura izvan auta te proklinje (poput Charltona Hestona) plače i jeca…i to je najveća noćna mora. Postao je (da ostanemo u Darabontovu univerzumu) The Walking Dead.
S druge strane, vojska je prvotno zeznula stvari sa eksperimentiranjem u tajnim projekatima, ali tko će nas spasiti, ako ne 7. konjička, 82. ili 101. padobranska, marinci, zelene beretke, delta odredi, Chuck Norris-i, nacionalne garde, rendžeri, Sokolovi, Tigrovi i dr. Kada vojnici u ponosnom mimohodu pale sve ostatke čudovišnog prisustva, a neki su i u epidemiološkim odijelima (to se uvijek pamti u filmovima, zar ne?, a sličan motiv je i u Kingovom Dreamcatcher). Naravno, bitno je da je profesionalna vojska pod zapovjedništvom stabilnih pojedinaca, koji nisu izgubili ideale, koji se ne boje, tj. onih koji u suženom svijetu ili gustoj magli, ipak zadržavaju fokus i pogled na sunčanu stranu ulice.
Matt Collins (Karlo Metikoš) je skladao, a naša diva Josipa lisac otpjevala pjesmu – „Magla“, čiji stihovi, kao da oplakuju sudbinu Davida Draytona:
Magla svuda, magla oko nas
Iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas
Magla svuda, magla oko nas
Prekasno je uzaludno
Sve je dublji jaz.
Ti stihovi također predstavljaju drugu dimenziju svijeta koji se sužava. Drugu dimenziju „Zone sumraka“. Gdje je prekasno za pravila, jer ništa više ne vidimo i gdje se borimo za opstanak. Gdje je jaz (zbog identitetskih razlika i svjetonazora?) postao prevelik, a nedostaje struje i benzina. Naravno, za razliku od protagonista (vrlo dobre, unatoč nekim produkcijskim manama) „Magle“, za nas još nije kasno (zapravo, tek počinju otkucavati famozne dvije minute do ponoći – Two Minutes to Midnight, legendarnih „Iron Maidena“).
Dakle, ta magla se još nije spustila i ne bojte se doomsday-a. I zato, itekako imamo izbor (uz znanost, vremensku prognozu i alate pravne države) da izbjegnemo sudbinu protagonista „Magle“. Imamo izbor, štrumfati dalje i donositi razborite odluke te inzistirati da se identitetski sukob minimizira, jer postoje bitnije stvari (vanjski neprijatelj, ekonomija, struja, benzin). Treba nam kultura dijaloga i tolerancije, a ne nametanja i cancel-a (naravno, sa vanjskim neprijateljem ne treba inzistirati na „dijalogu“, jer on ima svoje planove te dijalog smatra slabošću, tj. ne smijemo tolerirati netolerantne, kao što je učinio mali Ollie u filmu). I ne prizivati kraj, jer nije kraj…dok debela žena ne zapjeva, ili „Everything will be okay in the end. If it’s not okay, it’s not the end.” Doduše, ako su to doista optimistične riječi Johna Lennona, svakako budimo skeptični prema tim “imaginacijama”, osim prema onim idealima, koji nam govore o obrani i zaštiti (u posljednjim danima)…jer svijet se sužava…i magla može opet doći…u Vaš mali dio svemira.
A dok spremni čekamo čudovišta iz magle, pozdravljamo sve čitateljice i čitatelje. Hvala Vam na pažnji. Laku noć, Tinky-Winky, laku noć, gđo Carmody, laku noć, sektaši, laku noć – vanjski neprijatelju (sa vizurom legendarnog Charlesa fuckin’ Bronsona, koji, uz smiješak, fingira pucanj iz pištolja, u završim kadrovima „Death Wish-a“), jer i (long live the) King (Kong) bi to tako htio.
THE END.
P.S. A gdje je ocjena?
OCJENA: „Magla“ je u oku promatrača te konačnu ocjenu možete i sami zapisati u Vašim recenzijama, a autor ovih redaka ne mora još i to nacrtati, kad je već ionako nastala klasična posveta filmu i autorima…bez pomoći AI-ja.
*Tekstovi na ovom portalu nisu pisani uz pomoć AI
