REDATELJICA: Nia DaCosta
GLAVNE ULOGE: Jack O’ Connell, Alfie Williams, Erin Kellyman, Ralph Fiennes, Connor Newall
TRAJANJE: 119 minuta
NAZIV ORIGINALA: 28 Years Later: The Bone Temple
Dr. Kelson: I remember details. Events and people. But what it was actually like to live with shops and fridges and telephones and personal computers? I have no real memory of that at all. That said, I do remember there was a sense of certainty. The world had an order. A way about it. There were dramas and upheavals, inevitably, but the foundations…They seemed unshakable.
Kakva noć, ludilo u nama (di si bio ’68?)
Nikad nisam bio posebni obožavatelj zombi (pod)žanra, jer kad čujem tu riječ, uvijek mi prvo na pamet padne evergreen himna grupe The Cranberries – Zombie gdje je u prvom planu politički komentar i odlična žestoka melodija, u kojoj se osjeti glazbena rock alternativa devedesetih godina prošlog stoljeća. Žanr horora s njegovim zombi rođacima, su mi oduvijek u drugom ili trećem planu.
Moram naglasiti da mi ni (o)kultna franšiza 28 dana/tjedana (barem ne na prvu), nije predstavljala nešto bolje od legendarnog Georgea Romera. Naime, kad govorimo o zombi hororu, tu možemo i moramo reći da su svi novokomponirani predstavnici ovog (pod) žanra, ionako izašli iz Romerove kabanice. Sve je bila (bolja ili lošija) imitacija, onog što je netko već davno izmislio. Taj netko je upravo spomenuti redatelj Romero.
Doduše, ako ćemo biti precizni, nije Romero izumio zombije. Oni su na filmskom platnu bili prikazivani i prije slavne 1968. godine, dakle i prije legendarne Noći živih mrtvaca. Međutim, ta (luda i nezaboravna) Noć je bila modernistička prekretnica, iako se tada možda i činilo kako se radi samo o niskobudžetnom crno-bijelom filmu, koji neće – svako malo – oživljavati mrtve. Ali da, upravo ih je oživljavao – i to sa stilom i s oštricom. Dosta je slična situacija s filmom Planet majmuna, blockbusterom iz iste godine, koji je također bio prekretnica u žanru te je emitirao slične poruke, kao i niskobudžetni Romero.
Društveni komentar je kod Romera uvijek bio bitniji od strave i užasa, koje su tražili neki fanovi horora. Kritika rasizma, konzumerizma, traženja (virusa) zla u ljudima, a ne u čudovištima (iz bajki), uz satiričku oštricu je dalo njegovoj franšizi Živih mrtvaca dozu humanosti, tj. univerzalnu poruku koja se mogla preslikati u njegovim naslovima: Dawn of the dead (1978 godina, remake iz 2004. s Ving Rhamesom i dr.), Day of the Dead (1985.), Land of the Dead (2005.), Diary of the Dead (2007.), Survival of the Dead (2009.).
Daleko da su svi spomenuti nastavci bili savršeni (i da se nisu ponavljali i sl.), ali određeni filmofili će ih se sigurno sjetiti te ih znati cijeniti. Romero ipak nije stigao snimiti projekt koji je nazvao Twilight of the Dead, ali bitno je naglasiti kako se koncept živih mrtvaca, donekle našao i u njegovom filmu The Crazies/Luđaci (1973., a 2010. je snimljen remake s Timothy Olyphantom i Radhom Mitchell).
Romero je i glavne uloge davao netipično za ono vrijeme, tj. ugazio je put filmskom modernizmu gdje je bilo sasvim normalno (ali i smjelo) da najbitniji likovi budu crne boje kože ili ženskog spola (što je kasnije kopirao i legendarni Carpenter u Napadu na policijsku stanicu). Uz paletu svojih likova, redatelj je stvarao metaforu terora o kojoj je kritičar napisao:
Prava metafora nije samo ona o Vijetnamu, ili kapitalizmu, ili čak o bolesti, ili bilo čemu drugom, što možete ugurati u kolačić sreće. Radi se o nečemu osnovnijem, ali eteričnom, nečemu što možete osjetiti bez izražavanja riječima: the hidden aggression we all feel deep down, as the price of too much civilization.
Kad usporedimo oca svih modernih zombija i npr. Paula W.S. Andersona (suprug Mille Jovovich, kojeg zbog inicijala brkam s poznatijim i kvalitetnijim P.T. Andersonom), redatelja Resident Evil franšize…ma zapravo, nemojmo uopće uspoređivati takve (publici zabavne i popularne) crtiće s doajenima horor žanra. Zombi komedije su također već – out of date.
