REDATELJ: David Lynch
GLAVNE ULOGE: Anthony Hopkins, John Hurt, Anne Bancroft, Dexter Fletcher, John Standing
TRAJANJE: 124 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Elephant Man
GODINA PROIZVDONJE: 1980
Film, kao i svaki drugi oblik umjetnosti, kod različitih ljudi izazivaju različite emocije. Određeni filmovi u nama mogu probuditi sreću ili veselje, neki izazivaju tugu, prijezir ili čak depresiju. Emocije koje osjećamo tijekom gledanja filma ne ovise samo o sadržaju filma, već i o našem emocionalnom stanju. Ovime želim reći da “ pravi” film kod “ pravog” gledatelja vrlo lako može izazvati jedan veliki “ rollercoaster” emocija.
Takav je film “ Čovjek-slon” (“ The Elephant Man”) Davida Lyncha snimljen 1980-te godine. Davida Lyncha ne treba posebno predstavljati. Riječ je o jednom od najpoznatijih redatelja i “ čudaka” u povijesti filma, kreatoru jedne od najpoznatijih televizijskih serija svih vremena “ Twin Peaks”. Njegovu karijeru obilježio je nadrealizam, odnosno umjetnički pokret u kojem je karakteristična pojava nelogičnih i neobičnih ideja i scena. Lynch nam je svoj nadrealizam pokazao već u svojem prvom filmu “ Eraserhead” iz 1977. godine. Film je zbog svojih nadrealnih prikaza kroz godine stekao kultni status. Lynch je kroz čitavu svoju filmsku i televizijsku karijeru koristio nadrealizam kako bi ispričao svoje priče, no u “ Čovjeku-slonu” taj njegov nadrealizam je nekako izostao. Zbog toga se “ Čovjek-slon” zajedno uz film “ Prava priča” (“ The Straight Story”) smatra njegovim najpristupačnijim filmom.
Radnja filma smještena je u Viktorijansko doba i prati Johna Merricka (John Hurt), deformiranog čovjek koji zbog svoje fizičke izbobličenosti ne može funkcionirati u svakodnevnom životu. Unatoč deformaciji, pod svoje krilo uzima ga doktor Frederick Treves (Anthony Hopkins) kako bi objasnio njegov fenomen i pomogao mu u svakodnevnim životnim obavezama.
Već u uvodnim minutama filma vidimo da se John užasno boji ljudi – najveći razlog tomu je Bytes, vlasnik cirkusa koji Johna koristi kao sredstvo zarade tako što ga pokazuje ljudima i zbog njegove deformacije predstavlja kao “čovjeka-slona”. Uz to je često nasilan (i mentalno i fizički) te ga zlostavlja ukoliko ga ne sluša. Izvan cirkusa Johnova glava pokrivena je kapuljačom. Dolaskom Trevesa Johnov život kreće na bolje. Naime, Treves “ odkupljuje” Johna od Bytesa i dovodi ga u bolnicu na pregled. John zahvaljujući Trevesovom humanom i iskrenom pristupu prema njemu ubrzo počne normalno govoriti. John i Treves kroz film razviju izrazito srdačan i prijateljski odnos. Treves ga također upozna sa svojom suprugom. Unatoč deformaciji, John je izrazito inteligentan, što i pokazuje citiranjem Biblije. Također je umjetnički nastrojen, a to se vidi kroz njegovo slaganje modela katedrale koju vidi kroz prozor. Radnja filma sadržava još mnogo toga, no ne želim ništa više otkriti zbog čitatelja koji još nisu, a željeli bi pogledati film.
Foto: Brooksfilms
“Čovjek slon” je odmah pri izlasku postigao ogroman uspjeh. Nominiran je u osam kategorija za nagradu Oscar, iako na kraju nije osvojio niti jedan. Šminka filma toliko je impresionirala Akademiju filmske umjetnosti i znanosti da su za iduću dodjelu Oscara odlučili “uvesti” Oscara za najbolju šminku. Iako je film snimljen 1980 godine, napravljen je u crno-bijeloj tehnici. Po meni je to bila izvrsna odluka zbog prikaza atmosfere Viktorijanskog doba ali i same tematike filma. Snimanje filma je bilo sve samo ne lagano, osobito za Johna Hurta. Šminkanje je trajalo sedam do osam sati svaki dan, a samo skidanje šminke po dva sata. Hurt je na set dolazio u pet sati ujutro i ostajao sve do deset navečer. Zbog izrazito napornog i teškog snimanja, šaljivo je izjavio da je zbog ovog filma zamrzio glumu. Film je baziran na istinitoj priči, iako je ime glavnog protagonista u filmu promijenjeno (ime “ čovjeka-slona” u pravom životu bilo je Joseph Carey Merrick). Za glazbu filma zaslužan je američki kompozitor John Morris.
Ova izrazito tužna i potresna (filmska) priča postavlja jedno izrazito važno pitanje: kako gledamo i odnosimo se prema ljudima koji su zbog životnih okolnosti “ drugačiji” ? Tretiramo li ih kao “ obične” ljude ?
Protagonist filma nije kriv zbog svoje deformacije, jednostavno je takav postao spletom životnih okolnosti. Unatoč tomu, ljudi od njega bježe, ne žele ga niti gledati niti razgovarati s njim. Poruka filma itekako je primjenjiva i na današnje moderno i “ napredno” društvo. Ljude nikako ne bi trebalo diskriminirati na temelju izgleda i hendikepa. Oni su isto ljudska bića sa osjećajima kao i “ obični” ljudi. Nisu ništa manje vrijedni zbog svojih problema. Idući put kad sretnemo jednu takvu osobu, nemojmo okrenuti glavu niti se rugati već pružimo joj ruku i potporu, budimo joj prijatelj, barem na kratko. Je li se današnje društvo promijenilo u odnosu na ono iz filma, odgovor na ovo pitanje prepuštam Vama, čitateljima ovog teksta odnosno gledateljima filma.
Tekst napisao: Sebastian Ptiček