Romero je svakako zaslužio panegirike i posvete, međutim, na dobrom putu modernijih pohvala je svakako i dvojac Danny Boyle i Alex Garland, koji stvaraju svoj zombi univerzum, koji također drži do Romerovih temelja i metafora, ali nam opet i stvara nešto zanimljivo…i (nećete vjerovati) – humano.
Boyle & Garland
Foto: Columbia Pictures
Redatelj Boyle i scenarist Garland, britanski duo filmaša, su amerikanizirane zombije i njihove poruke o sudbini čovječanstva, dodatno europeizirali, približili su ih gledateljima Starog kontinenta. Politički pod-kontekst ovakvih filmova je uvijek prisutan, kao i društvena satira. Također, sami ne-mrtvi su dobili svoje novije hibride (spori, brzi, pametniji, ubojitiji itd.) i tu se ništa posebno ne mijenja zadnjih desetljeća. Dakle, recept ili uputstva za uporabu su poznati: ne očekuj preveliku pomoć od ljudi, pucaj zombijima u glavu i ne daj da te ti vražji stvorovi ugrizu.
Međutim, ipak ima nešto novo (ili ponovno otkriveno na starim temeljima) u filmovima 28 godina kasnije, koji su predviđeni kao nova trilogija. Filmom 28 godina kasnije (premijera je bila u lipnju 2025.), spomenuti britanski dvojac nas doslovno vraća prirodi. Dakle, nakon pauze od skoro dva desetljeća (28 tjedana kasnije je snimljen 2007., a original je iz 2002.), ova franšiza, koja je u sebi uvijek imala i dio (pod)žanra filma ceste, nas je iz urbaniziranog krajolika – teleportirala u šumu i na proplanke te nam je dala i nove zanimljive likove, koji se bore za opstanak.
Dodatak filmskog arta, posebno u fotografiji i načinu snimanja nekih scena udaljenih zombija (drukčije je to od filmova iz 2000-ih), s uvođenjem opakog zombi poglavice, kojeg su (prvotno) nazvali Alfa, predstavljali su recepte, koji su pružili fanovima novu razinu uzbuđenja (i strahovanja). Tema Brexita, COVID pandemije te izolacionizma se svakako nazire ispod površine post-apokaliptičnog okruženja, ali u suštini, taj prvi dio ove nove trilogije je film koji se (standardno) fokusirao na – obitelj.
Obitelj s paterom familiasom (Aaron Taylor Johnson) i dobrom majkom (Jodie Comer) polako nestala (kako to i biva, u ovakvim filmovima – u mukama), kao i seoska zajednica (svojevrsni kibuc) kojoj su pripadali te je ostao samo mali Spike (tinejdžer Alfie Williams) u coming-of-age filmu. Dakle, obitelj, odrastanje, emancipacija, putovanje. Ipak glavni ključ za uspjeh ovog filma je lik dr. Iana Kelsona, kojem raspoloženi Ralph Fiennes daje posebnu aureolu.
Prethodnik ovog (večerašnjeg) filma je na budžet od cca 60 milijuna $, ostvario relativno dobrih 150 milijuna $. Publika je osjetila da ovo nije samo oživljavanje i šamaranje mrtvaca, već se stvarno radi o nečemu što je skoro dva desetljeća ležalo u srcima i umovima britanskog filmskog dua te je uspješno izašlo na površinu. I tako je filmska ekipa, odmah po završetku prethodnika, krenula u snimanje nastavka, pod naslovom Hram lubanja te je rezultat barem podjednako dobar (možda malo slabiji, ali ipak nećemo tražiti dlaku u jajetu).
Možda su tvorci ideje malo pogriješili u tajmingu, kad je film stigao u kina (siječanj 2026.), jer zasad se čini da nastavak neće ponoviti financijski uspjeh prethodnika, no to vjerojatno neće spriječiti snimanje završnog dijela trilogije. Naravno, sudbina drugog filma u nekim trilogijama može biti i prokletstvo, ali opet znamo i dosta filmova koji su bili, ili bolji od prethodnika (originala), ili barem da nisu razočarali. Hram lubanja sigurno nije razočarao.
Nia DaCosta
Zanimljivo je kako su se Boyle i Garland, za nastavak filma 28 godina kasnije, koji dakle, ima podnaslov Hram lubanja, odlučili i za pomalo riskantan potez. Naime, uveli su novu igračicu na skliski zombi teren i – nisu pogriješili. Ime te igračice, ovdje u ulozi redateljice, je Nia DaCosta.
Afroamerička redateljica mlađe generacije, čiji je mentor bio i Jordan Peele, već je pomalo stvorila određeni autorski filmski stil te nam je otkrila svoje preference. Feminizam, inkluzivnost, LGBT i slični detalji su vidljivi u njezinim filmovima: Little Woods, Candyman, The Marvels i Hedda. DaCosta svakako daje svjetla pozornice profiliranim ženskim likovima, čak i kad su u muškom društvu, kao što je slučaj u ovoj zombi post-apokalipsi (danas).
Zanimljivo je kako se DaCosta zaljubila u film gledajući legendarnu Apokalipsu danas, legendarnog Francisa Forda Coppole. Na prvu bismo rekli da je ovo izrazito muški film, što ipak ne znači da tu frekvenciju ne čuju i određene (zanimljive) žene. Naime, ona je, kao mlada djevojka, na satu engleskog u školi, voljela proučavati i poznato djelo Josepha Conrada – Srce tame, koje je poslužilo kao književni predložak za taj najcool film o Vijetnamu.
Kad smo već kod poveznice legendarne Apokalipse i ovog filma survival apokaliptičnog zombi podžanra, onda svakako moramo naglasiti kako su Boyle i Garland, očito svoj lik dr. Kelsona pronašli u inverziji Brandovog pukovnika Kurtza. Naime, Kurtz je ostao duboko u džungli Kambodže ili Vijetnama te je bio pomračena uma (ne zbog zombi čudovišta, već zbog palih anđela u svom srcu tame), dok je dr. Kelson (koji nosi neke elemente Kurtza; i to ne samo u obrijanoj glavi), čak i uz čudovišta (duboko u, ne baš pitomoj, engleskoj preriji, kamufliran jodnom otopinom) ostao – dobar čovjek, humanist do srži.
Iako se DaCosta drži postavljenih kanona nove (ali i općenito zombi) franšize, posebno u likovima, ona im uspijeva dati i nešto svoje (vibre) te cijeli nastavak filma uspijeva zadržati pažnju (čak i kao nema previše radnje) te gledatelji – koji su na određenoj frekvenciji – i u ovom novom filmu mogu osjetiti woow trenutke.
Autor ovih redaka je osjetio takve trenutke, jer glazba je zvonka radost te je bitnija od bilo kakvih čudovišta. Naime, jednostavno je vidljivo da originalni tvorci ideje (28 dana/tjedana/godina), sada praktički uopće ne mare previše za zombije (osim što uvode Alfu mužjaka na površinu, da bi ga bolje upoznali i da bi ga se prestali bojati) pa je DaCosta tražila da se u novi scenarij ubaci još koja scena sa zaraženima.
Međutim, čak ni DaCosta ne pokazuje preveliki interes za orke, pardon, za zombije, jer ih likovi u filmu, doslovno rješavaju bez po’ muke, spretnim rezovima sa švicarskim nožem ili (redateljskim) skalpelom. Toliko se brzo rješavamo tih napasti (doista s nepodnošljivom lakoćom življenja), jer nam smetaju na horizontu neke šire slike…jer ovo nije film o zombijima. Naime i redateljica je rekla da je ovaj nastavak priče više fokusiran na temu – prirode zla (nature of evil, a i doslovno je i snimano u prirodi), a ne ekspresije istog. Dakle, forma (tj. oblik zla) je prolazna, klasa je vječna – humanistička.
Pažnja: u daljnjem tekstu se nalaze spoileri, no ako ste već pogledali film, svakako se nadam(o) da ćete – uživati u čitanju.
Hram lubanja
Kad smo kod forme onda moramo naglasiti centralnu točku ova dva nastavka – hram od kostiju, odnosno lubanja. Taj sagrađeni hram lubanja, doista predstavlja privatnu crkvu, kapelu, samostan, džamiju, sinagogu, kosturnicu ili grobnicu (pet (shop boys) cemetery) u apokaliptičnoj atmosferi, naoko pitomog, engleskog Northumberlanda (gdje je film sniman, na SI granici Engleske sa Škotskom, kod Newcastlea).
Taj toponim (na karti zombi Međuzemlja), odnosno taj spomenik nulte kategorije je svojevrsni Taj Mahal, koji je sagradio dr. Kelson, za sve one koji više nisu na Zemlji. Hram lubanja predstavlja mjesto posebnog pijeteta. Ne samo za svoju suprugu i obitelj, ili za obitelj malog Spikea, već naprotiv – radi se o crkvi čovječanstva i/ili groblju ljudi, koji su nastali iz praha te su se i vratili u prah. U nezaboravnoj vatri i odličnoj glazbenoj podlozi.
Iako se ovdje stilizira forma, jer je impresivni hram na filmskom setu sagrađen od 5500 lubanja i 150000 kostiju, sa otprilike 1000 okomitih stupova (jesu li Boyle, Garland i ekipa normalni?!), sva ta forma, u sebi svakako nudi i sadržaj. Upravo to, izvana se možda radi o Taj Mahal građevini u prirodi, a zapravo se radi se o nekoj vrsti filmskog Stonehengea, koji će preživjeti i (bilo koju) apokalipsu te će ga nove generacije sigurno upamtiti.
Hram je postao više od fizičke građevine, jer sada je postao dio urbane legende, doduše, snimane u prirodi, jer čovjek se (nakon svega) mora – vratiti prirodi. To je vjerojatno isto bilo u ideji stvaranja ovog filma. Naime, iako dr. Kelson, unutar hrama, ima svoj mali podzemni bunker (sa memorabilijama, ali i drugim korisnim stvarima, knjigama, pločama, alatima itd.), jer, kad smo u zombi apokalipsi, ništa bez atomskog skloništa – on je čovjek koji izlazi u prirodu i u prirodnom svijetu oko sebe traži odgovore…ali i svoj mir te odmor, jer:
Nothing wrong with peace and respite, Samson.
Humanist i znanstvenik Kelson traži lijek protiv zombi virusa, krati vrijeme pjevajući hitove legendarnog pop band-a Duran Duran (Girls on Film, Rio i ona scena gdje u pastorali scenarist i redateljica puštaju publici jednu od najpoznatijih balada svih vremena – Ordinary World). DaCosta je navodno pustila Fiennesa, koji glumi Alfu Samsona, Chi Lewis-Parry (koji ipak nosi kostim i protetičko spolovilo) improviziraju trenutak sa pjesmom Rio (nema jahte, nema mora, nema manekenki, samo zombi apokalipsa i engleska priroda), jer cilj je bio da se u onakvom svijetu, nađe humanizam i humor. Dr. Kelson sve radi besplatno:
So you owe me… Only kidding, I’m NHS; free of charge.
Humorna poruka o besplatnom zdravstvu (naravno, nema besplatnog ručka a kamo li besplatnog zdravstva, školstva itd.) je ujedno europska poruka Americi, pogotovo onoj današnjoj i tu poruku scenarist Garland očito neće (pro)pustiti (gledajući završetak ovog filma) ni u stvaranju trećeg nastavka.
Cijela postava filmskog seta, gdje je bio sagrađen hram (od kostiju i) lubanja te traženje (nemogućeg?) suživota s neprijateljima – koje dr. Kelson želi izliječiti! – nam daje prikaz jednog poluvremena i jedne svlačionice. To je ta humana svlačionica, gdje je dr. Kelson toliko hrabar (iako mora imati dovoljno morfija, a možda i drugih opijata da bi uspavao one koji traže svoj mir) da doslovno pokušava živjeti s drugim i drugačijim (a za to je očito potrebna i ženska redateljica da bi se ta poruka bolje emitirala) te nam pokazati da čudovišta nisu toliko strašna, kao što mi mislimo.
Poruka je da trebamo pomoći onima kojih se bojimo, jer njihov um je samo trenutno – zamračen. Dakle, postoji nada. Kao što je i nezaražena beba zombija (u prijašnjem filmu) – nada da će epidemija jednom nestati.
Međutim, ovaj film (koji praktički ignorira zombije), uz tzv. humanu svlačionicu (traženje lijeka i suživota s drugima, humor, moje pjesme, moji snovi, itd.), tj. jing, mora imati i neki jang. A ta druga strana medalje su, zapravo ona prava čudovišta – ljudi. A ta šarolika ekipa su…
Sotonisti iz „Paklene naranče“
U postapokalipsi bi bilo logično očekivati Mad Max bande (sjetimo se onog zabavnog filma s Rhonom Mitrom – Doomsday iz 2008., koji je također crpio inspiraciju iz Carpenterovog Bijega iz New Yorka, ali i 28 dana kasnije!), ali u ovoj vrsti zombi distopije, scenarist, producent i redateljica su se odlučili za imitaciju uzorite bande iz Kubrickove Paklene naranče.
Dakle, drugi story line ovog filma su svojevrsni izgubljeni dječaci (ali i djevojke, jer ovo je film gdje se osjeti ženska frekvencija), tj. kopija bande iz Paklene naranče. Moderni drugovi, koji žare i pale po engleskoj prirodi. Mali Alfie je imao nesreću da ga na završetku prvog nastavka zarobe ti živopisni drugovi te je poput Paula Atreidesa u Dini, morao preživjeti dvoboj inicijacije u kojoj je imao više sreće, nego pameti, dok poremećeni lider bande – nikad nije imao pameti.
U početku nam možda nije jasno tko je Old Nick/Stari Nick, kojeg priziva vođa bande, mentalno bolesni Sir Lord Jimmy Crystal (solidni Jack O’Connell, glumio Louisa Zamperinija u dobrom filmu Unbroken od Angeline Jolie, ali i u Grešnicima, s kojima Hram lubanja dijeli glazbenu frekvenciju), ali uskoro shvaćamo o čemu se tu radi. Jimmy Crystal ima svoju bandu delinkvenata (svi imaju varijaciju imena Jimmy), koja se zove „Fingers/Prsti“ te nose smiješne trenirke, ali su opasni poput ninja.
Fuzija Ninji u trenirkama, plave perike, koje ovdje simboliziraju nekadašnjeg britanskog voditelja emisije Top of the Pops (nekakvog voditelja Muzičkog tobogana ili britanskog Branka Kockice), pedofila Jimmyja Savilea, konstantne gorko – slatke fore s Teletubbiesima (nešto što je kolačić Madleine za poremećenog Crystala) te varijacija na sotonistički kult (koji je ovdje možda simbol nekih političkih stranaka, jer scenarist Garland nosi u sebi i to obilježje, tj. takav društveni komentar)…Dakle, sve to, kombinirano sa zahvalnom i inspiriranom redateljicom iza kamere, nam pruža doista nezaboravno iskustvo u označavanju pravog neprijatelja.
Tvorci ove franšize nikada nisu imali cilj da se mi bojimo nekih zombija, jer ljudi (sa svojim izrazitim manama, bolestima itd.) su veći neprijatelji od čudovišta iz bajki. Najveća čudovišta prilično lako sređuju nebitne zombije. Nadalje, ta čudovišta, poput životinja – žive u čoporu, koji kontrolira sadistički Jimmy Crystal, tj. da parafraziram legendarnu Zločestu djecu u jednom davnom ratnom skeču:
- Pervan: Vi ste sadisti!
- Zuhra (sa pamtljivim one line-rom): Ja nisam sadist! Ja sam – Mile.
…a u ovom slučaju bi slični dijalog izgledao…
- Cathy (trudnica čija je obitelj zarobljena): Are you going to leave?
- Sir Jimmy Crystal: Yes. But obviously we’re going to kill you, first.
Mentalno bolesni lider bande nije sadist – on je (samo) Sir Lord Jimmy Crystal. Vođa čopora, a zapravo New Age verzija Ducea, Fuhrera, Caudilla, tj. poremećeni diktator, šef partije, koji dirigira odabranom skupinom adolescenata, koji vjerojatno znaju da u njihovoj prljavoj raboti (skalpiranja i masakriranja nedužnih ljudi) nešto ne valja, ali se boje otići, jer… followeri ne znaju ništa drugo osim slijediti glavnog influencera.
Jimmy Ink: Where did you think you were gonna go?
Spike: Anywhere. Anywhere’s better than here
Jimmy Ink: I’ve been to anywhere. It’s not.
U čoporu definitivno smrdi, ali je ujedno i toplije, tj. lažna sigurnost im je bitnija od prave slobode. How’s that, rekao bi glavni Jimmy (drugim riječima, on kaže – jel’ tako?), a njegovi sljedbenici i drugovi bi ponovili – što reći (koju poruku poslati), a to bi zapravo značilo – tako je.
Glavni sadist Jimmy ima maglovita sjećanja na oca župnika, koji je simbolično otvorio sotonska vrata zombi apokalipse (kako je počela zombi apokalipsa na mom otoku/selu)…i zato se tu morao naći Old Nick, tj. Sotona, koji poremećenom Crystalu služi, kao što mračni gospodar Sauron, služi za zlog čarobnjaka Sarumana. Drugim riječima izgubljeni i razmetni sin želi pronaći izgubljenog oca (daddy figure ili daddy issues).
Nije čudno da scenarist i redateljica žele napraviti spajanje dječjeg sotonizma, koju predstavlja banda Prsti i – prije svega – njihov groteskni Fuhrer Jimmy, sa inteligentnim ateizmom (a zapravo humanizmom), kojeg personificira mudri dr. Kelson. Međutim, iako je dr. Kelson znanstvenik, još bitnije, ovdje i ateist, on je ujedno i lik koji je (ne samo u ovoj horor franšizi) nešto najbliže Kristu što se može naći u onom zombi wastelandu. Štoviše, kristoliki humanist Kelson i poremećeni sotonistički sadist mogu i normalno razgovarati, a sotonist i priznaje kako ni s kim drugim nije mogao tako lijepo divaniti…jer Kelson nije sljedbenik, on je samo – humanist…i s njim se može voditi dijalog.
Duran Duran + Iron Maiden
Foto: Columbia Pictures
Za filmski soundtrack je zaslužna Islanđanka Hildur Ingveldardóttir Guðnadóttir (nikud bez Islanda, Grenlanda, Danske ili cijele Skandinavije i Arktika!), međutim ovaj film simbolički počiva na odličnim temeljima, tj. svima poznatim hitovima urbane pop/rock/heavy metal kulture. Producent, scenarist i redateljica su ovdje našli mjesta i za alternativnu skupinu Radiohead (koja je svoje najbolje dane imala u devedesetima), međutim stupovi na kojima počiva Hram lubanja su dva bezvremenska hita.
Zanimljivo je kako tvorci ideje te redateljica cijelo vrijeme pokušavaju napraviti suživot između onoga što je naizgled nemoguće. Pokušavaju se simbolički spojiti Istok i Zapad, Sjever i Jug, različite (s)polove, odnosno – ateizam i kršćanstvo, sotonizam i kršćanstvo, humanizam i sadizam, zombije i ljude, dobre i zle ljude, itd. Logičan nastavak svega je da se u ovom pobratimstvu lica u svemiru vješto spajaju i bezvremenski hitovi dvije (potpuno) različite glazbene skupine: glamurozni pop band (koji je najbolje dane imao u 1980-im i prvoj polovici 1990-ih) Duran Duran…i legendarni teško metalni učitelji povijesti…Iron Maiden.
Na prvu loptu bi netko rekao kajmak i marmelada, ananas na pizzi i sl., ali sve funkcionira savršeno i moj naklon (vjerojatno najviše) redateljici DaCosti (koja sigurno radi i po melodijama, odnosno libretu dvojca Boyle & Garland, koji postaju filmski Simon & Garfunkel).
Dvije scene (u najpozitivnijem smislu) kradu cijeli film. Prvo se na proplanku (u zori čovječanstva) pušta legendarna balada Ordinary World od Duran-ovaca. Tekst pjesme “Ordinary World” obrađuje teme tuge, otpornosti i potrage za normalnošću nakon osobnog gubitka. Upravo je zato pogodna da bi bila soundtrack za život dr. Kelsona, ali i za sve one koji traže normalnost u pustopoljini prepunoj zombija i drugih čudovišta.
What has happened to it all?
Crazy, some’d say
Where is the life that I recognise? (Gone away)
But I won’t cry for yesterday, there’s an ordinary world
Somehow, I have to find
And as I try to make my way to the ordinary world
I will learn to survive…
Dr. Kelson i njegov alfa pacijent Samson (zbog duge kose) zajedno traže mir (uz opijate) te plešu na čistini, kao da gledamo modernu verziju (Kose? ili ) makabričnog plesa u Bergmanovu Sedmom pečatu (ali u optimističnoj verziji), jer sve je to uvod za eksploziju večeri, kroz imitaciju Sotone, u odličnoj izvedbi Ralpha Fiennesa, koju dirigentica iza kamere maestralno režira na podlozi Maidenove skladbe – The Number of the Beast (basist
Maidena, Steve Harris, je dobio ideju za pjesmu, nakon što je pogledao film Damien: Omen II, a stvar je bila i dio jedne epizode urnebesnog South Parka te se mogla čuti i u Netflixovu hitu Rebel Ridge). Dr. Kelson odvrne na najjače i počne pjevati i plesati:
I left alone, my mind was blank
I needed time to think
To get the memories from my mind
What did I see? Can I believe?
That what I saw that night was real and not just fantasy?
Just what I saw in my old dreams
Were they reflections of my warped mind staring back at me?
‘Cause in my dreams it’s always there
The evil face that twists my mind and brings me to despair.
Night was black, was no use holding back
‘Cause I just had to see, was someone watching me?
In the mist, dark figures move and twist
Was all this for real or just some kind of Hell?
Six six six, the number of the beast
Hell and fire was spawned to be released
Torches blazed and sacred chants were praised
As they start to cry, hands held to the sky
In the night, the fires are burning bright
The ritual has begun, Satan’s work is done
Six six six, the number of the beast
Sacrifice is going on tonight.
Maidene su (i zbog ove pjesme, ali i drugih) optužili za sotonizam (kao i razne druge izvođače rock žanrova), dok su pravi sotonisti uvijek negdje iza stagea, u finim odijelima i oni se spremaju na doček antikrista, a ne umjetnici i rockeri. Malo je sporno u filmu što se spretni dr. Kelson, u vražjoj pogodbi, nije mogao drukčije obračunati s vođom sotonskog kulta, ali to je zapravo sitnica. I naravno kad smo u hramu, onda je tu negdje i oltar…i naravno, uvijek su potrebne žrtve.
Mali Spike smeta tijekom filma, jer je većinom nemoćan (baš kao dječak Floryja u filmu Dođi i vidi) u izazovnim situacijama, osim u prvom dvoboju, ali to je bila čista sreća i podcjenjivanje od druge strane, a to podcjenjivanje vidimo i na strani dobra, kad jedan zarobljenik podcijeni Jimminu (Emma Laird, glumila u Brutalistu), koja je spretna poput replikantice Pris iz Blade Runnera, a takav joj je bio i završetak.
Najspretniji ženski lik (jer ovo je film koji slavi girl power) je Jimmi Ink, koja se zapravo zove Kelly (glumi je mlada LGBT glumica Erin Mae Kellyman, glumila u Solo: A Star Wars Story, Zeleni vitez itd.). Dakle, svi ženski likovi su spretniji od muških, a redateljica (kao glavna osoba iza kamere) također spretno režira te glazbene scene.
U Hramu lubanja donekle vidimo dobru glazbenu reprizu i sinergiju horora koji je pokupio (ipak) previše nominacija u 2025., a to su Grešnici. Afroamerički redatelj Ryan Coogler, već etablirani Michael B. Jordan, mješanka Hailee Steinfeld i dr., od sumraka do zore, plešu i pjevaju na balu vampira, dok Ralph Fiennes uz spretnu redateljicu, pleše i imitira zvukove, na proplanku pustopoljine, u nekom mitskom Stonehengeu.
Određeni gledatelji će poslije ove glazbene scene ostati paf (možda i zapljeskati), a ovdje bi samo još dodao kako dr. Kelson (iako je završio na vječnim proplancima) zaslužuje neki spin off, jer se radi o dobroj interpretaciji zanimljivog lika. U kraljevstvu slijepih, jednooki čovjek bi bio kralj, a u zombi univerzumu, dr. Kelson je direktor svemira.
Memento mori
Ranije je spomenuto kako u ovakvim filmovima potrebne ritualne žrtve na oltarima. Tijekom filma dr. Kelson nekoliko puta spominje latinsku frazu Memento mori, tj. sjetimo se da moramo umrijeti, jer death smiles to us all, all a man can do is smile back, kako bi rekao Maximus u Gladijatoru, a dr. Kelson svakako ima i te odlike heroja.
Sotonistima možemo i pružiti ono što oni zapravo i žele (ali ne za sebe, već za druge) – obrnuto raspeće. Tako i poremećeni Jimmy Crystal dobije što je zaslužio i to – naglavačke.
Naravno, nije razapeti sotonist ovdje bio Isus, jer ponavljam, Isus je prisutan u Kelsonu, a niti je zadnje što je taj razapeti vidio bila Sotona, jer to je, u prolazu, bio oporavljeni Samson, koji nosi Isusovo, pardon Kelsonovo tijelo, negdje na posebno mjesto, možda unutar hrama, ili u neki novi Stonehenge.
Sve ove žrtve su potrebne kako bi napravili mjesta novim likovima. Naime, Jodie Comer i Aaron Taylor Johnson su svojim odlascima napravili više mjesta za dr. Kelsona (ali i Samsona) pa i za onog krezubog sadista. Tako i poslije Kelsona i poremećenog antagonista Crystala, opet dobivamo neke nove (zapravo stare) likove.
Epilog
28 godina poslije i Hram lubanja snimljeni jedan za drugim – vidjet ćemo koliko ćemo pričekati na završni dio trilogije (i hoće li uopće biti kraja u beskrajnom 28. danu zombija). Možda i je neka logika da se zapravo vratimo na početak sa originalnim likom – Jimom. Netko je prilikom sneak peeka 28 godina poslije tvrdio da je jedan od zombija bila cameo uloga neuništivog povratnika – Cilliana Murphyja. Međutim, on nije bio zombi (jer je jači i od sudbine, a kamo li od nekih tamo smiješnih zombija), već je na filmskom setu bio predviđen za novog/starog protagonista.
Hm, nije li i Cillian, kao nositelj ovog projekta, također pogodan za personifikaciju Isusa? Možda i je, jer tako ga scenarij u završetku Hrama lubanja potencijalno i prikazuje. On je humanistički nastavak ili supstitut Kelsona te ima i tinejdžersku kćer (logično je da se ista sprijatelji sa Spikeom i Kelly…ljubavni trokut?), koja je crnačkog naslijeđa (iz veze sa Selenom, koju je glumila Naomi Harris; hoće li se i ona vratiti?).
Epilog filma, baš kao i sve prije toga, nam ponovno sintetizira ono što je bila namjera Boylea, Garlanda i DaCoste. Njihova agenda je da moramo upoznati neprijatelja, kako bi otkrili da oni i nisu pravi neprijatelji ili čudovišta (Kelson je htio upoznati zombije, a posebno Samsona). Dakle, nije cilj ubiti neprijatelja, nego pomoći (drugom) čovjeku. I zato oni spajaju nespojivo: nespojive (a opet spojive) glazbene žanrove, nespojiv sustav vjerovanja, nespojive krajnosti i sl., da bi kroz humanizam (možda i transcendentalnost) popravili ovaj pokvareni svijet.
U pokvarenom svijetu nema onih čudovišta iz bajki za laku noć, ali svakako ima puno previše Jimmy Savile/Jeffrey Epstein predatora i pedofila. Također, ima svakako previše wannabe, ali i pravih diktatora. Povijest se možda ne ponavlja u cijelosti, ali se svakako – rimuje. Zombi čudovišta su samo distrakcija, jer pravi horor (još od Romerovog zombi početka) je u – (ne)ljudima.
Kako se loša povijest uvijek vraća, tako i Cillian Murphy objašnjava svojoj filmskoj kćeri što će je pitati na ispitu iz povijesti 20. stoljeća (nema više pravih škola, jer sve je na roditeljima – u zombi apokalipsi). Dakle, Murphyjev lik Jim (srećom pa se ne zove Jimmy) objašnjava kćeri kako je Versajski sporazum, kojim je završen WW1, bio previše težak za Njemačku.
Nakon dva teška rata, svjetski moćnici su, kako Jim tvrdi, naučili lekciju. Naime, umjesto nepravednog Versaillesa, tj. kažnjavanja gubitnika, pobjednici u WW2 su osmislili Marshallov plan, kako bi pomogli u obnovi razrušene Europe i spriječili nove ratove. Jim tvrdi kako su taj put kažnjene ideje, tj. fašizam, nacizam, populizam su potpuno demontirani: nikad više. On je mislio da je 2002. g. bio kraj povijesti.
Jim parafrazira i legendarnog Churchilla koji je rekao: „Those that fail to learn from history are doomed to repeat it“ (originalni tvorac te sentence bio je španjolski filozof Santayana). Dakle, Jim je svojevrsna reinkarnacija dr. Kelsona, koji nije želio ubijati/kažnjavati, već je htio doista upoznati drugu stranu te spriječiti daljnje krvoproliće i stvoriti univerzalni (pravedni & održivi) mir.
Dobre i lijepe ideje, možda se autokratski sotonisti i mogu pokajati na kraju (kad je prekasno), kao groteskni Jimmy Crystal: Father! Why have you forsaken me? Why have you forsaken me, father? Možda možemo naći lijek (za mir i sretni život) upoznajući neka čudovišta, tj. ne da ih poubijamo bez milosti, već da ih upoznamo i da im pokušamo pomoći. Treba sanjati neki bolji svijet…pa makar taj svijet bio i obični (Ordinary World). Obična svakodnevica, mir i odmor, lagodan život, negdje u prirodi, unplugged.
No možda neke dobre namjere vode i na road to hell. Naime, uvijek se trebamo sjetiti jednog od najboljih monologa u povijesti sedme umjetnosti, upravo iz Apokalipse danas, filmu na kojem je odrasla redateljica DaCosta i mnogi od nas (a koji je autor ovih redaka više puta citirao u raznim tekstovima):
„…Because there’s a conflict in every human heart, between the rational and irration, between good and evil. And good does not always triumph. Sometimes, the dark side overcomes what Lincoln called the better angels of our nature.“
Što se događa, kada (u realnom svijetu, bez znanstvenih dokaza o Svevišnjem) Lincolnovi bolji anđeli naše prirode postanu pali anđeli i što ako se oni ne mogu izliječiti? Jesmo li naivci, ako i dalje pokušavamo naći lijek za takve vrste neizlječivih bolesti (jačih od zombi virusa), ako i dalje pokušavamo okrenuti drugi obraz, kao dobri kršćani. Čovjek čovjeku vuk, zombi zombiju – zombi kanibal.
Churchill (npr. u filmu Darkest Hour) je također uzviknuo:
„When will the lesson be learned? How many more dictators must be wooed, appeased – good God, given immense privileges – before we learn? You cannot reason with a tiger when your head is in its mouth!“
U svakom slučaju, nekad je neprijatelj doista pred vratima te mu ne možemo, niti mu trebamo pomagati, ali trebamo pomagati susjedu u nevolji, baš kao što je Jim odlučio, kad ga je kćer upitala, vidjevši da (smiješni) zombiji, u beskrajnom zombi univerzumu, (ponovno) ganjanju malog Spikea i Kelly:
- Hoćemo li im pomoći, tata…?
- Of course we help them …
Uz lako i teško naoružanje, protiv te neprijateljske pošasti se branimo (tako što je napadnemo) i bezvremenskim hitovima urbane zapadne pop kulture. Stvaramo svoju priču sa zapadne strane, može s Duranovcima, Maidenima, zašto ne sa Scorpions-ima (neka Wind of Change bude soundtrack idućeg nastavka) ili s Bossom, a za nove generacije može i s Duom Lipom, Taylor Swift i dr…tj., sa svime što Vama odgovara…a da je dovoljno – univerzalno.
Drage dame i poštovana gospodo, provjerite da nema zombija u blizini (ako ih ima i ako nema vremena za postavljanje humanističkih pitanja: double tap u glavu), hvala Vam na pažnji i do idućeg čitanja…pjevajte nešto ljubavno…
OCJENA: 8
*tekstovi na ovom portalu nisu pisani pomoću umjetne inteligencije
